Pego: Moj magični svijet slikanja
Gogen, Modiljani i Sera odavno druguju samnom. Mada je ipak, moja prva ljubav bila usmjerena na Pikasov rani period dok je još uvijek bio jednom nogom u impresionizmu, a drugom pipao u mraku. Tada sam, u šesnaestoj godini, naslikao prvu uljanu sliku koride prema njegovoj reprodukciji u toplim oranž, bež i plavim tonovima koji su presječeni iritirajućom crvenom, bojom arene i šarolikim spektrom auditorijuma publike koja je kao i arena dijelom na vrelom španskom suncu, a dijelom u vinskoj boji dubokog hlada i tačno razdjeljena na dva suprotstavljena dijela, kao dan i noc ili kao život i smrt. Ova drama toreadora i bika je otvorila vrata čarobnog svijeta boja i virtuoznu figurativnost, nedostižne umjetnosti slikarstva.
Slikarstvo i književnost su me, kao dvije zavodljive ali opake ljubavnice, nemilosrdno odvlačile, svaka na svoju stranu, prkoseći jedna drugoj, kad god im se to prohtjelo, a ja nisam imao snage da im se oduprem i da svoju ljubav poklonim samo jednoj od njih dvije. I danas, zato, živim u totalnoj bigamiji.
Počelo je sa Radićevom 2, u kojoj su bili Vojo Dimitrijević, Zlatko Ugljen i Vlado Dobrović, koji je često kod njega svraćao, a ja im obadvojici prao kistove. A na zidovima mnogih stanova čiji su stanari bili Kecmanovići, Kurtovi, Samardžići
Profesori, Boro Mihačević u gimnaziji, Vukić na Arhitekturi, slikar Lazo Drljača na Boračkom jezeru, Ismet Mujezinovic iz Jug Bogdanove, u Gradcu dok igramo karte sa njegovom dalmatinskom „svojtom”, Nenad Karpov, slikarski čarobnjak sa fakulteta i mnogi drugi iz običnog, svakodnevnog života, svi su dali svoj doprinos, da neprimjetno odlutam u magični svijet umjetnosti.
Spomenuo sam svoje rano slikanje, koje je uvijek kao i u svemu bilo odraz i grč trenutne inspiracije i dešavalo se bez obzira gdje da sam bio, na Boračkom jezeru, Hvaru, Helsinkiju, Kreti, Parizu; uvijek me je pratio neki nevidljivi Gabrijel ili Dzibril, kako ga naziva Selman Ruždi i povlačio me za ruku da me upozori, kad je trebalo sve to da prenesem na platno.
Najvise sam slikao za vrijeme rata. To je bio moj efikasni bijeg od stvarnosti. Od tada sam počeo da pokrivam zidove, mojih tamnica u egzilu, koje su vremenom postajale moji životni prostori, sa slikama koje mi i danas život znače. Povlačio sam se preko polja i zabačenih ulica Varšave, vukući sa sobom platna, koja sam svojim bangavim i nevještim rukama lično skovao, nategao na stotinjak ramova i grundirao po receptu kućne pomoćnice Haline čiji muž je radio scenografije u pozorištu, a ona bila moj prvi savjetnik, mecena i najboli kritičar.
Vedre boje zamijenile su olujno nebo nad Balkanom i lošu klimu Poljske. Uvukao sam se u svoj svijet, očajan što mi “siluju majku” na moje oči. Imao sam kao utjehu, bar svoje slike na zidovima gnijezda koje sam savio za svoju porodicu i sebe u tudjini.
Slikao sam i mrtvu prirodu, sa prvim bananama ranih devedesetih u Poljskoj, u stanu koji je postao preskup pa sam, umjesto plaćanja, vodio borbu za plin i struju koju su mi isključivali, dok su se domaći zadaci radili na stepenišnom hodniku pod jedinim svijetlom, koje niko nije smio da isključuje. Vodio sam i beskrajnu prepisku i smiješne dijaloge sa raznim robovima, slugama, prezimenom Kowalska, koja mi je bila naklonjena, ili „Muha” koji me je sludjivao, a ja ga u svom jadu, zbog prezimena ismijavao. Oni su tada radili u agencij za iznajmljivanje stanova koja se zvala „Dip servis”. Djeca su bila željna svega, a ja bez para i posla, pa dok sam se samo okrenuo od platna, banane koje sam slikao su nestale sa stola. Završio sam ih po sjećanju, dok su se moja djeca samo značajno i nevino medjusobno pogledala.
