Pego: Priče iz USA (1)

Ta divna, umorna, istrošena Amerika

Sve je teklo po planu tog oblačnog, ranog jutra u Irskoj kad smo se navrat nanos spremili za polazak u Shannon, a odatle preko okeana , za Ameriku. Sve, osim što je Filip pao niz stepenice, njegov otac se iznervirao i dekoncentrisao, majka se zabrinula, ja zaboravio sliku koju sam namjenio za poklon. Mirjana je sa mnogo strpljenja počela da nas sve tješi i požuruje jer smo vec kasnili pola sata od planiranog polaska.

I onda smo napokon krenuli kolima sa volanom na desnoj, ali lijevom stranom puta, kako to već propisi u ovoj zemlji nalažu.

Nismo prešli ni stotinjak kilometara kada se to dogodilo. A bilo je strašno. Strašno i glupo u isto vrijeme. Kako čovjek samo može da se nadje bez razloga u bezizlaznoj situaciji! Falio je sekund da se zakucamo u auto koji je jurio iz suprotnog pravca i koji smo primijetili u posljednjem momentu kad se uspeo i pojavio na tom uzvišenju ispred nas, na kome smo se neplanirano zatekli i kome smo mi prilazili veoma brzo..

Bio bi to strašan sudar dva moćna automobila i dvije suprotne logike, evropske i irske. Jer se ispred nas na asfaltnom putu, samo na lijevoj strani, iznenada pojavilo mnoštvo bijelih horizontalnih linija, što je kod našeg vozača izazvalo prvu asocijaciju da treba da izbjegne taj markirani dio puta, pa se refleksno prestrojio desno, smatrajući da se ispred njega na lijevoj strani nalazi neka markirana zabrana ili opasnost. Jer, taj način obiljezavanja kod nas u dobroj, staroj Evropi je česta oznaka na djelovima puta koji nisu za vožnju ili su pak rezervisani za neku drugu namjenu. Ali u Irskoj je to znak da treba da se samo uspori i nastavi vožnja preko tih istih linija na kojima se kasnije pojavljuje natpis “Slow”, ali sumnjam da bi to neko od nas možda i pročitao poslije skoro neminovnog sudara.

Zet je savršeno reagovao. Vratio se munjevito na lijevu stranu, izbjegavši sigurnu svoju smrt, kao i većine nas u kolima. I to je jedan od razloga što sada čitate ovo što je napisano.

Sve ostalo u ovom tekstu što se kasnije dogadjalo je manje važno. To da smo sretno stigli i da nam se Sara priključila na aerodromu, da smo u Freeshopu kupili poklone, oprostili se od Barbare, Saše i Filipa i zaronili u plićak stratosfere na putu za New York, sve je bilo minorno u odnosu na taj neočekivani šok koji je mogao fatalno da nam promijeni život i budućnost. Odahnuli smo tek kada smo ušli u avion.

A avion je bio pun starijeg svijeta koji putuje, koji se kreće i koji je aktivan bez obzira na svoje godine. Bakice i dedice. One, dotjerane, ispeglanih lica , dedice čiste i uspravne, kreću preko okeana u potrazi za preostalim životnim radostima i avanturama. Ostali putnici su različitih uzrasta, doba i socijalnih mogućnosti, okrenuti ekranima ispred sebe koji im skraćuju vrijeme, nudeći filmove, igrice i niskokaloričnu zabavu.

Gužve ispred wc-a su stalne, osim kad je podjela ukusne i tople hrane. Na prozorima su većinom spušteni poklopci i unutrašnjost je mračna. Samo ekrani svijetle. Interkontinentalna kapsula transferiše primate na drugi kraj planete. Da li su Kopernik i njemu slični, njegovi sljedbenici, tako to zamišljali u onom davnom vremenu?

Spuštamo se u New York, bez vidnog uzbudjenja. Ta vremena su prosla. Glamur je nestao. Ostali su samo izlizani tragovi prošlih, slavnih vremena. Ili se to meni samo čini dok stojim u sumornoj prostoriji za preuzimanje prtljaga i ćaskam sa Latinosom tankih brčića i ugodne spoljašnosti, u crnoj, ljetnoj uniformi koji nepogrješivo distribuira putnike sa podignutim prtljagom prema izlazu ili prema carinskoj kontroli. Sve radi vješto uz osmijeh i duhovite komentare u koje me intimno i prijateljski uključuje dajući mi osnovne smjernice ko je ko od onih koji nam prilaze, dok ja naslonjen na pult ispred njega čekam svoje kofere.

Meksikanci i ostali sa ogromnim prtljagom završavaju u slijepom crijevu hola gdje ih dočekuju ostali tragici, sumornih i ozbiljnih lica.

