Pego: Irish coffee sa rahatlokumom (2)

“Fly with me” (F.Sinatra)

Trgoh se. Probudi me poznati glas. U prvi momenat nisam znao gdje se nalazim. Malo sam spavao. Kasno sam legao. A prethodni dan u Varšavi je bio pun uzbudjenja. Nervozno spremanje za put u Irsku, poslije obaveznog bazena, koga ne mogu čak ni u ovim prilikama, pred sam put, da zaobidjem.

A poslije toga sve što slijedi: doručak, predah, pa spremanje uz konfuznu selekciju stvari šta nam sve treba, a šta ne treba za put. Potraga za slikama koje sam iz svoje kolekcije obećao mojoj kćerki Barbari, da pokrije svoje gole zidove, a koje mogu da stanu u naše kofere i brza kupovina ostalih poklona, pa se nadjosmo na aerodromu “Etida” kako je odmah, kao i u muzici, tako i u stvarnom životu, nazvan mali aerodrom uz veliki aerodrom “Fridrik Šopen”, sada pun “low cost” putnika koji sjede svugdje naokolo po stolicama, pa čak i na podu i bez naročite nervoze i ljutnje, trpe nepredvidjeno kašnjenje, i čekaju na polazak svojih pretrpanih i do posljednjeg mjesta bukiranih sjedišta u avionima Rayanaira, Wizera i sličnih kompanija, koje ih raznose po cijelom svijetu.

A onda tri sata mirnog leta, u jogi položaju, da se zauzme što manje prostora u avionu, kako bi sve bilo iskorišteno i krajnje ekonomično i pristupačno po cijenama i već slećemo u Irsku na Dablinski aerodrom i odmah smo u stampedu mase putnika sa tek prispjelih letova, koji hitaju u kružnom hodniku aerodroma u “kros kontriju” do proširenih holova sa prtljagom. Na šalteru pasoške kontrole nalećemo na uvijek ozbiljnog i pronicljivog lika koji pokušava da nas zaplaši i otkrije u nama početne tragove neke Al kaide. Umjesto nas, on je sav zbunjen, kad vidi naše pasoše i ne zna kako da počne ispitivanje na ovu temu, jer predpostavlja da putnici sa Balkana, koji stoje pred njim, ne znaju njegov jezik, a on ne zna ama baš nijednu riječ njihovog jezika.

Ubrzo ga u tome demantuje moja Mirjana, koja mu na boljem i razumljivijem Engleskom nego što je njegov materinji Irski jezik sa blagim primjesama slenga, zamjenjuje njegovu nepotrebno ozbiljnu masku, novim veselim izrazom njegovog lica, jer mu kaže da je ona još prije 38 godina sletila u Irsku, na aerodrom Shennon na putu za SAD, pa ne treba ni sada, da se za nju brinu i raspituju preko svojih tajnih službi i preko stalno otvorenih ekrana koji stoje ispred njih.

Ta jezička podudarnost i moć medjusobnog govora i neočekivanog razumijevanja, ubrzo otvara neke sasvim druge prijateljske koridore i nastaju strujanja pozitivnih vibracija medju nama i irskim službenicima na pasoškoj kontroli. Nesporazum nestaje i ostatak razgovora se pretvara u ugodno ćaskanje.

Uz smijeh, dok uzimamo pasoše, ja im se onako šeretski, balkanski, obratim da ih potpuno i do kraja razuvjerim u njihove neosnovane sumnje na samom početku našeg kratkog susreta, pa im u povjerenju kažem na rastanku:

“Ja, ako nemate ništa protiv, više volim Irish coffee, nego Irish custom control or Irish passport control”, na što se svi zavjerenički nasmijasmo i prijateljski rastasmo.

