Gospodine Jefticu, nadam se da mi necete zamjeriti sto ovdje ubacujem citat iz knjige Zovem se crvena - Orhana Pamuka, jer mi se cini prikladnim uz Vas tekst, iako je rijec samo o boji, a ne i o jeziku.
—————
-Čujem vas da pitate: Što znači biti neka boja?
Boja je dodir oka, glazba za gluhe, riječ u tami. Budući da desecima tisuća godina prisluškujem govor dušâ, koji se kao huka vjetra prenosi iz knjige u knjigu, iz mjesta u mjesto, kazat ću da moj dodir nalikuje dodiru anđelâ. Jedan se dio mene ovdje obraća vašim očima; on je moja teška strana. Jedan dio mene leti zrakom nošen vašim pogledima; to je moja lakša strana.
Kako sam tek sretna što sam crvena! Gorim; snažna sam; znam da me se zamjećuje; i da mi se ne možete suprotstaviti.
Ne tajim: za mene se suptilnost postiže samo odlučnošću i voljom, a ne slabošću i nemoći. Ističem se. Ne bojim se drugih boja, sjenâ, gužve ili pak samoće. I kako je divno kad plohu koja me iščekuje ispunim svojom pobjedničkom vatrom! Gdje se ja širim, tu svjetlucaju oči, bujaju strasti, dižu se obrve, srce ustrepti. Pogledajte me: kako je samo lijepo živjeti! Promatrajte me: kako je lijepo moći vidjeti! Živjeti znači vidjeti. Pojavljujem se na svakom mjestu. Život počinje sa mnom, sve se okreće meni, vjeruje mi.

—————–

“Mi, koji cijeli svoj slikarski život provedemo radeći s ushićenjem i vjerom, te na koncu, naravno, i oslijepimo zbog toga, znamo i prisjećamo se kakva je crvena boja, kakav je to osjećaj”, kazao je onaj koji je nacrtao konja. “Ali, da smo slijepi od rođenja, kako bismo mogli pojmiti što je to crvena boja koju nanosi naš lijepi šegrt?”
“To je dobro pitanje”, rekao je drugi. “Ali, boje se ne mogu poimati, njih treba osjetiti.”
“Objasnite nekome tko nikad nije iskusio osjećaj crvenog, objasnite mu kakva je to boja, uvaženi majstore.”
“Da je promiješamo vrhom prsta, osjetili bismo je kao nešto između željeza i bakra. Kapnemo li je na dlan, pekla bi nas. Da je liznemo, bila bi jaka kao zasoljeno meso. Kad bismo je stavili u usta, posve bi ih ispunila. Kad bismo je pomirisali, mirisala bi na konja. Da miriše kao cvijet, nalikovala bi kamilici, ne crvenoj ruži.”
U to vrijeme, prije stodeset godina, kad europsko slikarstvo nije bilo realna opasnost koja je očaravala šahove, legendarni su veliki majstori - budući da vjerovahu u svoj stil koliko i u samoga Allaha – smatrali jednom vrstom nepoštovanja i neiskustva to što europski majstori koriste razne nijanse crvene boje kakogod: za svaku ranu od mača ili pak za najobičniju čohu, te su se tome simijali. Samo jedan neiskusan, neodlučan i nesavjestan iluminator može koristi različite nijanse crvene da bi oslikao jedan te isti crveni kaftan, govorili su. Ne može se takav izgovarati kako time želi dočarati sjene. Ima samo jedna crvena boja i samo se u nju ima vjerovati.
——————-

Dragi Bato
Ne mogu više da Te persiram, jer mi se čini kao da sam sa sobom razgovaram, uvijek pa i sada, kad čitam Tvoja pisma na blogu. Pisma, a ne komentare.Tu ima velike razlike, kao što je ima i u bojama. Još malo pa ću početi da pišem “Tvoje”, koje iz kurtoazije pišem sa veliko “T”, sa malim “t”, u znak još vece intimnosti i prisnosti. Jer kad neko sam sa sobom razgovara, onda je ili komunikacija jasna kao medju nama dvojicom, ili sam ja možda odlijepio. Što sigurno, još nisam, bar mi se za sada tako čini.
Što se tiče svih onih slikarskih kazivanja o bojama, apsolutno si u pravu, iako nisi slikar, razmišljaš kao slikar i kao umjetnik, što je isto. Ali zato dozvoli da i ja pomalo razmišljam kao pisac, ako to nije zabranjeno. I to baš o bojama.

Jučer šetamo Mirjana i ja pored Keltskog mora na jugu Irske i ona spontano reče:
“Vidi ga, izgleda da je danas napokon malo poplavilo”. Pravi izraz za škrtu i blijedu boju, koja je svojstvena ovom sivom, prljavom moru koje samo u iznimnim situacijama pomalo otkači i poludi, pa zaliči na južna mora na naš način.
Vozeći se pored mora prema Dungarvenu, naletismo na krdo krava pored puta, koje mirno pasu na svijetlozelenim proplancima, koje uokviruju visoka drveća bujnih loptastih tamnozelenih krošnji i ja napišem baš tako to u svojoj pričici na kraju dana i upotrijebim tačne boje krava koje sam tada vidio. A one su : bjele, crno-bijele, bijelo-crne i crne, jer je to zaista tako i treba da se odvoji crticom jer su to bile boje potpuno odvojene u fizičkom smislu i u flekama. A budući da često ima više jedne, a često druge boje, smatram da prednost treba dati na prvoj poziciji onoj boji koja preovladjuje. Što sigurno nije bio slučaj sa travom i krošnjama drveća koji su bili integralni dio pejsaža.

