Z. Jurišić : Kud plovi ovaj brod i ljude odnosi…
Današnji svijet je bratski podijeljen na one koji rade po 16 sati dnevno , stvaraju istinske vrijednosti, zadužuju se do kraja života, žive u iluziji da su mladi, lijepi i uspješni i one druge koji jednostavno prisvajaju sve to što je sirotinja napravila. Tako dolazimo u situaciju da koliko god pojedinci i nacionalne ekonomije radili i stvarali, uvijek će ostati u dugovima. To je igra zaduživanja i stvaranja vrijednosti - koje nema. To je ono što većina emigranata shvati poslije par godina kad ih prodje euforija da su uspjeli u životu, ostvarili američki san i zadužili se za cijeli zivot u roba i poslušnika koji redovito plaća svoj mortgage svaki mjesec.
Pretvaranje novca u robu koja se kasnije prodaje i vrti napravilo je neke ljude bogatašima preko noći (tajkuni, bankari, špekulanti) a većinu stanovništva mnogih zemalja u moderne robove koji su za razliku od klasičnih robova starih civilizacija siti, slobodni, malo malaksali, ali motivisani da rade.
Bez samostalnosti u kući ili državi nema napretka. Zato su se bankari i krupni kapital razletili u nekoliko najunosnijih poslova: sponzorisanje ratova, kontrola dionica ili berze, vladanje mas-medijima i posjedovanje strateških sirovina na planeti zemlji, od nafte i gasa do proizvodnje i kontrole hrane i vode. Naravno da gore nabrojane vještine zahtijevaju tajnovitost, odabranost i dug period vladanja sa ljudima, ali zar nije uvijek bilo hljeba i igara za sirotinju, zar nije idiotizam plaćati fudbalere i glumce stotinama milona dolara i prodavati snove armijama razočaranih ljudi koji teže savršenstvu koje im je opet nametnuto kao način života.
Zadovoljstva, slava, moć, reputacija su ništa, naše mišljenje se broji. Ali, njih ne interesuju ljudi koji misle, njima trebaju poslušnici ispranog mozga koji će da budu sretni sa tim da mogu zaokružiti jedan od dva listića na glasanju za novu vladu ili za predsjednika države. Nabrajanje imena i dogadjaja iz istorije bi uzelo puno prostora pa ćemo to svjesno preskočiti jer pretpostaviti je da većina čitalaca ne vjeruje da djecu donose rode, u Deda Mraza, demokratiju na U.S. and A. način, izmišljene neprijatelje, teroriste i slične odabrane bajke koje nam serviraju po cijeli dan na svemoćnoj TV, koje su uzgred rečeno većinom nezavisne i samostalne u uredjivanju vremenske prognoze i sportskog izvještaja. Ostalo se svodi na širenje histerije i straha od ljudi koji su preplanuli u licu, prave djecu, ne piju Coca Colu, ne vjeruju u Harry Pottera i ostale gluposti kojima nas smaraju više nego kapetani bivše JNA što su nas prepadali sa ratovima i neprijateljima koji nikad ne miruju.
Prosto je nevjerovatno kolika je neinformisanost i neznanje medju mladim ljudima u Americi i nepoznavanje elementarnih pojmova ljudske istorije i civilizacije. Za većinu njih sve počinje i završava sa Mc Donald’s-ovim restoranima, igranje sa Play Station-om, ispijanjem pive, gledanjem utakmica i slaganjem cigle na ciglu. Trades man, bricky business ili zidar po naški. Za to vrijeme, armije mladih Kineza i Indijaca završavaju visoke škole, zapošljavaju se u jakim, uspješnim firmama i uzimaju svoj dio kolača na tržištu radne snage. Naši ljudi su mahom u gradjevinskoj industriji, ugostiteljstvu i poslovima održavanja čistoće ili sličnih zanimanja budućnosti. Naravno, uvijek postoje svijetli primjeri naših ljudi koji su uspjeli u životu, pa njihove najbliže komšije koje sreću po crkvama, džamijama, koncertima pjevača iz zavičaja i sijelima, to baca u depresiju jer je njihov sin uvijek bio bolji u školi od mladića koji zaradjuje danas bruku para samo zato što je imao sreću. To se zove ljubomora ili primitivizam. Podjednako često se sreće kod Srba, Hrvata i Bošnjaka. Zbog te naše nesloge, tvrdoglavosti, inata i svega ostalog, desilo se to što nam se desilo. Ta crta naivnosti koju nose sa sobom je vječita inspiracija za viceve o Muji i Sulji, akademskim misliocima i autorima više knjiga kao što su “Željo –Videoton, teorija zavjere” ili “Da li je Zemlja stvarno manja od Sunca”.
Sa druge strane, većina mladih na zapadu je već sa 16 godina dobro upoznata kako se može dići kredit na sto načina, kako naći posao po samoposlugama i restoranima, kako kupiti dionice ili investirati u nešto što će kasnije prodati i opet investirati u nešto veće i tako do kraja života. Razlika koju budu zaradili biće jednaka onoj koju će platiti kad narastu doktorima, kiropraktorima, raznim specijalistima, apotekarima, advokatima i raznim savjetnicima zbog tako nezdravog i ubitačnog načina života.Nedavno sam pročitao da su dvojica ljudi nevezani jedan za drugoga, koji rade u svijetu show businessa iznenada uzeli par sedmica pauze zbog tempa života koji se sastojao od 18 sati manijakalnog rada, dnevnog konzumiranju 5,6 litara kole, 16 kafa, telefoniranja do stadija radijacije ravne černobilskoj havariji, i svašta još
nešto ne bi li opstali u tom svijetu slave i poznatih. Alkohol, prostitutke, marihuanu, kokain, ulizivanje gazdama, vanbračnu djecu i ostale sintetičke droge nisam nabrajao. Teško je oteti se dojmu da je neko ovdje teški idiot i da velika većina ignoriše činjenice da samo u filmovima ima sretan kraj sa prilikom za novi početak.
Djecu danas ionako niko ne pravi osim sirotinje iz trećeg svijeta koja drži zapadne ekonomije u životu i kao takve konkurentne zahuktaloj Azijskoj ekonomiji.Oni koji su poludjeli pa imaju djecu umjesto kučića, mačića i dr. stvorenja, rado ih tjeraju iz kuće kad navrše 18 godina da se sami snalaze u životu. Ko će još djecu vaspitavati, pa imaju privatne škole i učitelji, pa neka se oni bore sa njima i njihovim problemima. Kad naprave ekskluzivan intervju na TV ili u novinama sa nekom poznatom i posrnulom ženskom osobom, ona obično kaže tužnim glasom da nije bila “close“ sa svojom familijom. Kod nas su se takve zvale kurave ali eto, čovjek se uči dok je živ.
Odrasli samo misle na hranu i na svoja zadovoljstva koja se sastoje u tome da se pojavljuju u TV emisijama i tamo pričaju u detalje kako eto nisu imali sreće sa trećim mužem koji je opet bio razočaran sa šestom ženom, a mislio je da je to ona prava. Onda će doći spasiteljica Oprah ili Dr.Phil, pa će im reći da ništa ne brinu i da će se pojaviti neka srodna duša koja je isto tako nesretna i razočarana kao i oni. Podijeliće im neki besplatan poklon i gomila nesretnika ispred i iza ekrana će otići kući sretni i zadovoljni jer im je neko rekao: ”Ti to možeš, Ti to hoćeš”, i tako ponavljaj 8.000 puta svaki dan. Za taj savjet i gomilu sličnih budalaština u stilu ‘sam svoj majstor’, koju u Bosni svaka osoba ima u malom prstu, oni pohadjaju kurseve gdje ih savjetuju da ne kupuju sve što vide, i da ne troše više nego što zaradjuju. Tako vidimo ozarena priglupa lica koja kažu u kameru da su platili $15.000 kurs, za vrijeme kojeg su se promijenili i postali drugi ljudi. Pa mogli su pitati bilo kojeg našeg čovjeka kako da prežive sa $3.000 mjesečno. Pa ko je ovdje lud, a ko zbunjen.
