Pego: Irish coffee sa rahatlokumom (3)

Kakvi gradovi Tramore i Waterford

Jutro je promijenilo sve. Vjetar je stao. Lijepo vrijeme nas je istjeralo iz kuće. Krenuli smo da se vozimo po pitomim brežuljcima iznad mora koji su bili mirišljavi parkovi sa raznobojnim cvijećem, žbunjem punih boja i čudnih plodova , travom svijetlozelenom i mekom kao tepih razastrt po proplancima, ispred kamenih ograda koje oivičavaju bašče sa prekrasnim vilama u tradicionalnom engleskom, irskom i kontinentalnom stilu, a iza njih se uzdiže visoko drveće poput agava i kedrova sa loptastim košnjama raznih valera zelene boje. Onda na najvišem prevoju ugledasmo sivozeleno more , ka kojem se spuštaju strme tamnozelene obale i završavaju se dugačkim pješčanim plažama. Svi putevi vode prema pitoresknom manjem gradiću čiji se krovovi kuća kao i brežuljci spuštaju ka proširenim pjacetama i trgovima uz more. Ulice su uske, strme i vijugaju izmedju raznobojnih kuća koje svojim čarobnim bojama, pomalo mediteranskim i neočekivano vedrim kontrastnim i jakim, oživljavaju ovaj pejsaž iza kojeg stoji tajanstveno sivozeleno more koje se stapa sa udaljenim poluostrvima kao dugačkim bedemima iste boje kao i more, i koji dugo prate bočnu liniju horizonta i neprimjetno uranjaju u more.

Grad je pun prodavnica, restorana, pabova, klubova, izbačenih i pokrivenih terasa, pješaka u pješačkim zonama i automobila koji mile i nepogriješivo se provlače kroz uske ulice, a na kraju pješačka zona dolazi do mora i nastavlja kao kameni “peer” ili produženi pješački dok, malo podignut i zaštićen od vremenskih nepogoda i morskih valova kad počnu oluje, ali sada pitom i načičkan barovima, prodavnicama svih oblika brze hrane, suvenira, muzičkih i ostalih igara, tobogana u pozadini koji to sve povezuje i po kome se, kad je lijepo vrijeme, spuštaju redovni kupači sa obližnje plaže koja se nastavlja prema zalivu.

Puno je šetača, djece, staraca, žena i mladih ljudi koji su u pokretu, puni ljetnjeg entuzijazma, ali oprezni i sa pogledom u nebo koje se iznenada mijenja i počinje vjetar, kiša i trka prema zaklonima i nadstrešnicama. Samo na udaljenim plažama u vodi ostaju siluete u gumenim kombinezonima koji su na prvom času surfinga koji nevremenu ne pridaju važnost i nastavljaju sa svojim treningom. Svi su u restoranima, pabovima i zaklonima, a mnogi i u svojim kolima koriste kišu kao predah za ručak, jedu sendviče i gledaju more kroz kišom orošene automobilske šajbe i uživaju u panorami .

To traje kratko i ponovo se pojavljuje sunce izmedju oblaka i opet su svi aktivni, šetaju po uzvišenom lukobranu iznad mola, djeca koja se drže za ruke majki i očeva, pokoja azurna bakica u lijepom crvenom kompletu sa sivoplavim očima u kojima se reflektuje boja mora, umirovljeni stariji ljudi izgledom Šerlok Holmsa ili kancelara Idna, po koja usamljena Greta Garbo i mnogo veselog mladog svijeta koji se ponovo vraća na plaže. Muzika nadjačava veseli žagor, ponovo je stiglo pravo ljeto koje nam je samo za trenutak bilo uskraćeno.