Imao sam neprijatnosti i sa administracijom Wilanowskog kompleksa, kada me čuvar na motornoj platformi presreo i zajedno sa štafelajom priveo u upravu gdje su me isljedjivali, dok me na kraju nisu pustili, nakon pisanih molbi i objašnjenja, ko sam, šta sam i zašto želim da baš tu slikam. Bio sam kasnije čak privilegovan, kad sam dobio pismenu potvrdu i zvaničnu dozvolu, pa sam slikao i utorkom kad je kompleks bio zatvoren, što mi je bilo posebno zadovoljstvo da uživam sam bez radoznalih gvirkala koja mi obično smetaju.
Prekretnica u mom umjetničkom životu je bilo ulazak u Nacionalnu galeriju u Londonu, devedesetih, kada sam zapanjen stao u prizemlju pred ogromnim platnom uvijek mladog i neobičnog George Serat, koje me je prosto usisalo, pa sam ušao i zakoračio na plazu na Seni kod Jatte i pomješao se sa prirodom i svijetom zaustavljenim prije stotinjak godina. Od tada me taj genije koji je umro u svojoj tridesetoj godini, taj slikarski Rembo, koji je imao vremena da naslika samo nekoliko slika, pratio na svakom koraku, u metrou, na pijaci, na obalama Temze, čak i u Sent George parku, kada sam razgovarao sa jednim pelikanom što je stajao u svom jatu pored jezera i koji mi se značajno približio, kao da je htio nešto važno da mi kaže o slikaru ili je on sam bio njegova reinkarnacija.
Odmah, kada sam se vratio u Varšavu, krenuo sam u nešto sasvim novo. U avanturu koju sam kasnije nazvao „Šaputanje sa divovima”, budućim naslovom moje prve izložbe u Varšavi „Whispering with the gigants”. Tada se Serat ponovo rodio na mom platnu, a ja i Halina smo medjusobno likovali sa „Give me five”.
Tako je krenula kolona divnih slikara, koji su i danas samnom, a koji su bili nedostupni po cijenama za bogataše ali pristupačni za siromahe koji imaju maštu, imaginaciju i želju da prošetaju kroz njihove stvaralačke misli i otkriju njihovu krajnju intimu dok su ti divovi slikali a ja ih sa užitkom preslikavao i išao njihovim putem. Dok sam slikao Gogena, tog čudnog, misaonog putnika misionara, kroz neotkrivene i netaknute svjetove, imao sam osjećaj da duhovi sa Tahitija tumaraju mojim stanom i zagledaju svoje obnovljene likove koji su se pojavljivali transcendentno na ovom sasvim drugom kraju svijeta. Otkrio sam na slikama Van Goga i Gogena koje su radili zajedno za vrijeme kratkog uspješnog prijateljstva, jednog ljeta 1882 u Provansi, da su im modeli bili isti, jer su dvije opatice često bile prisutne na njihovim platnima. Otkrivao sam i mjesta koja sam kasnije ili prije toga već posjetio u svom stvarnom životu lutajući pod Luberonskim gorjem oko Avinjona ili Arla u Provansi.
Uvijek mi je bilo na pameti da sam pijanista koji ponovo svira Šopena i uživa u muzici, koju ja nisam stvorio i koja nije moja, ali je zato duša moja, koja je spontano prima i u njoj uživa. Zašto to ne bi moglo da bude i u mom magičnom svijetu slikanja?