Populariše se jednakost izmedju svega i svačega, rad kao simbol i uzvišenost života, spas od prosječnosti i jednostavnosti koje se svi zgražavaju . Svi su postali hedonisti, svi vole sve, svak svakog handri i sve to pod parolom, glasajte za nas i mi ćemo ispunjavati vaše bolesne želje i napadati one divljake po Iraku, Africi, Balkanu i drugdje. Tamo žive ljudi koji su strašno nezahvalni i ne shvataju da mi sve to radimo za njihovo dobro. Ne mogu a da se ne otmem dojmu kako izgleda prosječan glasač najnaprednije države na svijetu. Školski primjer ‘Biggest Loser’ stasa kod gradjanina ili gradjanke rodjene u Americi, Kanadi ili Australiji je brat-bratu po 140 kg, prije jela, u kupaćim gaćicama, bez cipela. Kulminacija svega je kada takav njezni cvjetić
počne pričati o svom sexualnom životu ostavljajući gledaocima da uz pomoć
mašte i filmskih trikova pokušaju dočarati kako to izgleda i kako je to uopšte moguće izvesti bez dizalice, kranova i drugih pomagala za podizanje partnera u odgovarajući položaj.
Najbolji čovjekov prijatelj na zapadu nije pas, nije kokoš, nije komšija, nego auto. Ogromna auta, što veća, što bolja iz više razloga. Prvo, da bi mogli da udju u njih jer mala auta bi zaista imala velikih problema da tako elegantno popunjenu familiju sa dvoje djece (ljubitelja hamburgera i pizze), preveze negdje. Drugo, bez uvrede i zadnjih namjera, oni su tako veliki i neugledni da ih samo moćni automobili i 4WD potpomognuti perfektnom kamuflažom lica i tijela mogu ohrabriti da se osjećaju bolje. Tu je uključeno kvarcanje u solarijumu, plastične operacije, špricanje sa botoxom, frizerske usluge, pedikerske usluge gdje pripadnice nježnijeg pola sjede u foteljama, lakiraju svoje prstiće na ručicama (biceps 55 cm) i kisele svoje nogice u plastičnim posudama dok im blazirane Kinezice daju komplimente da su danas jako lijepe i da izgledaju veličanstveno u uskim pantolama gdje se vidi slikovita zadnjica osobe od 150 kg i sva gracioznost i sličnost izmedju gorile i čovjeka .
Sad smo i mi postali kao oni, i nema više komentara tipa: ”vidi mu glave, divi mu ušiju”, nego “On ima para i tri fabrike, i 250 ljudi radi za njega i slicne opaske prevaspitanih, dezorijentisanih i vremešnih Bosanaca koji bi eto pred kraj života da i oni osjete svu moć koju daje novac, slast prevare rodjene žene i samostalnog odlučivanja u životu. Dosta je brate bilo terora. Koliko sam ja samo žena propustio zbog tebe, a vidi ove na zapadu se žene po nekoliko puta, a bogami i mene je jedna Tajlandjanka u samoposluzi pogledala onako čudno. Ima staro-nova kineska poslovica koja glasi “Što stariji, to bolji”. Tako, kad mladoženja u sedamdesetoj odapne treće bračne noći poslije uzimanja duple doze viagre, ucviljenoj mladoj ostaje sve što je siromah stvarao cijeli život. Ko misli da je šta propustio, neka navali žestoko. Kurava i kredita nikad nije manjkalo na zapadu, jednom se živi.
Često tako možemo da pročitamo kako se neko dijete od par godina u Australiji, (nije Austrija) ugušilo u autu na parkiralištu od vrućine, na tradicionalno niskim ljetnim temperaturama +45 u hladu, ili +65 u autu zatvorenih prozora. Zaboravna mama je bila u kasinu i igrala pokies (automati za igru) sa svojim krezavim drugaricama koji su upravo primili socijalnu pomoć
od države. Obično na dan isplate socijalne pomoći najviše posla imaju narko dileri, lokalne kockarnice i liquor shop-ovi. Naravno ovaj scenario se ne odnosi na Kanadu gdje caruje led, snijeg i dosada i gdje ljudi gledaju u nebo i broje pahuljice koje padaju na krovove kuća, i tako dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, pravo mjesto za idilične ljude. Šta drugo da radiš u dugim noćima nego da se mašiš oklagije, pustiš mašti na volju i da razvijas pitu. Depresija od snijega, hladnoće, prostranstva i izolacije. Treba gledati pozitivno, na hladnoći nema virusa, nema muha, nema raka kože, nema morskih pasa ili krokodila kao na Floridi a može se naučiti igrati hockey ili čistiti snijeg ispred kuće. To je sve stvar organizacije i mašte.
Zar je moguće da Amerika nema boljeg kandidata za predsjednika najmoćnije zemlje na svijetu. Zar je moguće da je knjiga spala na tri slova McCain, Obama i Hillary Clinton koja je ispala iz trke nedavno. Bez namjere da sudim i komentarišem o njihovim sposobnostima, nešto tu ne štima sa predsjednicima država i vlada u zadnje vrijeme. Zar neko stvarno misli da je Angela Merkel najmoćnija i najuticajnija žena u Njemačkoj pored Franca Bekenbauera i Thomasa Gotchalka zvanog ‘Wetten dass’.
U svijetu visoke politike nikad više klovnova od političara i nikad više političari nisu bili ovako javno predmet izrugivanja i podsmijeha od strane onih koji su ih birali. Ovaj svijet je sad na nivou Claudiusa koji je vladao nekad davno Rimskim carstvom. Claudiosova familija je mislila da je on teški idiot. Njegov rodjak, Caligula mu je dao posao da bi mogao da se sprda sa njim. Tako je Claudisovo unapredjenje u Imperatora došlo kao iznenadjenje, specijalno njemu samom. Kad su čuvari koji su ubili Caligulu pronašli Claudiusa sakrivenog iza zavjese, oni su ga jednostavno proglasili novim Imperatorom Rima i okolice! Tako nešto se dešava danas i svjedoci smo da nikada u neka normalna vremena likovi kao vječito pripiti Jeljcin nekada, francuski predsjednik iskompleksiranog izgleda danas i ovaj veseljak što ga je tata Bush senior namjestio za predsjednika (prije osam godina i par polu-svjetskih ratova), nikada ne bi bili predsjednici država, nego ne bi uspjeli ni da dobiju posao čuvara parkinga ili da prevedu kokoš preko ulice, tako su sposobni .
Ima neke istine u tome da je ideja vladanja pretpostavka odredjenog nemorala prema tim istim gradjanima. Sirova sila je još uvijek efektivan način vladanja svijetom od davnina. Da li bi vladanje svijetom moglo da bude drugačije sa milosrdnošću i dobrotom tolerišući nerede koji bi se dogadjali svako malo i donosili brige za zajednicu ili je bolje napraviti jako društvo gdje surova vlast uredjuje i pravi harmoniju kroz strah, ratove i pravljenje novih neprijatelja.
Politika moćnih je njihovo vjerovanje da oni imaju pravo da naprave bolji život necivilizovanim narodima uzimajući njihovu zemlju ili bogatstvo i zabranjivati im njihovu tradiciju, kulturu i ono u šta vjeruju. Zato oni znaju da budu veoma ljuti ako im domoroci kažu ,”ne hvala, mi vas ne trebamo”. Nama ne treba vaša demokratija, mi smo zadovoljni sa sobom i kako živimo. Kad ljuti predstavnici svjetske demokratije čuju takav odgovor, to znači samo rat i bijeda za tu zemlju za iduće tri generacije. Svjedoci smo takvih izliva nježnosti po cijelome svijetu a ni Balkan nije izuzetak. Kad su ovi što su prvi zauzeli livade i gradove širom svijeta prije par stotina godina skontali da im fali radne snage onda su milione Afrikanaca prodali u Ameriku gdje su ih onako zavezane lancima i izgladnjele dočekale američke demokrate sa bičevima, toljagama i velikim natpisom na kojem je pisalo ”Dobro došli u Ameriku, zemlju slobode i slobodnih ljudi”.
