Ljubiša Zečević - Zeko: BOSTON

Putovati američkim i kanadskim gradovima je veoma dosadan doživljaj. Sve je isto. O tome su Iljf i Petrov napisali divan putopis: “PRIZEMNA AMERIKA”. Naravno da ima izuzetaka pod čime ne podrazumjevam New York, pa, djelomično i San Francisko (a Los Angeles koga naši zovu “Losangelovac” sa Hollywoodom je selendra) su izuzeci, a Boston je “dašak Evrope” . Evo jednog zapisa o Bostonu.

Evo nas opet u Bostonu kod kolegice Branke - arhitektice, inače rođene Sarajke. Bilo plaho. Po običaju. Jelo se, pilo sve na nivoju ojropskom. Ovoga puta nismo jeli “papirne” rakove na žaru, što ovdje smatraju specijalitetom, nego vrhunski roštilj. Ćevapi su bolji nego u “Mrkve” i “Želje”. Pravi ih kolegicina, devedesetogodišnja, Maman, možda zato jer ih obožava - doza do dva komada po obroku, ali, kad su ćevapi u pitanju, obroci mogu biti i češći. Maman je fenomen - bezbroj operacija a nikakvog kukumavčenja. Mađarsko/jevrejskog porijekla, mentalno je tridesetogodišnjakinja, a radoznalošću tinejđerka. Jednom smo zajedno izašli na ručak u hotel, ali nije rada da se kreće na duže ture. Šteta, jer od nje možeš više korisnih stvari čuti nego od nekih novopečenih naših akademikâ.

Kao i prošlog posjeta, mnogo smo lunjali. Opet smo tražili kućicu na obali koju je domaćica namjeravala kupiti i koju smo vidjeli. Premda smo više puta prolazili pored ubikacije nismo je našli dok nam seoski policajac nije objasnio da smo tačno na mjestu. Ali je vlasnica, radi poreza, kuću srušila. Svašta!! Kod njih kuće ruše radi poreza a kod nas - jer je vlasnik od “anamo onijeh”.

Kad je vrijeme bilo lijepo, išli bismo dalje, do Bostona. Cape Cod, pješčani sprudovi, kao lakat dug, stotinjak kilometara, gdje se Pelegrin iskrcao neke i neke godine.

Posjetili smo i arhitektu Maksimovića, što je u Kuvajtu gradio neke dvorane, a onda ga Slobo optužio za nekakve pronevjere, pa čovjek otišao u Njemačku, te Ameriku. Ima kuću na moru, lovi ribu, pomalo radi, ali više uživa. Iskreno, iako mu kuća izgleda kao kutija, meni nije legla.. Kuća - bar po dijelu koji sam vidio, djeluje hladno. Sve je na svom mjestu, sve je lijepo, luksuzno, ali manjka - slikari bi rekli “valer”.

Naredni izlet je bio u Newport u državi Rhode Island. Neki Italijan tuda plovio pa mu se otok učinio kao Rhodos u Mediteranu, te ga tako nazva. Država je prosperirala u doba robovlasništva u Americi, obavljajući takozvanu “triangular trade”: kupovali bi melasu u Istočnoj Indiji (Kuba i sl.), pa pravili rum, onda taj rum prodavali Arapima i ostalim dogonđijama robova iz Afrike, a za te robove kupovali melasu. Nešto ruma su prodavali i u Ojropi, tek toliko da se ima svile, kadife itd. Sve je to propalo u američkoj revoluciji, no oni isti robovlasnici su već ranije tu dolazili da odmore staračke kosti, jer je klima fantastična. E, na njihova mjesta su se uvalili produkti industrijske revolucije: Astori, Wanderbiltovi, najmivši najuglednije arhitekte da im naprave nešto u evropskom stilu. I podigoše gomilu kopija Versaja, Buckingama, Ermitaža, Pardoa itd, sa dvoranama za balove, plažama, konjušnicama - garažama. Sve je to danas u upotrebi; raja obilazi i stiče utisak da je pripadnik high society, pogotovo kad im prirede doručak - samo u grupama. E, onda su se tome pridružili Ajzenhauer sa njegovom sekretaricom - tucaljkom, pa Kenedijevi, jer je ovdje očuh Jacqueline imao dvorac, gdje su ljetovali pa je to nazvano “Ljetna Bijela kuća.”

Jedan kišni dan je upotrebljen za Van Gogha, zajedno as Edward Munchom, i James Ensorom, začetnikom expresionizma. Kako je taj baratao as špahtlom. Prikazane su sve faze njegovog opusa, sa akcentom na portretima. Postava je takva da bi se moralo ići više puta.

Malo je bilo vremena da bi se napravio dobar balans posjeta muzejima ili galerijama. Naučio sam to daleke 1953. u Istambulu. Išao sam u grad, gledao ljude i građevine, slušao vrevu, dok su ostali posjetili Dolmabahçe i vratili se sa: “Joj, tanjira!!!” Kasnije, 1956. sam u Louvre-u donio konačnu odluku da se za muzeje ili galerije može odvojiti ne više od satičeterspet minuta - i to ako si prethodno naoružan znanjem šta te čeka. Svako duže razgledanje je patnja. Previše utisaka. Moj kolega Dr. Milan Vranić, muzeolog i istoričar mi je pričao kako su mu se u Ermitažu hvalili da imaju 36 km hodne staze. Savjetovao im je da to skrate, jer muzej nije namijenjen maratoncima niti za izlaganje depoa, nego pojedinih tema. Iduće godine mu se direktorica pohvalila da su usvojili njegovu sugestiju i sada imaju 28 km.

Jedna učesnica na putovanju kroz Rusiju - vozom, malo-malo, pa bi viknula: “Jao, vidi breze!” I pravila snimke. Trećeg dana putovanja, kada su breze i dalje plávile vagonska okna, ona nit govori nit’ fotografiše, a na pitanje odgovara: “Znate, pobrezila sam.” Jedna druga, moja studentica, u Atini, iako upozorena da ne ide u odsjek sa vazama, izašla sva izbezumljena sa tihim: “Povaznila sam.”

Prije Van Ghoga smo posjetili “Gartner muzej”. Osnovala ga je bogatašica drugog ešalona američkih bogatuna, koju ženske prvog ešalona nisu prihvatile kao svoj pandante. Onda se ona naljutila, jako mnogo putovala po Evropi, Aziji, Mediteranu, Sjevernoj Africi pa najmila slavnog arhitektu Willarda Searsa koji projektova kuću/muzej po uzoru na venecijanske palate iz 15. vijeka. Lično je nadgledala gradnju i pazila na svaki detalj. A exponati?! Nejma šta nejma. Otsvaklen. Na tri sprata. Onako bez nekog velikog reda. Gore Ticijan, ispod stolica iz bogapitaj kojeg vijeka. Prelazi su šokantni pa se zato i pamte. Za nas koji smo mnogo putovali, obilazili najpoznatije muzeje i vidjeli mnogo toga što vrijedi, sve to djeluje kao retrospekcija. Za Amere je to upoznavanje. Gartnerka, koja je živjela na četvrtom spratu, muzeju je dala namjenu edukacije i uživanja. Pored oko 60 koncerata godišnje u namjenskoj dvorani, tu su boravili umjetnici itd. Meni se lično isplatilo što sam u originalu vidio Rembrantov autportret, kada je imao samo 23 godine. Rađen čuvenom bojom koju sam Mariju Mikuliću donosio sa svojih putovanja: rembrant umbre, pun sebe, drčan, samo što ne ispadne iz okvira.

Žeđ za putovanjima nas ne napušta ni pod stare dane.