Mašo: Jedno sjećanje na sasvim obične ljude

U svakodnevnom životu, pa i na ovom blogu, skloni smo prisjećanjima na ljude koji su u našim životima igrali ili još igraju velike uloge, počev od bliskih nam prijatelja, srodnika,  zatim profesora i učitelja, igrača i suigrača, trenera,  saradnika, rukovodilaca, javnih ličnosti, pa i političara koji su obilježavali određene periode u našem životu.  Slično tome, skloni smo da opisujemo i iskazujemo naša mišljenja o krupnim događajima koji su odredili i opredjelili naše živote u ovom ili onom pravcu.

S druge pak strane, posebno kad se opuštamo i odmaramo, uspijevamo uočiti i one male lijepe stvari oko nas,  pa govorimo kako je život ipak satkan od sitnica, od onih malih stvari koje popunjavaju naše svakodnevnice i  pružaju nam puno zadovoljstva.  A da li se sjetimo i da li dovoljno govorimo i pišemo o “malim” ljudima koji su živjeli ili koji žive oko nas. Pa i oni, kao i te sitne, male stvari, takodje  popunjavaju  naše živote i na neki  način ih učvršćuju. 

I što sam stariji, sve se češće i radije sjećam tih ljudi od kojih su mnogi nažalost, jednostavno iz mog života nestali, ili su pak doista zauvijek otišli. Oni su ti bez kojih ne bi radile ni škole i fakulteti, ni stadioni i sportske dvorane, ni  restorani i kafane.   Njihovih slika obično nemamo, o njima nemamo isječke iz štampe, o njima rijetko govorimo i malo pišemo.  Želio bih zato da neka od tih sjećanja podijelim sa rajom s bloga, a očekujem da će me mnogi dopuniti ili možda i ispraviti.

Da započnem sa FIS-om.

Nemoguće je ne sjetiti se odmah Zejnila,  koji je bio valjda i čuvar i redar i domar, ukratko morao si ga vidjeti kad dolaziš i kad odlaziš, kada trebaš ključ i od svlačionice i od kupaonice.  Pa i kad ništa ne trebaš! Bio je nekako strog, ljutit, mrzovoljan i postariji, pa nam nije bilo druge nego ga slušati. U isto vrijeme, prijalo nam je što je bilo nekog reda i što je Zejnil bio tamo gdje treba i kad god zatreba. A ponekad nam je čak puštao i toplu vodu za tuševe! Osim toga, imali smo uvijek temu za dobre šale i za tračeve. Zejnila odavno nema, a doduše nema ni mene u FIS-u dugo, pa ne znam šta je i kako je s njim na kraju bilo.

Najčešće se međutim sjetim  i osjećam zahvalnost prema Salemu, kojeg smo naravno zvali Lemsa i koji je bio jedan od čuvara na kapiji kad su se igrale utakmice. Salem je volio sport, ali ga je nažalost rijetko imao priliku gledati. Zapale su ga kapije i u FIS-u i na Koševu, a utakmice je mogao gledati tek negdje u drugom poluvremenu. Bio je on dobri anđeo raje iz Fisa, puštajući nas na fudbalske utakmice na Koševu, za koje mnogi od nas nisu mogli priuštiti da kupe karte.  Para nismo imali – u to vrijeme nije bilo ni stipendija, čak ni “hranarina”, kako su se zvali prvi stidljivi prihodi davani igračima “malih” sportova, a da ne govorim ugovora i dogovora. A ako je Lemsa bio na kapiji na Koševu, bilo je dovoljno da se pripremiš tako što ćes se pristojno obući, pripremiti komadić papira, ili još bolje novine u obliku ulaznice i onda sigurnim, ležernim korakom ideš prema njemu, pružiš mu onaj papirić, a on ga kao otrgne, malo te pogleda iskosa i ponekad u sebi nešto opsuje, ako nas se je baš puno navadilo taj dan na njegovu kapiju.  Umro je relativno mlad, dosta prije rata, a na dženazi mu je bilo puno svijeta i mnogo zahvalnih bivših sportaša iz FIS-a i okoline. Hvala Saleme, bez tebe ne bih vidio i pamtio mnoge Hasetove čipkaste vragolije i Ibrina ili Srbina tvrda uklizavanja. 