Da li im treba vjerovati danas kad kažu da su se promijenili. Pa ni oni sami ne vjeruju više u to.
subota, 28. jun 2008 u 10:22
Postovani gospodine Jurisic,
Nije vama lako zivjeti na tom brodu ludaka gdje ste se, manje-vise, samovoljno smjestili. Jer kad se s proljeca po livadama prospu anemone, a juzni vjetar donese do spavace sobe mirise procvjetalih nadandzi, zivot i ne izgleda tako strasno.Onda ni vrucine nisu nepodnosljive, ni svi ljudi samo neprijatelji. Ponekad nam valja promijeniti naocale i gledati svijet u ljepsem izdanju jer , vjerujte mi, ima se sta vidjeti. Ne treba nam uvijek Ophra da nas uci ljepotama, meni su dovoljne slike ili clanci g.Pege, posjeta dragih prijatelja i jos mnostvo ljepota pa da u novi dan udjem sretnija.
S postovanjem
Sanja Rihtman
subota, 28. jun 2008 u 17:22
POSTOVANI Z JURISICU.
NEZNAMO SE ALI VAM HVALA KO BRATU ZA OVIH PAR MINUTA CITANJA ISTINE BEZ ROMANTIKE I NAPRDJIVANJA KOJE JE UOBICAJENO NA OVOM BLOGU.
UZ POSTOVANJE CEHAJIC NAMIK
subota, 28. jun 2008 u 22:05
Postovana Sanja,
Tekst nije pisan sa namjerom da se svi u njemu prepoznaju i pronadju. Meni je drago da vi niste kupili karte za ovu plovidbu i da ima jos ljudi koji se raduju malim stvarima koje cine zivot , pa makar im se u ledenoj Kanadi prividjalo juzno voce , vjetrici sa Mediterana ili u suncanoj Floridi minusi i hladne sarajevske zime .
Poznajem dosta ljudi u Sarajevu i vani koji zive u staklenom zvonu zasticeni od svih vanjskih uticaja ,sto je jedan od nacina da se eskivira realnost i u tome nema nista lose.Vi ste zasigurno bili medju zadnjim osobama koje su 92’ godine shvatile da nisu svi ljudi isti i da ce brod sa ludjacima pristati u Sarajevo i Bosnu ,a ne u neku drugu luku.
Jeste li razmisljali sta cete uraditi ako gospodin Pego prestane da pise i slika,a dragi prijatelji promijene mjesto boravka i otputuju negdje daleko kao sto su mnogi radili nestajuci preko noci bez pozdrava , ne tako davno pocetkom rata u Bosni. .Hocete li onda primjetiti da zivite u 2008 godini i da je predsjednik Amerike George W.Bush ,osoba koja se ponasa kao sestogodisnje dijete i da nekadasnje duge sarajevske zime zadnjih godina sve vise lice na proljece .
Otkuda vam ideja da sam sve ono sto vi skrivate da niste.Nisam razumio da li vi to hrabrite sebe ili mene.To je bio samo obican tekst o svijetu koji nas okruzuje a ne moja autobiografija .Ja zaista nemam nista sa tom druzbom gubitnika i siromaha sto i vama od srca zelim.
Zivot u tra-la-la zemlji u kojoj vi zivite sa potocicem koji zubori,leptiricima i drugim njeznim bicima iz prirode je odlican nacin da propustimo ispred nas vitalne primitivce koji nikada nisu culi za rijec kultura,knjiga,zubar,sapun, i koji slusaju jedino gange , Tompsona,Cecu i ostale estradne umjetnike a umjesto kista i olovke nosaju puske i sjekire.Njihova jedina veza sa idilom koju vi opisujete je ta da su upravo ti ljudi bez smisla za umjetnost srusili onu ljepotu od zivota u bivsoj drzavi ,a nas raselili po cijelom svijetu da do kraja zivota trazimo zelenu travu doma svog.
S postovanjem
Zdravko Jurisic
nedelja, 29. jun 2008 u 05:44
U Iranu zene moraju nositi marame; nemaju izbora! U Egiptu, osobne iskaznice jasno definiraju religijsku pripadnost. U Indiji i drugim dijelovima Azije (npr., Japan, Korea, itd.)–pripadnost caste-ama i dalje ima izuzetan odraz na status i potencijal za uspjehom u zivotu. U Rusiji, rasisticki ispadi su dio svakodnevnice. U bivsoj Jugoslaviji, u kojoj su dobar karakter i postenje glavne odlike drustva, pojedinci su toliko sretni sa svojim zivotima da mnogi od njih takvo emotivno stanje izrazavaju kroz masovne likvidacije i zlostavljanje dojucerasnjih komsija sa kojima su dane provodili ispijajuci kafe i komentirajuci bjelo-svetska dogadjanja.
U USA, desi se da zene i manjine budu diskriminrane od strane pojedinaca i/ili grupa. No, isti (pojedinci/grupe) bivaju krivicno gonjeni za svoja ne-djela jer su ista protuzakonita, a postoje jasno definirane institucije i pravni instrumenti koji imaju za cilj suzbijanje i sprijecavanje takvih radnji. U USA, puno ljudi ne radi, ili radi, neki 6, a neki po 16 sati dnevno. U USA, puno je pretilih koji voze velika auta, ali ima dosta onih koji itekako paze na svoju liniju i zdravlje, a–cesto–voze velika auta. U USA, imigrant iz bivse Jugoslavije moze da raditi 50 sati tjedno i–uporedno–zavrsiti fakultet i postdiplomski studij. U USA, covjek/zena moze biti beskucnik, ili pak milioner; moze pripadati bilo kojoj religiji/sekti, ili biti ateist; moze biti zadovoljan sa necim sto neko iz super-napredne Bosne smatra mediokritetom, ili biti “uspjesan” po standardima istoga. U USA, siromah moze postati bogatas, i kroz svoje medije biti proponent sopstvenih ideja i interesa. U USA, pojedinac ima izbor! Sta ce pojedinac uciniti sa svojim zivotom jeste odgovornost/volja istog! Nije li to smisao zivota?! God bless USA!!!
nedelja, 29. jun 2008 u 13:48
Cujte gos`n Leonard, Vi im`te Busha, ne?
nedelja, 29. jun 2008 u 18:42
Postovani g.Jurisic,
Nisam ja vas pogresno shvatila, dapace, mislim da ste veoma u pravu u svakoj recenici koju ste napisali. Da me vas tekst nije dotakao vjerovatno ne bih ni odgovarala. Jos vise ste u pravu kad kazete da vjerovatno trazim utjehu za sebe a ne za vas. Tacno. Tacno je i da do septembra 92 g nisam razumjela sta se desava u Sarajevu.Svjesna sam i da se moja tra-la-la zemlja u mnogome uklapa u vasu sliku.
Ono sto sam htjela reci je da svaka slika ima svoje nalicje koje, zbog zdravlja vlastite duse i dusa onih koje odgajamo i na koje prenosimo svoja iskustva, treba pogledati. Po mom misljenju, ljepota, umjetnost, muzika dobri ljudi (leptirici i potocici) oplemenjuju nas zivot i njima se treba okrenuti. Niko od nas dvoje nece pomoci da svijet bude bolji. Ja sam jedino mogla odgajati svoju djecu (a sada vec i unucad) tako da prepoznaju neke druge vrijednost u zivotu daleko od Ceca i Tomsona, da nikada bas nikada ne dobiju ni plasticnu pusku za igracku i ne uhvate se u kolo primitivizma koji se poput korova obmotava po bivsoj nam drzavi.Sve sto su oteli, oteli su silom i nasiljem ali dusu im ne moramo dati.Nju treba sacuvati cistom.
