Ljubiša Zečević - Zeko: BOSTON
Putovati američkim i kanadskim gradovima je veoma dosadan doživljaj. Sve je isto. O tome su Iljf i Petrov napisali divan putopis: “PRIZEMNA AMERIKA”. Naravno da ima izuzetaka pod čime ne podrazumjevam New York, pa, djelomično i San Francisko (a Los Angeles koga naši zovu “Losangelovac” sa Hollywoodom je selendra) su izuzeci, a Boston je “dašak Evrope” . Evo jednog zapisa o Bostonu.
Evo nas opet u Bostonu kod kolegice Branke - arhitektice, inače rođene Sarajke. Bilo plaho. Po običaju. Jelo se, pilo sve na nivoju ojropskom. Ovoga puta nismo jeli “papirne” rakove na žaru, što ovdje smatraju specijalitetom, nego vrhunski roštilj. Ćevapi su bolji nego u “Mrkve” i “Želje”. Pravi ih kolegicina, devedesetogodišnja, Maman, možda zato jer ih obožava - doza do dva komada po obroku, ali, kad su ćevapi u pitanju, obroci mogu biti i češći. Maman je fenomen - bezbroj operacija a nikakvog kukumavčenja. Mađarsko/jevrejskog porijekla, mentalno je tridesetogodišnjakinja, a radoznalošću tinejđerka. Jednom smo zajedno izašli na ručak u hotel, ali nije rada da se kreće na duže ture. Šteta, jer od nje možeš više korisnih stvari čuti nego od nekih novopečenih naših akademikâ.
Kao i prošlog posjeta, mnogo smo lunjali. Opet smo tražili kućicu na obali koju je domaćica namjeravala kupiti i koju smo vidjeli. Premda smo više puta prolazili pored ubikacije nismo je našli dok nam seoski policajac nije objasnio da smo tačno na mjestu. Ali je vlasnica, radi poreza, kuću srušila. Svašta!! Kod njih kuće ruše radi poreza a kod nas - jer je vlasnik od “anamo onijeh”.
Kad je vrijeme bilo lijepo, išli bismo dalje, do Bostona. Cape Cod, pješčani sprudovi, kao lakat dug, stotinjak kilometara, gdje se Pelegrin iskrcao neke i neke godine.
Posjetili smo i arhitektu Maksimovića, što je u Kuvajtu gradio neke dvorane, a onda ga Slobo optužio za nekakve pronevjere, pa čovjek otišao u Njemačku, te Ameriku. Ima kuću na moru, lovi ribu, pomalo radi, ali više uživa. Iskreno, iako mu kuća izgleda kao kutija, meni nije legla.. Kuća - bar po dijelu koji sam vidio, djeluje hladno. Sve je na svom mjestu, sve je lijepo, luksuzno, ali manjka - slikari bi rekli “valer”.
Naredni izlet je bio u Newport u državi Rhode Island. Neki Italijan tuda plovio pa mu se otok učinio kao Rhodos u Mediteranu, te ga tako nazva. Država je prosperirala u doba robovlasništva u Americi, obavljajući takozvanu “triangular trade”: kupovali bi melasu u Istočnoj Indiji (Kuba i sl.), pa pravili rum, onda taj rum prodavali Arapima i ostalim dogonđijama robova iz Afrike, a za te robove kupovali melasu. Nešto ruma su prodavali i u Ojropi, tek toliko da se ima svile, kadife itd. Sve je to propalo u američkoj revoluciji, no oni isti robovlasnici su već ranije tu dolazili da odmore staračke kosti, jer je klima fantastična. E, na njihova mjesta su se uvalili produkti industrijske revolucije: Astori, Wanderbiltovi, najmivši najuglednije arhitekte da im naprave nešto u evropskom stilu. I podigoše gomilu kopija Versaja, Buckingama, Ermitaža, Pardoa itd, sa dvoranama za balove, plažama, konjušnicama - garažama. Sve je to danas u upotrebi; raja obilazi i stiče utisak da je pripadnik high society, pogotovo kad im prirede doručak - samo u grupama. E, onda su se tome pridružili Ajzenhauer sa njegovom sekretaricom - tucaljkom, pa Kenedijevi, jer je ovdje očuh Jacqueline imao dvorac, gdje su ljetovali pa je to nazvano “Ljetna Bijela kuća.”
