Mišek - čovjekoliki pas ili pasoliki čovjek

Da, baš tako. Jer Mišek sigurno nije bio običan pas. Jer da je bio, nikad ne bi ušao u ovu priču. A ušao je, to je sasvim sigurno. I to na velika vrata.

Zemlja je ovo, u kojoj vole pse, ali ih ipak drže na distanci i poštuju zakone o njima koji ih strogo odvajaju od ljudi i nema tu nikakve podvale ili mućke. Veterinari rade svoj, šintori svoj, a vlasnici pasa svoj posao, u okviru propisa koji se ovdje strogo poštuju. Ali, kada sam ja ušao u prodavnicu prehranbenih artikala neposredno pored moje kuće i kada sam u besprijekorno čistom ambijentu, sa mnogo modernih rashladnih vitrina u staklu, gondola sa hranom, voćem, ribom, sirevima, mesom i kolačima vidio pored kase i njega kako leži na podijumu na kome je prostrta topla koža i gleda me svojim pametnim zelenim očima kao da me pita: „Odkud ti ovde. Prvi put te vidim?” Ja sam zapanjeno stao, ostao bez riječi, sa pogledom čas u njega, čas u kasirku, koja je bez zastoja odradjivala svoj posao. A onda kad sam ja došao na red kao da je pročitala moje misli, samo je izustila: ”Da, to je Mišek, njega obožava cijeli Wilanov”, ja nisam mogao sebi doći samo sam stajao i tako bih ostao do sudnjeg dana da me ta umiljata, pametna životinja nije dobro onjušila i po malo me izgurala iz radnje kao da želi da mi nešto vrlo povjerljivo kaže, a onda čekirala i dalje njušeći moj plastični zavežljaj od nekoliko kesa kao da je htio da procijeni gdje se nalazi ono što je njemu bilo namjenjeno. Tada sam bio nepripremljen, ali svaki slijedeći put sam kupovao deset deka „melonke” koja nije „podriguša” jer takvih ovdje nema, nego jedna vrsta mortadele koju nikad nisam smio da mu javno dajem jer bi me ostali siromašniji kupci linčovali.

Ali, Misek me je osvojio na prvi pogled i više nije bilo povratka. Naša ljubav je polako postajala trajna i nezamjenjljiva veza, koja se polako proširila i na čitavu moju porodicu. Moja kćerka Tamara, koja nikad u životu nije pomilovala ni pticu, a kamoli domaću životinju, još od vremena kad ju je jedan pijetao kao malu gonio po dvorištu i htio da je kljucne u guzu, nije mogla da odoli Mišekovom šarmu i često sam ih vidjao kako se maze i ona mu nešto priča, a on joj je odlajavao i zavodio je. Čak mu je tada moj jednogodišnji unuk gurao prste u usta i oko, a on ga je samo dobroćudno puštao i mlatio repom u znak prijateljstva. Kao da je znao i osjećao da smo porodica i sve nas je sa toplinom i na isti način prihvatao. Mirjana i ja smo se navadili na njega, pa kada bi kasno uveče samo zviznuli, Mišek je već trčao prema nama sa svog mjesta ispred ulaza u prostor obezbjedjenja i bio spreman za šetnju i čekao nas na stazi kao stari poznanik, koji ne propušta takvu priliku. Ili kada bismo u toku dana prošli kroz prodavnicu i dali mu znak da bismo željeli da malo s njim prošetamo, odmah je napuštao svoje „radno mjesto” i sav sretan trčao ispred nas. On je uvijek bio spreman i odan prijatelj koji je sve svoje obaveze a i ljubav, podredio nama koji smo ga iskreno voljeli.

Mnogi su pratili našu vezu i čudili se tolikoj obostranoj naklonosti, a mi bismo se šalili i predlagali da se napiše cijenik u prodavnici za „Rent a Mishek” usluge od kojih bi imali znatne koristi jer svi su ga voljeli i obožavali. Malo smo i mi stranci pomogli njegovoj reputaciji, pa pošto nas je razumjevao bez obzira na kom smo mu se jeziku obraćali, Mišek je izgledao kao poliglota i nevjerovatno uman pas. To je kod Poljaka izavalo dodatno poštovanje jer su oni narod koji se u početku teško snalazio u stranim jezicima, osim ruskog koga inače nisu mnogo voljeli, a koji su bili natjerani da nauče. Ja sam dodatno unio veliku zabunu kod ovog dobroćudnog, pobožnog svijeta kada sam glasno sa kasirkom razgovarao o Mišekovim zapanjujućim koeficijentima inteligencije što je svakodnevno potvrdjivao pa mi se omaklo te sam rekao: ”Znate, ja sam čvrsto uvjeren da je Mišek reinkarnacija vašeg kralja Jana Drugog Sobijeckog “, čiji se zamak nedaleko nalazi. To je bilo malo previše jer su neki to prihvatili, a neki samo u nevjerici klimali glavom.