Home sweat home

U vrhu visokih jela oko mirnog jezera u Južnoj Karolini, prhnulo je prvo jutarnje sunce. Popeo sam se iz suterena ogromne, elegantne kuće i u dnevnom boravku zatekao Pita/Pete/ koji trenira mozak nekim za mene nepoznatim Rubikovim kockama na papiru koji izgedaju kao ukrštenice.

Ovaj dnevni boravak je veličine tenis igrališta, sav u bijelom. Uživam u pogledu na taj dio njegove Amerike koju je on kreirao i stvorio i na kome na ulazu piše naslov iz ove priče.

Namjestaj, kožne, ogromne fotelje, podovi, plafoni, radni prostori koji su pomalo izdvojeni, kuhinja sa barom, sve je bijelo, a zelena boja okoline nadire kroz ogromne staklene površine koje su okrenute prema travnjaku koji se blago spušta prema jezeru. A jezero samo bljeska kao gomila svitaca medju visokim jelama kad ga dodirne po koji rani sunčev zrak.

Sjedim i pišem u dobro organizovanom prostoru za tu namjenu koji se preko zajedničkih terasa nadnio nad zelenom mirnom vodom jezera čija obala je crvena što daje poseban šarm ovom kraju sa bezbroj žuma i razbacanih nepreglednih jezera.

Sunce polako ali sigurno osvaja niže dijelove jela koje se gube u plavom nebu, visoke, elegantne kao vitki plesači iz Labudovog jezera Petra Iljiča Čajkovskog. Mir i tišina odzvanja u ovom nesvakidašnjem ambientu.

Uskoro će da se čuju glasovi nas ukućana, gostiju i Pita koji će da pripremaju doručak jer je Pam juče vratila unuke u Atlantu odakle smo zajedno došli nakon prespavane noći u Atlanti, u ovaj čarobni kutak, oni na jedan dan a mi na duže. Pem, uvijek u pokretu, neumorna, kad ih vrati tek će da nam se pridruži za par dana.

Tako smo ovdje stigli prije par dana iz Njujorka preko Atlante, a onda sa kombijem punim djece, Pem i Pitovih unuka, vozeći se širokim američkim putevima u nepreglednoj koloni vozila koja se oko Atlante uvijala kao široka rijeka nekog ogromnog ušća šireći se i nestajući u nepreglednom krajoliku, stigli u ovo čarobno i skriveno mjesto u šumama Južne Karoline. Za nama su ostale ogromne usamljene gradjevine u staklu i čeliku izmedju golemih “interseksna” i nadvožnjaka, velikih tržnih centara uz šume, zavučena pitoma naselja lijepih kuća koje se pretvaraju u ogromne dvorce i vile na proplancima i u dubokom hladu ispod stoljetnog drveća. Tamo gdje žive bogati i prebogati ljudi.

Stali smo na kratko ispred lijepe vile nad uzvišicom gdje je Pem vješto uvela svoja kola do same garaže, a onda nas je dočekalo pravo dječije obdanište koje je oko sebe okupila najmladja, lijepa Mandy, kćerka naše Pem. Odjednom ih je, sa naših tri iz kola, na okupu bilo ukupno osmero djece koja su veselo bauljala i igrala igrice puna sreće uz oduševljenje svih prisutnih koji su to posmatrali. Gledali smo tu novu, prekrasnu, buduću snagu Amerike.

U tom izdvojenom dječijem boravku pretrpanom igrackama i svim i svačim, dok je ostatak kuće blistao ubjedljivom raskoši dobra ukusa, budući da su vlasnici živjeli u ljubavi, a bili arhitekti po profesiji. Ručali smo i nastavili put dok su nam svi mahali iz dnevnog boravka zaštićeni od ljetne jare koja je vani bila nepodnošljiva.

Tako toplo je bilo od prvog dodira sa Amerikom kad smo prebacili naše stvari sa interkontinentalnog na domaći let za Atlantu i čekali u avionu više od dva sata na njujorškoj pisti koja se isparavala od vrućine dok se aerodromsko osoblje jedva vuklo izmedju vozila u starim i otrcanim kamionetima raznih vrsta i oblika. Hurican koji je nemilosrdno pustošio jugom kao i stalno zagušeni aerodrom u Atlanti su nas natjerali da kao stado poslušnih ovaca čekamo u avionu na poletanje.

U Atlantu smo sletjeli sa dva sata zakašnjenja i umorni se vukli dugačkim holovima punim prodavnica razne robe i raznobojnih putnika koji su promicali u oba pravca. A onda nas je na kraju puta i na kraju kolone afričkih skuptura koje su krasile kraj ove dugačke promenade, čekala draga i pametna Pem.