Jedan kišni dan je upotrebljen za Van Gogha, zajedno as Edward Munchom, i James Ensorom, začetnikom expresionizma. Kako je taj baratao as špahtlom. Prikazane su sve faze njegovog opusa, sa akcentom na portretima. Postava je takva da bi se moralo ići više puta.
Malo je bilo vremena da bi se napravio dobar balans posjeta muzejima ili galerijama. Naučio sam to daleke 1953. u Istambulu. Išao sam u grad, gledao ljude i građevine, slušao vrevu, dok su ostali posjetili Dolmabahçe i vratili se sa: “Joj, tanjira!!!” Kasnije, 1956. sam u Louvre-u donio konačnu odluku da se za muzeje ili galerije može odvojiti ne više od satičeterspet minuta - i to ako si prethodno naoružan znanjem šta te čeka. Svako duže razgledanje je patnja. Previše utisaka. Moj kolega Dr. Milan Vranić, muzeolog i istoričar mi je pričao kako su mu se u Ermitažu hvalili da imaju 36 km hodne staze. Savjetovao im je da to skrate, jer muzej nije namijenjen maratoncima niti za izlaganje depoa, nego pojedinih tema. Iduće godine mu se direktorica pohvalila da su usvojili njegovu sugestiju i sada imaju 28 km.
Jedna učesnica na putovanju kroz Rusiju - vozom, malo-malo, pa bi viknula: “Jao, vidi breze!” I pravila snimke. Trećeg dana putovanja, kada su breze i dalje plávile vagonska okna, ona nit govori nit’ fotografiše, a na pitanje odgovara: “Znate, pobrezila sam.” Jedna druga, moja studentica, u Atini, iako upozorena da ne ide u odsjek sa vazama, izašla sva izbezumljena sa tihim: “Povaznila sam.”
Prije Van Ghoga smo posjetili “Gartner muzej”. Osnovala ga je bogatašica drugog ešalona američkih bogatuna, koju ženske prvog ešalona nisu prihvatile kao svoj pandante. Onda se ona naljutila, jako mnogo putovala po Evropi, Aziji, Mediteranu, Sjevernoj Africi pa najmila slavnog arhitektu Willarda Searsa koji projektova kuću/muzej po uzoru na venecijanske palate iz 15. vijeka. Lično je nadgledala gradnju i pazila na svaki detalj. A exponati?! Nejma šta nejma. Otsvaklen. Na tri sprata. Onako bez nekog velikog reda. Gore Ticijan, ispod stolica iz bogapitaj kojeg vijeka. Prelazi su šokantni pa se zato i pamte. Za nas koji smo mnogo putovali, obilazili najpoznatije muzeje i vidjeli mnogo toga što vrijedi, sve to djeluje kao retrospekcija. Za Amere je to upoznavanje. Gartnerka, koja je živjela na četvrtom spratu, muzeju je dala namjenu edukacije i uživanja. Pored oko 60 koncerata godišnje u namjenskoj dvorani, tu su boravili umjetnici itd. Meni se lično isplatilo što sam u originalu vidio Rembrantov autportret, kada je imao samo 23 godine. Rađen čuvenom bojom koju sam Mariju Mikuliću donosio sa svojih putovanja: rembrant umbre, pun sebe, drčan, samo što ne ispadne iz okvira.
Žeđ za putovanjima nas ne napušta ni pod stare dane.
srijeda, 30. jul 2008 u 21:54
Dali ste Zeko iskoristili prve starije dane za putovanje? Da bi ovo svima bilo jasno moram citirati najnoviji čaršijski zakon u današnjem Sarajevu. „U mlađe spadaju svi muški koji su bliže pedeset od sto godina“. E ovo je teoretski, a vi možete izabrati, jer se preciznost i ovog kao i drugih zakona, kako u Sarajevu, tako i u vas butum svijetu mjeri konjskim noktom.
Za orjentir kao čovjek od reda i zakona spadam u mlađe.
Nek vas sreća prati i vako i nako!
srijeda, 30. jul 2008 u 23:53
Svaka cast Zeko! Bas si nam lijepo islikao svoja putovanja. Od tebe se moze svasta nauciti.
