Nešo: Krležin prijatelj Đurica

Pa ljudi moji, … je li to moguće? … Ðurica!?

Dragi prvosvešteniče ovog sastajališta, pričaonice, iliti bloga “sarajevske raje”, - “šešir dole”. Samo valja preživjeti sva ova prisjećanja drugih, a tim povodom i vlastita. Taman sam se otromboljio u udobnost zaborava, ali ne da đavo mira. Sin mi pošalje ”žiku voo”, otvorim, kad ono naši brendovi u Japanu, priložio Marjan, alias Duby i,… dođoh na dovla.net. pa, sad: vadi se kako znaš.

Počeo čitati Pegine pričice. Ne preskačem ni komentare. Sistematski, bracika. Ðurica!? Kao što moje ime nikom sigurno ništa ne znači, tako niti meni Ðuričino, - ne znam čovjeka, sve dok ne dođoh do “…druženja sa Miroslavom Krležom, ja sam ga zvao Krle a on mene dobri moj pošteni Djurice …” Počeše navirati sjećanja na boravak u Zagrebu, prve dane studija, upoznavanje s programom i sa profesorima, posebno s prof. Sinišom Trivom. Nakon predstavljanja etc., na kraju, obrati nam se Profesor sa slijedećim riječima “dobrodošlice”: “Vi koji dolazite iz unutrašnjosti, otvorite širom oči i uši, udišite punim plućima kulturu ovog grada, idite na pozorišne predstave, …”, pri tom, pogledajući napadno mene, bogami, ali i jednog Dobojliju. Na studiju nas malo, desetak, svi ostali: Zagreb, …jedan iz Rijeke i još jedan iz Osijeka. Neprijatnost “dobrodošlice” su zasigurno i oni osjetili, ali, na pauzi: nitko - ništa. Dva bosanska tornjaka se pogledaju, zapale ćutke cigarete i Dobojlija prvi prekine neprijatnost utiska: “Šta je ovo? Aaaa, ja ovdje ne ostajem, prepisujem se u Beograd”. (Nisam ga više vidjeo, nisam stigao ni upoznati se s čovjekom.) (A ja, mangup, baš kod njega, Profesora, naumio da radim tezu … na temu otvorenog pravosuđenja, nešto fol uzaludnost težnje neuzbudljivoj istinitosti (“nije istina isto što i obnažena žena” – Sejo Šljivo), pa ću u to da uguram i “Moj obračun s njima”, M. Krleža,… ) Cunjam tako narednih dana po Agramu, sav sje..n (pardon: deprimiran), ufuram u kafić pod Neboderom… “Bok Dragec” – pozdravlja barmen novopridošlog gosta. Ne obraćam pažnju sve dok “Dragec”, nakon što je sebi poručio kavicu, ne doda : “… i daj dečkima njihovu pijaču”. Okrenem se i, “koga to moje lijepe oči vide” – Drago, Grga, velika raja…Skenderija, …Čobanija. Pozdravimo se. Šta radiš ti ovdje. Kažem. On će odmah: treba li da mi sredi koji ispit. (Od Grge sam naučio tajnu igre sa “šejtan – kuglicom”; šibicarenje, čuvao mu stražu, … folir’o, da se navuku frajeri.) Šta mi može on srediti? … Istina već nekoliko godina je u Zagrebu … Dok nonšalantno razvezuje kravatu objašnjava mi: bio kod gradonačelnika Zagreba, da im … (šatro pravo ljut), jer je sekretar ili …(ne sjećam se tko) izjavio da je on, Dragec, šef zagrebačkog podzemlja. Skontam da je u orbiti i pitam ga bi li mi mogao srediti prijem kod Krleže? (Natuknem mu - tek tako i zašto - taman ga interesuje). “Odmah ćemo to. Idemo u galeriju zvati Belu.” Sada, papak, u nedoumici: kakva galerija; ko je Bela? Dok prelazimo (bivši) Trg Republike, ispipavam oprezno, sve da ne otkrijem rupe u znanju i doznam da je Bela Krležina životna saputnica, … frizira se u salonu Grgine supruge, … itd. A galerija? Pa, Grga u Vlaškoj ima galeriju!!?? I ne samo to, trenutno se hrve (Vlaška pod zaštitom, nešto spomenik kulture) da kupi i stan iznad galerije (taman je uvezao neke ljude, a onaj … ga provali kao šefa podzemlja). Otključava, ulazimo, unaokolo antinkni namještaj, kojekako razmješteni - po štafelajima, po zidovima - Edo Murtić, Hegedušić, … Dok sav zbunjen gledam ovaj scenario, Grga sjeda za ogroman, bidermajer sto, vrti telefon, koji više liči na eksponat nego na nešto što je još u funkciji. … U zakazani dan, penjem se Tuškancem prema Krležinoj kući, Gvozd 23, pješke, sve da potrošim napetost, tremu, izazvanu predstojećim susretom. Prima me - “Ljubim ruke” - g-đa Bela, u prostranom salonu. Kavica, štanglice sa orasima. Krleža je u radnoj sobi, razgovara sa saradnicima u Leksikografskom zavodu, “ … nekaj se zakompliciralo oko štampe Enciklopedije, znate …mladi gospon” – objašnjava mi, izvinjavajućim tonom g-đa Bela. Ubrzo, izlazi iz radne sobe, … Krleža, nabranih gustih vijeđa, kužim, stari moj, niš od razgovora. “Kam se del taj bedak, Ðurica?” (bedak = kajkavština, u kolokvijalnom govoru se upotrebljava sa značenjem: dobri moj i pošteni …) – obraćajući se g-đi Beli, dohvata svoj šešir, mene ni ne primjećuje. “Otišel je po Tvoj gablec - kaj se zbilo, za kaj si tak …” - g-đa Bela, vidno uznemirena, nenaviknuta na Krležinu nervozu. Poslije Krležinog iznenadnog i žurnog odlaska u Zavod, … ništa od susreta i razgovora, … muk, moja zagledanost u tepih i g-đa Bela koja vješto prekida neprijatnost: “Ah, mladi gospon, znate, bez Ðurice, ne bi si mogla zamisliti život. Eto, vidite, taj sag, nitko kao Ðurica mi ga ne zna isklofati.” … Krležinog Ðuricu nisam upoznao. Ne znam da li su taj i g-din Ðurica iz ovog bloga iste ličnosti ili se pak radi o homonimima. U svakom slučaju svjedočim postojanje Krležinog intimusa sa imenom Ðurica.

P.s. Ðurice, ona sa kokicama Ti je prava. Očigledno, klima na Floridi ne dozvoljava da se pričica razvije.