Ovu vijest treba provjeriti. Jer ako se zna koliko je Marko Vešović sa ostalim zarobljenim Sarajlijama ” popio” granata koje su ispaljivali srpski okupatori pod vodjstvom haškog optuženika Radovana Karadžića te kako je Vešović pisao o ratnim zločinima Srba i Crnorogaca nad Srajevom i BiH , malo je reći da je ” suludo ” da on primi nagradu koju je prije njega 1992 godine-primio od ovih istih crnogorskih vlasti Radovan Karadžić.
Da li Marko Vešović može primiti nagradu koju je ondašnja ( a sada presvučena Crna Gora ) dodijelila osobi optuženoj za genocid ? Odgovor treba očekivati od Marka Vešovića koga , prema mojim saznanjima niko iz organizacionog dobora za dodjelu nagarde nije kontaktirao ( tako oni kažu) već mu je navodno samo upućeno pismeno obavještenje da je ove godine on laureat.
Zato oprezno sa ovom informacijom. Ako se ispostavi kao tačna -onda “ovaj” Marko Vešović neka porazgovara sa onim Markom od prije. Ja vjerujem da nije tačna te da je Vešović ostao onaj isti nama dobor poznati književnik koji je osudio srpsko crnogorske zločine po BiH.

Žarka Radoja (www.e-novine.com)

Sarajevski književnik Marko Vešović odbio je nagradu „Risto Ratković” koju mu je dodelio žiri 38. Ratkovićevih večeri poezije u Bijelom Polju. Vešović je nagradu odbio jer je u vreme rata u BiH ona dodeljena haškom optuženiku i ratnom zločincu Radovanu Karadžiću i nikada mu nije oduzeta.

Marko Vešović je mesec dana ranije, gostujući u rodnom Bijelom Polju početkom avgusta, odbacio bilo kakvu pomisao da dođe na Ratkovićeve večeri poezije dok ne bude oduzeta nagrada koju je ranije Karadžić dobio na toj manifestaciji.

„Nikad ne bih došao na Ratkovićeve večeri poezije dok ne istjeraju đavola”, rekao je Vešović crnogorskoj Pobjedi.

Međutim, bez obzira na to, žiri je odlučio da mu ove godine dodeli najznačajniju nagradu koja je trebalo da mu bude uručena 4. septembra, druge večeri manifestacije.

Kada sam Vladi dostavila gornju vijest 30. augusta uveče, on je uspio da ubaci NATURALIZOVANI Sarajlija, a da briše link sa novinama koje su tu vijest objavile jer sam ranije bila neosnovano kritikovana (Bulevar R.M.)!?
Ipak mi je drago da se Žarka Radoja, članica Redakcije tih novina javila sa ispravkom, citiram originalnu dopunu (tekst AŽURIRAN 31.08.2008 u 16:45):

“Marko Vešović je odbio Ratkovićevu nagradu, uz obrazloženje da je, kada je besneo rat u BiH, ista dodeljena ratnom zločincu Radovanu Karadžiću i nikada mu nije oduzeta. Žiri 38. Ratkovićevih književnih večeri, koje se održavaju u Bijelom Polju, odlučio je u subotu da nagradu za najbolje književno delo ove godine dodeli bosanskohercegovačkom piscu Marku Vešoviću za knjigu „Rastanak sa Arencanom”.”

Predpostavljam da je tako brzo reagovala jer je takođe autor vijesti o dodjeljivanju nagrade (!).

Nadam se da je MISTERIJA razriješena i da su SVE KOZE NA BROJU!

Srdačno
Zdenka

P.S. Pošto se upravo u nastavcima ovjavljuje Vešovićeva knjiga MRZITELJ, koja treba uskoro da iziđe iz štampe, i meni je bilo neshvatljivo da će on tu nagradu i prihvatiti, pa mi je drago da sada znam kako stvari stoje (moje luče, ne računaj na mene).

Mislim da je ipak gospodja Zdenka trebalo da ovo gornje objasnjenje napise mnogo ranije tj kada je poslata Vladi ovaj tekst/link.
Ili da je odmah reagovala a ne nakon sto su drugi reagovali (Sonja, Zizi)

Ovako ispada kao pravdanje.
U stvari ne ispada nego to i jeste.

sa srecom

Marko je veliki covjek i veliki Bosanac, sto nazalost nisu mnogi koji su rodjeni u Bosni!

Gdje prestaje pamćenje tu počinje varvarstvo
SARAJEVSKI PJESNIK MARKO VEŠOVIĆ ODBIO RATKOVIĆEVU NAGRADU
Sarajevski pjesnik Marko Vešović odbio je Ratkovićevu nagradu koja mu je dodijeljena u subotu, uz obrazloženje da je, dok je bjesnio rat u BiH, ta nagrada dodijeljena ratnom zločincu Radovanu Karadžiću i nikada mu nije oduzeta.
Žiri 38. Ratkovićevih književnih večeri, koje se održavaju u Bijelom Polju, odlučio je u subotu da nagradu za najbolje pjesničko djelo ove godine dodijeli Marku Vešoviću za knjigu „Rastanak sa Arencanom”.
U obraćanju žiriju nagrade Ratkovićevih večeri poezije naslovljenom „O istjerivanju đavola“ Vešović kaže:
„Obaviješten sam da ste mi za knjigu pjesama “Rastanak s Arencanom“ dodijelili nagradu Risto Ratković. Na čemu vam zahvaljujem. Zahvaljujem se i sarajevskom pjesniku Milu Stojiću koji je za tu nagradu, među ostalim pjesnicima iz BiH, predložio i mene.
Nažalost, prisiljen sam da je odbijem. Jer je ta nagrada svojedobno dodijeljena Radovanu Karadžiću, čim je opoganjena. A zna se kako se postupa kad ko crkvu opogani: zovne se pop da je okadi i da molitvom istjera đavola. Iz Ratkovićeve nagrade nije istjeran đavo zvani Hromi Dabić.
U današnjoj Crnoj Gori, uporno i metodično, šuti se o svemu što se događalo u ratu, pa i o Ratkovićevoj nagradi kojom je okićen durmitorski Istrebljivač. Protiv te činjenice potpisnik ovih redova ne može ništa, ali odbija da bude umiješan u bilo koji oblik crnogorskog besramlja.
Ukoliko bih primio tu nagradu, javno bih podržao dogovorenu šutnju iza koje stoji najmanje devedeset posto crnogorskih pravoslavaca. Što me ne čudi. Jer u ratu je najmanje devedeset posto tih pravoslavaca zdušno podržavalo ono što se danas mora zaboraviti.
Rekao sam javno, valjda desetak puta, da sam pet posto Crnogorac: sve preko toga bilo bi višak koji mi ne bi dao da živim kako bog zapovijeda. U tih pet posto spada i ono što sam naučio od majke: pamćenje ljudskih djela, i zlih i dobrih, najviša je, možda i jedina ljudska pravda na zemlji.
Tu Crnu Goru neću pustiti da odumre u meni. Zato neću da išta zaboravim … da je Istrebljivaču data nagrada koja nosi ime jednog od pjesnika iz čijih stihova sam u mladosti učio šta je čarolija poezije.
Dali dželatu nagradu, i nakon toga – nikom ništa! Riječ je o onom Ništa koje bije iz gotovo svega što nudi Suverena. I Ratkovićeva nagrada, kakva je danas, spada u to Ništa. Moje odbijanje nagrade je i izraz prezira prema Crnoj Gori koja svoju samobitnost temelji na zaboravu. A još Seneka je znao: gdje prestaje pamćenje, tu počinje barbarstvo. Crna Gora je danas barbarskija no u doba vladike Danila“, kaže se između ostalog u reagovanju Marka Vešovića.
Internet izdanje „E-novine“ juče donosi ovu informaciju navodeći da je, gostujući u rodnom Bijelom Polju početkom avgusta, Vešović odbacio bilo kakvu pomisao da dođe na Ratkovićeve večeri poezije dok ne bude oduzeta nagrada koju je ranije Karadžić dobio na toj manifestaciji.
„Nikad ne bih došao na Ratkovićeve večeri poezije dok ne istjeraju đavola”, rekao je tada Vešović u jednom novinskom razgovoru.
Međutim, bez obzira na to, žiri je odlučio da mu ove godine dodijeli najznačajniju nagradu koja je trebalo da mu bude uručena 4. septembra, druge večeri manifestacije u Bijelom Polju.
„Odlučili smo da Vešoviću dodijelimo nagradu za knjigu pjesama pod naslovom ‘Rastanak sa Arencanom’ izdatu između 37. i 38. Ratkovićevih večeri poezije”, rekao je predsjednik žirija Sreten Perović.
U bjelopoljskom Centru za djelatnosti kulture juče su saopštili da nemaju nikakvih zvaničnih nagovještaja o ovakvoj Vešovićevoj odluci.
Direktor Centra za kulturu Tufik Bojadžić kazao je „Vijestima“ da mu je novost da će Vešović odbiti da primi nagradu.
- Juče smo ga i zvanično obavijestili telegramom da je on ovogodišnji laureat, te da će mu na centralnoj svečanosti biti uručeno to priznanje. Nakon prijema obavještenja očekujemo od njega odgovor. Da li će da primi nagradu ili ne o tome nemamo nikakvu zvaničnu potvrdu – kazao je Bojadžić.
Ratkovićeva nagrada dodijeljena je Radovanu Karadžiću 1993. godine, u jeku rata u Bosni. Nakon odluke o nagrađivanju Radovana Karadžića nagrade su vratili raniji laureati Jevrem Brković i Sreten Perović.
B.Č.