Ovaj razgovor s vama mi je bio vrlo prijatan i kao hvala upucujem vas na site Ileta Vitorovica.
http://www.wmg.com.pl/ilija/.
S postovanjem
Sanja Rihtman
ponedeljak, 30. jun 2008 u 08:28
The USA was supposed to be a land of plenty. Many people who went there got plenty….of pain and suffering.
Cijenjeni g.Leonard,
Zasigurno ste vi jedan od rijetkih ljudi sa ovih prostora koji je uspio u USA i da sad zasluzeno uzivate u plodovima svog rada.Pretpostavljam da i vi vozite veliko auto ,da niste beskucnik,da posvecujete paznju svom vanjskom izgledu i da nedeljom ujutro obilazite stanovite objekte gdje se druzite sa svojim istomisljenicima kao sto to radi vas predsjednik iz Texasa ,covjek cija je najveca ambicija da se ne udavi kad jede perece i koji ne treba prevodioca kad ide u Englesku ,jer on govori vise jezika ukljucujuci engleski ,kanadski,australski itd.
Slazem se u potpunosti s vama da je USA zemlja hiljadu mogucnosti gdje pametni ,mladi ljudi mogu da ostvare svoje snove ,gdje nikoga ne interesuje ko si ,sta si, nego kakav si radnik. Ali isto tako Amerika je zemlja gdje se vrse danonocni eksperimenti sa ljudima kojima se nude jeftina prolazna zadovoljstva u vidu materijalnih dobara ,izivljavanja u hrani i picu , pretjerivanja u nacinu i stilu zivota , i to sve na grbaci ostatka svijeta .Ne treba biti ekonomista i vidjeti da je to sve jedan napuhani mjehur od sapunice koji ce puknuti uskoro ako Imperija ne uzvrati zestoko po neposlusnim zemljama ,a vjerne saveznike ce da nagradi i baci im koju kost da je glodju kao nagradu.
Nevezano za vas koji ste ostvarili svoj Americki san,ja sam uvijek imao odredjenu dozu sazaljenja za emigrante prve i druge generacije koji su vecinom izgubljeni u vremenu i prostoru i koji dobar dio svog zivota provedu objasnjavajuci ljudima oko sebe da oni nisu gradjani drugog reda i ciji zivot se svodio samo na rad i dokazivanje lokalnim domorocima.Tek treca generacija bi izgubila taj zig dosle ili emigranta i oni su ,pod pretpostavkom da imaju imalo maste i talenta bili u najboljoj situaciji za razliku od njihovih predaka.Prva generacija su najtezi slucajevi .Oni bi radili cijeli zivot da bi osigurali svoje potomke.Druga generacija bi krenula u zivot sa zavidnom zaledjinom i prosirila bi business i sve bi onda trebalo da bude med i mlijeko.Nazalost za neke ,onda dolazi treca generacija koja sav taj trud i odricanje oceva i deda srusi za 5 minuta rasprodajuci sve sto imaju i postajuci socijalni slucaj sto je fenomen koji se ponavlja u 60% familija koje emigriraju u nove zemlje.
Jedna od rijetkih dobrih stvari izbjeglicko-emigrantskog zivota je ta da su maske pale i da su raskrinkani svi oni silni gastarbajteri i emigranti koji su radili dan i noc najprljavije poslove ,godinu za godinom,(dok ne obole)a za vrijeme odmora (jednom u 5 godina) u zavicaju bi se hvalili polozajem u drustvu i lagodnim poslovima koje su za divno cudo ,svi redom radili.Za to vrijeme su gradjani bivse Yuge isli na odmore ,udisali zivot punim plucima,pricali i smijali se naglas na svom jeziku bez stida da li ce ih iko cuti,navijali za svoju zemlju(ne za surogat domovinu) ,planirali zivot i osjecali se kao dio necega .Kada je talas izbjeglica iz bivse Yuge devedesetih godina zapljusnuo Evropu i zemlje Novog svijeta stari emigranti su bili najsretnija bica na svijetu.Tad su mogli nakratko da likuju i da se izivljavaju nad izbjeglim ljudima ,da se osjecaju puni sebe jednom u zivotu govoreci svima kako su oni eto, bili u pravu kad su napustali tu zemlju na magarcu preko slovenskih vrleti ili plivajuci do Italije odakle su ih slali kao krompire brodovima do Australiji i Amerike .
Obicno bi na tom brodu vecina njih pronasla zenu svog zivota koju bi kasnije tukli redovno zgrazavajuci organe reda u novim zemljama nenavikle na ovakve izlive ljubavi.Umjesto da pomognu jedni drugima u nevolji ,nasi ljudi su pokazivali jednu drugu vrlinu koja je cucala u njima godinama , jako je popularna na Balkanu. a zvala se “osveta”.Osveta je jelo koje se servira hladno i za njega treba imati strpljenja i nista vise.Jedna od najomiljenijih uzrecica starih emigranata je bila:”nisi tu ni par godina a vec hoces sve”.Onda bi krenulo nabrajanje i opisivanje zivota punog rada,odricanja,poniznosti ,gorcine,odbacenosti , nepravde ,brilijantnih karijera u gradjevinarstvu,ciscenju septickih jama,kopanju po rudnicima, i ostalim zanimanjima sa olovkom , pri cemu bi pazljivi slusalac ostao zatecen koliko je zivot bio okrutan prema nekima i velikodusan prema drugima.
Simpaticno i iskreno zvuce rijeci bivsih glasaca –emigranata kako su promijenili dres preko noci .Kada su dosli prije 40 godina goli i bosi svi su glasali za radnicku partiju u Australiji ili demokratsku u USA .Danas oni imaju svoje businesse,investicije i vecinom glasaju za liberale u AU i republikance u USA .Dirljivo do malog mozga.Tesko je to razumjeti.Krik iz duse koji se javlja i govori;Uspio sam, i ja sam postao clan kluba milionera ,doduse sa malim zakasnjenjem od 20 godina.Danas su i socijalni slucajevi milioneri na zapadu ako imaju supu i malo zemlje okolo koju mogu prodati nekom spekulantu koji ce opet na tom mjestu napraviti tri nove kuce i uzeti razliku.
Siguran sam da na zidovima njihovih spavacih soba osim crno –bijele slike sa vjencanja ,krsta ili sveca i mape bivse drzave uvecane za pola susjedne drzave ,(zeljo pusta)stoji i njihov zivotni slogan koji glasi :
”Ponizan prema pretpostavljenim,nadmen prema podredjenim “,to sam ja Emi Grant.
utorak, 1. jul 2008 u 02:04
Druže ili gospodine (nije bitno) Jurišiću!
Pročitah ova Vaša dva komentara pa rekoh, stvarno nema smisla a da ne uputim komentar jer ste to zaslužili.
Sve mi je u njima jasno i ništa mi nije jasno. Služiću se da pišem jasnim, našim “tonom” kojeg nosim iz Sarajeva.
