Jan Beran Sr : Počiteljski dani naiskap

Ljubaznošću Jana Berana Jr, objavljujemo ova pitoreskni opis Počitelja koji je davno napisao njegovo otac:

Sasvim iznenada tupa bol dostojanstva kao gromom pogodjene kule. Rano svjetlo oštri njene hridi. Uz obalu se rijeka presvlači pjenom. Radost daha u mirisu ribonosne vode. Spokojstvo nečujnog hoda kroz igru svjetlosti sjenke. Boje pepeljaste, ružičaste, krševite, sure. U vrhu golemog čempresa zrije sunce. Na potamnjelom zidu strpljenje mahovine što nastoji da prodre do srca kamena.

Cvijet diže punu čašu meda, oblake vjetar, vrleti nebo, ushit čelo.

Napušta me tijelo u nježnosti nejako poput lista na kraju platana.

Ushit…I oči, dvije žedji, sa ustima bez pravih riječi divljenja. Treperim srcem ptice koja bi zapjevala-ali ne zna kako.

Sjutren lahorom, koji mi donisi poruku Juga, pred noge tog pociteljski uznesenog izgleda stavljam metaforu : nije li ovo biserna skoljka na dnu modrog zdenca neba, …?!-ali je odmah zaboravljam kao nedostatnu, odnekud prenesenu. Zato je nikom i ne kazujem.

Oslusnem zadivljenim pitanjem, ponovo umijem vid, i dok Rijeka iza mene otice vrelima kise, nesto u meni pocinje da sladi. O, kako je tada dobro posjediti sa pociteljskim brsljanom!

Isprva “palatium”, u latinskom znacenju palace ili dvorca, zatim “sotto citadela”- sto ce reci podgradje- na posjedu velikog humskog kneza Miroslava , pa utvrda “Pozitell zum pertinetiis sius” vec ostarjelog hercega Stjepana, potom “eccellentissimum castrum” kralja Matijasa Korvina, u cijim pohodima na Bosnu pusta ugarska ljubav prema domovini nije nikada poznavala tudjih granica , nadalje i mjesto opsade jednog Hamzi-bega, sjediste dizdara i kapetana, kljucni polozaj turske ekspanzije prema Jadranu i Mediteranu, klackalica izmedju istoka i zapada, neotplavljenkamen u plimama i osekama antagonistickih svjetova, popriste sudara i preplitanja kultura i civilizacija, tvrda ljudska

odbrana sa jezgrom osebujnog domaceg svijeta, amfiteatar historijskih prizora, napustena scena na kojoj se jos uvijek u dalekom odijeku smjenjuju zaostali tragovi vjekovnih dogadjaja: bojni poklici sa uzvicima neimara, zveka oruzja sa zvonkim kopitama konja trgovackih karavana…a danas uzbudjenje na zavoju puta i prelijep odgovor na svako pitanje pogleda.

Han sa kapijom od usta, kaminima od pocinka sofrom od ica i pica, a i mnogih razgovora koji ovdje nikada nisu prestajali da teku…

U dnu starog i davno zaboravljenog pociteljskog groblja stoji neugledan i nakrivljen nisan , na kome ni najbolji poznavalac arapskog pisma ne moze vise da procita ime onoga koji je pod njim pokopan. I tu , u sjenci divljeg nara , pociva covjek kome su ljudi, jos za zivota, dali nadimak Putnik, iako niko-od onih koji su ga poznavali-ne pamti da mu je noga krocila dalje od Tasovcica, na zapad, ili Zitomislica, na istok. Stekao ga je vjecno boraveci u pociteljskom hanu , sjedeci sa putnicima mnogobrojnih karavana , koji su se ovdje zaustavljali.

Kako se prica, taj covjek nije nikada odbio jelo ili pice kojim bi ga putnici ponudili, ali cinio je to sa nijemom ravnodusnoscu. Jedino sto bi ga ispunilo paznjom, bile su bezbrojne i neobicne price prispjelih namjernika. A kad bi zimi bosanski smetovi onemogucili kretanje karavana, on se od cutljivog slusaca pretvarao u vjestog pripovjedaca , bez koga njegovi mjestani za dugi niz godina nisu mogli ni da zamisle svoju jutarnju kahvu.

Jednog takvog jutra, tog vec vremesnog starca, zapitase u cemu je, zapravo mudrost zivljenja do koje je on-tokom svog dugog i nicim neometanog zivota-zasigurno stigao.

Zagledan pred sebe , sa umorom dalekog unutarnjeg pogleda, taj covjek zvani Putnik najzad zamisljeno promrsi:

“ Sve je drukcije… sve je drukcije…”

Ponavljao je to sve do same smrti.

Krsevitom predjelu psudjujem oci , pa se vdim sa vrha brijega.Kraj mene se sliva potok zelenila. Uokolo stubovi, svodovi, kubeta. Munara nadamnom daje oblik divljenju. Uspinjem se prema dzamijskom haremu sa korakom sjecanja na nesto sto ce mi se u njemu ponovo dogoditi . Na horizontu sunce spaljuje svjetlo predvecerja u pepeljastu polutamu. Oko mene tisina kao uveli cvijet. Ubrzo I noc.

Glava mi puna mjesecine. Sjetim se Sabita-Uzicanina, tog naseg vrsnog pjesnika Istocnog Parnasa, i njegovih Miradzija, pa mi se ucini kao da njegovom pjesmom zlatan novac iz ruke u ruku premecem…

“ Ne vecernji purpur to nije.

To je skut natopljen krvlju rodilje:

Trudna noc na svijet mladi mjesec netom

donese …”

Drvece zatreperi, kuce pobijele.

Na dlanu avlije-drijem.

Njeni obluci u tihom dosluhu kriju od mene neciji korak i stas.

Sjetnu ljepotu u narucju basce. Lice, na kome se osvrce mladost.

Preko stare kapije mine jedva primjetna sjenka paperjastog oblaka.

Na njoj se i bez zvekira moze dozvati pjesma, koja , koja jednako traje i ne blijedi…

“Mislio sam, moja mila draga,

Da nas niko zavaditi nece,

Da nas niko rastaviti nece;

Dosli dani, rastasmo se sami…”

San sjenke pretrajava podne.

Sahat-kula u svojoj nagosti, bez ruha klatna, tog nemira casovnika…bez odanih otkucaja zvona.

Druga I bolna vitkost, sa strgnutim licem brojcanika, neprekidno se vraca putem proteklog vremena. Kao da zna sve sto je juce slutila…I ponovo sluti sto ce sutra znati. Bila je osudjena na zaborav, ali su presudu mogli izvrsiti samo oni koji se sjecaju.

U otvoru njenog ljetokruga huji plavetnilo.

Samo se vjetar ne brine za vrijeme.

Nista nije mrtvo od svega sto se dogodilo.

Podizem casu, a vino kao staro zlato potamni i u meni pali, sa okusom istine sto se odmah ne prodaje u tim peharima pociteljskih dana okrenutih naiskap.