Ovakvo “objavljivanje” necega sto kasnije biva demantovano samo pokazuje koliki teret nose vlasnici ovih blogova jer, ne zaboravite, oni ipak mogu da odgovaraju za svoja djela bez obzira na sve one “disclaimere” a i na “freedom of speech” koji postoje.

Zato je na svima da se sto vise suzdrzavaju od objavljivanja glasina i neprovjerenih vjesti

Evo opsirnijeg odgovora Marka (Darinkinog):
http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=279952

‘Stovana Gospodo, ja bih se ukljucio u vasu raspravu ako mi dozvolite. Moram se staviti u odbranu Gospodje Zdenke i Gospodina Kaluze koji nam je omogucio ovu konglomeraciju.

Ja vjerujem da je apsurdno ukoravati individualca za prenosenje vijesti ma koliko bile tocne ili netocne. Uz to stoji da iste ne smiju biti dio agenture, i da moraju biti prezentirane bez namjere sa ciljem, nagrade i naknade. Ja sam od misljenja da je ovaj clanak time opravdan i sa njim Gospa Zdenka.

Gos’n Kaluza nam je pak otvorio ovu elektronsku kafanicu da bi utolili spektar mogucih razloga zbog kojih ovdje dolazimo. Stoga, njegovo razapinjanje bi bilo grijeh.

Pitanje za Gospodina Rizvanovica: U vasoj uvertiri pise “Marko je veliki covjek i veliki Bosanac, sto nazalost nisu mnogi koji su rodjeni u Bosni!”. Mene buni, jesu li po vasem misljenju pojmovi “Bosanac” i “veliki covjek” sinonimi ? Predpostavljam da je odgovor DA, onda me interesuje da li posjedovanje samo jedne od tih kvaliteta automatski kvalificira individualca u drugu. Ako vam razlog za postavljanje ovog pitanja nije jasan, ja zelim znati da li je moguce da recimo pripadnik hrvatskog pucanstva dobije bosanski pasos i automatski postane velikim covjekom ili ljudinom? Ako vam je pak odgovor NE, onda korelaciju oba pojma moram traziti sa pojmom “mnogi rodjeni u Bosni”. Dojmi mi se da bi rodjenje u Bosni moglo amalgamirati oba pojma i dovesti nas opet na pocetak i odgovor DA, sto nas dovodi na tanak led jezera zvanog Diskriminacija. Uz to uzvicnik na samom kraju vasega uvoda daje malo nade za ideju da je pacifikacija bila istinska namjera odgovora, radije nego li mrznja i netolerancija.

Gospa Sonja Radošević, vatre treba da se gase malo po malo. Privatna odluka gospodina Vesovica treba da bude bas to – njegova privatna odluka. Interesantno je kako Vi dozvoljavate da taj akt evoluira u Vasu moralnu pobjedu, fenomen koji ocigledno ne dozivljavate sami. Nepovezano uz to ja vas molim kada ste se vec angazirali u vezi ovoga i cak kontaktirali odbor za izbor, da saznate imena ljudi na tom odboru danas i isto tako ljudi koji su bili clanovi ‘92, uz imena onih koji su bili i prosli. Tu cu ja i pauzirati, pa kada vasa akribija bude potpuna, onda ce mo nastaviti sa korespodencijom.

P.S. Draga Gospodo, ljudi se dijele na Gospodu i Divljake i tu nema sredine. Izaberite stranu, budite postojani i borite se do zadnjeg daha. Iznimci Vam oduzimaju dostojnost i postovanje

“Privatna odluka gospodina Vešovića treba da bude baš to – njegova privatna odluka”.
Bilo bi to ispravno kada bi Marko Darinkin bio privatna osoba a ne ono što jeste: paradigma kako biti čovjek. Čim je takav, a jeste, a mi se sa time poistovjetili, njegove “privatne odluke” postaju i naše, čak i kada se sa njima ne slažemo.

ZLJ

E, pa, gospodine Zeljko, ja se ne slazem sa Vama po pitanju ove podjele na Gospodu i Divljake.
Znam neku Gospodu koja je u odredjenim zivotnim prilikama bila gora od Divljaka, i neke Divljake koji su u odredjenim prilikama bili prava Gospoda.
Sve zavisi od okolnosti i od onoga ’sto cuci u nama’.
A sto se ’sredine’ tice, mislim da je ima, i da je casna, te da je bas ona najpostojanija i najspremnija za borbu ‘do poslednjeg daha’.

Smrad iz prošlosti
Piše: Andrej Nikolaidis (E-novine)

Marko Vešović je odbio nagradu Risto Ratković, zato što je svojevremeno dodijeljena Radovanu Karadžiću. Čitam brojne novinske izvještaje o tome, ali nigdje ne nalazim odgovor na pitanje: ko je Karadžiću dao tu nagradu? Ko je sjedio u žiriju koji je napravio takvu svinjariju?

Takva je sudbina ljudske gadosti: na kraju se skrije pod skute svemoćnog zaborava. A kako odbijajući nagradu kaže Vešović, pozivajući se na Seneku: tamo gdje prestaje pamćenje, počinje barbarstvo. Zato je ovo varvarski prostor: zato što je onoga što smo zaboravili mnogo više od onoga što smo zapamtili. A i ono što smo zapamtili, zapamtili smo krivo. Pa kao i da nismo. Pamtimo laži, pa je kod nas pamćenje samo zaboravljanje drugim sredstvima.

Ali vratimo se na ono: ko je istrebljivaču Turaka dao do tada uglednu nagradu za poeziju?