Zašto ste se toliko dotakli ovih jadnih naših ljudi izbjeglica (iako ništa nisu izbjegli, već se samo pomakli) koji izgleda bez Vašeg ukazivanja ne bi znali gdje su, šta su, zašto su tu, a Vi sad još sa ovim svojim komentarima im fržu vadite. Ljudi su došli ne da voze “velika auta” ne da postanu milioneri, to što rade razne poslove to je za pohvalu, pa brate pošteno rade da zarade sebi i svojoj porodici a i familiji, niko ovdje ne uživa u predsjedniku ili nekim američkim snovima, nego samo su se ljudi sklonili onog našeg belaja koji je došao iza onih jadranskih godišnjih odmora, “raje i druženja” pa, muccccc, dodje rat koji ovu raju naseli ovdje i tamo negdje daleko da nisu imali vremena ni iskustva nego su GLAVU SPASAVALI, a ne trčali prema AMERICI i MILIONIMA !!!! Više bih volio da pišete o našem “dvorištu”, o našem problemu, o budućnosti nase domovine, ostavimo mi druge na miru nek se bore sa svojim problemima. Mi uvijek nadjemo tamo negdje u nekome krivca za naše neuspjehe i sramotu. Puni smo pametovanja i kritike prema drugima, a pitam Vas, a gdje smo mi, kukala nam majka. Ja danas nemam hrabrosti ni da pomislim na neke druge države, da ih kritikujem, kad dobro znam šta se dogodilo kod nas kraj naše obrazovanosti, divnog života, socijale, ferijale, itd. Koliko god mi bili ovaki i onaki, došli smo pošteno da radimo, da me niko zbog imena ne gleda poprijeko, da plaćam uredno svoje račune (ne znam šta je tu loše) pa makar i cijelog života, jer znajte da sam u Sarajevu rodjen, odgojen, školovan i imao jedan divan, solidan život i kao takvom, više volim biti ovdje ROB nego “sada” hadžija u Sarajevu ili bilo gdje na Balkanu, zgadila su mi se ona plemena. Zato od Amerikanaca ima još lošijih, a to smo mi jarane Jurišiću!!!!
utorak, 1. jul 2008 u 07:00
Tekst se ne odnosi na ljude koji su izbjegli devedesetih i kasnije.To sam i naglasio vise puta.Radi se o ljudima koji nemaju nista zajednicko sa bivsom Yugom i kojima tepamo ‘stari emigranti’.
To su oni koji su vas docekali sa pogledom zahvalnosti onom gore ,sto vas je poslao njemu na noge ,da i oni mogu nekome da pametuju prvi put u zivotu.To su oni koji vas prvo pitaju kako se zovete ,(da li ste iz njegovog plemena),da li radite,(ako ne ,da vam nadju dobar posao za $2 dnevno), i na kraju ce vam pomoci svaki put kad ste u nevolji , tako sto ce vas poslati okolo kole da se sto duze patite da bi on potvrdio svoju teoriju relativiteta da ” vrlina nije nikada bila postovana koliko i novac”.(Samuel Langhorne Clemens)
Dobri moj Zoka,lafcino i Sarajlijo ,
Mi smo svi andjeli ,samo kad spavamo , i jedino kad spavamo nismo hipokriti.
utorak, 1. jul 2008 u 07:13
Ja sam procitao ovaj dopis i moram priznati da je vrlo uzbudljiv. Sto se mene licno tice vrlo je lepo ovde u US. Ja zivim u San Diego i zivot tece vrlo lepo. Nemam pojma o cemu pise dopisnik amater. Mozda je u pitanju pesnik ili umetnik pa se koristi slobodom i sirinom svojih prezivljavanja i unutrasnjom borbom strasti koja se granici sa nestvarnim.
Medjutim, u stvarnosti zivot je vrlo lep ovde. Odes ujutro na plazu u Lajolla protegnes se na pesku par puta ubacis ribu u tibu i cekas novi dan.
Pozdrav iz lepe suncane California
Momo
utorak, 1. jul 2008 u 16:59
Zivim na Floridi vec 13-tu godinu i nisam se snasao,a otac mi je govorio cijeli zivot-pametan si kako se brzo adaptiras novoj sredini i novim uslovima.Nisam u tome uspio i cak sta vise sve je crnje i crnje.Amerika je za neke druge ljude.Sta znaci biti uspjesan u njoj?U mom krugu poznatih ima svakojajih-i sto dobro zaradjuju,sto rade po 60 sati nedeljno,onih koji stalno pricaju o povratku i tako dalje i tako dalje.Veliki su problem nasa djeca.Nemaju bas nista od onoga sta mi nazivamo kvalitetno djetinjstvo.Puno straha za svaki njihov izlazak iz kuce,sjedanje za volan sa 16 god,droga,pederi-nedo mi bog da imam kcerku koja odrasta ovdje.Previse je devijacija,laznih vrijednosti i imaju samo jednog boga-koji sve pokrece i sve rusi a zove se Mr.Dollar.Lijepo ga je imati,jako je tesko neimati ga ali je jako glupo da ti je on sve i mjerilo svega.A ovdje je bas tako.Meni licno to je tesko prihvatiti.Druga stvar:zamljaci moji,sretan mozes biti samo ako si okruzen dragim ljudima koji tebi puno znace i kojima ti puno znacis.Vjerujte mi to je jedini preduslov za kompletnu srecu i kvalitetan zivot a trka za $,kao magarac za sargarepom to jednostavno nije za mene.Dolazim,dolazimo,iz sredine u kojoj se moze biti vrlo sretan sa puno manje(ali i vise-dragih ljudi kojih vise nema)a sada odjednom nikad nam dosta i uvijek nam nesto malo vise fali(dragi ljudi..).Amerika se ne treba braniti.Svaka civilizacija imala je svoj kraj a Amerika ce vjerovatno da okonca ovu.Kako ovi ljudi ovdje zive to nije plan za majcicu zamlju.Zamisli da cijeli planet ima life style kao amerika?I jos pokusavaju da to nametnu cijelom svijetu kao ideal.Tri osnovne stvari su ovdje katastrofa:skolstvo,zdravstveno i penziono.A ima li ista vaznije od toga.Nije mi jasno kad govore o Kini,te toliko televizora po glavi,toliko telefona,toliko auta a odjednom oni salju novce i pomoc velikoj Americi koja je beskrajno ranjiva.Zato pustimo one sa maramama,pokrivene,otkrivene,koji imaju samo jedno magare i sl.Oni tako mogu jos milion godina a nisam siguran za ove ovdje.Pitanje br.1.Da li bih ovo pisao da pravim vecu lovu?Ne znam ,sli sumnjam da bih bio srecniji.Pitanje br.2.Zasto se ne vratis odakle si dosao i zasto zelis da ti djete odrasta na prostorima o kojima mislis sve tako crno?Ubi me ako znam-a ni tudja misljenja me bas nece previse zanimati zato polako zemljaci.Elem,moj dolazak ovdje gledam kao najvecu gresku svog zivota.Ali rat je proklet,to znate.Puno suncanih pozdrava sa srdacne Floride.Ovo je moglo biti napisano u srcsparajucem stilu ali sam probao da preskicim parapete i slicna pomagala.Pozdrav Pegi-sada makar znas sto volim da grizem!!!
utorak, 1. jul 2008 u 22:12
Sve na temu ne valja Amerika….
Moj muž je uvijek govorio Sarajevo je Amerika. I bila je, ali nekad davno. Došli smo ovamo ( recimo ) po našem izboru. Nema veze što su mi djecu zvali “mućak”, nema veze što je kuća izgorjela do temelja, nema veze što mi ni ime ni prezime nisu bili pogodni za Hrvatsku. Nema veze što smo propatili (duševno) u izbjeglištvu..
I eto tako mi izabrasmo da dodjemo u Ameriku, u Phoenix, Arizona gdje su zadnjih 15 dana temperature 115 stepeni (ok 45 Celziusovih). Ali ja se ne žalim , meni je dobro. Imam relativno dobar posao, muža sam poslala da se odmara u Sarajevu (možete ga vidjeti svaki dan u kafiću na početku Kralja Tomislava preko puta cvjećare).
Nismo svi od iste japije. Neko pati više i godinama je nostalgičan, a ja sam prihvatila ovaj život i nemam namjeru se vraćati tamo gdje mi je razvlačena pamet. Ponovo da napomenem, cijela moja porodica je živjela u Sarajevu stoljećima. Niko ne može da voli moje Sarajevo više od mene, ali nemam vremena da mi propada u žalopojkama. Jasno je svima da su to sada “neki novi klinci”.