Ljudi, koji su mi dolazili u novi stan sa prekrasnim bijelim zidovima, koje su pokrili „Divovi” stajali su u čudu i nisu znali šta se dogadja. Moja ljubav je prelazila sa Serata na Gogena, na Van Goga, na Matisa, i na kraju, dugo drugovala sa božanstvenom lutalicom i sanjarom, Modiljanijem i povremeno se vraćala ranom Pikasu od koga su i prvi korijeni. Ali ipak sam uvijek najviše stajao pred Jattom na Seni od koje je sve ovo i krenulo, kao da uvijek prvi put stojim pred onom nestvarnom magijom koja me je začarala u Nacinalnoj galeriji u Londonu.
Sve prolazi, sve se mijenja, ali slike ostaju.
Ostaju za vječnost, ili ostaju bar kao zaklon od elementarnih nepogoda i zlih ljudi koji proganjaju sve što je plemenito, istinito i lijepo.
Varsava 3.06.08 ?!!
Zar vec? Bože, kako samo vrijeme brzo prolazi?! Kao da je sve jučer bilo.
Zbogom svima, ili dovidjenja u nekom drugom fluidu.
Pego
otvoreno: 1412 puta
srijeda, 4. jun 2008 u 18:12
Bravo maestro!!
srijeda, 4. jun 2008 u 19:05
Postovani Pego
Nevjerovatna stvaralacka energija.Ponekad
pomislim da vas ima najmanje dvojica ili cijeli
tim.U svakom slucaju, veliko je zadovoljstvo
citati sve sto napisete. Koliko god da vas je,
zelim vam dobro zdravlje i jos mnogo ovakvih
druzenja, koja su,ocigledno, i vase zadovoljstvo.
srijeda, 4. jun 2008 u 19:15
Dragi Pego,
Čuvaj fluid da u njemu otopiš riječi iz mladosti i lijepih sarajevskih dana, ali i miris lanenog ulja i terpentina pomiješanog sa mirisom lavande is Provanse i “mirisom” Pariza, pa da nam ga prospeš na Blog kad god stigneš. Mnogo nas je na Blogu koji uživaju u Tvom pisanju.
U zdravlje,
Ćusta
srijeda, 4. jun 2008 u 20:57
Dragi Pego.
Odlično si napravio ovu Laskerovu odbranu svojeg ulaska u svijet Impresionizma, ali nemoj posustati. Ima jedan slikar, koji me je u Luvru oduševio kao što je tebe Seurat, a zove se Puvis de Chavanne. On bi ti mogao, bolje nego David, biti vodič kroz predimpresionizam ili prerafaelizam. Bolji je i od Dante Gabriela Rossettija, iako nisu stvarali u isto vrijeme. Ja se dobro sjećam tvoje prve slike, kad si me jednom izvozao u tvojoj kući. Pitao si me kako mi se svidja tvoja kopija Picassa;. naravno ona njegova arena sa usamljenim bikom i još usamljenijim matadorom. Ja sam ti odgovorio da nije ništa naročito, a onda si me ti odveo u drugu sobu gdje je bila tvoja kopija (impresija impresije) i rekao: “Ono što si vidio bila je reprodukcija.” (Vjerujem da znaš šta znači ARENA)
Jebeš ga, to su bile tvoje stilske vježbe iz psihologije.
Sada ti šaljem nekoga ko meni dolazi iz Kalifornije, kao uzvrat za tvoje divne slike male Ive. Na mojim fotkama su Maya i Thalija. Ne znam zbog čega su joj dali ime po musi kazališta, ali ima i drugo ime: Aleksandra.
Lijepo je razmjenjivati pisma i slike daleko od napaljenih agresivaca.
Pozdrav SALE
četvrtak, 5. jun 2008 u 06:29
Razgovor dva prijatelja
From: Vojo Ristic [mailto:vojoristic@hotmail.com]
Sent: Thursday, June 05, 2008 3:42 AM
To: pego
Subject: Slike………..
Dragi Pego
Najvažnije je da je mala Iva lijepa i napredna i da je likom i
i stasom pravi izdanak porodice Debevec. Neka je živa i
zdrava. Mi ćemo se morati strpiti najvjerovatnije do jeseni
da zagrlimo našeg malog Južnoafrikanca, koji će 8-og juna
napuniti 8 mjeseci (inače već nosi brojeve od 12 – 18).