Evo šta o tome piše Šeki Radončić u feljtonu o lovu na Radovana Karadžića i Ratka Mladića „Obruč se steže“, objavljenom u podgoričkim „Vijestima“ 2003. godine:

„…Karadžić, kao što je poznato ne piše od juče, ali je književne nagrade počeo da dobija od kada je postao lider bosanskih Srba. Tako je za zbirku pjesama «Slovenski gost» 18. avgusta 1993. godine, dobio književnu nagradu «Risto Ratković» u Bijelom Polju. Žiri sačinjen od Kilibardinih narodnjaka u sastavu Ranko Jovović, Želidrag Nikčević i Stevan Kordić dodjelio mu je tu prestižnu crnogorsku nagradu – jednoglasno. Predsjednik bjelopoljske opštine, Velimir Radojević uručio je lično nagradu Radovanu Karadžiću. I dok Karadžić sa svojim prijateljima slavi svoj pjesnički trijumf, prvi dobitnik te književne nagrade, Jevrem Brković, iz Zagreba se iz protesta odriče od nje. Brković poziva i sve ranije dobitnike da to isto učine, ali mu se od njih 22 pridružuje samo poznati crnogorski književnik Sreten Perović“.

Karadžića su, kažu dalje arhive, u oklopnim transporterima dovezli u Bijelo Polje. Postavili su ljude naoružane dugim cijevima na ulice, snajperiste na krovove. Karadžić nije tek primio nagradu – on je izvršio invaziju na Bijelo Polje. Bila je to jasna političko-genocidna poruka Bošnjacima iz Bijelog Polja i čitavog sjevera Crne Gore. Dodjeljivanjem nagrade Karadžiću teritorija je zapišana. Sljedeće je moglo biti samo jedno, kao u Bosni: da bude i očišćena.

Šta dalje piše Radončić, koji je apsolutno najpouzdaniji crnogorski izvor o zločinačkim organizacijama i njihovim pothvatima tog vremena?

„Malo je falilo da Karadžiću to bude posljednja nagrada u životu. Naime, grupa bjelopoljskih odvažnih momaka htjela je da Karadžićev dolazak u Bijelo Polje iskoristi kako bi na njega izvršili atentat. Grupa je bila multietnička. Uspjeli su da dođu do njegove maršrute ulaska i izlaska u Bijelo Polje, posjedovali su satnicu i scenario dodjele nagrade, spisak gostiju, raspored gdje će ko sjedjeti… Dvojica od njih došli su kod mene dva dana ranije, u Podgoricu. Ispričali su mi šta planiraju. U prvom trenutku pomislio sam da je u pitanju neka policijska provokacija i podvala, ali sam momke poznavao i činili su mi se čestitim. Ćutao sam. Sjetio sam se Adema Šabotića, koji je godinu dana ranije, u centru Podgorice bacio bombu na Vojislava Šešelja i njegovu svitu. Šešelj je ostao živ samo zahvaljujući prisebnosti svojih tjelohranitelja, koji su uspjeli da bačenu bombu gurnu nogom pod parkirani automobil, gdje je eksplodirala i ranila oko trideset ljudi.

Rekao sam im da je to loša ideja i da se sa Karadžićevim ubistvom ništa neće postići, jer će Milošević umjesto njega u BiH instalirati nekog drugog, ništa boljeg od njega. Upozorio sam ih da će njegovo eventualno ubistvo u Bijelom Polju srpski nacionalisti i Miloševićev režim iskoristiti da sjeverni dio Crne Gore etnički očiste od Muslimana, i da to može biti inicijalna kapisla za bratoubilački rat u Crnoj Gori, posebno kada se uzmu u obzir izuzetno zategnuti odnosi između Srba i Crnogoraca u samoj Crnoj Gori. Otišli su nazad. Konsultovali su se sa još nekim ljudima i odustali od svoje namjere“.

Tako. Radovan je nagradu primio. Nisu ga ubili, pa je mogao u miru nastaviti da komanduje odredima smrti u Bosni.

Stvari oko nagrade Risto Ratković preuzeli su neki drugi, ozbiljni ljudi čiste prošlosti. Posao je bio težak: vratiti toj nagradi vrijednost i dostojanstvo. Nagrada je, u godinama koje su slijedile, dodijeljena izvrsnim pjesnicima kakvi su Aleksandar Bečanović i Milorad Popović.

Ali tako to biva: organizator se trudi, Vešović napiše izvrsnu knjigu, žiri konstatuje da je izvrsna, sasvim profesionalno želi nagraditi najbolju knjigu: sve je, čini se, kako treba. Osim gadosti koja smrdi iz ne tako daleke prošlosti. Tri čovjeka, jedan žiri, jedna mahnitost jednog naroda pod jednim vođom: samo jedna njihova odluka bila je dovoljna da zagadi i prošlost i budućnost te nagrade.

Jovović, Nikčević, Kordić: bravo majstori! Može sad jedna posthumna, Hitleru za slikarstvo?

Uz dužno poštovanje prema mome prijatelju Vladi.

Druže Željko, strašno me zanima iz kojeg ste vi crtanog romana iskočili, čitaj nacionalnog klana, pa napadate nekoga ko kaže za Marka Vešovića da je veliki čovjek i veliki Bosanac?
Druže Željko, ovo nije neki internet forum, gdje je uz blagoslov nekakvog moderatora dopuštena 100% tolerancija za različitost, 0% za vrijedjanje, ovo je ipak blog.
Ako ne znate razliku, molim vas pročitajte i naučite, pa drugi put prije nego pomislite da nekoga prozivate imenom i prezimenom samo što drugačije misli, razmislite, a uz to još ne znate niti poznajete dotičnu osobu. Ja ne znam koja ste vi generacija, niti me zanima.
Ni putem dalekih asocijacija nisam mogao nasluti da bi nekome mogao zasmetati moj komentar gdje sam veličao Marka Vešovića, kao velikog čovjeka i velikog Bosanca. I još vam na kraju smeta uzvičnik, koji dovodite u kombinaciju sa netolerancijom i mržnjom.
Bilo bi mnogo bolje da u Bosni i Hercegovini uzvičnik na kraju rečenice koja veliča Marka Vešovića, bude jedan od problema, a ne recimo, aparthejd i segregacija u stolačkim školama, gdje bošnjačkoj djeci nije dozvoljeno pohadjati tzv. hrvatske škole, ubijedjen sam da bi na takvoj vladavini rasistička južnoafrička vlada iz sedamdestih godina bila zavidna.
U izljevu vaših gluposti i još mnogo toga u jedinici vremena, volio bih da mogu da kažem , “zamolio bih vas”, ali ne mogu, već jednostavno savjetujem da od…… u skokovima i da moje ime i komentare zaobidjete u širokom luku.

Uz pozdrave Vam se obracam.

Gos’n Zecevic, ja se jos nisam izjasnio po pitanju lika Gospodina Vesovica. Ja njega drzim pri samom vrhu liste ljudi koji zasluzuju moje postovanje, kako tijelom rada tako i drustvenim doprinosom za dobrobit svih. On ocigledno je postojan u svojim nacelima i vjerovanjima sto je zasluzno svakog komplimenta zbog odbijanja dvolicnosti. Ipak, koliko god on bio Vama ili u ovom slucaju nama, uzor ili primjer, ne treba da slavimo ne samo njegove nego bilo cije akte kao pobjede i poraze bilo kakve vrste. A ideja da necije ““privatne odluke” postaju i naše, čak i kada se sa njima ne slažemo” bi mogla biti i isprika milionima onih koji su se zaslijepljeni onim sto su podrazumjevali paradigmom, upustili u razno razne negativne radnje.