Opet, ima nas svakakvih, poštujem ja svako vidjenje ali ne mogu da se žalim na zemlju koja me je primila, omogućila da naučim jezik (ja sam sretna jer volim strane jezike) i svojim radom za 14 godina sam dostigla solidan uspjeh na poslu. Stvarno me nije imao niko pogurati. Ja sam radila dugo sa izbjeglicama. Ponovo ima nas svakakvih – te uzela si njihove food stampse, što god uradiš ne valja, njima su rekli drugačije, gdje je kuća, a gdje auto itd. I to je dio posla, ali dio posla je kada nekome pomogneš i osjetiš ljudsku zahvalnost i dobiješ priglavke na poklon!!! (Halo Arizona!)
Sama nisam težila za kućama, namještajima, frižiderima. Sve smo to imali prije i ne smatram više shodno pominjati. Nastojala sam svoje “mućke” odgojiti i uputiti da prihvate ovu zemlju ali da nikada ne zaborave ko su i odakle su. To je išlo u fazama. Kad su bile mladje, brže su prihvatale američku kulturu i nastojali da se ne izdvajaju od ostale djece. Jeste da su ih i ovdje u četvrtom osnovne “naša djeca” prozivala na nacionalističkoj osnovi, ali bože moj.
A sada da malo “bragiram” o mojoj djeci. Starija Sanja je došla u Ameriku sa 13 godina, upisala osmi razred 1994. i onda, srednja škola, fakultet, pravo (law school) i položila pravosudni ispit (bar exam) sve u 10 godina. Kao student je bila intern u OHRu u Sarajevu i poslije je radila za njih 2,5 godine. U medjuvremenu je diplomirala na postdiplomskom studiju za ljudska prava u Oxsfordu, vratila se u Ameriku i zaposlila.
Moja mladja kćerka Mirna je došla sa 10 godina. Završila je psihologiju i magistrirala u Maju 2008.
Sada bih htjela da pitam ove koji kude Ameriku da mi kažu da li bi moja djeca imala iste uslove u ovom Sarajevu? (ne u mom Sarajevu)
Usput rečeno, počele su raditi sa 15,5 godina i radile svo vrijeme. A ja diplomirala sa 24 bez dana radnog staža…
Kad sam sve ovo lijepo ispričala, neka shvati kako ko hoće, ali ja sam voljna da pružim djeci iz Sarajeva mogućnost da studiraju u Phoenixu i pomognem koliko mogu.
Srdačan pozdrav svima
Lejla Bogdanović
srijeda, 2. jul 2008 u 02:56
Draga Lejla,opet ce se naci neko koji sa duplim mikroskopom posmatra ovu Ameriku,niko je nevoli ali mi nije jasno jedno(naravno da ima ogromne mane kao i svako drustvo)za nas izbjeglice kako mozemo nekoga kritikovati a dao ti je neki smiraj nad onim paklom koji je bio kod nas,pa nije Amerika ispunila moju molbu da dodjem ovdje bjezeci od naseg odvratnog NACIONALIZMA,koji je toliko ukorjenjen(bio je i onda u “lijepim vremenima”)da mu se korijen ne moze iscupati,to je po meni ono sto nas razdvaja od bilo kojih drugih drzava,mi smo pali na toj “taktici”a i dalje se igra po tom sistemu.Zato djecu treba skloniti od takvog teritorija,stim da znaju ko su i odakle su.Ja bih bio najsretniji covjek na svijetu kad bi me neko demantovao ali evo citajuci jedan clanak ovdje na blogu,sta da kazem,nego “tisu”gdje si da si tako nam je grah pao!!!Nekada mi se cini da smo toliko nezahvalni postali,nekada mi se cini da ljudi u stvari neznaju vise sta hoce!!!!!!
srijeda, 2. jul 2008 u 05:16
Za emigranta,to sam i ja, je najveca nesreca ako zaboravi zasto je emigrirao, jer odmah nakon toga pocinje kriticki i “ispod sest povecala” da posmatra drustvo koje mu je pruzilo “zagrljaj”.
Od tuda se nama koji nismo zaboravili radi cega smo emigranti i od cega smo pobjegli, cine smijesni oni koji se toga ne sjecaju, pa se bave “sportom”-pljuvanje i omalovazavanje nove domovine.
Danas je Dan Kanade, njen 141. rodjendan i ja ga cestitam svim mojim zemljacima a posebno onim cija djeca su se u njoj rodila i u kojoj su se rodili njihovi unuci.
A o domovini sve najljepse a pogotovo o rodnom gradu.Sarajlija nije cin, to je titula ali gradjanska.Ne moze se kupiti pa cak ni naslijediti.Ona se dobija rodjenjem i ispunjavanjem brojnih gradjanskih (rajinskih) normi.Jedna od njih je svakako i “ne pljuj po onome sto usrecuje drugog”.
Svima sve najbolje,
Vlatko Slokar
ps. Jednom, prije desetak godina mi se u Kicheneru pokvari auto i prijatelj mi kaze:”Ima tu jedan odlican majstor ali ti sigurno neces htjeti kod njega jer je nas covjek a veliki nacionalist.
Misleci samo na to da se auto popravi i supruga i ja sprasimo put Toronta, ja prihvatim prijedlog.Kad tamo, majstor iako ne bas star, pripada staroj generaciji emigranata koji su se zaista namucili stvarajuci novi zivot.
Pricao mi je kako su se patili radeci za satnicu od par dolara a sada ovi novi emigranti, Titovi guzico ljubci, u odijelima i sa kravatama, sa fakultetskim diplomama i znanjem Engleskog jezika, sebe nazivaju emigrantima.”E, pa to vam je gospodine nepravda do neba”.
srijeda, 2. jul 2008 u 13:53
Winston ,vi ste pijani! Madam, vi ste ruzni .Ali ja cu sutra biti trijezan.Ovako je Churchill reagovao kada je bio optuzen od strane sarmantne MP Bessie Braddock da je pripit.
To me podsjeca na neopravdan gnjev nekih komentatora koje uznemirava i vrijedja realnost i svakodnevnica zivota .
Mi smo bili privilegovani da zivimo onako kako smo zivjeli.Bilo je to vrijeme mirisa,okusa,zanosa ,ukratko svega onoga sto neki nemaju danas.Bas zbog tih dana treba biti sretan ostatak zivota jer smo bili odabrani kao rijetki sretnici da se radujemo svakoj sarajevskoj minuti ,koju isto tako nekada nismo znali cijeniti.
Posto nista nije vjecno ,pa ni Sarajevo onakvo kakvo ga pamtimo, mi cemo zajedno sa njim u citanku uspomena napisanu svakim tekstom i komentarom na “Dovla” blogu, skupa sa svim dozivljajima i sjecanjima kojih se dotaknemo i prisjetimo kad nam u sekundi prolete ispred ociju istrgnute slike djetinjstva i mladosti izvucene iz malog mozga gdje su drijemale sve ovo vrijeme.
Mnogi od nas se ponekad bude u pola noci i pitaju sami sebe,”Gdje sam pogrijesio/la? Tada ce im jedan glas sapnuti na uho, ”To ce potrajati malo vise od jedne neprospavane noci”.
Ignorisite taj glas i poslusajte drugi glas koji ce vam reci:”Blago vama odabranima,mi koji gledamo spoljasnost sanjamo, a vi koji gledate unutrasnjost budite nas sa svakom vasom recenicom”.
P.S. Dva puta spomenuti glagol pljucnuti ( spit) u tako kratkom komentaru predstavlja vjestinu vrijednu divljenja. Ma ,razumijem ja vas potpuno,omaklo se.Znam ja da vi to radite bez zadnjih namjera.Vi ste borac,sarmer , ponosni Sarajlija i kao takav imate moj respekt.Primite puno prijateljskih pozdrava od
Zdravka J.
srijeda, 2. jul 2008 u 16:41
Nismo mi zaboravili ‘zasto smo emigrirali i od cega smo pobjegli’, nego jos uvijek ne mozemo da shvatimo zasto je (i da li je) moralo doci do toga da nam Udav (Zapad) pruza ‘zagrljaj’.