Znači, stigli smo. I nema više nikakvih prepreka da ponovo, poslije petnaest godina čekanja i sedam hiljada predjenih kilometara, ponovo udjemo u započetu priču “Pam and Pete” , koja je objavljena na prestižnom blogu dovla.net u maju 2008 god.

Evo nas tu smo, ponovo u priči koja je krenula, obasjani jutarnjim suncem koje se polako i neprimjetno penje i sve više obasjava jele, te vitke i zanosne igračice, koje počinju svoj neodoljivi ples u otsjaju labudovog jezera, dok se negdje u daljini mašte čuju prvi akordi Čajkovskog.

Kuća u kojoj živimo ovu američku priču je prostrana, otvorena, impresivna, dobro organizovana i zadovoljava potrebe cijele porodice nekoliko generacija kada se povremeno svi nadju u njoj. A to je onda zaista veliki skup. Bar tridesetak što starijih što mladjih osoba i naravno mnoštva male djece, tih koje ja nazivam nekom novom i ponovo sretnom Amerikom u nekom budućem vremenu.

Dnevni boravak je ogroman, kao tenis igralište iz koga vode mnogi putevi prema apartmanima i sobama u suterenu, na spratu, u potkrovlju, prema ulaznom holu koji je povezan sa garažama, radionicama i pratećim ekonomskim prostorima. Sve je puno praktičnih i dobro odmjerenih stvari lijepog, svijetlog, kožom presvučenog ugaonog i pojedinačnog ili trosjednog foteljskog namještaja za sjedenje, staklenih modernih stolova i starih dekorativnih komoda i ormara koje su kao antičke skulpture u tom ambijentu. Sve je dobro i ukusno opremljeno ali ne i pretrpano sa dosta lijepo odabranih slika i mnoštvom drvenih rezbarenih skulptura i predmeta iz Evrope i cijelog svijeta.

Ali sav taj sklad nije ništa prema ogromnim staklenim površinama koje ovaj prostor odvajaju od proplanka sa prekrasnim vrtom i šumom kroz koje se vidi čisto zeleno jezero i naziru plavi šumoviti brežuljci u daljini.

Dok uz koji su dva moćna bijela plovna vozila koja više liče na brodice za iskrcavanje u Normandiji za vrijeme “D” dana, onako bijeli i sa američkim zastavama nego na neke luksuzne jahte, čekaju nas dok se spremamo i unosimo piće i ostalo za popodnevni izlet do brane i restorana na jezeru gdje je planirana večera kad malo popusti ova vrućina koja je još veća i teža budući da su svi ostali prostori u kojima boravimo stalno izloženi klimatizaciji i velikoj razlici u temperaturi koja nas potstjeca na najtolije bagdadsko ljeto.

Vožnja jezerom je ugodna i puna boja koje izviru iz svakog ugla dok nas brzina i vjetar šibaju po licu i dok se dovikujemo zbog buke moćnih motora koji podižu vozila nad zelenom vodom i bacaju ih čas na jednu čas na drugu obalu pored kojih jurimo brže od misli. A onda se kupamo u tišini i miru nasred jezera dok nas blagi talasi ljulaju i uspavljuju ćaskajuci o svemu i svačemu.

I kad se suton spusti preko vrhova visokih jela na tirkiznu površinu jezera i pomješa je sa narančom zalazećeg sunca i jaru blijedo plavog neba koje počne da tamni, tad se okrećemo pješčanoj plaži iznad koje se nadnio restoran u dubokoj sjenci u kome kao mlade konobarice poslužuju potomci bivših robova ovog dijela američkog juga.

Svijeće na stolovima, most iznad brane koji se gubi prema Georgiji na drugoj strani jezera, otsjaj televizijskog ekrana u daljini koji prikazuje početak svečanog otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu i nas domaćin koji tu, više iz hobija nego iz neke koristi, pjeva dva puta sedmično, sjeda za klavir i prebire set nama poznatih melodija koje je melanholično pjevao u”Eagle club-u” u Varšavi dok je suludi rat pustošio našu zemlju, melodija koje se na kraju utapaju u “Rainy night in Georgia” u kojoj kad kiša pada izgleda kao da kiša pada na cijelom svijetu.

Jedemo pohovani luk i pijemo pivo dok nam u kuhinji spremaju kulinarska iznenadjenja “Pam amd Pete delights” , a noć tiho i sjetno pada na naše staro i neprolazno ratno prijateljstvo koje je puno tužnih uspomena i dobija svoj novi sjaj pod ovim zvjezdanim nebom Georgije i Južne Karoline.