Odlazimo u prodavnicu svakojakih sitnica i potrepština, koja miriše na prašinu pomješanu sa naftalinom i provlačimo se stepeništem na sprat gdje su posteri, ramovi, ogledala i nešto slikarskog pribora, koji se tu slučajno zatekao, a to je upravo ono što nam treba. Dok razni kupci svraćaju da kupe plastične posude, tanjire, maske za ronjenje, , viklere, spomenare, knjige, osvjezavajuće sokove, postere zaboravljenih idola muzičke i sportske estrade, koji jedino ovdje žive i vise još uvijek mladi i prepoznatljivi na zidovima, ja kupujem platna i uljane boje riješen da ovaj čudesni grad zadržim u trajnoj uspomeni. Već počinje i popodnevna omorina puna vlage koju je inenadna kiša ostavila po putu i pločnicima zajedno sa baricama i umivenom zelenom, gustom travom na proplancima pored kojih hitamo vraćajući se u našu kuću na brdu koja nam pruža pravu popodnevnu siestu.

Osvježeni popodnevnim snom, krećemo u predvečerje u obližnji grad Waterfort, na rijeci koja se ulijeva u ovaj zaliv i čiji položaj potsjeća na grad Metković na još široj rijeci nego što je Neretva i koji odiše starinom i novim “high tech” materijalima na novim modernim gradjevinama koje izrone povremeno iz ove starine uskih ulica kojima mile automobili i neprikosnovenih pješačkih zona kojima bučno i žustro hodaju ljudi raznih rasa. Ta kratka prevlaka puna zelenila koja povezuje ova dva grada širokim asfaltnim putem preko blagih uzvišica sa vilama i raznobojnim lijepim kućama samo je uvodna partitura u ovu operetu i ovu scenografiju prelijepog pejsaža grada nad širokom mirnom rijekom i avenijom koja je prati i od koje se na jednoj i drugoj obali penju asfaltni putevi načičkani kućama, sa proširenjima malih trgova prepunih raznih sadržaja i života koji stalno pulsira. Sve je kao ogromna cirkuska šatra koja se lijepo uklapa u ovaj prirodni kaskadni slijed prema rijeci. Neko je zaista vješto umjetnički doradio bojom i plasterima stare fasade koje izgledaju kao živopisno uramljene slike Marija Maskarelija i njemu sličnih veselih i jednostavnih slikara, svaka kuća je slika prijatna za oko i dušu. A tek ljudi, kao permanentna rijeka neobičnih fizionomija sa raznih kontinenata i svako nosi dio svoje kulture i nasljedja u svojoj garderobi i svom temperamentu dok prolaze kao učesnici zanimljive cirkuske pretstave u ovom lijepom šatoru podignutom sa obje strane rijeke, dok suton dugo i produženo, onako sjevernjački bajkovito i polako, pretvara ovu čaroliju dana u čaroliju noći sa bezbroj uličnih svjetiljki kao svjećica na rodjendanskoj torti ostarjelog nordijskog ribara, koji život provodi u svojoj zasluženoj mirnoj luci.

Opet istim putem nazad, sa istim strahom od kontra /lijeve/ strane prilikom vožnje kolima što Barbari ne pričinjava nikakav problem, a nas izludjuje i plaši, jer čovjek se vremenom na sve navikne. Navikne se na sve, osim na starost, koja ne zna za milost.

12.07.08 Tragom Tarnerovih akvarela

Tarner je bez sumnje jedan od najvećih britanskih slikara a možda i najveći svjetski slikar mora i pomorskih bitaka na velikim platnima koja samo što se ne izliju iz okvira slike i potope sve u galeriji. Ono što je Mone bio za slikanje lokvanja i različitog cvijeća na ogromnim platnima koja su prikazivali dobro uredjene vrtove Pariza i okoline, koji su i nadživili slikara koji se o nekima i sam brinuo pa je čak i danas moguce ući u te prekrasne bašte i doživiti tu istu atmosferu slike koja se u prirodi zadržala i danas, pa postala i čuvena atrakcija za turiste koji je obilaze, to je veliki Tarner bio za more, morske pejsaže, bitke i oluje. Njegova platna su izazivala divljenje a i strahopoštovanje, koja su te bitke prikazivala u najoriginalnijem i eksplicitnom izdanju. Zato sam ga volio i išao tragom njegove ranije umjetnosti  još dok je kao mladić i slikao akvarele škotskog planinskog bespuća, koje ničim osim njegove lične magije i sklonosti za umjetnost nije mogla da impresionira posmatrača, jer su te planine zastrasujući bile puste i zlokobne.

