Pego : Sinoć na oproštaju

Sinoć je bio lijep oproštaj našeg školskog druga Faruka Hadžibegića, koji je uspješno završio svoju diplomatsku karijeru i koji se  uskoro vraća u Sarajevo, svoj grad, gdje je rodjen i gdje je imao i ima puno prijatelja. Mada ih je dosta stekao i ovdje u Poljskoj, gdje je proveo zadnje godine u diplomatskoj službi, što se sinoć dobro moglo uočiti na ovom počasnom oproštajnom skupu i kojima će ovdje sigurno nedostajati .

U otmenom ambijentu biblioteke, poznatog poljskog pjesnika  Julijusa Slovackog, u prestižnom  hotelu „Bristol” koji krasi stari dio grada Varšave, održan je do sada najprijatniji prijem za izabrane goste i diplomate na čelu sa Njegovom Ekselencijom Ambasadorom Bosne i Hercegovine Zoranom Skenderijom, a u čast savjetnika ambasade, prijatnog, odmjerenog i duhovitog Faruka, koji je opravdao sve simpatije i ugled dobrog domaćina i uzornog diplomate. Bila je to lekcija svim, čak i onim iz mnogo  bogatijih ambasada koji organizuju ovakve skupove.

U dekoru polica sa knjigama, stilskim namjestajem, dobrim slikama i odmjerenom otmenom trpezom, koju su servirali vješti i predusretljivi konobari i šefovi sale, promovišući svakog gosta u najvažnijeg gosta, okupilo se dobro društvo, bogato duhom i lijepog izgleda, još uvijek sa manje bora i više šarma i spremnih na vesele dosjetke.

 Baš smo se sjajno osjećali pijući dobra slovenačka vina uz sjajnu pršutu i neponovljivu jagnjetinu, spremljenu na kineski način uz ukusne priloge, raznovrsne sireve i voće na kraju. Ali to je sve beznačajno u odnosu na društvo koje je kao dobro uhodan hor žamorilo i osvježavalo ovu ugodnu atmosferu gostiju od Balkana preko male Azije pa sve do Švedske, koju je pretstavljao sam direktor ovog hotela, naš zet, jer mu je žena iz Šibenika, što je bio dobar diplomatski i komercijalni potez organizatora.

 Odmah smo razbili naslijedje iz proslosti i integrisali se sa ženama koje su se u početku izdvojile i stidljivo okupile oko jednog stola i kao vjeverice veselo ćeretale. Tri Turkinje, Albanka, Slovenka i Poljakinja koja je bila naše gore list po imenu Mujezinović, bile su zajedno i pokušali smo ih zabaviti otvarajući nove puteve prijateljstva i šaleći se :

„Ako vam slučajno, dok čitate Orhana Pamuka, dobitnika Nobelove nagrade, u njegovom romanu „Dževet beg i sinovi” sa listova knjige sklizne glavni junak, mladi reformator i pisac, Refik i stane pred vas, znajte da je to samo privid i da pred vama ustvari stoji naš domaćin Faruk Hadžibegić glavom i bradom.” rekosmo šarmatnim damama iz Turske i probih led nepotrebnog diplomatskog opreza.

Slovenki ponudih priče iz dežele, a ujedno  rekoh da sam im zahvalan, jer me ponovo tim njihovih doktora postavio na noge i ugradio  mi vještački kuk pa joj otkrih tajnu moje nesavršenosti što uvijek izaziva samilost i simpatije u društvu. A  gospodji Mujezinovic, urednoj i ljepuškastoj, pravoj doktorki internisti, koja je rodjena u Poljskoj ponudih u razgovoru buket od nekoliko priča o poznatim našim porodicama Mujezinovic: slikarima Ismetu i sinu Ismaru, kao i dodatnu priču o Avdinoj profesorskoj porodici Mujezinovic, koja je živjela uz sam FIS što je njega uputilo u sport da postane najveći rukometaš u lakoj kategoriji, sa daleko naboljom i najbržom kontrom  i ostalim vještinama u  pratećim disciplinama tada popularnih sportova.