Teško je bilo i pomisliti da je jedan pas mogao da ima tako jedan osmišljen život i toliki društveni ugled medju ljudima i životinjama. Ljudi su ga voljeli, a životinje mu zavidile i poštovale ga. Neke uobražene, glupe džukele koje su čitav život bile na lancima ispred svojih teritorija koje su cijeli život bezumno čuvale i kuće i okućnice, počinjale bi da laju kao sumanute kada bi im se Mišek zajedno sa nama u šetnji približavao, kao da su znale da pored njih prolazi nedostižna pseća ličnost. Mišek ih je samo ignorisao i kao da ih nije primjećivao. Ulice je prelazio samo onda kad se zeleno svijetlo palilo za pješake.

Nikad nije ulazio ni u automobile od kojih se distancirao kao i od stanova, kuća, haustora i bilo kakvog zatvorenog ili ogradjenog prostora. Samo je jednom napravio presedan. Naime, uvijek nas je pratio do ulice” Rumijane” u kojoj je u lijepoj vili stanovala Zizi, ministar savjetnik Belgijske Ambasade i njen muž, isti kao glumac „lepi Cane” iz Beograda sa kojima smo se kao sa prvim komšijama redovno vidjali i družili. Zavolio je Zizi jer se Zizi morala voljeti i tada je znao da udje u njihovo dvorište i da nas satima čeka ispred vrata. Jednom je ušao u njihovu kuću, prošao kroz dnevni boravak i smjestio se kulturno pod njihov slavski sto, kao da je želio da im pokaže da zna sa diplomatama i da mu nije strano takvo ponašanje. Takvu čast i takvu neopreznost je sebi dozvolio samo tada i nikad više.

Život ga je naučio pameti i oprezu. Kažu da su ga kao malog i mladog i naivnog psa radnici koji su gradili vile i naselja u okolini maltretirali i bacali u jame sa krečom pa je od lijepog psa sa svijetlim sjajnim krznom i divnim zelenim očima postajao negativ u bijeloj boji, koji je jedno vrijeme lutao kao duh ovim krajem dok se nije negdje okupao i vraćao u normalu. Život mu u mladosti nije bio naklonjen i bio je više gladan nego sit. Automobili su mu sigurno, baš kao i neki ljudi, nanijeli zla i problema. Zato je kasnije znao da izbjegava automobile i da bira svoje društvo. Radeći u prodavnici prehrane ili je sjedio na svom prestolu pored kase, ili je poznate i naklonjene goste primao, pozdravljao i pratio do izlaza, a rijetkima kao nama je iskazivao pažnju i pratio nas do ulaza u našu zgradu. Tada sam ja, za probu, pokušavao da ga privolim da udje samnom do lifta i da ga odvedem do stana, ali tu osim razmjene ubjedljivih pogleda, nije bilo nikakve šanse za nešto takvo ili slično. On je stajao sa svojim argumentima i bio principijelan do daske i na kraju smo se uz pozdrav, rastajali i odlazili svak svojim putem.

Prodavačice su ga naprosto obožavale kao da je mlad stasit momak iz obezbjedjenja koji ih je po završenom poslu uvijek, po bilo kakvom vremenu, pratio do obližnje autobuske stanice kada se posao završi, prodavnica zatvori, a onda se nakon ispraćaja vraćao u susjedni blok u stanicu za obezbjedjenje gdje je zimi bio gost u sobi, a ljeti imao svoj ležaj na paleti prekrivenoj ćebetom pod nadstrešnicom ispred ulaza. Svi uniformisani čuvari su ga mazili i prihvatali kao dio tima obezbjedjenja objekta i kadkad s njim su ga i obilazili. Ali, Mišek je čekao nas da mu se javimo i da Mirjana i ja krenemo u šetnje po Wilanovu gdje su nas pratile oči mnogih šetača koji su ga poznavali i zavidili nam na takvoj sreći i intimnosti da smo u društvu tako poznate medijske zvijezde psećijeg roda. Često su nas vlasnici rasnih, skupih pasa zaustavljali i pitali kako smo stekli takvu njegovu naklonost, odanost i pažnju za koju su se oni borili kupujući mu sitne poklone u „sklepu”, prodavnici koja je polako ali sigurno dobijala ime „Kod Mišeka”. Toliko je dominirao da nije bilo osobe koja ga nije pomilovala kad bi ušla i s njim razmijenila po koju riječ, a on je samo privilegovane konstatovao i njuškao kao da im uzvraća pozdrav. Jedine osobe koje su imale specijalni tretman kao i mi su bile jedan par sličan nama po godinama i izgledu jer je žena bila zgodna starija plavuša i prema vlasniku radnje koji ga je subotom čistio, češljao, mazao i dotjerivao ispred radnje dok je Mišek stajao kao osnovac koji se sprema na školsku pretstavu i ponizno zmirkao svojim pametnim zelenim očima. Bila je tu i bogata komšinica, misteriozna starija dama koja je živjela sama, njegova čuvarka, osoba koja se sa distance neprimjetno brinula o njemu i koja je plaćala veterinara i sve ostale službe i troškove, što je Mišeku bilo potrebno.