A onda smo, ubrzo, već u kolima na autoputu jer nas je Braco, kolega nase kćerke, lako prepoznao po mom Indijana Jones šeširu i odvojio nas od ostalih putnika i smjestio nas u svoja kola, kako je dogovoreno i mi već jezdimo kroz neprobojnu kišnu zavjesu prema Tremoru, malom ribarskom mjestu na sivozelenoj obali na jugu Irske. Duboko zavaljeni u udobna sjedišta, trudimo se da zabavimo našeg vozača i domaćina da ne zaspe za volanom jer je dug put a prilično i kasno, dok se rijeka mačijih očiju poput blještavog djerdana otvara pred nama kao da idemo blještavim Brodvejom, a ne usnulim zabačenim irskim pejsažom.

Kiša je već odavno bila prestala, kad smo pred zoru stigli na naše odredište, iskrcali se pred lijepom kućom sa okućnicom i baštom na uzvišici iznad mora i odmah poslije vrućih zagrljaja sa našom kćerkom i sanjive dobrodošlice, bacili ovlaš pogled po udobnim sobama i mjestu na kome je spavao naš unuk Filip, sada već veliki dječak, koji nije uspio, čekajući nas, da savlada san.

Njega je zajedno sa nadošlim silnim uzbudjenjem, da poslije dugo vremena ponovo vidi svoju “grenma” i svoga “granpa”, kojih se jedva i sjeća, san bezdušno savladao.

Prepoznajem taj njegov glas jutros i zovem ga u postelju da ga se nagledam jer sam ga napustio dok je bio beba, a sad predamnom stoji zanimljiv dječak koji govori.

Govori tečno i osmišljeno dva jezika što mi posebno čini zadovoljstvo i uliva nadu da je i pored teškoća iz ovih ratnih i privrednih nevolja i lutanja po svijetu, proizašlo nešto lijepo i neočekivano, uz neko drugo, bolje vrijeme i neke nove nade za nas vječne nomade.

“Deda gde ti je štap” kaže uzbudjeno Filip i gleda me ravno u oči sa svojim neodoljivim nasmješenim licem.

“Mazno mi ga neko u avionu”, kažem zamišljeno i dodam “vidiš da treba vjerovati u bajke i u dobre vile, zato mi sada i ne treba” kažem i ustanem i prohodam, da ga uvjerim da je to istina. Oboje smo bili srećni i zadovoljni. To ga je umirilo i ubrzo je otišao u obdanište na par sati. Ostavio me samog da razmišljam kako je sreća sakrivena u malim neprimjetnim stvarima.

I tako poče moj prvi sunčani dan u Irskoj. A onda sam prišao prozoru i vidio stvarnost. Sivo, natmureno nebo, puno prijetećih olujnih oblaka.

Tu smo, znači. Stigli smo. Irska!!! Sunce u nama, a oblaci oko nas.

Čim sam se malo prošunjao kroz kuću otkrio sam na policama, izmedju ostalih dobrih knjiga, roman Orhana Pamuka “Snijeg”, knjigu Tonija Parsona “Moja omiljena supruga”, kao i Miljenka Jergovića “Ruta Tannenbaum” za koju je vidim dobio i Mešinu nagradu za 2006, pa se osjetih u dobrom društvu i kao kod svoje kuće. Ipak, bio sam u dilemi kao Buridanov magarac koji stoji pred raznovrsnim jelom, neodlučan kojem užitku prvo da se privoli.

Kada su ponovo došla djeca iz obdaništa, baka “Mambo” poziva sve da krenemo u malu šetnju po mjestu do morske obale, jer je, za nevjerovati i za promjenu, neočekivano, nakon tmurnih oblaka jutros, sada izašlo toplo zlaćano sunce.

Zato krenusmo tamo odmah: Jovana, lijepa, pametna djevojčica od četiri godine, Filipova drugarica, Filip (tri i po) i baka “Mambo” i deka “Džambo”. Kako dobro odabrana družina, zar ne?. Vesela, bezbrižna djeca i dobro držeći “old taimeri”.