Ima dosta svijete koji putuju po onoj nasoj “Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba”. Na tebe se treba ugledati te uzivati i opazati detalje sa putovanja.
četvrtak, 31. jul 2008 u 01:20
DZEMO
Putuj, putuj, kad god mozes i gdje god mozes. Ako imas pare i dva izbora u sta ces ih potrositi van esecijalnih potreba, a jedan je putovanje, ne oklijevaj.
Daleke 1964 sam boravio na Sinaju u sklopu UN mirovnih snaga. Kada je trebalo ici na odmor u Bejrut, pozvao sam suprugu da se pridruzi. Ne cekajuci odgovor, poslao sm i drugo sa slijedecom porukom: Za pare koje ces potrositi za put mozemo kupiti frizider. On ce jednog dana otici u staro gvozdje, a boravak u Bejrutu nikada”. Dosla je. Zao mi je sto me Selma, koja to obeca, nije naucila kako se salju slike na blog pa da vidis Balbek, Bejrut, Tir, Sidon…
Nota bene : LJEPSE JE PUTOVATI NEGO STICI.
SELMA
četvrtak, 31. jul 2008 u 01:25
SELMA
Da mi je tebe natjerati da odes do Irokeskog naselja svega 20 km od nasih kuca, smatrao bi to velikim uspjehom. Majku Bibu ne treba nagovarati: “Evo samo da se spremim.”
Zeko
PS: ovo pismo je trebalo biti u sklpu onoga za Dzemu, sto se vidi i iz podnaslova SELMA. Ovako ispade da si ga ti poslala Dzemi. Svejedno.
Put putuje Dzemal-aga
Selma s putem ratuje.
(joooooooooj, jesam poeta)
četvrtak, 31. jul 2008 u 14:54
Zeko, bolan, ja sam zeljna carsije i guzve.
četvrtak, 31. jul 2008 u 18:44
ZEKO
E baš sam promašio s pitanjem bez komentara! A lijepo mi piše „Unesite svoj komentar“
Trebao sam na početku napisati nešto slično kao Selma što je potpuno tačno i meni poznato. Nisam, jer se to vidi iz aviona!
Zatim pohvaliti rječnik koji potpuno razumijem s posebnim osvrtom na riječ „poeksponatiti“ , piše samo specijalan slučaj „povazniti“, što ću vjerovatno upamtiti. Trebao sam!
Biber po pilavu bi bio, da sam još napisao kako bi volio da sam ja putovao a ne vi. Ovo niko ne piše, zbog zaštite svojih karakteristika, a ne karaktera.
I tek onda postaviti pitanje vezano uz zadnje dvije rječi zadnje rečenice:
„Žeđ za putovanjima nas ne napušta ni pod STARE DANE“.
Po čaršiskom računu „bliži 50 od 100 g.“ vi ste na granici mladosti, što bi rekli ni tamo ni vamo i to je jedini razlog mog pitanja.
Nek vas sreća prati pa će biti i putovanja!
petak, 1. avgust 2008 u 04:10
Odustajem od poezije.
Ono je trebalo da glasi
Dzemil-aga putuje
Selma s putem ratuje
Dzemo dragi, blize sam, i to podobro, 100. Al’ se ne predajem.
Selma, graje, guzve, votazi, guranja, sudaranja itd imas u Torontu u uklici Spadona punoj Kineza , Vijetnamaca, Indonezana, Nigerijaca, po kojeg Talijana, Grka itd. Trgovine je glavni uzrok tome. Gizve ima i u New Yorku ali je to zbog toga sto na 1 metar kvadratni ima suvise hinsana. U Sarajevu kidnemo u Bujrumn kafanu, il’ na Trebevic, il’ Vrelo Bosne, a u NY na Empire State. Elevatorom koji krene uvis tako brzo da onaj koji nije dobro vezao uckur…..
Svima zelim sretan put. Bilo gdje samo ne ostajte kod kuce.
Da nisam odustao od poezije stihoklepno bih
Idite od kuce,
Sunce tudjeg neba,
Grijace vas bolje,
Neg’ sto nase grije
Slatki su tamo
Zalogaji hljeba
Gdje “brace” nema
Drugog svega ima
Posveceno onima koji su morali otici, jer im je u domovini/otadzbini sve zagorceno.
Zeko