Neko drugo Sarajevo

Vlatko Slokar predložio je da se ovaj članak Dženane Halimović objavi na blogu:

Duh Sarajeva, ono što je širom svijeta osvajalo srca toplinom, dobrodošlicom i otvorenošću, duh koji se i u ratno vrijeme održao i pobijedio već odavno je ostao negdje na stranputici.

Oni koji su ga bezuvjetno voljeli danas ga gledaju drugačije. Sarajevska fudbalska legenda Predrag Pašić ga opisuje: 

 

«To nije Sarajevo u kome sam ja rođen, Sarajevo od prije rata. Ovo je neko novo Sarajevo.»

 

Ono što je činilo duh Sarajeva odavno ne postoji. U Sarajevu se ljudi više ne dijele na raju i papke jer više nema raje, kaže Pašić. A raja je nekad bila mjerilo za dobro:

 

«Raja u Sarajevu su uvijek imala mišljenje. Bilo je jasno prije rata da onaj koji krade, onaj koji ubija, onaj koji manipuliše ili bilo šta radi, uvijek bude na neki način obilježen od same raje, koja je imala neko svoje kolektivno razmišljanje o svim ljudima i svim događajima. U ovom gradu više nema raje, jer su, nažalost, došli neki koji nikada nisu bili u stanju da razmišljaju kao raja.»

 

Sjaj i lovorike na kojima se Sarajevo uzdiglo nakon 1984. godine počeli su blijediti davno prije rata. Kao što su u to doba mangupi iz šale prodavali Begovu džamiju naivnom Amerikancu, neki drugi su prodali duh. Do danas nije ostala ni sjenka onoga što je Sarajevo nekad bilo, smatra bivši gradonačelnik Sarajeva, Juraj Martinović.:

 

«Tužno. Grad je oronuo i suprotno našim razmišljanjima tokom rata po entuzijazmu koji nam je na neki način omogućavao tokom rata da izdržimo, da će po završetku rata sve krenuti ka onom sjaju koji je nekada Sarajevo krasio, desilo se upravo suprotno. Pored neke izvjesne stagnacije prvih godina, čini mi se da sada imamo, ne samo stagnaciju, nego neko direktno nazadovanje u samom gradu.»

 

Dok je rat razarao građevine, duh se gradio. Kad su se građevine počele obnavljati, fama opkoljenog grada, grada borca, olimpijskog grada i simbola zajedništva, utopila se u more nacionalizma. Osim što je podijeljeno i mnogo manje nego ranije, Sarajevo je danas neki drugi grad, kaže Martinović:

 

«Mi ne trebamo smetnuti s uma da, kao što je Banjaluka danas sasvim sigurno srpski grad po svim svojim obilježjima, da i Sarajevo, isto tako, bez ozira što stranke na vlasti tvrde i drugačije, postaje sve više bošnjački grad.»

 

Glumac i direktor Pozorišta mladih u Sarajevu, Nermin Tulić, u ratu je izgubio noge, ali ne i duh i ljubav prema gradu. Danas, kad djecu više ne ubijaju granate nego druga djeca, pogled na grad koji je volio je drugačiji:

 

«To je strašno. To je strašno. Šta je učinjeno od onog Sarajeva! Od onog Sarajeva! Bilo mi je žao otići na more da nešto ne propustim u Sarajevu.

 

 

Danas mi je žao - kada su me pozivali ‘96. da se preselim iz ovoga, neću nazvati ni državom, ničim, nisam htio da odem. Žao mi je što nisam otišao. Danas ne mogu. Svijete, primi me negdje s mojom porodicom!»

