Pego : Pogled koji pripada drugima (nastavak)

Oni koji su nevidljivi dio ove priče: Vejsil Saračević i Rafo Montiljo

Pišući ovu priču nisam imao vremena da unesem i mnoge drage osobe kojih se često sjećam i koje to zaslužuju. Maršal mi je pokrenuo sjećanje na Vejsila koji mi je uvijek na pameti, a posebno kad se nadjem na aerodromu, u avionu, ili kad se moj pogled okrene nebu. Zato mi dozvolite da sada, kad se suočavamo sa godišnjicom njegovog preranog odlaska, ponovo pročitamo par riječi o njemu i njegovoj porodici kao pomen i sjećanje.

Posljednji put sam vidio Vejsila kad mi je došao u posjetu u moju kuću u Beogradu, kad mi je gost bio Mirza Kulenović koji je, poslije dvadesetogodišnje pauze, prvi put došao u svoje rodno mjesto Beograd i kada sam mu, kao krunu našeg susreta, uključio i našeg zajedničkog prijatelja Vesu. Sjedili smo kod mene u bašči, pored bazena i dugo prebirali po uspomenama.

Par dana kasnije, kada smo Mirza i ja krenuli u Sarajevo, svratili smo kod Vejsila u Dobanovce u njegovu kuću kod Beograda, gdje nas je nakratko primio i lijepo ugostio, jer nam se žurilo.

Kuća i bašta kao sa Šumanovićevih slika, odiše čistoćom, ljepotom i harmoničnim mirom, bujnom vegetacijom i raznobojnim cvijećem koje je Veso održavao. Dio porodice koji se tu našao na okupu, stoji kao slike iz porodičnog albuma, koji mi se polako otvara u glavi…..

Velika porodica Saračević je u Sarajevu na Titovoj, preko puta Ljubljanske banke, imala kuću i prateće objekte  koji su okruživali veliko dvorište. Od konjske zaprege u početku, preko prvih automobila u gradu, pa do moćne taksi agencije na kraju, preko Vese su osvojili i nebeske puteve.

Bajrami, vjenčanja, rodjendani, razne svetkovine i proslave okupljali su krem sarajevskog društva, a majka Hasna, dan-danas u poznim godinama, ljepotica, uz muža i brojnu njegovu braću, dominirala je kako tada tako i uvijek porodičnom scenom.

Porodica Mandić, njihovi dobri prijatelji i susjedi sa djecom Duškom, Mladenom i Marelom su bili uvijek prisutni i njima bliski kao i ja jer sam sa Vejsilom išao u osnovnu školu od samog početka, a putevi su nam se razdvojili tek kada ga je letenje, unatoč mnogim dramatičnim situacijama kroz koje je srećom prolazio, neodoljivo privuklo.

Vidjali smo se povremeno u avionima, na raznim aerodromima i svjetskim gradovima gdje su nam se nomadski putevi ukrštali, ali i u malom dalmatinskom ribarskom mjestu kod Ploča, Komarni, na moru, gdje se okupljalo sarajevsko staro društvo Meho Karalić, Braco i Mirza Kulenovići, Mate Milinković i ostali, gdje je on unosio duh nebeske lutalice, kome je cijeli svijet bio na dlanu, a mnogima je, kao “taksi” njegovih predaka, činio razne nesagledive usluge.

Sjećam se tog zadnjeg susreta odakle sada slušam preko telefona njen glas i sjećam se brižne supruge Mime koja se malo izmakla i, kako to već priliči, dirigentsku palicu ustupila svojoj svekrvi, koja je tad bila kod njih u gostima zajedno sa kćerkom Melom. Majka me je zadivila svojom neprolaznom ljepotom i bistrim umom koji me je prihvatio kao da se nismo razdvajali tih zadnjih bar četrdeset i više godina, spominjući dane i osobe koje su nam bile drage, a koje su mi pomalo iščilile iz sjećanja. Predah, ručak i osvježenje, pa nastavismo put ne znajući da više nikad nećemo sresti našeg druga koji nas je brižno ispratio do izlaza iz tog malog, tihog, ravničarskog mjesta, nadohvat Beograda.

Rafo Montiljo

Kada je moj dragi prijatelj Rafo otišao u priču i tu se nastanio, često koristi moje oči kad prodjem pored nekog veselog vojnika koji mi u pamćenje prizove njegov uvijek nasmijani lik, a onda dugo razgovaramo onim njegovim šeretskim jezikom punim humora i neslućene širine o svemu i svačemu.

Oprostio sam se od njega prošle godine, iznenadno i bolno, znajući da će mi vječno ostati u sjećanju, što me natjeralo da napišem ove riječi; Izudarao nas život, pretumbala nas sudbina, ali ipak smo se početkom ove godine nekako našli na blogu i uspostavili kontakt, pa počeli jedan drugom pisati, ali i dugo razgovarati Skypom.

Kao da se uhvatismo za neku krhku granu koja se nadvila nad ovom usplahirenom rijekom. Tu se on nakratko zadrža, ali ga dohvati bujica i odnese zauvijek. Ja ostadoh sam da visim i dalje.

Kako samo godine brzo prolaze za nas žive i  za one koji su nas napustili i koje nikad nećemo prestati da volimo i da ih se sjećamo.