Bar ja ne mogu.
srijeda, 2. jul 2008 u 20:03
Gospodine Jurisicu,
vas tekst sam sa paznjom procitala. Dosta toga su generalizacije, koje same po sebi imaju i istine i neistine u sebi. Ono sto je meni posebno zaparalo oci je sljedeci stav:
“Jedna od rijetkih dobrih stvari izbjeglicko-emigrantskog zivota je ta da su maske pale i da su raskrinkani svi oni silni gastarbajteri i emigranti koji su radili dan i noc najprljavije poslove ,godinu za godinom,(dok ne obole)a za vrijeme odmora (jednom u 5 godina) u zavicaju bi se hvalili polozajem u drustvu i lagodnim poslovima koje su za divno cudo ,svi redom radili.Za to vrijeme su gradjani bivse Yuge isli na odmore ,udisali zivot punim plucima,pricali i smijali se naglas na svom jeziku bez stida da li ce ih iko cuti,navijali za svoju zemlju(ne za surogat domovinu) ,planirali zivot i osjecali se kao dio necega…”
Ne razumijem cemu tolika netrpeljivost prema gastarbajterima koji su radili “prljave poslove” i za to treba da budu “raskrinkani”. Posao, cin prehranjivanja sopstvene porodice, kako god “prljav” ili “menial” bio, je castan. Ne mislim da neko ko radi u kancelariji zasluzuje vise postovanja od cistacice koja cisti istu, cisto zbog vrste posla koju obavljaju.
Pogotovo ne razumijem poredjenje ovih ljudi, koje je nevolja natjerala u emigraciju (pretpostavljajuci da su gastarbajteri politicki ili ekonomski emigranti), sa “gradjanima bivse Juge koji su udisali zivot punim plucima”. To udisanje punim plucima je trajalo jako kratko, od kraja drugog svjetskog rata do pocetka agresije 1992.godine - niti jedan pun ljudski vijek. Ti ljudi za koje vi kazete da su “udisali punim plucima,putovali, i planirali buducnost” i kao takvi su valjda iznad gastarbajtera, nisu docekali tu buducnost koju su planirali ucahureni u sigurnosti bivse Jugoslavije. Moji roditelji, rodjeni nakon drugog svjetskog rata, je nisu docekali. Na zalost, ja se tog zlatnog doba vrlo malo sjecam. “Udisanje zivota punim plucima” je prestalo za vecinu stanovnika nase zemlje pocetkom rata. Cini mi se da Jugonostalgicari (od kojih je jedan i moj otac) uvijek se fokusiraju na to “zlatno doba” i nekako prelaze preko cinjenice da je kraj tog zlatnog doba bio itekako krvav.
I Amerika i Bosna su moje domovine, i rado cu raspravljati o nedostatcima i jedne i druge, kao i raditi na poboljsanju uvjeta zivota u obje. Vecina onoga sto ste naveli u generalizaciji Amerike i njenih gradjana (solariji, botoxi, mladi koji nemaju osnovno opste obrazovanje, a pri tom imaju uske vidike) se isto tako odnosi na neke slojeve drustva u BiH. Poredjenje Amerike danas sa nekom idealizacijom “zlatnog doba” bivse Jugoslavije se cini neprimjerenim - jer pocivaju u sasvim razlicitim decenijama, politickim sistemima…
Za kraj, spominjete da mladi u Americi u 16toj godini znaju kako dici kredit i zaposliti se u samoposluzi. Opet moram istaci da nema nista sramotno u vrsti posla koja se radi u Americi,za razliku od BiH gdje se nekad smatra ispod casti raditi neki posao. Iza mene je sestogodisnje iskustvo rada u samoposluzi, od voznje dizalicara do rada na kasi, koje mi je omogucilo da finansiram svoje skolovanje i time prosirim svoje vidike mimo “granapa”, akademski se obrazujem i time steknem ono sto mi treba da nastavim svoju borbu za ljudska prava, kako u USA, tako u BiH - nedostataka ima u obje. Amerika moze biti zemlja mogucnosti, ukoliko ih zelite i znate iskoristiti. I meni je lako kritikovati obje moje domovine, mnogo je teze ponuditi rjesenja za dobrobit svih.
S postovanjem,
Sanja
srijeda, 2. jul 2008 u 20:39
LjUDI BUDITE PAMETNI!!.STO JE CIGARA ZA PLUCA TO JE AMERIKA ZA OSTATAK SVIJETA.NE MOGU DA VJERUJEM DA JE TO TAKO TESKO ZA SHVATIT.AMA SVAKI ARGUMENT U NJENU KORIST GORE SPOMENUT LAHKO JE OBORIT ALI TREBA VREMENA I KUCKANJA PO TASTATURI.ALI RAT JE PROKLET DA ZNATE. APSOLUTNO POZDRAVLJAM ONE KOJI SU SE ADAPTIRALI ALI JE NEMOJTE BRANITI-MOLIM VAS.PUNO SUNCANIH POZDRAVA SA SRDACNE FLORIDE.
četvrtak, 3. jul 2008 u 05:54
Gospodine Jurisic!
Vasi komentari su ispunjeni stereotipima i nagadjanjima baziranim na limitiranim obzervacijama prepunim manjkavosti. Komunikacija na intelektualnom nivou bi trebala biti bazirana na racionalizaciji cinjenica i kontroli emocija jer to vodi ka intelektualnoj katarzi i samo-aktualizaciji. Potonje je, prema Abraham Maslow-u, najvisa tacka ljudske piramide potreba. Ako nastupi pojedinca kontradiktiraju ono sto se u naucnim i kulturnim krugovima osnovano smatra racionalnim pravcem razvitka ljudske svijesti/bica, onda bi neko mogao zakljuciti da ta osoba ima stanovitih psiholoskih problema. Sta je moguci uzrok takvih problema? Odgovor se moze pronaci kroz analiziranje principa ljudske komunikacije. Ista (komunikacija) podrazumjeva racionalnu semanticku interakciju izmjedju dvije ili vise osoba. U komunikaciji, jedna strana/osoba/grupa emitira signal (verbalan/neverbalan) ka drugoj strani, koja kroz sopstvene kognitivne procese interpretira primljeni signal. Emocionalno stanje pojedinca moze imati krucijalni uticaj na procesuiranje informacije, a samim tim i na komunikaciju. Isti (pojedinac) moze biti super-inteligentan i/ili osoba dobrih karakternih crta, ali—pod emocionalnim stresom—ta osoba moze izgubiti sposobnost da racionalno procesuira informacije iz svoga okruzenja i negativno reagirati na iste. Sada, da ne bi sve zavrsilo na pametovanju, ja cu da vam ponudim jedan savjet: Svakodnevno se druzite sa onim radi kojeg ja nedjeljom posjecujem “stanovite objekte”! Ne zelite drugima zlo! Ne svjedocite lazno!! Nemojte krasti! Ne zelite/cinite drugom sto ne zelite da drugi ucini vama! Postuj druge!
Sretno!
četvrtak, 3. jul 2008 u 17:52
Gospodine Leonarde, slabo bi ti ova prica pila vode u Sarajevu, a posebno na carsiji. Bas me interesuje
kako bi proslo emitiranje signala(verbalno/neverbalnog)Kod Mehe na Sedreniku, oko 2 ujutro…Cini mi se da bi to moglo imati krucijalan uticaj na buduce stanje zdravlja ucesnika u semantickoj interakciji…
četvrtak, 3. jul 2008 u 19:36
Ovo nije Leonard ovo je Ante Fjamengo.Ovaj komentar uopce nije suvislan.Po meni je ovaj sajt zamisljen da siri neke pozitivne vibracije i da pruzi priliku za neka davna,bolna ali nama draga sjecanja.LEO-jedan koristan naputak:procitaj jos jednom sta si gore napisao i onda sam sebe drugarski izkritikuj.Bistro!!
petak, 4. jul 2008 u 03:53
Djurice!