U Prvoj gimnaziji, bio sam posljednja generacija onih sretnika koji su je pohadjali punih 8 godina. Kažem sretnika, jer za tih 8 godina i u tom dobu imaš priliku upoznati, živjeti i rasti ne samo sa svojom rajom iz razreda, nego i sa onim dosta starijim đacima (e tako ti ja znam za Pegu),  pa onda sa nastavnim osobljem i naravno - sa podvornicima. 

Podvornici su imali važnu ulogu u našoj svakodnevnici, čuvajući ulaz u školu i imajući diskreciono pravo da te puste i kad je već svima “odzvonilo”. Ako si se htio iskrasti u pola časa do igrališta na Metalcu gdje su Hadžihasanovka i ostale ljepotice starijih generacije imale fiskulturu, a od profesora si dobio odobrenje da odeš u klozet, e …. opet te na vratima čekaju oni, podvornici, i puštaju te ili ne i van i nazad.   Inače, imali su posla čitavu godinu.  Zimi su ložili i čistili velike “kraljice” i jedini su mogli svojim ulaskom u zadnji čas prekinuti nekog namčorastog profesora da te prozove, kad si već mislio da ti spasa nema.  A ljeti su mazali podove u školi crnom masnom tekućinom čiji se miris osjećao  sve do blizu Nove godine, sa  istim polu-smradom, polu-mirisom, kao kad ljeti hodaš po nekoj pruzi.  

Najstariji i najmanji, a prema meni nekako najslabiji podvornik bio je Mustafa. Otišao je u penziju malo nakon što smo završili školu. I on je jedini od svih koje ovdje spominjem čiju imam sliku, koju  evo prilažem, a koju sam možda već nekad prije na blogu objavio. Tu su zatim bili visoki i snažni Miloš i Suljo, a priključio im se je i mlađahni pripravnik Duran, koji je radio na školi još mnogo godina i kojeg sam vidjao čak i poslije ovog rata, prilikom proslava godišnjice mature.   I uvijek bi me prepoznao i nekako mi se lopovski  nasmješio, kao “pamti on mene i kad sam bio i dugačiji”, a meni je to nekako bilo drago, sve računajući da me valjda pamti po dobru, a i da se eto nisam puno izmjenio.

Na Elektrotehničkom fakultetu gdje smo bili podstanari Arhitektonskog fakulteta, jedina zgrada koja je bila “naša”, bila je baraka u kojoj su bili Dekanat i Studenstska služba. E, tu je portir bio jedan izvanredan i neobičan čovjek - Zahid Pazarac, rodom iz Zvornika. Zvali smo ga Okac, jer je imao naočare sa neobično velikom debljinom stakala. Imao je status slijepog čovjeka, a nekako je i nešto i vidio, ali je taj nedostatak  nadoknadjivao izvanrednom snalažljivošću, bistrinom i vedrim duhom.  Proveo sam s njim dosta vremena hvatajući ribu u Zvorniku i Jablanici, odakle mu je bila žena.  Znao je sve o fakultetu i o ljudima koji tamo rade, imao je informacije o svemu što je bilo i šta će biti i znao sve priče i sve tračeve.  Ne znam da li je živ i šta je s njim, a nadam se da jeste i da je dobro.

Sigurno sam dosta zaboravio i preskočio, jer mi memorija, nažalost, nikad nije bila jača strana. E, zato su tu blogovci. Dodajte i ispravite, ako vam se da pisati i o malim ljudima. 

Mašo Užičanin