A slike su najzad izašle iz anonimnosti tvoje dugo skrivane
“pasije” i prava je šteta što se ne mogu izložiti u nekom
salonu, jer nažalost vrijeme Mimare je prošlo. Ali zato
bi sigurno mogao da nadmašiš samog sebe i kreneš sa
svojim originalima koji te sigurno bude iz noćnih košmara
i guraju prema štafelaju da ih pretočiš u neku samo tvoju
imaginaciju. Probaj, ništa nećeš izgubiti a možeš doživjeti
neponovljivo zadovoljstvo, koje se u mladosti ponekad
naziva stvaralačkim zanosom, a u starosti čeprkanjem po
napuklinama sopstvene duše. Mira će ti u tome biti najbolji
kritičar, a ja ću se bezobrazno pridružiti ovako sa distance.
Sve najbolje tebi i porodici. Uzdravlje. Vojo
Dragi Vojo
Očekivao sam ja Afrikanca bar da ga vidim a i vas po malo, da se mi sami ne zaboravimo. Sale mi je poslao slike svoga unuka i unuke. Nisam odolio da ih ne printujem i stavim na zid pored slika moje djece i unuka. Eto nema više praznih zidova, ali nažalost ima nekih drugih bolnih praznina, većinom nastalih odlaskom nama dragih ljudi i žena i onog komada zemlje koji je otplovio rijekom. Moji originali su u spavaćim sobama i kod prijatelja. Ostalo je kao što vidiš u nekim drugim prostorima. Izložbe su rijetke, ali ipak najbolje djeluju u velikim garažama, tada se može cijeli karneval sagledati. Cijene nekih slika su dostigle priličan nivo .Mislim zato što su srcem naslikane i što su dobre, ali i zato što nema cijene za koju bi ih prodao. Suština mog posla je neizmjerni užitak u slikanju. U toku rada nije samo puko preslikavanje.To po najmanje. Nego kao da rješavaš ukrštenice i otkrivaš misli i put onoga, ko je na tim strasnim, avanturističkim i riskantnim putevima , nevidjenim alhemičarskim eksperimentima i pothvatima, nailazio na zamke i probleme tokom slikanja pa otkrivaš njegova briljantna rješenja i pratiš unutrašnje stanje koje se po zakonu spojenih posuda snažno prelijeva i moćno te ispunjava.
Ja nemam namjeru da se takmičim sa bilo kim ili da od svog skromnog slikanja pravim famu. Moje slike su kao i moje „banane” na mrtvoj prirodi obješenoj zajedno sa Wilanovskim parkom u našoj spavaćoj sobi gdje malo ko može da ih vidi, ali ja ih pogledam svaki dan i sjetim se svog siromaštva a i duhovnog bogatstva u istom času. Inače, gledajući ta polja slika od kojih se na blogu pojavio neznatan dio jer su stanovi i kuća u Beogradu, stanovi Dace i Sare u Londonu,Tamarin u Poljskoj , Barbarina kuća u Tremoru na Irskoj obali, preplavljeni slikama. Čak ako dobro pogledaš na jednom zidu sa Modiljanijevim portretima mijenja se donji dio, jer sam prije slijedećeg slikanja samo okrenuo te tri slike, što znači da ima mnogo slika koje sam naslikao na obje strane rama jer u stvaralačkom zanosu nisam imao vremena da pravim nove ramove.Te strane slika su okrenute zidu.To sigurno još nigdje nisi vidio. Jedino su pusti moji zidovi u Radićevoj 2 i kući u Jablanici, kući od granita, ili “gabra”, kako neki pametuju i daju mi savjete, meni, sinu rudara i studentu koji je imao čistu desetku na geologiji kod Radoslava Jovanovića, našeg dragog profesora sa Arhitekture koji je dolazio iz Beograda i nadahnuto nam predavao o “njedrima litosfere”. Tamo za mene više nema nikoga i nema ko da ih gleda. Medjutim, kad stanem bilo pred koju sliku ja se tačno sjetim njenog rodjenja i dogadjaja kako je nastala.To je mój spomenar života koji je dostupan svima ali vrlo ličan, skriven i nedostupan i samo u mojim mislima. Ono čto ja prema mojim slikama osjećam i vidim niko ne može ni otkriti a ni prisvojiti. Zato i nisu na prodaju. Hlina je dobila sliku koja joj se najviše svidjela, jer ju je i zaslužila.
