Pego: Godišnji odmor “devetstoosamdesete” (4)

„Dobrodošli na čarobni Hvar”

Svi digosmo čaše i nazdravismo ljetu koje je izazovno stajalo pred nama.

Dani, a posebno noći, bili su nezaboravni. Društvo je bilo znalački ukomponovano i puno senzibiliteta i prisnosti kao da se godinama poznavalo mada su svi bili sa različitih strana svijeta.

Bunijas je dobio svoju herojsku, ekološku ulogu kada se na plaži pojavila dugačka zmija koja se brzo popela na krošnju masline i izazvala strah i pometnju kupača i dala mu priliku da postane čarobnjak-fakir, koji je prvo sa zmijom popričao, i to na francuskom, a onda joj pružio ruku i gentlmenski je nježno skinuo sa drveta kao da se radi o nekoj njemu poznatoj domaćoj životinji i sproveo je u slobodu duboke šume čime je zaslužio gromoglasni aplauz zbunjene gomile posmatrača i neprolaznu slavu za vrijeme svog boravka na otoku.

Grebenom, visoko iznad Hvara, postepeno ga gubeći iz vida u izmaglici, vozili smo se uskim putem kroz vrleti mediteranske vegetacije i opojnih mirisa lavande nad beskrajnim tirkiznomodrim morem, pa smo se spustili na drugu stranu otoka i ukrcali na trajekt, prešli na kopno kod Drvenika, pa nastavili magistralom niz Jadransku obalu, a onda dolinom Neretve do Mostara gdje smo proveli ugodan dan ne sluteći dogadjaje koji će ovaj multinacionalni grad velike ljepote pretvoriti u grad tuge i ljudskog bezumlja.

Na duhanskom putu

Koliko je samo bilo ljepote u raznolikosti pejsaža koji su se pred nama mijenjali, a kultura i tradicija je stajala iza tog podneblja i probijala iz dubine bogate prošlosti, na površinu kao gejzir učeći nas tajnama života, raznih ljudskih sudbina.

I Mostar i Sarajevo su opčinili naše goste kao što je Provansa opčinila nas. Uspomene su se taložile kao pijesak u vremenskom satu, a onda smo krenuli u neobičnu avanturu kroz kanjon Neretve, pa kroz brdovite predjele obronaka visokih planina, penjući se Landroverom kao nekad uz Montimau, strmom dolinom neobuzdane, planinske, bistre rječice Doljanke, prema Blidinjskom jezeru koje je bilo posljednja, krajnja destinacija. Na tom putu su nas ostavili naši prijatelji Japanci i Švedjani ali nam se pridružio Mirjanin sjedokosi stari profesor Popesković, likom ujak Paje Patka, koji je Bunijasa poznavao po čuvenju i iz literature, pa mu je sada bila prilika da razmjeni svoje stručno misljenje i da se upozna sa svjetski poznatim naučnikom.

Verali smo se strmim makadamom kao da se penjemo u nebo, kroz divlje šipražje i gustu šumu i kad smo mislili da smo na vrhu planine, odjednom izletismo kroz tunel od krošnji drveća na ogromnu, nepreglednu, praznu, vjetrovitu visoravan na kojoj su tek tada počinjale ogromne plave planine koje su se nazirale u daljini pomješane sa oblacima ispred kojih se samo naslućivalo, kroz tajanstvenu biblijsku izmaglicu, plitko glečersko Blidinjsko jezero sa slijepim „čovječijim ribicama”, do koga nam je ostao još dobar komad prašnjavog puta po ovom bespuću oivičenom amfiteatrom visokih planina.

Na toj prirodnoj, neobičnoj, divovskoj pozornici, kojom je carovao olujni vjetar uz sablasni daleki huk svemira, dok smo ushićeni stajali, uznemireni tajnom i očarani ljepotom prirode, stari profesor Popesković izvadi debelu prašnjavu knjigu u kožnom povezu sa libretom na ruskom jeziku, neke Vagnerove rijetko izvodjene i skoro zaboravljene opere i pokloni je Bunijasu. To se dogodilo u najboljem trenutku koji se mogao zamisliti i u ambijentu kao stvorenom za takvu priliku.