 

Po povratku kući, Tulić je ranije obilazio cijelo gradsko jezgro. Krugovi su danas manji, govori Tulić:

 

«Jer su manji krugovi. Taj moj krug više nije do čaršije. Sad je do Slatkog ćošeta, pa će biti do Katedrale. Više neću ni ići. Ja da rijetko sretnem nekoga koga znam od prije, s kim sam živio, s kojim sam dijelio sudbinu, i Olimpijade i ljepote, svega onog što smo doživljavali… Ljudi hodaju ulicom pognutih glava, ljudi šute, ljudi više šapću na ulici nego su šaptali dok je bila OZNA, UDBA ili kako se zvalo.»

 

Planska gradnja, odnos prema prirodnom dobru i svemu onome što je ostalo iz vremena sjajnog Sarajeva, danas je zanemareno, smatra član Akademije nauka i umjetnosti BiH Mithat Uščuplić:

 

«Ovo je vapaj, ovo što ja sada vama govorim. Vapaj i poruka mladoj generaciji da ne klekne. Ne možemo mi stari ništa napraviti. Mi smo napravili ono što smo napravili, ali mladi treba da nauče i da kažu: grad je moj, moj grad, naš grad. Volimo ga, pravimo ga kako najbolje možemo.»

 

Možemo se razočarati u ljude, ali u grad nikada kaže Martinović. Pun nade da će Sarajevo opet biti kao ono nekada, poručuje:

 

«Ništa ga čovjek manje ne voli. Čak ga možda voli i malo više kad ga vidi na šta je sveden, pa ga doživljava kao nešto, kao jadno stvorenje. Ali isto tako, gradovi su vrlo vitalni, grad je nemoguće uništiti. Vjerujem da će grad Sarajevo, nažalost, ja to neću doživjeti, ponovo vratiti svoj sjaj koji je nakada imao, naravno, kada dođu neke nove generacije.»

 

Komentari (12)

1
zoka
srijeda, 2. jul 2008 u 00:37

Drage moje sarajlije,ovaj tekst imajte na umu,to je ono sto ja uporno ponavljam te iz tog razloga ne mogu da kritikujem ni jednu drugu drzavu ili grad,mene boli ovaj grad i ova drzava,mene boli ona stara auto registracija “SA” koje nema vise,sto rece nermin Tulic,ma nije nam se ni islo na more da nesto ne propustimo u SA,ma kakvi zapadi i istoci sve je to bilo suplje,cekali smo vic,kad su me zvali da radim u Minhenskoj bolnici ili da idem u Libiju znate sta sam odgovorio:”Evo me sad cu,samo sto nisam”E tuzno je ovo sto citam ,ja jos “nedozvoljavam “sebi da priznam realnost,mog,naseg grada…..ali sto na kraju rece Martinovic nadajmo se novoj(staroj)dusi Sarajeva u nekim novim generacijama.Sto rece jaran Jurisic svi smo mi andjeli kad spavamo,mozda nam ga i andjeli vrate!!!!Vozdra svima kojima je Sa u srcu!!

2
nino
srijeda, 2. jul 2008 u 21:18

nikad vise onog Sarajeva nece biti zaoooooooooooooo

3
JAN BERAN
srijeda, 2. jul 2008 u 22:58

Ko da ti je drago????

4
Zdravko Jurisic
četvrtak, 3. jul 2008 u 00:02

Simpaticno zvuce neki emigranti na odmoru sa djecom po carsiji kada pocnu iritirajuci glasno sa rusko-bosanskim akcentima da se dozivaju na svjetskim jezicima, praveci od sebe komedijasa ,a od svog djeteta praznoglavca koji ce se stidjeti svog maternjeg jezika kada se vrati u svoju novu domovinu.

Svaki put kad ih vidim ostanem bez komentara.

Tako se pravi novi emigrant, i sve se vrti u krug.

Lijepo je vidjeti nase ljude koji se znaju ponasati ,neprimjetno i pristojno se izgube u gomili i ne odskacu sa kreveljenjem i napadnim ponasanjem svojstvenim onima koji imaju depresije i traume od tudjine pa im izlet na cevape kod “Zelje” dodje kao praznjenje i pokazivanje onima koji su ostali i nisu uspjeli kao oni!