Dobro smo se našalili kad sam ispričao i anegdotu kada je Tito sa Jovankom bio u privatnoj posjeti Ismetu koji je napokon dobio sjajnu vilu sa ateljeom ali i kućnu pomoćnicu koja se takodjer zvala Jovanka i koju su morali zatvoriti u potkrovlje u toku cijele Titove posjete da Ismet ne bi u razgovoru sa Titom mahinalno rekao  pomoćnici „Hajde bona Jovanka, skuhaj nam kafu”, pa da ne dodje do neke nepristojne zabune. Ismetovi biseri su bili kad je slikara Vasiljevića ubijedio da je ruksak koji je nosio na ledjima, ustvari padobran kad su putovali avionom i koji je dobio zato što je „završio akademiju, a Vasiljević nije”.

 Lijepo je bilo u lijepom društvu, kad znaš da i pored raznolikosti, vlada isti duh. Duh ljubavi, razuma i pomirenja medju svim narodima i narodnostima.

Razgovarajući sa hrvatskim konzulom, iskreno sam mu rekao da sam mislio da je srpski konzul jer sam ga na nekom prijemu vidio sa srpskim vršiocom dužnosti ambasadora koji  mi ga je pretstavio, a ja po inerciji pomislio da su obadvojica iz iste države. Bi mi drago kako je to prošlo, jer taj čovjek prihvati temu i razvi je bolje i pametnije nego što se moglo u najboljem slučaju očekivati i sa puno iskrenih nagovještaja za bolju balkansku budućnost.

 Vratih se ponovo u društvo gošća iz Turske i pomislih kako su samo bile djelotvorne Ataturkove reforme i kako bi svaki narod, ako još nema, trebao da ima po jednog Ataturka bar svakih sto godina u svojoj istoriji. Ispričah im o svom prijateljstvu sa nekadašnjim turskim  konzulom koji je bio tek došao u Poljsku u vrijeme kad i ja i koji je stanovao sprat ispod mene i sa čijom porodicom, su moja djeca ovdje u Poljskoj odrasla i isprobala sve kulinarske vještine njegove žene koja je neumorno i sjajno kuhala i za sve nas sa ljubavlju spremala mnoga ukusna jela i razne djakonije kojih se i danas sjećamo.

Spomenuh i Chandana, njihovog ambasadora, Mirzinog dobrog prijatelja još iz Kine, kod koga smo Mirza Kulenović, prilikom njegovog dolaska u Poljsku,  i ja  provodili  dane sa njim i njegovom porodicom neposredno prije njegovog povratka u Istanbul, nakon uspješne dugogodišnje diplomatske karijere koju je i on  okončao u Varšavi.

Eto kako je svijet mali i kako se stiču prijatelji i prijateljstva, koja su prva cigla u temelju kuće kojom se pravi dugogodišnji mir i blagostanje u svijetu.

.

Mirjana i ja odosmo dalje da obavimo to isto veče još neke društvene obaveze, ali zato u biblioteci ostaše izabrani i već dobro uhodani gosti, sa Ilijom Vitorovićem-Bodlerom na čelu i ostalim poznavaocima reda i dobre kapljice i da se potrude da se boce ne vrate zanemarene i  neotvorene u vinske podrume, u što niko pametan nije mogao  da posumnja.

Ja se pri odlasku pozdravih sa svima, a posebno se  pozdravih i rukovah sa šefom sale. Okrenuh se društvu i rekoh; ”Znate li po čemu su se prepoznavali Jugovići u svoje vrijeme u ovakvim situacijama ?”

Svi me radoznalo pogledaše u iščekivanju objašnjenja.

„Pa po tome što su se uvijek na kraju jedini od cijelog društva, ceremonijalno rukovali sa konobarima i šefovima sale”