Draga Gospodjo Slavice R., ova ce Vam se ideja sve vise kaciti za usi. Od mene ste je prvi put culi, ali ce te je sigurno cuti opet. I kada to najmanje budete ocekivali mozda u tramvaju, mozda na pumpi, mozda na setnji gradom ce te se naci u ili oko situacije koja ce Vam podsvjesno dirigovati ovakvu klasifikaciju u biranju strana. Nije to burzoaska Gospoda niti klasna grana, nego cjelokupnost pricipa i nacina zivota drustvene jedinice. Ti, za koje kazete da su bili jedno a pokazali drugo, da su bili svjesni ove podjele, nikada nebi imali prilike pokazati ono drugo, zbog stida moguceg propadanja k nizem. Ja znam vrlo dobro da niko od nas nije aseptican, stoga moramo ostati svjesni sebe i svoga nosenja. Uz to, ideja casne sredine je romanticna ali me najezi kada pomislim da je to bas ona sredina koja je rekla “neci biti rata kod nas, ma jok”, pa dozvolila Divljacima da preuzmu kormilo.

I Gos’n Rizvanovic zasluzuje moje izvinjenje uz pojasnjenje. Moje misljenje o Gospodinu Vesovicu je iznad navedeno. Sto se tice Klana, nije mono-nacionalan. Zove se ILLYRIUM. Nasu mantru sam skicirao za sviju u obracanju Gospi Slavici. Nismo komunisti, kako ste to Vi naslutili zvajuci me Drugom, niti Masoni kao sto to vecina pogresno interpretira, mada dajem do znanja da niti prvo niti drugo nije zabranjeno clanovima dokle god isto ne narusava nase principe. Kroz komentar sam probao dati do znanja da je sve to relativno i moze biti okrenuto u tisucu smjerova, sto sam vjerujem i dokazao. Ja zelim dati Gospodine, podrsku i sansu svakome, ma koje vjere,rase ili nacije bili. Mi, sta vise gajimo i njegujemo svoje obicaje i tradicije pod koje spada i nacionalna pripadnost do te mjere da u svojim kucama slavimo bratske, sto cesto biva pogresno zvano “tudje” blagdane. Npr, ja bih isao na “svoj” vjerski ili nacionalni blagdan,kod pripadnika razlicitog bratskog ogranka dok bi drugi dolazili na “svoj” kod mene, sto ce biti slucaj vrlo brzo na koncu posta. Jos zapazam da ste u komentaru stavili samo jednu naciju pod mikroskop, cime ste se obratili meni licno. To vam nece oploditi nikakvom burnom reakcijom sa moje strane nego priznanjem da u mojoj obitelji ima pojedinaca kojih bi se odrekao, a kamo li u naciji. To su Divljaci koje sam gore naveo. Ja vam dajem rijec da cu se protiv istih boriti svim sredstvima kako bi bilo bolje svoj Gospodi, uz to ocekujem da ce te se isto ponijeti Vi spram svojih. Ja znam da Vam je sve ovo strano i mozda cak abnormalno, sto je uzimajuci u obzir nasu povijest meni sasvim razumljivo. I jos jedan mali sukob znacenja; aparthejd denotira rasu a ne naciju. Na kraju svega, Vi meni oprostite ako mozete ja Vas molim, i nadam se da me nakon ovoga objasnjenja necete opet nazvati glupim niti koristiti one tockice umjesto psovke, koje nisu dostojne Gospode.

P.S. u potporu svemu navedenom poslovica ide- “cak i dobri ljudi ponekad imaju lose ideje”, cemu bih ja dodao “ali realizacija istih je to sto te ljude cini losim”.

Privatna odluka gospodina Vesovica treba da bude bas to – njegova privatna odluka. Interesantno je kako Vi dozvoljavate da taj akt evoluira u Vasu moralnu pobjedu, fenomen koji ocigledno ne dozivljavate sami.
– Poštovani gospodine Željko, zašto vas zabrinjava da odluka književnika Marka Vešovića , kako vi kažete ” evoluira” u moju morlanu pobjedu.
To je akt javne ličnosti koji predstvlja moralnu satisfakciju za sve one koji su kako kaže Vešović ” sačuvali dušu” , a to je ono najviše što je bilo moguće u vremenima zla. Odgovor ko su članovi žirija dobili ste od druhih. A za vas još samo informacija – u vrijeme kada je Karadžiću dodijeljenja nagrada na vlasti u Crnoj Gori su bili njegovi sardanici u ratu u BiH- Djukanović i Marović. Oni su i sada na istim pozicijama – samo su se preobukli u uniforme “mirovnjaka.”
Znači, ljudi koji sjede u žirijima su samo ” voštane figure” koji osluškuju glas ” gospodara” koji bi na ovaj način da okreči sramnu prošlost.
Ovim završavam polemiku sa vama izuzev ako po profesiji nijeste psihijatar pa ulazite u unutarnje analize i psihu onih koji valjda imaju pravo da iznesu lični stav .
Sonja Radošević

Gospodine Zeljko,
Covjek samo srcem vidi, bitno je ocima nevidljivo.
Vi ste uzeli sebi za pravo i monopolizirali definiciju istine i ispravnosti, I umjesto da podijelite vi naturate, a oni koji nikada ne mijenjaju misljenje, vise vole sebe nego istinu. Posljednji pokusaj monopola na misljenje vidjen je na nasim prostorima od 1945 -1991, pa zato moje oslovljavanje sa ‘’druze’’ koje nije imalo nikakvu uvrijedljivu pozadinu, vec cisto metaforicki, da vam pokusam staviti do znanja da je demokratija misljenja veoma stara,
i da ljudi ne samo da imaju pravo da misle vec i da kazu drugacije.
Priznanjem da ima ‘’divljaka’’ u vasoj familiji ne daje vam za pravo da formulom mutadis mutandis, mislite da u svakom zitu ima kukolja. Neko je rekao da stvari ne izgledaju kako ih mi vidimo, vec ustvari kako mi izgledamo, pa tako drugacije i vidim borbu protiv ‘’divljaka’’ . Osvajati tudja zatrovana srca je tezak posao, na kraju bitke shvatimo da nisu tudja srca koja osvajamo, nego nasa vlastita u borbi protiv dobra i zla. Dante je rekao da je od tisucu savjeta puno bolji samo jedan primjer, LEADING THE WAY gospodine Zeljko. Nije bila namjera da stavim samo jedan narod pod mikroskpo i da vas time licno stavim pod snop svjetlosti , mogla je biti druga ili treca strana, slucajeva i primjera je mnogo. Pojam aparthejd mi je odavno poznat gospodine Zeljko, ali sjecam se ne tako davne ’92 godine, i ne bivajuci svjetan da rat je rat u punom jeku, nasao sam se u rukama druge strane, ‘’neprijateljske’’ strane. Tada za svoje komsije, prijatelje, skolske drugove pa cak i pedagoge koji su mene i one koji me drze zatocenim ucili istim stvarima nisam bio drug niti komsija, vec po njihovim rijecima turcin. Kao tada i danas mislim da to nije samo bio pokusaj nacionalne podjele, vec i one druge, a imao sam malo vise od dvadest godina.
Pamet je u redu ako je imate, ali zivot se zivi srcem gospodine Zeljko.