Nespreman za ovakav neočekivani vodopad emocija, koji se iznenada srušio na njegovu dušu, Bunijas je ostao bez riječi, gledajući čas u veličanstvenu pozornicu prirode, čas u libreto Vagnerove opere koju su pred njim izvodili divlji vjetrovi, duhova mrtvih Nibelunga.

Nastavili smo pjeskom zavejanim „Duhanskim putem”, prateći rijetke putokaze i tragove, sa po kojom zaboravljenom nadgrobnom pločom ubijenim švercerima koja se zatekla na sred puta. Ovuda su oni tajno godinama prolazili, krijumčareći „škiju” i krijući se od zakona i izbjegavajući susret sa policijom sa više ili manje sreće i uspjeha.

Ova visoravan je bila slabo prohodna i malo naseljena, izvan svih poznatih puteva. Poslije Drugog svjetskog rata ovdje je dugo trebalo da se pronadje jedan američki bombarder, koji se srušio na nepristupačnu liticu u vrhu planine. Nadjeni su netaknuti sasušeni lješevi pilota koji su lako identifikovani po ogrlicama sa imenima i brojevima. Njihova rodbina je stigla i prenijela tijela preko okeana i sahranila ih u domovini, a duhovi pilota su nastavili da lutaju po ovoj nepristupačnoj prirodi divlje ljepote.

Rat je ponovo zaigrao ovom prostranom ravnicom, kao tenkovska bitka velikih razmjera, koja je uznemirila rijetke stanovnike i životinje u okolini, dok su kamere sa mnogobrojnom posadom prenosile na celuloidnu traku jedan od naših legendarnih narodnooslobodilačkih filmova u kome su igrali mnogi naši (Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić), a i talijanski glumci (Franko Nero, Silvija Košćina), pomješani sa nevidljivim duhovima iz minulih bitaka, da bi uskoro ponovo zavladala tišina uz huk svemira i zavijanje zlokobnog vjetra koji je donosio daleki miris mora.

Dok smo se vozili prašnjavim putem, tu i tamo su na nepreglednoj visoravni pasle krave i ovce, pored pastira od kojih mnogi pamte ova prohujala vremena i razne vojske koje su ovuda prošle. I kako nostalgicno i sa sjetom reče osamdesetogodišnja stara čobanica pored koje smo stali i sa njom porazgovarali, kad nam je njeno stado zakrčilo put:

”… najvise pamtim švapsku vojsku, koja je bila čista i pod konac, a vojnici plavokosi i stasiti momci, lijepi, uvijek obrijani, sredjeni i uredni..,” proprativši ove svoje riječi zamišljena i sa uzdahom.

Kupismo od nje jagnje koje se već slijedećeg dana, nakon kišovite, olujne noći, okretalo na ražnju i koje smo pekli i zalijevali pivom, na proplanku ispred lovačke kuće gdje smo bili zanoćili, pored samog jezera.

Još od ranog jutra sam slikao i povremeno se hrvao sa razdražujućim, upornim vjetrom, koji je nadimao moje platno i rušio ga sa štafelaja dok sam u žurbi, strasno miješao boje i opčinjen povlačio nervozne poteze kistom, želeci da otrgnem i sačuvam ovu magičnu stvarnost od prolaznosti i zaborava.

Tada nisam znao koliko će ta slika olujnih, ljubičastoplavih brda veličanstvenog amfiteatra i namreškanog tirkiznog jezera, vremenom postati značajna i prisutna u mom životu i pratiti me na svim mojim putevima i lutanjim, kud god da krenem.

A olujno nebo, puno slutnje će se ubrzo pretvoriti u dim i ratnu pustoš, kao zao duh pušten iz boce prohujalih vremena, ponovo će lutati ovom ukletom, lijepom i neobičnom zemljom.