Pego : Hollywood ili propast

Maskembali ovdje počinju u ljeto i traju do kasne jeseni. Sve je krenulo kao potreba da se zamaskira siva prošlost i da se napravi skok u budućnost i u ono vrijeme što je zauvijek ovdje preskočeno. Masku već duže vrijeme željno očekuje “Palas kulture” visoki staljinistički neboder u centru Varšave, a polako je dobijaju turobne kockaste zgrade iz iste prošlosti koje je vrlo teško zamaskirati na putu u Evropu.

Mnogo je lakše sa ljudima. Ljudi se munjevito bogate i mijenjaju sebe i svoju neposrednu okolinu. Prelaze u prekrasne vile sa bazenima i odbacuju svoje mizerne stanove i svoje klošarsko naslijedje. Ali želja pokreće san i on se sanja i ostvaruje. Hiljade ljudi prave svoje „Fata morgane” kada ljeto pokrene dobro raspoloženje i napravi svoju raskošnu scenografiju.

Zato krenusmo u Holivud obučeni svako u svoj film, Mirjana u „Bela di giorno”/ Bunjuelovu , Ljepoticu dana/, ja u Fordovu „Poštansku kočiju” u susret Holivudu i ostalim filmovima koji su nas tamo čekali.

U dubokoj hladovini šume na obodu grada ulazimo kroz kapiju od kovanog gvoždja, koja nam se nečujno i avetinjski otvara i u park pred kućom u kome stoje automobili oldtajmeri kao dječije igračke u voznom stanju i  prevezeni brodovima iz dalekog svijeta. Crni kadilaci, Elvisov pink ford, poršei i ostali snovi nekadašnjih vlasnika i današnjih kolekcionara. Ispred raskošne vile stoji  lutka vojnika iz Prvog svjetskog rata uz crveni bicikl nemarno odložen u žurbi, kao da je upravo  trenutak ranije donio dobre vijesti na samom ulazu u kuću nasmijanoj domaćici iz filma „Sedam godina vjernosti” dok joj vjetar skrivenog ventilatora iz podruma preko rešetke diskretno podiže haljinu  pedesetih, koju je nosila Merlin, koja nas dočekuje, ljubi i uvodi  u čarobne Holivudske studije.

Tu nas sačekuju Sveštenik, opatica, Braća Marks, Hauard Hjuz, Indijana Džouns, kauboji, indijanci, generali robovlasničkog Juga  i vojskovodje Sjevera, dame iz kazina i svi likovi znani i neznani u pravom ambijentu tridesetih gdje se u jednom dijelu vile, na ogromnom kristalnom ekranu, vrte, stari ali savršeno kvalitetni filmovi Keri Grenta, Bogarta, Bergmanove, Grete Garbo, tajanstvene i nedokučive, a na zidovima bezbroj plakata iz tog vremena koji najavljuju te filmove. Pored ogromne kuhinje u kojoj je spreman najbolji ketering ravan holivudskom, ulazimo u salu za ples u kojoj mješoviti muško ženski orkestar svira sve što srce želi a duša zahtjeva.

Tek kasnije, prilikom dodjele „Oskara”, primjećujem da orkestar čine lutke savršeno postavljene, obučene i zamaskirane ali  muzički obrazovane, koje vješto sviraju na „plej bek”. Na slične lutke James Bonda, Muhamed Alija, Elvisa  i ostalih nalećemo u bazenu, u ostavi, sauni, u ogromnom fitnis kupatilu, ispod stepeništa za sobe na spratu, u bašti koja je osvjetljena i ogradjena visokim platanima, cvijećem i razgranatim drvećem sve do zvjezdanog neba, na kome se zvijezde postepeno pale kako noć počinje da pokriva najduži  dan u godini.

Sa koktelima u ruci,  zapodjenusmo razgovor sa sveštenikom na koga naletismo pored bara,izmedju bašte i pokrivenog bazena. I baš kad smo se izdivili njegovoj maski koja mu savršeno pristaje, upitasmo ga iz kojeg je to on filma. On se grohotom nasmija i svojim bučnim glasom nadjača smijeh; ”Pa ja sam zaista sveštenik i čudi me da me se ne sjećate kad smo se već vidjeli na jednom koncertu u Britanskoj školi”.

Brzo promijenismo temu i ja mu počeh pričati o svetim stvarima ali „popu” je interesovao ovozemni život i radost i ubrzo se izgubi medju filmovima slobodnog žanra i njihovim seksi protagonistkinjama.

Dobro smo se zabavljali sa Indijanom Dzouns i meksičkom slikarkom Fridom, a posebno nas je privukao par poznanika koji je te večeri uskocio u film iz „Bolivuda” pa je sin maharadje Pol i njegova Hidy na plesnom podijumu izvodio indijske pokrete uz muziku iz vremena prohibicije dok se u stvarnosti alkohol točio bez zastoja.

A onda se rijeka zaokrenula ka kuhinji i trpezariji gdje se ćaskalo i jelo stojeći a nevidjene djakonije raznosile kasnije u sve udaljenije romantične oaze mira u kući i u vrtu, osvjetljene samo diskretnim svjetlom i protkane prigušenom muzikom. Ponesen iluzijom, uskočih u drugi film pa poslije ponoći pobjegoh u muziku i postadoh „Pal Joe”, iz istoimenog filma sa Frenk Sinatrom i latih se mikrofona i na „karioke” otpjevah svoju omiljenu pjesmu iz tog filma koja mi izroni iz moljcima ostećenog pamćenja i zadivih samog sebe.

Noć je postepeno sve jače isticala mrak, na kome su sve jače blještale zvijezde, one prave i one lažne Holivudske, dok smo lutali svojim snom držeći se za rukohvat prošlosti.