Ugledni CRNOGORSKI knjizevnik Jevrem Brkovic u
CRNOGORSKOM KNJIZEVNOM LISTU pise:Marko(Darinkin)
je pocetkom devedesetih god. bio cvrsto vezan za
R.Karadjica. Dolaskom SDS-a na vlast postaje u
SDS-ovom glasilu JAVNOST urednik i novinar, pise
sve i svasta a najvise o velikosrbstvu.Pocetkom
agresije na BiH sa svojim prijateljom odlazi na
Pale. U prvoj vladi R.S. nedobiva obecano mjesto
ministra kulture, Raso kako su ga od milja zvali
daje mandat M.Toholju, razocaran i uvrijedjen nas
Marko napusta Pale, silazi u ratom zahvaceno
Sarajevo i stavlja se Aliji na raspolaganje.
U istom listu Novak Kilibarda dugogodisnji
pretavnik C.Gore u Sarajevu, u kojem je kako kaze
dozivio i KATARZU pise: Kako to da tako “veliki
covjek” dobar pjesnik i pisac neprstavlja nikoga
i nista medju SARAJEVSKIM SRBIMA koji ga se cak i
zgrazavaju. Tako pise profesor i knjizevnik Novak
Kilibarda. U istom listu Marko(Darinkin) im
odgovara, da je on bio na pravoj strani, a Jevrem
citav rat u Zagrebu kod ustase Tudjmana. Novakovu
KATARZU ne priznaje.
Mozda su se oni u medjuvremenu pomirili, jer sav
“prljavi ves” je bio zbog 100evra, honorar
Podgorickog nedeljnika Monitor.
Bato….
P.S. Ovo je vrlo interesantno sto pise ugledni
publicista Seki Radoncic o multietnickom
atentatu.

Vidim da neki pominju moderisanj i kao, deuge bi da uce o razlici izmedju foruma i bloga

Iskreno govoreci, ovaj site je u stvari u mnogim dijelovima u stvari cisti forum tj. najmanje blog.

Ovaj site je veoma veoma moderisan.

Postoji jedan site gdje se objavljuju odgovori kojima bloger-vlasnik ovog foruma (u stvari moderator) nije dao zeleno svjetlo tj izbrisao ih. Zaizsta je zanimljivo citati sta je sve bloger/moderator izbrisao

A da ne govorimo o osobama kojima je Vlado dao password pa su i oni kao blgeri – a u stvari moderatori.

kada je vec ova tema naceta, da pitam ostale ucesnike:

Dali ste i vi primetili da neki post/komentar stoji dan-dva i onda nestane na volseban nacin !!!???

Kao da postoje minimalno dve osobe koje imaju mogucnost moderisanja a koje kao takve imaju razlicite ukuse pa jedna osoba nesta pusti , onda druga osoba to izbrise iz nekog raloga

Odgovor Marka Darinkinog “uglednom” crnogorskom piscu Jevremu Brkovicu (2004 god.)

Jefrem Kacin protiv Marka Darinkinog

Jevrem Brković se javno hvalio da njemu niko ne smije na megdan, pa sam mu u Monitoru ponudio raspravu o udvorištvu: pošto je Milov uvlačiguz vaktile Britvu nazvao Slobovim uvlačiguzom, htio sam da teorijski razjasnimo: je li Ješo uvlačiguzov uvlačiguz? (Britva=Milo Djukanovic)
Onda je Ješo Pridvorica, kome je kukavičluk veći od pameti, u CKL (crnogorskom knjizevnom listu) objavio tekst u kojem, umjesto o svom besprizornom metanisanju pred Britvom koji je od CG napravio pustinju s okusom bordela, natenane priča o Marku Darinkinu kao nerealizovanom četniku, a realizovanom četniku Nošu Kilibardi pjeva serenadu.
Ješo je odavno zavro da dokaže kako je on jedini od svih crnogorskih intelektualaca stradao pod Momom i Milom. U redu: ustav mu jamči pravo da o sebi kaže šta mu obraz dopušta. Ali naš jedini mučenik pod Britvom sad ne da ni muva da padne na Britvu! A meni je, priznajem, silno smiješan jučerašnji Mučenik koji se danas pred Mučiteljem prosipa ko germa.
Pa sam Ješa kljucao u novinama ne bi li kazao koju i o meni, jer, ako je ispljuvao tolike čestite ljude, a štedi jedino mene, postaću javnosti sumnjiv, čak sam htio reći: “Pljuni, bolan, i mene, nijesam gubav!” Ali Ješo je ćutao.
Onda mu kažem da je Frizer – a Frizer jest i da ne kažem – i Ješo pomanita i pretvori se u dvojicu: njegov tekst sročili su Iljf i Petrov. To jest, Nošo diktirao, a Ješo zapisivao. Andrej Nikolaidis bi rekao: Nitkovi pisali da ološ uživa. Nošovu i Ješovu pisaniju o meni krase uvlas iste izmišljotine: zavro Ješo da mi uzme obraz pred CG u kojoj je 90 odsto pravoslavaca od 92. do kraja rata blagosiljalo granate koje su mi gađale dijete!
Znajući kolik je lažov, davno sam mu u Monitoru dao dozvolu da o meni laže. I poslušao me: Frizer laže udarnički, isto ka Kilibarda, a narod čiji Bardi podstarost tako poletno lažu – još nije rekao posljednju riječ u Istoriji! [to me ispljuvao, razlog za gordost: svrstao me, time, među one koji imaju dva prsta obraza. Ali je Frizer grdno prelagao, a to mu neće proći nekažnjeno.
Frizer veli: “Ti si onaj koji za Evropu i svijet govoriš da je Karadžić bio slabić, da ga je supruga dr Ljiljana Zelen Karadžić štiklom tukla u glavu, a nikad ni riječi o Radovanovim zločinima”. Frazu: “a nikad ni riječi o Radovanovim zločinima” napisao je individuum koji boluje od crnogorskog prezira prema stvarnosti, pa zato vjeruje da svima poznate fakte može poreći. Taki je i njegov Nošo koji mi, od svega što sam od 92. godine uradio, priznaje samo moj “fizički ostanak u Sarajevu za vrijeme rata”, ali to me neće iskupiti: “ne može vaš fizički ostanak u Sarajevu za vrijeme rata abolirati vašu antiislamsku intimu”, veli Frojd iz Tupana.
Frizer kaže: “Sve je bilo spremno i dogovoreno da Marko Vešović napusti Sarajevo i s Radovanom Karadžićem na Pale krene. Marko je ostao u Sarajevu tek kada je čuo da je Karadžić mandat paljanskog ministra kulture povjerio Miroslavu Toholju”.
Jeste. Frizeru je ovo pričao Nošo. Koji mi u Monitoru veli: “sarajevski građani” su mi rekli “da ste se nadojili ljutnje, ijeda i inijeh srda” “kad vam nije uspjelo da zauzmete neko od glavnih mjesta u establišmentu Radovana Karadžića. Kažu da je Radovan, zapostavljući Marka, pokazao visok stepen drobnjačke poslovične opreznosti”: “nije imao povjerenja u saradnika čiji je otac izdao svoga gospodara, Josipa Broza, i opredijelio se za Staljina”.
Pa jasno. Pa poznato je da “sugrađani g. Marka” znaju sve o crnogorskim plemenima: kako se koje zove, počev od Drobnjaka, koje su im duševne i moralne osobine, posebno im je znana “drobnjačka poslovična opreznost”. Ja mislim da su za “drobnjačku opreznost” čuli i kućni ljubimci u Sarajevu.
Tu je još jedna moja falinka: Nošu su “sarajevski sugrađani g. Marka rekli da njegova uvažena supruga nije Srpkinja” i, kad “preko tih Markovih ‘mana’ nije mogao preći Karadžić da instalira svog zemljaka na visoki paljanski položaj”, Marko je, bezbeli, zgrabio dernovak Budaline Tala i stao da deveta četničke ajvane.
Frizer usavršava Nošovu laž: “Zna se, Maso, da ti je bilo obećano ministarstvo kulture na Palama”, ali, “postavili su Tomislava Toholja, a tebe zaobišli, zauminuli, eskivirali”. I zato “proključala je Markova sujeta”: zar njemu “da bude pretpostavljen jedan Toholj!” Ukratko: “tvoj neodlazak na Pale i ostajanje bez ministarskog portfelja je i tvoje prvo veliko razočarenje u Radovana Karadžića”.
Frizer me nekad zvao “tvrdim ljudskim meterizom” a Nošu, kao kukavici, poslao Kaćinu džupu na pešekeš. Onda se njih dva pomire i Nošo mu otkrije glavne razloge mog “neodlaska na Pale i ostajanja u Sarajevu”: moj “pasji inat i povrijeđena sujeta zapostavljenog Srbina u Sarajevu. Zapostavljenog i ostavljenog”. Naravoučenije: Srbina nikad ne zapostavljaj i ne ostavljaj, jer će postati svjetski poznat specijalist za sve vrste četnika, od Raša do Noša.
Na Palama su “dali prednost Toholju, kao necrnogorcu i kao piscu”, jer je Rašo shvatio “da će u toj novoj srpskoj revoluciji u Bosni biti mnogo da se na Palama nađu dva Crnogorca po rođenju. Zato su Marka “zaobišli zbog Toholja, a Matija (Beckovic) se iz Beograda nije javljao, nije poslao avion po njega” i “Marko ostao u Sarajevu”.
Sad znam kako je bilo: da ne bi Frizera, ostao bih do groba neinformiran o razlozima svog ostanka u Sarajevu. Ipak, ako je birati kome da vjerujem – Frizeru ili Internetu, držim da je nešto pouzdaniji Internet. Na kojem piše da je Rašo 22. aprila formirao vladu u ovom sastavu:
Predsjednik Vlade Branko Đerić. Članovi: 1) Milan Trbojević, potpredsjednik Vlade 2) Momčilo Pejić, potpredsjednik Vlade 3) Aleksa Milojević, ministar za prostorno uređenje i ministar razvoja i nauke 4) Momčilo Mandić, ministar pravosuđa i uprave 5) Dragan Kalinić, ministar zdravlja, socijalne zaštite i zaštite porodice 6) Božidar Antić, ministar privrede 7) Mićo Stanišić, ministar unutrašnjih poslova Bogdan Subotić, ministar odbrane 9) Petra Marković, ministar finansija 10) Aleksa Buha, ministar inostranih poslova 11) Velibor Ostojić, ministar informacija 12) Ljubomir Zuković, ministar obrazovanja, nauke, kulture i vjera 13) Nedeljko Lajić, ministar saobraćaja i veza 14) Milivoje Nadeždin, ministar poljoprivrede i šumarstva. Ova je vlada bila na vlasti do 20. 1. 1993.
Ih, jarabi, jarabi, što rekli Andrićevi Višegrađani kad se učitvo ibrete. Pa u Rašovoj prvoj vladi – tobe jarabi estag firulah! – nema Toholja na kome je Frizer ozidao svoju beslovesnu laž!
Frizer veli da mi je Rašo isped nosa zdipio ministarski portfelj zato što je shvatio da će “biti mnogo da se na Palama nađu dva Crnogorca po rođenju”. A znate li ko je bio Rašov prvi ministar kulture? Ljubomir Zuković, po rođenju Pivljanin.
Ovakve fakte, koji kažu da je Britvin Frizer poazginio, mogao bih nabrajati do bogojavljenja. Ali polako. Ima vremena. Dobiće što je tražio. Ja, čije je dijete odraslo u tmuši, gladno, žedno i pod granatama, neću pustiti da nekažnjeno po meni piša kukavica koja se od Britve skrila Tuđmanu pod skut i cio rat prosjedjela uz vinček u “divnoj kafani ‘Matoš na Jelačićevu trgu”. Rečeno Britvinim jezikom: ovaj nametnuti rat ću dobiti, jer sam sve dvorske frizere pobjeđjivao tokom čitave svoje istorije!