Tremor, Irska južna obala 11.07.08

Jedan dan, jedna priča

Umjesto dnevnika, odlučio sam da pišem priče koje će se više brinuti dušom nego dogadjajima ispred mojih očiju. Biće to transponovana refleksija tih dogadjaja pred mojim očima u nešto što će dobiti poseban impuls iz glave gdje se krije mnogo odavno nagomilanih i skrivenih tajni.

Zato, da počnem sa mojim izletom u Jergovićevu knjigu koja me je privukla više nego izlazak u šetnju uz more, pa sam se zavukao u svoju sobu na spratu, pročitao djeci par priča koje su ih zainteresovale i umirile i uzeo svoj poslijepodnevni “time out”.

Jergovića poznajem od prije. Pročitao sam par njegovih knjiga do kojih sam došao i nekoliko članaka u dnevnim listovima sa obje strane i donio zaključke koji su me upravo i opredijelili da ovaj prvi dan u Irskoj provedem s njim.

U miru sam prosto usisao pedesetak strana i popričao sam sa sobom. Kako to da baš mi, poslije toliko nedaća i problema, dobijemo tako slojevitu umnu i talentovanu ličnost vještu pisanju.

Odkud takav pisac medju nama? Koji smo to mi sretnici da povremeno imamo pisce jače i vrijednije od dobitnika Nobelove nagrade i ostalih svjetskih priznanja? Skoro da ne mogu da povjerujem u tako nešto. U njemu se krije i Krleža i Ivo Andrić, a povremeno izbija po malo i Pekić, Kovač i mnogi drugi vješti peru i dubokoj, fleksibilnoj i slojevitoj misli. Nisam u stanju da saberem sve komplimente i vrijednosti koje taj čovjek posjeduje i nosi u sebi. Gledam u tavanicu i pitam se da li ima nešto što mu nedostaje. Nema, reklo bi se. A onda se sjetim nekih meni dragih pisaca koji me uvijek i pored svoje umnosti i talenta natjeraju na smijeh i dobro raspoloženje čak i kada obradjuju tako teške i duboke teme pune bola i stradanja. Taj Brodski, taj Singer, taj Nabokov i svi oni manje poznati ali sjajni i duhoviti pisci koji uvijek nadju nešto što nam, pored tuge, razgali dušu i natjera nas na prosti ljudski smijeh, koji liječi sve rane, tako važan u životu kao i u literaturi.

Kad je sve utihnulo sa one strane vrata, ja sam još pročitao desetak stranica o Irskoj koji su mi osvježili znanje o Henriku osmom čija je neobuzdana, posesivna i razmažena priroda povukla crtu posred Irske i podijelila je na katolike i protestante, samo zato što je htio da oženi jednu od svojh šest žena, koju mu vjera nije dozvoljavala, pa se odvojio od hrišćanske crkve i osnovao svoju, protestantsku crkvu .To je unijelo vjekovnu borbu i podjeljenost naroda koji je bio za i protiv tog neobuzdanog gesta i koji je zbog toga vodio sumanute ratove i stradao uz mnogo drugih razloga koji je povukao onaj prvi.

Kad sam završio čitanje, otključao sam svoja vrata i spustio se u dnevni boravak, otkrivajući da sam sam i zaboravljen i ostavljen u mraku kao “Kevin sam u kuci” ili kao “Pale sam na svijetu”. Tako sam lutao od frižidera do laptopa, pa nazad do Tv-e, ljut što su moji sigurno svi u pabu i što ja nisam s njima. Osvjestilo me to kada sam malo otpisao svoju šihtu na laptopu, pogledao na sat i vidio da je već kasno i da se nešto pobrkalo u mojoj glavi što se tiče paba, vremena i ljubomore, pa sam se popeo na sprat i otvorio vrata ostalih soba. U njima su već odavno sretno spavala djeca i stariji sanjajući svoje snove prema svom ličnom afinitetu i izboru. Zato se vratih u svoju sobu i nastavih svoje druženje sa Jergovićem, mojim jedinim budnim drugom ovoga trenutka, koji mi je u Irskoj stajao na raspoloženju.

Tramore, jutro 12.07.08