Nekim ljudima je pametnije da dodju na odmor i da ne otvaraju usta praveci se neuki i priglupi,nego da otvore usta i da otklone svaku sumnju u to.

5
Lajla
četvrtak, 3. jul 2008 u 05:11

SARAJEVO CE BITI.. rece pjesma stara,i Miljacka ce teci ispod svih onih mostova koji su spajali dvije obale, ali sto nam generacija plus/minus odlazi putem kojim nema povratka. Odose a da im karte za povratak nedadose.A sa njima polako odlazi i sarajevski toliko poznat DUH.
Eto ti jos jedan razlog za depresiju, tugu i da strasno proklinjes onu stranu zivota koja cini nepravdu.Dobri ljudi odlaze a zlikovci jos nisu ni uhvaceni.
Eto spremamo se na god.odmor.Gdje cemo? Pa Sarajevo, isti pravac kao i lani. A onda cemo na dan-dva “trknuti” do susjedne drzave - odnosno do Skoplja, samo da polozimo cvijece na grob moje najbolje i mile dugogodisnje Skopske prijateljice,sa kojom nisam imala prilike ni da se pozdravim.
Ovo je samo blic javljanje, a sada odosmo za nase Rajvosa, pravac Ferhadija da iskoristimo priliku za susret sa dragim osobama,prijateljima i da se naravno sretnemo i sa nasim “sarajevskim turistima”. Radujem se i prvom susretu sa Dunkom, koju sam upoznala preko ovog bloga. Hvala svima uz
topli ljetni pozdrav
Lajla Kozemjakin

6
Selma
četvrtak, 3. jul 2008 u 05:23

Moja nana, koja je bila rodjena Sarajka, je uvijek govorila - Sve se promijenilo. Ja kako sam rasla i na carsiji i na Grbavici, nisma vidjela da se ista promijenlo - meni je sve nekako bilo normalno.

U Sarajevu je bilo ulica kojima nikad nisma prosla, jer mi se nisu dopadale, i bilo je moje raje is 3. Gimnazije koji su i maturirali a nisu na Carsiju otisli…

Sarajevo ce uvijek imati bar jedan odredjen broj dragih ljudi; i prelijepe ulice i predivana brda koja nikad nece izbubiti svoju ljepotu. Bice i dalje Sarajevska zima i Bascarsijeske veceri, Dani filma, i kocerti i Mess i Collegium…

7
JAN BERAN
četvrtak, 3. jul 2008 u 18:25

ma ljudi, otkud nam ideja da smo MI jedina mjera stvari? Sjetite se starih beogradskih tetaka koje su , kunuci rezim, potiho pricale bajke o proslom vremenu, bas kao i mi sada.Naslusao sam se prica kako je sve sto valja otplavilo sa Austrijom, kako se za vrijeme Aleksandra to nije moglo itd…Pamti li jos neko pojavu rocka i dugih kosa u Sarajevu?
To je u najmanju ruku bio smak svijeta za generaciju pprije nas …
Istina gorka je da vise nema NASEG SArajeva, a i NAS je sve manje.Sarajeva ce uvijek biti i uvijek za neke nove klince. Do njih je kako ce ga prozivjeti . Sto se Duha sarajevskog tice on je vjecan. Sjedim proslog ljeta pred Katedralom, podobro razocaran jer me niko ne zna a i ja slebo koga prepznajem. Kontam da sam u divnom tudjem gradu… Pored mena dvije poruzne, mlade darkerke, obucene i nakicene kako spada, sa ziletima i bodljikavom zicom umjesto nakita…Evo dijela dijaliga ” Koji , ba , frejer, Jel’ Miro? Aha… Ama kakav on, propo je ko minder!!!!
Nikom nebi jasno sto sam se smijao citav dan