1. Jevrem Brković (u daljem tekstu Frizer) kaže: “Dr Kilibarda je u odnosu na Marka Vešovića izuzetno moralna ličnost, a Marko Vešović je, u odnosu na dr Kilibardu, jedna amoralna gromada”. Tačno. Frizer je Crnogorac koji moral mjeri medaljama. Pošto nemam medalja, gromada sam od nemorala. Nošo ima medalju od Raša, jer su skupa, kao ljekari bez granica, Srbima liječili rane kosovske, zato je “izuzetno moralna ličnost”.
Kusta je, s Andrejevih leđa, proizveden u antislobovca, a Nošo, s mojih leđa, u antibećkovićevca. U Najcrnogorskijoj, dakle, lustracija je počela! Ali gdje da se obavijestim o minimumu inovjeraca koje moraš slistiti da te Frizer proglasi “izuzetno moralnom ličnošću” i “eksponiranim antibećkovićevcem”?
Jer sve što je Nošo radio u ratu ništa je pri onom što je prije rata radio Marko: “Na velikom Srpskom zboru za ujedinjenje svih srpskih zemalja, održanom u Trebinju 4. jula 1991. godine, govorili su dr Radovan Karadžić, književnik Marko Vešović i dr Nikola Koljević. Marko je bio drugi najžešći govornik: Njegoša je spomenuo 7 puta, Karadžić dva, a Koljević nijednom”.
Ko je udarao recke kad spomenem Njegoša? Okle mu ove cifre? Priopćio mu ih Nošo koji je u Sarajevu imao vazda slobodan pristup Aljovoj zadnjici i policijskim arhivima. Onaj Nošo što u tisku reče da se program Narodne stranke temelji na “Gorskom vijencu”, ko da je vodio sekciju mladih literata, a ne zlikovce!
Frizer pita: “Marko Vešoviću, sjećaš li se onog julskog dana kada ste Radovan Karadžić, ti i Nikolica Koljević (deminutiv je tvoj) u Trebinju klikovali o ujedinjenju svih srpskih zemalja: sve su tvoje i Radovanove ujediniteljske strijele bile odaslate na ’sirotu Crnu Goru’”.
Je! Vidio sam dvojicu kako bilježe naše “strijele” i rekao Nikolici: “Onaj visočiji pljunuti je Jevrem”. “Koji Jevrem?” “Jedan što, prije no pristupi pisanju pjesme, po sata se gleda u ogledalu i misli: Ja Najviši! Ja Najljepši! Ja Najpametniji! Ja Najobrazovaniji! Ja Najtalentovaniji Crnogorac!”
Na kraju Frizer veli: “Sjutradan je sve to tiskano u sarajevskom Oslobođenju”. U arhivu sam pregledao Oslobođenje od 4. i 5. jula 1991. Momir Bulatović u pismu Kučanu kaže: “Vas i vaše istomišljenike nikada ne bih molio za sopstveni život ali molim da zarobljene i uhapšene, ne samo iz Crne Gore, pustite na slobodu”. Britva Slovencima veli: “Mi nijesmo braća, niti smo ikad bili”. Brena “promovisala svoje lutkice”. Martić tvrdi da je “ubijeno 30 redarstvenika”. Ni slovca o trebinjskom mitingu za ujedinjenje. Frizer me, dakle, pita sjećam li se mitinga koji se desio samo u njegovoj glavi. Kako ću ga se sjećati kad mu u glavi nikad nisam prekonačio pa da znam šta je unutra?
Pravilo: Nošo laže kad zatrepće, treba dopuniti: Frizer laže kad počne sipati datume i imena novina i časopisa. U kafani sam ga svagda slušao s divljenjem, jer je lagao s Lovćena odakle se, kad je vedro, vidi Italija. A kad taj Lažov do Barija stane da se gađa datumima i imenima novina i časopisa, mi se čepamo nogama ispod stola.
Frizer čak dopisuje moja sabrana djela! “Napisao si”, veli, “i knjigu o Matiji”, čak si “tvrdio i napisao da je Matija veći pjesnik i od Njegoša”. ^emu laž koju je lako oboriti, jer nisam napisao ni “knjigu o Matiji” ni da je “Matija veći pjesnik i od Njegoša”. Ničemu, ako je jedna, dvije, tri, ali Frizer me zasuo sa 77 laži jer hoće da me pretvori u skupljača perja! Po gebelsovskom receptu, popeo se na neboder, ozgo viknuo: “Fataj, Maso!” i prosuo dušek perja. To jest laži. Hoće da lovim perce po perce! Izanalizirao sam najuzornija.
Pošto ga je s mojih leđa isfrizirao u “izuzetnu moralnu ličnost”, nije čudo što smatra da bi od ratnog Noša bio gori Marko da je otišao na Pale: “Bila bi to najubojitija paljanska propaganda haubica, koja bi s Pala, to jest s Radija Pale i preko Dutinine Srne sipala gebelsovski otrovnu vatru na Sarajevo”. [teta što sam u Monitoru izlemao psihijatra Bakovića pa ne mogu da ga pitam: doktore, koliko je gradi neuračunljiva osoba koja je ovo napisala?
Uzgred: u romanu “Monigreni” Frizer je Noša zvao Hrt Karaman. Britvin frizer je, znači, postao i frizer za hrtove! Pošto ne može brenovati Nošovu četničku ćelu koja se vidi s Mjeseca, ondulira mu vilibrantovsku periku ka da ne znamo šta je ispod!