E, upravo u jednom takvom pejsažu smo se našli nakon jednočasovne vožnje iz Tremore-a kada smo se odvojili od glavnog puta i krenuli u avanturu prema planinskom masivu koji se poput velikog amfiteatra pružao u daljini. Penjali smo se uredjenim pejsažom iz koga su povremeno izlazile lijepe vile i kuće sa kultivisanim okućnicama i ogromnim kapijama od kovanog gvozdja što im je davalo neku pomisao na već zaboravljene grofovije ranog protestantizma kad katolici nisu imali pravo čak ni da kupe svoju zemlju jer su svi posjedi bili razdjeljeni engleskoj vlasteli. Poslije tih velelepnih usamljenih zdanja u šumovitom ambijentu, gdje smo često prolazili kroz prave tunele od lišća i bujnog drveća, izbili smo na čistinu i suočili se sa Tarnerovim akvarelima, pustim i zlokobnim.

Stali smo na malom parkingu od koga se prema dolini ispod impresivnog zelenosivog i samo mjestimično crvenkastog amfiteatra i visoke planine koja ga je zatvarala sa ledja, odvajao puteljak i vijugao i nestajao u daljini. Sve je bilo ogromno i pusto a kolone ljudi koji su išli stazom su se jedva primjećivale u izmaglici koja se spuštala nošena vjetrom i bile beznačajno male baš i kao stotine, možda i hiljade, bijelih tačkica rasutih po zelenosivom bespuću sve do vrha planine. Bile su to ovce i koze, bez čuvara i bez vidljivog zaklona, koji je bio sigurno negdje sakriven da bi pastiri a i životinje mogle da se sklone preko noći i kad je nevrijeme. Opojni miris trava pomješan sa mirisom stajskog djubriva koji je pokrivao sve travnate proplanke a nalazio se i na putu i ispunjavao je inace čist prohladan planinski vazduh.

U sredini te gromade od planine jedva se nazirao ogromni “Mahon river” , vodopad od vrha do dna ispresjecan i pjenušav koji se postepeno povećavao, kao i buka koja je potpuno zaglušila naše glasove, kako smo mu prilazili, pa smo morali da se sporazumjevamo vičući ili znakovima rukama i nogama. Ljudi u koloni koji su prethodno govorili engleski, irski, litvanski, estonski, poljski, španski, portugalski, kao i još nekim meni nepoznatim jezicima, a onda su došli pored zaglušujuće vode i nastavili medjusobnu komunikaciju, zajedničkim jezikom pokreta, što ih je zbližavalo i opuštalo. Svi su izgledali kao vjernici koji idu na hodočašće, da se poklone tom neobuzdanom duhu vode koji pada i koji se lomi, zastrasujuće udarajući o strme litice planine do dna amfiteatra u podnožju. Oni uporniji i hrabriji koji su nastavljali da se penju strmim putem pored same litice vodopada u pravcu izvorišta na vrhu planine, izgledali su kao razasuta ogrlica, ili kao upleteni lanac ribonukleinske kiseline, koja se uvijala oko vodopada i nestajala u niskom zelenilu šipražja prema vrhu.

Mi smo se slikali pod vodopadom dogovarajući se pokretima i rukama zbog buke od vode koja je stenjala, zavijala i urlala i polako se vratili istim putem do kola, jer je već iz magle ili niskih oblaka počela sitna kišica, taman da nas natjera na brzi povratak kući.

A tamo nas je pred prohladnu noć čekao kamin ,”Irish cream liqueur”, ugodna muzika i dobre knjige.

13.07.08