Ovo je bilo taman toliko da ne dosadim i da ne misliš da se pravim važan, mada često stojeći pred tim oslikanim platnima, panično zagledan u njih, zamišljeno se pitam „Ko je to sve naslikao?”, a vidim na komadu, nepokrivenog ogledala, koje viri među slikama, smješka mi se jedan ludak kao da mi želi nešto ironično da kaže. Zato se često pitam u nedoumici ”Ko je taj čovjek?”
Voli te tvoj Peck.
________________________________________
četvrtak, 5. jun 2008 u 12:00
Dragi Pego,
Nisam vidio tvoje slike, ali sam citao gotovo sve sto si na ovom blogu napisao. Nisam siguran na sta se odnosi tvoja recenica iz pisma Vojkanu: “Tamo za mene više nema nikoga i nema ko da ih gleda.”, ali ja ti predlazem i nudim da u galeriji “Novi Hram” u Sarajevu napravis izlozbu svojih slika, jer sam siguran da tu ima ko da ih gleda. Javi se cim prije kako bi dogovorili termin.
četvrtak, 5. jun 2008 u 18:25
Svaka čast,bogatstvo u slici i riječi.
Uzivancija za oči i dušu.
Naprijed u nove pobjede.
petak, 6. jun 2008 u 04:05
Mi, mala raja iz Radićeve, gledali smo tog “Trokutana” kako od svog haustora pa do “Barutane” korača, nekako sporo i ponosno. Na tren smo zaustavljali svoju igru i divili se njegovom stasu.
Imao je “trokut” kao malo ko. Mislil smo da je najjači momak u Sarajevu. Imati takvog u raji, bila je velika sreća.Za ne daj bože…Takva su vremena bila.
Utrkivali smo se da mu “prepriječimo” put i u “letu” dobacimo: Vozdra Gope, šta mai”
On bi nam nešto odgovorio na našu sreću, ne skrećući pogled sa “lijevih izazova” tj.prozora i balkona, Dunje, Mire….
I sad,zahvaljujući ovom Blogu, mogu da vidim i čitam tog “trokutana” te da se divim njegovoj stvaralačkoj energiji.
Na kraju, želio bih da ga pozdravim i upitam: “Vozdra Gope, šta mai”?
Duba iz Sydneya
srijeda, 18. jun 2008 u 04:27
Compjuter mi je bio u kvaru, pa sam malo zakasnila sa mojim komentarom. Ali se nadam da nije problem, ako sada kazem sta mislim o vasem slikarstvu i uopce o stvaralastvu.
Vi ste otkrili svoj talenat i hranite ga svojim radom. Cestitam!
Slika je uzivanje za oci, a i dusu, ko ju ima.
Gospodine Pego, samo naprijed u noive pobjede, trosite platna i boje nemilice, to ne moze svako.
Ja sam slikar po profesiji i po rodjenju, bez slikanja ne bih ni zivjela. A u ovim nasim stradanjima, sam izdrzala i izborila se za zdrav razum, zahvaljujuci mom svijetu, slika i crteza. U izbjeglistvu, bijedi i izgubljenosti su me spasile moje “LINIJE ZIVOTA”, koje sam povlacila, satima i danima, po papiru, prvo olovkama, a onda i tusem. Nisam imala mogucnosti da kupim boje i platna. Ali i te bijedne godine su pobijedjene mojim LINIJAMA. Moje izgubljene slike iz mog ateljea na Alipasinom polju i dalje zive u mom srcu. Necu ih ponavljati, jer ih ne mogu imitirati. Ali zato imam vec veliki broj novih slika, nastalih u Novom svijetu, koji nije moj.
S postovanjem, Duda!