2. Razmotriću jednu od 33 Frizerove niskosti: “Kad niko u ratnom Sarajevu nije znao za gurabije, hurmašice, tulumbe i baklave, Marku su ih susjedi muslimani pripremali i donosili, znali su da je grdno obezubio i da samo takve poslastice može jesti”.
Ovo veli hranjenik na Tuđmanovim jaslima. Ovo veli jedini emigrant u Zagrebu koji je bio gost hrvatske vlade: plaćala mu je stan, auto i vozača koji mu je bio i tjelohranitelj. Ovo veli Onaj koji je rat prosjedio u “Matošu”, “divnoj kafani na trgu Bana JelačIća u Zagrebu, gdje sam”, falio se, “do posljednjeg dana imao svoj sto za koji niko drugi nije smio da sjedne”.
Uz to, Akademik i vitez sa dvora kraljice Jakvinte ne stidi se da, po mrklom mraku sarajevskom, zaviruje u tuđ tanjir! Taj zna sve što se zbivalo u ratnom Sarajevu, čak i da je “Sidran od sreće što Marko nije otišao u četnike, popio bocu rakije ludare”. Toliko je obaviješten o svemu što sam radio u ratu da sam prestravljen pomislio: “moralna piramida” za mnom je ulazila i u nužnik, pa će mi uzeti obraz pred svijetom!
Ismijavanje moje “bezubosti” i Sidranove “rakije ludare” savršen je obrazac “humora” koji Frizer gaji u CKL gdje, koristeći oreol jučerašnje Milove žrtve, piša po svakom ko išta lane protiv Britve. Juče borac za slobodu mišljenja, sad gušitelj slobode mišljenja! S užitkom poseže za niskostima misleći da je duhovit, zato ga treba žaliti, jer je kažnjen od prirode: dar za humor uskraćen je niskim dušama. Ne obraća se ljudima od ukusa, jer bi tiraž CKL bio mizeran, već računa na ološ koja će uživati u niskostima kojim je Frizerova duša basnoslovno bogata. Nije čudo što je ološ iz Valtera, sarajevskog sedmičnika fašističkog smjera, prenijela Frizerov tekst o Marku.
Frizer je nabrojao sve muslimanske kolače koje zna, ali, slijep za finese, ne vidi da tu ne dođu gurabije koje su kao “kolači zubolomci” pretvrde za “bezubog” Marka. Frizer mora biti banalan Lažac kad njegove laži žive od prezira prema faktima! Jer ako niko u ratnom Sarajevu nije znao za pomenute kolače, okud oni mojim susjedima koji su, kao ja, bili presrećni kad imaju hljeba? Je li proradio duh iz Aladinove lampe? Ne! Proradio je pobješnjeli lažov, a bijes se ne slaže s aristotelovskom logikom.
Frizeru nisam kriv što nije smio, mada ga je Izetbegović zvao, doći u ratno Sarajevo, pa je osuđen na laž dostojnu babetine čijem oku ne može uteći šta je ko u selu ručao! Da je došao, znao bi da su iz ratnog Sarajeva svi poznati kolači iščezli zato što je kila šećera bila 40 maraka, pa su moji muslimanski susjedi bili prinuđeni, je li, da mi tekstove protiv Raša plaćaju novim vrstama kolača, ratnih, pravljenih bez šećera. A njina imena su Frizeru nepoznata!
P. S. Ješo je Britvu počeo da frizira još u Zagrebu. U pjesmi “Uskrsni zemljo dukljanska” (iz 1991.) veli da Crnogorci “hoće u drugu kožu, drugo ime – Vjekove odbacuju kao zmija svlak. U taj ih strašni vode krimen: Amfilohije, Momir, Milo i Novak. U debelo se crijevo, kažu bratsko, Uvlače Voždu krvavijeh ruku”. Ormajući se za povratak u CG, Ješo je pjesmu isfrizirao: “U taj ih strašni vode krimen: Usud prokletstva, bezumlje, mrak”. Više se, dakle, “voždu krvavijeh ruku” ne uvlače “u debelo crijevo” Britva i kumpanija, vec Crnogorci uopće! Sramno.

Piše:
Marko VEŠOVIĆ

Zvone,
Ovdje ne postoje registrovani clanovi, ne postoji opcija da se direktno postavi (post) komentar, ne postoji opcija da bude editovan, ne postoji opcija da se direktno replicira, niko nemoze biti banovan,ne moze se vidjeti ko je trenutno tu a ko ne, ne postoji opcija privatnih poruka, na email ne stize obavjestenje da je neko replicirao na vlastiti post, ovo su osnovne razlike ali bitne razlike izmedju bloga i foruma.

Jos jedan pozdrav Gospodo.

Ja se nadam da smo danas svi bolji nego jucer. Uz to se nadam da Vam je svima zdravlje dobro i stabilno, sto bi, kad bi srece bilo, meni i mojima svijet rajskim napravilo. Nije covjek svjestan koliko je suncan dan dug i lijep, koliko ga treba voliti i u njemu uzivati i koliki je grijeh zeljno cekati zagarantirano sutra. Zamislite da to “sutra” dodje, a sunce vise nikada ne izadje, iz oblaka lije bol. Mogu li naj naj ljepsi san u naj naj udobnijem krevetu svijeta opravdati samoljublje sa kojim se covjek njima daje, lijeze, i rizikuje zoru koja ce mu doci, moguce bez sunca? Je li vrijedno rizika? Nase je naslijedjeno prokletstvo svjesnost neminovnovnog nam kraja. I uprkos tome mi pokusavamo da nabijemo oskarski materijal u kratkometrazni film, vrlo cesto zaboravljajuci i zapostavljajuci volontere koji su nam svojom zrtvom sve to omogucili. Sramota i stid, najdrazi moji. Djelo sljedecih sto zivotnih vjekova, tih od Marije Tereze, nebi dosli niti blizu cijeni otkupa prokletog samoljublja.