8
Miroslav Prstojević
petak, 4. jul 2008 u 13:35

Sretnemo u Šenoinoj, negdje oko suda, supruga i ja neke 1998/99. mog kolegu sa studija, a njenog iz pravosuđa Namika Silajdžića. U očima bljesak radosti susreta, ali odmah, potom, i njegovo: “Vi ste krivi što je Sarajevo ovakvko kakvo je. Otišli ste, a na vaša mjesta došli su ovi drugi…”

Prije neku godinu, na sajmu knjiga u Skenderiji, Maja s novom adresom u Širokom Brijegu i ja na kavi. Eto i Troke. I priča. Žali se Maja, koja često svraća u Sarajevo, kako se sve promijenilo. To se i na sajmu knjiga osjeća po sferama interesa potencijalnih kupaca-čitalaca. Tad će Troka: “Čuj, kad posječeš drveće u parku, u plemenitoj šumi i tako ostaviš, nikne šikara. Ona ne treba njegu. Našla je pogodno tle… E, vidiš, vi što ste otišli iz ovoga grada, koje smatram plemenitim stablima, e vi ste ostavili prazninu za sobom. I šta nastaje…”

Ima li ili nema jednoga grada nije jednostavno zaključivati. I neki Rimljani duškali su se u Aqua S… koju mi znamo kao Ilidžu. I neki drugi stanovnici srednjovjekovne Bosne nestali su s obala Miljacke i za sobom, negdje na Skenderiji, ostavili kapitel katedrale kojoj nismo ušli u trag. I neke Sarajlije pokupile su bošće i kofere 1978/79. godine, pa 1914-18. godine, pa one 1941. ili 1948. I odnijeli su sobom neka svoja Sarajeva, sjećanja, zvuke, boje, mirise… I mi nismo više tamo od 1992/93/94/95/96…
Ili nikada i nismo otišli, ali nas nema. Nema nas svakodnevno ni u Parkuši, Evropi, BB-u, na čaršiji, Malti, Vrelu Bosne…

Neki drugi fijakeri dolaze i odlaze. Neki novi klinci sreću se kod “gume koja gori”, Randes (Landes) banke, kod ženske s najtvrđim grudima…
Ostaje, sve češće, da pratimo posljednje strane “Oslobođenja” i tražimo one koje smo znali, a više ih nećemo, nažalost, sresti, kao što će nekada i nekoga, možda, i naša slika podsjetiti da smo pripadali tom gradu…

9
jedan od onih koje smatrate papkom
petak, 4. jul 2008 u 16:42

Milim da je zasita sramota da modertoto ovogaq blga dopusti da neko kaze da su ’samo papci ostali uSarajevo” a ‘raja otisla”

Mislim da je to u najmanju ruku uvreda za sve one koji su ostali u Sarajevu jer ja licno mislim da je ostalo koliko hoces raje.

Ili, time sto to kazete da su ostali samo papci, poricete sve one rijeci hvale za mnoge Sarajlije o kojima pistete hvalospjeve kada ih sretnete u Ferhadiji kada jednom u par godina ponovo posjetite to isto Sarajevo.

A najveca sramota od svega je kada vlasnik bloga dopusti da neko napise ovako nesta i onda uzme gumicu i brise sve one zestoke reakcije na takvo pisanje.

10
miro klaric koma
subota, 23. avgust 2008 u 10:33

pa nije sarajevo postojalo samo 30-40 godina da neki ovako pisu. to je grad koji je puno puta prezivljavao teska razdoblja u svojoj istoriji pa vjerujem da ce sazvakati sve one koje mu ne zele dobro i bice to opet grad za novu i drukciju pricu. SARAJEVO JE FIRMA A NE PROIZVOD.

11
elzabeta jurkovic
utorak, 16. septembar 2008 u 18:34

nekada davno poznavala sam jednog Jana Berana koji se druzio sa Slavkom Rebicem studentski dani 70 i neke pozdrav

12
Beran Jan
srijeda, 17. septembar 2008 u 04:41

Taj sam, djevojcice…

Upišite komentar

Vaš komentar