Nedeljom, kad nije bilo posla, Mišek je imao svoje organizovane posjete čuvarima obližnjih parkinga koji su ga primali i koji su mu „zafundirali” nedeljnu supicu i počastili ga kao uvaženog gosta u svojim „vojvodstvima”. Da bi kompletirao svoj emotivni život odveo me nekoliko puta da se vidim sa njegovim izabranicama, umiljatim, dobro odgojenim kujicama znatno mladjim od njega koje mi je pretstavljao bez imalo oholosti i uobraženosti i koje bih ja pomilovao dok sam kod njega primjećivao odobrenje i veliku naklonost za svoje poteze. Jednostavno je želio samnom da podjeli i taj dio svoga intimnog života i da kaže da je, iako u godinama, još uvijek šarmantan i u formi. Dobro smo se razumjeli i po tom pitanju. Kad se iz bilo kog razloga nismo ni Mirjana ni ja dugo s njim vidjeli, tada nam je Mišek prilazio i držao nam pravu lekciju lajući autoritativno kao da nas grdi, čak nas pomalo i grickajuci za noge, kao da je htio da nam kaže: ”Kakvi ste mi to vi prijatelji kad me tako zanemarujete”, a to bi trajalo kratko dok ne bi ušli u ustaljenu proceduru koja je samo još više učvrstila naše prijateljstvo.

Vremenom, Mišekove godine su dostigle ozbiljan broj i on je pomalo sticao nove navike i gubio želju za dugim šetnjama, pogotovo zimi kada se temperatura spuštala nisko. Uvijek smo brinuli i željeli da proljeće što prije stigne, jer se sa suncem i toplim vremenom vraćao u svoju pravu i zavidnu formu. Ali ove godine, kada smo za Dan mrtvih krenuli u jednu daleku nepromišljenu šetnju, Mišek je iznenada posustao i stao usred gomile ljudi na ulazu u groblje, koja mu je otvorila put ali on nije mogao dugo da krene i ja sam već mislio da ga uzmem u naručje, mada smo tada vec obojica šepali na istu nogu i na isti način, ja poslije operacije kuka, a on kao da je želio da mi i u tome pokaže svoju nalonost i sličnost, pa smo sigurno pomalo i smiješno izgledali. Kao čovjek i pas, koji imitiraju jedan drugoga. I tako stojimo mi jedan prema drugom, bespomoćno i oko nas ljudi puni sažaljenja za obojicu. Neki nas i poznaju jer je Mišek javna ličnost a ja sam stranac koji ga već odavno poznaje, prati i sa njim provodi vrijeme. Gledamo se i kao da se rastajemo pred kapijom toga groblja.

„Došao je znači taj čas” mislim ja, a on kao da želi da mi to isto saopšti na svoj način. Ali, ipak, on je tada prikupio svoju posljednju snagu i završio taj svoj posljednji krug do prodavnice gdje se nevoljno popeo na svoj tron od palete prekriven kožom i nastavio slijedećih dana sve više da drijema, a sve manje da obraća pažnju na ljude. Obaveze su me odvukle u Bg i kada sam se vratio, njega ni u prodavnici a ni ispred „Sekjuritia”nije bilo. Par puta sam ulazio u prodavnicu i pitao za Mišeka ali prodavačice kao da me nisu dobro razumjevale, uvijek bi mi nešto drugo odgovorile a onda mi je jedno veče dok smo Mira i ja sjedili uz kamin i gledali plamen koji je kao svijeća na vjetru dogorijevao, dok je vani nad krovovima vejala snježna oluja, pred sam dolazak dugo očekivanog proljeća, Mira rekla, ne gledajući me u oči, kao da se obraća tom lelujavom plamenu koji se postepeno gubi u kaminu:

„Znaš, dok smo bili na putu, uspavali su Mišeka, ali niko nije htio to da ti kaže jer su svi znali koliko ste se vas dvojica iskreno voljeli.”

Uskoro je stiglo proljeće, zasijalo je to lijeno i ovaj put znatno zakasnilo sunce. Sijalo je nekako drukčije… kao da je u njemu jedan sunčev zrak nedostajao. Taj koji je svake godine poslije zime produžavao život mog jedinog prijatelja, tog neponovljivog, pasolikog čovjeka, koji je imao ljudsku dušu i ljudski razum. Sad šetam sam i sa strahom čekam sve zime koje stoje ispred mene bojeći se da proljeće opet ne zakasni.

Pego

P.S. Dragi Neno,

Pošto ovu priču posvećujem  tvom legendarnom psu Bruni, molim te da je prevedeš na holandski i da mu je čitas u nastavcima prije spavanja. Nadam se da  Bruno neće imati svojih primjedbi na vjerodostojnost teksta, kao ni u bilo kakvu subverzivnu dvosmislenost, koja je autoru ove priče mogla da se podkrade u ovim našim revolucionarnim godinama života. Pozdrav, Pego