Ispricavam se zbog ovoga solilokvija koji se nereziran spontano otrgnuo mojim mislima. Evo, proslo je malo vise od pola sata od kako napisah gornji paragraf. Napokon sam uhvatio dah i razmisljam da li da ovo posaljem. Vama ovo ne znaci nista, a meni sve. Ukoliko ga procitate komentar je nepotreban. Ezotericnost je namjenjena mojoj obitelji i prijateljima koji ce prepoznati tragediju i nadam se oprostiti grijesniku dok on sebi nece, niti moze niti smije.

Cinjenica je Gos’n Rizvanovic da se Vi i ja ne razumijemo bas najbolje. Razlog za to je ili anti konvencionalni stil moga pera, ili pak, Vi bas ne zelite da me razumijete. Molim vas da mi se javite privatno, nadam se da ce Vam Gos’n Kaluza uz dozvolu koju dajem, ustupiti moju email adresu. Trenutno sam zapljusnut emocionalnom malaksaloscu, stoga nemam snage da pisem. Javi te se, ne regrutiram Vas, budite uvjereni. Ja vjerujem da je konformizam kvarenje prosjeka. Ukoliko odbijete, nerado cu opet posegnuti za ovim putem komunikacije.

Stovani Zeljko,citam Vas i jako respektujem trosenje Vase energije ne bi li nas prosvjetlili i uputili na pravi put.Nista,ama bas nista,lose nije napisano.Toliko savrseno da je skoro neupotrebljivo.Ali mi nije jasno cemu komplikovanje i toliki zanos kado govorite o apsolutno osnovnim,baznim stvarima;Dobar-Los,Posten-Lopov,Plus-Minus,Jin-Jan,Gospodin-Divljak.Malo ste previse ufurali u tako jednostavne,svakodnevne cinjenice koje se lahko mogu naci u Bibliji,Kuranu,Talmudu ali isto tako kod dobre Mame i dobrog Tate.Takva je konstrukcija ljudskog bica,ima sve sto mu treba da prodje kroz nevolje,bol,tugu,nesrecu,katastrofe,ratove,pa cak i da oprosti.Samo se treba nauciti kako to koristiti i sebi objasniti.Ne dozvoli sebi da pomislis da si jako vazan i bitan.Tu nastaju problemi.Problem je i sto imamo dara za komplikovanje stvari cak i kada pokusavamo objasniti nesto najjednostavnije kao sto ti sada radis.Nikad clan Partije nisam bio,nikad religiozan nisam postao,a mnogi su se zastoko trudili i za jedno i za drugo.Jednostavno nisu dovoljno dobri bili u svom poslu,a takav sam-otvoren-da sam potencijalni kupac za bilo koju filozofiju ili furku ako si samo dovoljno dobar da mi je prodas.Tako je i sa tobom,nacitan si,vjerovatno ziviz ispod staklenog zvona gdje je sve primjereno i skladno ali cu te morati odbiti kao sto bi majka odbila svoje novorodjence garaveci svoje grudi ugljenom.Za razliku od tebe(eto cuda,niste vise Vi)nisam iscrpljen ovim pisanjem ali odoh da poplacam ove americke racune(nikad u zivotu nisam toliko poste primao),to me iscrpljuje i udaljava od tebe.Ostani u balansu,ostani sretan i dobronamjeran sto mozes duze a zelim ti i da buducu teta punicu sto kasnije upoznas.Stovani pozdrav sa K… Floride.P.S.I ovom prilikom bi pozdravio dobrog,postenog Nesu.

Jedan čitalac bloga koji se potpisuje kao “Beogradjanin” skrenuo je pažnju na brisanje pojedinih komentara nakon što su već objavljeni.

Svi komentari, kako sam do sada mislio, prvo dodju na moju e-mail adresu i tek nakon mog odobrenja budu objavljeni. Do sada sam samo jednom izbrisao već objavljeni komentar i to prije skoro godinu dana. Za mene je iznenadjenje da se to dešavalo više puta, dakle bez mog znanja. Moj mentor za stručne stvari na blogu Bojan, uvjerava me da niko ne može izbrisati komentar ili nešto promijeniti na blogu – bez mene. Volio bih konkretnije znati o kojim komentarima je riječ da mogu lakše provjeriti.

Inače, već više puta sam objašnjavao kakvi komentari nisu poželjni na blogu, iako moram priznati da poneki takav i prodje. Želim ponovo skrenuti pažnju da komentari koji tretiraju nacionalizam na ružan način nisu dobrodošli jer su ti procesi i dalje u toku pa objektivno rasudjivanje još uvijek nije moguće, premda, po pravilu, svi učesnici tvrde da su objektivni uz navodjenje niza potkrepljujućih primjera koji mogu biti, ili jesu, istiniti, ipak nisu pogodni za ovu vrstu polemike. A, kada ta “zloupotreba”, čak i ako nije namjerna, predje u “istinitost”, onda je vrag odnio šalu.

Ovo pišem po savjetu mog starijeg i iskusnijeg prijatelja, povremenog saradnika bloga, koga veoma cijenim i čiji savjet rado prihvatam.

FINIH LJUDI … JARABI !!!
“Mala škola polemike”…Prvi semestar
Predavači: Sonja Radošević & Senad Rizvanović
Kako završiti polemiku kad o istoj stvari mislite malo drukčije, a uz to vam protivnik nije baš najsimpatičniji.
-Model prvi: Ako ste “dama”, ili vjernica, pa ne smijete psovati, onda upotrijebite malo mekši model:
“Ovim završavam polemiku sa vama” ….
Obavezno malo “v”!!!
-Model drugi: Ako ste pak papak, pogubili živce u ratu, ili bili nekad direktor a sad prnuli u fenjer, upotrijebite model koji odgovara vašem egu, naprimjer :
“U izljevu vaših gluposti i još mnogo toga u jedinici vremena, volio bih da mogu da kažem , “zamolio bih vas”, ali ne mogu, već jednostavno savjetujem da od…… u skokovima i da moje ime i komentare zaobidjete u širokom luku.”
Ovakav model ima i malu manjkavost, jer vam protivnik može doskočiti, pa reći nešto vrlo neugodno, u smislu, šta treba zaobilaziti u širokom luku. Ali tek onda ga imate u šaci (protivnika)! Pošaljete ga s merakom u …..
P.S. /nije post skriptum (ono S je strininu)/
Za prvi čas će ovo biti dovoljno.
Na sljedećem času predavač će biti Pam-a, očekuje se prepun amfiteatar. Njegove riječi su naprosto ubitačne, pa po tome je i dobio ime.
Ćole polemićar-New Breca

Nakon ove vrle polemike oko dodjeljivanja knjizevne nagrade, ja bih g. Vesovica ostavila da i dalje bude Crnogorac.
Nekako mu vise prilici, bez obzira na svu ljubav prema Bosni.

Marko Vesovic je covjek visokih moralnih osobina.Malo je ljudi medju nama koji postuju svoje,a taman toliko cijene tudje.Njegovo pisanje podsjeca na neka davna postena vremena,kada se cijenilo ko pise i kome se pise.Danasnja Crna Gora prepuna je poltrona i uljeza pisane rijeci,pa je mozda pametnije sto manje uzimati pero u ruku.