Ja sam često bojio svoje opise gradova, Mostara, Hvara i sličnih po intenzitetu svjetlosti i boja. To je tamo i tada, gdje boje govore više od samih riječi. Nekad nalazim u pejsažu koji stoji predamnom, cijele spektre boja koje pripadaju pojedinim velikim poznatim slikarima. Ko je od koga to maznuo? Priroda od slikara ili slikar od prirode? Zaista ne znam! Ali znam da je Modiljanijeva pozadina na aktovima, česta boja u dubokim sjenkama Mostara koje kontrastiraju, bež kamenu mosta i osunčanim zidovima kuća. Ili Pikasova tirkizna, koja zaluta u Neretvu ili Neretva zaluta medju njegove harlekine, što je dobro osjetio i Pedja Milosavljević i to nije krio eksploatišući tu čudesnu tirkiznu na svim slikama Mostara do kraja svog slikarskog i stvarnog života.To dobro zna i naš Ćusta, a malo ko zna da on pored toga što na blogu dobro piše, u stvarnosti dobro i riše.

Obradovala me biblioteka moje kćerke Barbare, ovdje u Tremore-u, na irskoj, “Azurnoj” obali, tako da, pored toga što sam kćerki pokrio zidove svojim slikama, malo i čitam iz te njene biblioteke: Jergovića, Pamuka, Julijan Barnsa, Yitsa, Joyce -a i druge. I sve to, kako tako, podigne me, pa me opet baci na pod i počne uobičajeno manje ili veće smaranje. Kod nekih, kao kod Pamuka, pomalo je to i političko smaranje. Primijetio sam da Pamuk počinje da se ponavlja bar što se likova tiče pa ih u raznim knjigama različito oblači ali su isti kao i u prethodnim. Jergović je, premda sjajan pisac, taman i mističan sa vrlo malo lijepih dana u svojim vremenskim prognozama.

Ali sam pronašao ovdje, pored mojih omiljenih, i neke nove za mene do sada nepoznate pisce, a jedna je i mlada Jevrejka, Nikol Kraus, rodjena 1974 god, koja me, moram priznati, dobro prodrmala. Jeste da tu ima i Selindžera i Singera i mnogo čega, ali kako je samo uspješno ušla u psihu dvojice starih prijatelja u dobro poznim godinama, koji se još uvijek bave životom i pisanjem, to je stvarno za priču?! To bih Ti, dragi moj prijatelju, toplo preporučio, da otjeraš te sumorne misli o smrti i starosti, ako već nisi pročitao Singerove priče, koje su možda za to i najbolje. Zbirku pod naslovom “Old love”, što mi i danas služi kao eliksir mladosti. Posebno je za mladiće u našim godinama, poučna priča “Noć u Brazilu” i “Manuskript”. Nema boljeg lijeka za starost od humora, to sam i napisao u priči koja je odavno spremna za malo natukle blogovce i čeka u nekom zapećku i fijoci, da je Vlado objavi, a nosi naslov, “Mladost starosti”.
Inace ova mala “šmizla”, Nikol Kraus, u svojoj “Istoriji ljubavi”, ovako piše:
“Franc Kafka je mrtav.
Umro je na drvetu s kog nije hteo da sidje. “Sidji dole!” vikali su na njega. “Sidji dole! Sidji dole !” Tisina je ispunjavala noć, i noć je ispunila tišinu, dok su čekali da Kafka progovori. “Ne mogu”, najzad je rekao, s dozom sete. “Zasto?” plakali su. Zvezde su se rasule po crnom nebu. “Jer ćete onda prestati da me zovete.” Ljudi su šaputali i klimali glavama izmedju sebe. Prebacivali su ruke jedni preko drugih, i dodirivali kosu svoje dece. Skinuli su šešire i podigli ih prema malom, bolešljivom čoveku s ušima neobične životinje, koji je sedeo u crnom somotskom odelu na tamnom drvetu. Onda su se okrenuli i pošli svojim kućama ispod streha od lišća. Decu su na ramenima nosili njihovi očevi, bila su pospana jer su ih vodili da vide čoveka koji je napisao svoje knjige na komadu kore koju je oljuštio s drveta s kog je odbijao da sidje. Svojim prefinjenim, divnim nečitkim rukopisom. I oni su se divili tim knjigama, i divili su se njegovoj volji i izdržljivosti. Na kraju krajeva: ko ne želi da napravi scenu od svoje samoće? Jedna po jedna, porodice su se razilazile sa laku noć i stiskom ruke, odjednom zahvalne na društvu suseda. Vrata su se zatvorila na toplim domovima. Sveće su bile upaljene ispred prozora. Daleko odatle, visoko na svom drvetu, Kafka je osluškivao sve to: šuštanje odeće koja pada na pod, drhtavi dodir usana duž obnaženog ramena, škripanje kreveta pod težinom nežnosti. Sve to hvatalo se u njegovim osetljivim šiljatim ušima i kotrljalo poput bilijarskih kugli kroz velike hodnike njegovog uma.
Te noći, ledeni vetar je počeo da duva. Kada su se deca probudila, otišla su do prozora i otkrila svet okovan ledom. Jedno dete, najmanje, vrisnulo je od sreće i njegov krik zacepao je tišinu i rasprsnuo led na gorostasnom hrastu. Svet je zasijao.
Pronašli su ga smrznutog poput ptice. Govorilo se da su, kada su prisloniili svoje uši na školjke njegovih ušiju, mogli da čuju sebe “.
Pozdrav Pego
Nadam se da Te je ovaj tekst malo razonodio i unio malo svježine u dane i noći koji su pred nama.

Zelna, plava i ljubicasta su hladne boje, zuta narancasta i crvena su tople bole.

Ja sam od onih sto voli sve boje, i voljela bih da nasu izreku “Sareno je budali drago” znam prevesti na engeski.

Slucajno znam prevod;The thing that Selma likes.