Ako je po tebi “ovaj sajt zimisljen da siri neke pozitivne vibracije,” kako mozes participirati u pljuvanju po drugima i/ili zemlji koja ti je utociste dala u bijegu od “bolnih, ali dragih sjecanja”?! Procitaj moj post jos jednom i navedi gdje sam to ja “pljuvao” po bilo kome. Pozivati se na univerzalne zakone ne bi trebao biti grijeh! Za razliku od tebe, koji vrijedjas mene i zemlju u kojoj zivis, ja tebi i svim ucesnicima na ovom blogu zelim sve najbolje! Ja tebe razumijem jer sam do rata vjerovatno bio slican tebi po nacinu razmisljanja. No, isti (rat) me je promijenio pa sam–kako vidis–fini decko.;)
Sretan ti Dan Nezavisnosti!!
Jane Berane!
Meni nije bitno kako Meho razmislja. Ja sam sretan sa svojim zivotom i okruzen sam sa ljudima koje volim, a zauzvrat dobivam isto! Ja imam postovanja za druge! Vidis kako se lijepo ophodim u sopstvenoj komunikaciji sa tobom.
Pozdravi Mehu!
petak, 4. jul 2008 u 08:23
Jarane Leonarde,”Kod Mehe”je kafana na Sedreniku (dio grada ) institucija ondasnjeg Sarajeva u koju se zalazilo u sitne sate, kada se svi ostali bircuzi zatvore.Bice samo da si nacitan, al’ nisi odavle …
petak, 4. jul 2008 u 09:53
Ako si u ” sopstvenoj komunikaciji” bice da komuniciras sa samim sobom , a ne sa ja. P. S. Raja, Sretan vam 4. juli Dan borca!
petak, 4. jul 2008 u 15:04
Leonarde a moze i Leonardu vec kako hoces Meho je odavno na drugom svijetu.Umro je u Chicagu mozda i od tuge sto su se pojedina haustorcad kako bi ih nazvali u njegovoj kafani promijenili.Da li si i Ti “haustorce” vjerovatno to najbolje znaju Oni oko tebe.Ako si Sarajlija drzi se onda Sarajevskog duha i nacina komuniciranja.Mojne nam matere ti supljih.
petak, 4. jul 2008 u 21:31
Odgovor Slavici oko udava.
Imao ja kuma i kumu u Beogradu - rat naveliko u Hrvatskoj, bombarduje se Dubrovnik. Ja na prolazu kroz Beograd, (uvijek kad sam se vraćao iz inostranstva, slijetanje prvo na Surčin, pa ja pravac kod kumova na Konjarnik do aviona za Sarajevo - kasno navečer ili ujutro sljedeći dan).
Sjedimo, jedna po jedna i dodje rat na red. Veli kuma Mira: Jao kume teško vama kad krene u Bosni. Velim, kumo Miro neće biti rata u Bosni, koja bi to budala uništila vezivo prelijepih boja i svih mogućih mustri, istkanih i satkanih od najljepših prediva svakojakog materijala, milion čvorova u cm2, neće to ići u Bosni.
Jao kume, teško vama kad krene u Bosni - ponovi to tri puta. Ja, već pri “kahvi”, odvratim malo i iznervirano, hajde kumo ne budalesaj, još ti ne znaš našu Bosnu. I nije, nit je zna, ali, znala je, kao i mnogi sa obadvije strane Drine, sljedeća je BiH. Ja (vjerujem ni hiljade drugih) nisam znao jer nisam htio da znam da tako nešto može napasti zemlju gdje, pored ostalog u jednom selu izmedju Dervente i Prnjavora ljudi komuniciraju na šesnaest raznih jezika i- sve štima (Ne znam da li još uvijek), gdje u jednom gradu na pola km2 ima bogomolja svakojakog izbora).
Bezbeli, sljedeći su Papa i naravno mrski Zapad (Udav) na redu. Oni su krivi što komšija mora da baca šubaru u tudju avliju, pa se prikrada da je ukrade (kad nema ništa drugo). Oni su krivi što je ogolilo pa mora ratovati (ići u pljačku).
Pitam kumu, šalje li sina u Moskvu, kontam majka Rusija velika pa može da primi. Ama bre kume, gde da ga šaljem u mrak (jesen 1992). Pa gdje će, pitam. Ide kod moje Goce (sestre) u Njujork.
Helem, ode mali kum, kasnije za njim i kuma i kum, kad vise nije mogla “izdrzati” mala kuma, kod udava u zagrljaj – i tako od ’93 pa ….još uvijek se “dave”. Naravno, udav okrutan, briga ga ko si, samo radi ko’ rob, plaćaj porez, plači svaku noć (tipična kafanska, emigrantska : hajd’ živio, hajd’ još jednom, pa pjesma, onda svadja i na kraju…..plač – priča o emigrantima u USA iza I sv. rata, primjenjiva permanentno).
Ne branim udava - pa zar mu treba moja (naša) odbrana. Udav ko udav, davi šta i koga stigne.
Uzgred, knjiga 500-600 hiljada primjeraka nije više bestseller kod udava. Kod nas u ondašnjoj Jugoslaviji, Mešin Derviš dostigao naš ever bestseller - 40,000. Malehna zemlja, ograničen, geografski, jezik ( a Boga mi ni pismenost/prosvijećenost nije bila baš jača strana). Doduše, bilo je i jakih “ubjedjenja” – najpametniji, najbogatiji, doduše po svakojakom ćumuru i željeznim rudačama, najljepši i najljepša (jadranska obala je prelijepa, ali nije jedina na Kugli takva), najljepši naravno i puno ostalih naj epiteta – na kraju, najidiotskiji sa krvožednim pobudama.
Da pojasnim ovdje, ja ne vjerujem u etničke, nacionalne, religiozne, pa ni u gradjanske ratove – sve je oko teritorije pljačkanja – fino rečeno – ekonomski ratovi (ogolilo se, vrijeme ratovati). Ili, što reče jedan naš (Petrolinvestov) radnik, rodom od Bijeljine, na projektu Rafinerije Tobruk,
Libija, kakav bi’ ja rodoljub bio ako makar jednom u životu ne bi’ ratovo’.
Izdvajam iz kategorije ratova odbramdbene ratne otpore.
Udav ima svojih belaja – ama tek je malo više od 200 godina mlad, ima puno vremena pred sobom da sazrije. Zato radi kao udav. Ali, daje šansu svakome, ko je ne iskoristi, onda dolazi pitanje Slavice : ….nego još uvijek ne možemo da shvatimo zašto je (i da li je) moralo doći do toga da nam Udav (Zapad) pruža ‘zagrljaj’…..
Ovo čudjenje baš ko’ u Sarajevu u početku, u sredini, na kraju rata, pa i još uvijek: ko nam sve ovo radi, ko nas bombarduje, ko nam sve ovo učini.
Hvala Vlado na prostoru, hvala Dovlablogovcima na strpljivom čitanju. Nisam baš za komentare ove prirode, ali udav koji tišti Slavicu zaslužuje odgovor (nije baš briljantan, ali valjda će pojasniti zašto smo kod udava –i, ko nas “otpremi” tamo/ovamo).
Iskren i srdačan pozdrav svima, gdje god da ste u sadašnjoj, nikad većoj Bosni i Hercegovini – od N. Zelanda do Vankuvera, od Japana do Argentine, od Norveške do Južne Afrike, Venecuele, Meksika do Kine i japana,…….
Halid Grozdanić
Sterling, VA
(još uvijek pod “trenutno” u Abu Dhabiu, UAE)
utorak, 15. jul 2008 u 18:47
Vlado
Saljem ti clanak o “Ostalima” koji Sanja napisala za http://www.pulsdemokratije.ba
http://pulsdemokratije.ba/index.php?a=detail&l=bs&id=952
Bilo bi interesantno cuti sta blogovci misle o tome ili ste mozda davno to raspravili. Ocito ta tema je veoma znacajna za nasu djecu.
Lejla