Još jedan Sarajlija otišao zauvijek
Zoran Molinar je napisao:
Juče poslije podne u Sarajevu je iznenada umro Zoran Stevanović, u staroj raji
zvani “Šico”, a većini poznatiji pod nadimkom Zoka-JAT, nekadašnji
sportista, novinar, veliki čovjek (ne samo po izgledu) i još veći Sarajlija.
Opet jedan dugogodišnji prijatelj odlazi, blizak iz mladalačkih dana, te
nezaobilaznog “Selje” i njegovog pozorišta. Bio je godinama zapažen uspješnim
ulogama i naravno nesebičnim prijateljevanjem, kako na sceni, možda i više za
šankom u Klubu.
Samo prije sedmicu dana sam pisao o Bobi Perišiću, koji nas je takodje
napustio, a evo već danas osjećam dužnost da to učinim i za Zoku JAT-a.
Što nas je nešto krenulo.
Dodatak urednika:
Suada i ja smo bili veoma bliski prijatelji sa Zoranovim roditeljima. Dr Aida Softić-Stevanović bila je poznati ginekolog i umrla je prije par godina, a Drago (zvani Šico) bio je Skojevac, partizan, poslijeratni privredni rukovodilac i veliki idealista koji nije imao dlake na jeziku i zbog toga često bio u sukobu sa tadašnjim vlastima. Umro je davno prije rata.
Interesantna je epizoda sa Zoranovom bakom (po majci) teta Zehrom. Početkom rata su sjedili u hodniku da bi izbjegli granate sa Mrkovića. Stanovali su na trećem spratu na uglu Titove ulice kod jevrejskog hrama na dnu Logavine. Iznenada, jedna granata je proletjela kroz prozor od banje, došla ispod stolice na kojoj je sjedila Zehra i – eksplodirala. detonacija je odbacila Zehru do plafona, a Aida je zadovila dosta povreda po nogama. Zehra je imala 93 godine, nije bila puno ranjena, ali je umrla sutradan od posljedica lomova i unutarnjih povreda.
Sahranili smo je na groblju kod “Lava”, bili smo prisutni samo Zoran, baletan Medo Imanić i ja. Tužan završetak jedne herojske žene. Tada smo par puta posjetili i Aidu u bolnici gdje je Suada radila. Posljednji put smo se vidjeli sa Aidom i Zoranom 2002.godine u njihovom stanu, tada sam ih snimio video kamerom i sutra ću provesti malo vremena “družeći” se sa njima. Kakav tužan kraj jedne izuzetne porodice.
ponedeljak, 30. jun 2008 u 08:34
Zoka Jat je jedan od najboljih ljudi koje znam. Ne mogu da vjerujem da ga vise necu sresti. Strasno!!!
ponedeljak, 30. jun 2008 u 18:08
Kao i lanjskog ljeta, i ovo nam evo kao vihor odnosi jednog po jednog, nepovratno, neumitno, tako da čovjek prosto ne može da se snadje i da povjeruje. Prvo Bobo, pa sada Zoka! Pa i ovako nam nedostaju drage face sa naših šetnji Ferhadijom, ili iz Sloge, iz Bosne, Šahovskog kluba – i ovako već uspaničeni gledamo u te mase mladih i nepoznatih i tražimo nekoga da nam kaže vozdra. Valjda je došlo vrijeme i za ovakve maltene svakodnevne šokove, a mi smo, po svoj prilici kao i oni prije nas, nepripremljeni da to prihvatimo. Ali evo njih se barem ima ko sjetiti!
A kada god spomenem Zoku, sjetim se jedne njegove priče, izmišljene ili ne – nije ni bitno, koja ocrtava njegov duh i smisao za humor. Pričao je još u gimnaziji kako mu je dedo potpuno izgubio sluh, pa mu nabavili slušne aparate. Stigla sprava u kuću, dedo otvorio, pročitao uputstvo, metnuo bateriju, stavio aparat u džep, a onu lulicu u uho i moli Zoku da mu nešto kaže, da eto, k’o biva, testira. A Zoka, samo otvara usta, k’o bajagi nešto priča! Dedo ti fino uzme one aparate, baci ih u ljutnji na pod i kune i doktore i inžinjere. A naš se Zoka presavija od smijeha! I mi skupa s njim!
Lahka ti zemljica sarajevska i neka ti je slava dragi i dobri Šico!
utorak, 1. jul 2008 u 12:44
Bilo je to 1968 u Parizu.Sreo sam ga bosog .Prodao je cipele (bogovske ) da se može vratiti u London.To je bio i ostao Zoka
četvrtak, 3. jul 2008 u 21:52
Bio nam je veliki prijatelj i ostace u nasim srcima. Dosta vremena proveo u kafani “soko” neka mu je vjecna slava i hvala …Porodica Drinjak
petak, 4. jul 2008 u 14:03
Nisam mogao povjerovati Mlakarevom tekstu na ovim stranama, koje rado čitam. Znam da se s ovakvim vijestima ne šalimo. I Jasminu i mene je dobrano pogodila ova vijest o odlasku dragog čovjeka, dobrog druga, veseljaka, čovjeka koji je zračio pozitivnom energijom od kada ga znamo, a znamo ga…
I onda neka mladalačka sjećanja na “Spektar” i njegove tekstove i strane humora koje je s njemu svojstvenim duhom priređivao i ispisivao, na kafane, sjedeljke, druženja. I one, nekih dalekih sedamdesetih u Miskinovoj kraj Ekonomije. Susretne nas troje (Bojan je bio klinac od 4-5 godina) i šeretski kaže: “Otkopčan ti šlic!” Sve troje se uhvatismo farmerki. On se nasmija grohotom, kako je umio… U tom trenu na njegovo rame na tamno plavom sakou zabjeli pristojno velika mrlja ptice koja nas je nadletjela. On začuđen. Kod nas osmjesi na licu i neizgovoreno “šta bi?”. Dok je vadio bijelu maramicu da vrati sakou prijašnju boju, priđe nam neka razdragana mlada dama i poduči nas: “Ne, nemojte to brisati. Znate, u Francuskoj je to znak sreće. Nemojte! Vi ste sretan čovjek.”
Na to će Zoka: “Gospođice, znate, sreća je što krave ne lete.”
A našeg Šicu, eto više nećemo susretati na Ferhadiji, oko katedrale, po kafanama. Još jedan dragi lik preselio se u sjećanja. Slava mu!
nedelja, 6. jul 2008 u 17:16
Kad je vama tako, možete misliti kako je meni! Poslednji živi burazer (tako smo se zvali)!!! Čudo i tuga neizmerna.
Vlado