Pego: Priče iz USA (3)

Tihe noći i vreli dani nad jezerom

mira-i-pego.jpgDok zvijezde trepere na nebu i na površini jezera, a šuma krije svoje tajne, sjedimo na terasi našeg američkog doma i prebiremo po dnevnim vijestima, politici, sportskim i Olimpijskim dogadjajima sa drugog kraja planete, ali se često vraćamo na dane koji su daleko iza nas. Malo je neobično da smo se tako brzo prilagodili ovom zivotu i nimalo kao turisti, ušli u njega ležerno kao da već godinama ovdje provodimo vrijeme kao jedna velika i bliska porodica. Zato nigdje ne žurimo, ne vadimo karte za put dalje. I ne potežemo planove i programe kako da se sve isplanira i iskoristi u minut, u najboljem mogućem maniru. Čak se nekad malo i povlačimo po ovoj prekrasnoj velikoj kući na jezeru koja nam otkriva sve ljepše i ljepše uglove i vidike izvana i iznutra.

“Zašto ne ostanete ovdje i kupite kuću,  koja sada nije skupa, i uživate u ovoj prekrasnoj prirodi? Mi smo tako, samo došli i ostali. I nismo pogriješili”! kaže Pam uvijek spremna na promjene i na pokret prema novom, nepoznatom.

Doći u ovim godinama i ostati, zvuči kao privlačna avantura, ali, bez realne osnove.

Kako to objasniti našoj dragoj Pam kojoj je zaista stalo da se družimo i da budemo zajedno.

Izazov je što za jedan stan u Evropi od sto kvadrata se dobije toliko da se ovdje, pretvoreno u dolare, moze kupiti velika i lijepa kuća na dobrom mjestu. Dolar je u sjeni jakog evra što takodjer uliva hrabrost nama virtuelnim kupcima ali sve ostalo je u magli, počev od dozvola za kupovinu, socijalnog,  zdravstvenog i ostalih osiguranja, taksi i ostalog što bi kasnije trebalo planirati, zatim kako živjeti sa malim penzijama i uštedjevinom. Ipak, lijepo je maštati i kovati neosnovane planove kao dvorce u pjesku koje će povući prva plima ili saprati prvi talas.

Zato odlazimo na jednodnevno krstarenje po jezeru i utovaramo sve potrebne stvari, kao i hranu i piće koje nosimo u portabl frižiderima uz escajg, tanjire, čaše, šolje i ostalo, sve od plastike, savršeno presvučene u prirodne materijale i “rostfraj”. Udaljavamo se udobnim brodom prema sredini jezera i vozimo se jezerom koje se širi pa počinje da liči na more. Obala je netaknuta, šumovita, sa čestim dokovima koji otkrivaju da iznad njih, kada se dobro pogleda, zaklonjene šumom, naziru se prekrasne velike vile, koje ničim ne narušavaju prirodni izgled ovog prekrasnog krajolika.

Priroda dominira i pokriva sve eventualne greške koje bi čovjek mogao i nehotice da učini i istakne svojom željom da izadje iz anonimnosti, pa da se nametne i raznolikostima svog ukusa i željom da dominira. Priroda nema alternative, ona je ljepša od svake ljudske tvorevine. Zato je ovo jezero netaknuto i neporemećeno ljudskom rukom, prelijepo i uvijek svježe i zavodljivo, dok su skupe i atraktivne vile zaklonjene šumom u drugom planu.

Obilazimo mirne uvale, prolazimo ispod moćnih lukova, željeznih mostova koji povezuju Južnu Karolinu i Georgiju. Dotičemo pješčane plaže ispred rijetkih vidljivih restorana smještenih uz samu obalu i motela iza njih skrivenih u šumi. Vozimo se pored krošnji drveća koje svojim vrhovima izranjaju iz plićaka. Prolazimo pored raznih brodova i brodica sa veselom posadom koja razdragano mašu jedni drugima i puštaju zvučne signale koji nas uveseljavaju svojim poznatim melodijama u smješnoj interpretaciji na životinjski način, poput krava koje muču. Sve je jedan vodeni show koji se ponavlja svakog lijepog dana. A ovdje je svaki dan sunčan i lijep. Bar dok traje “Long, hot summer” koji izvadjen iz starih CD-ova nostalgično pjeva Johnny Matiss, svojim umiljatim glasom visokog raspona i pobudjuje sjetna sjećanja koja veselo dočekuje Net King Kolov baršunasti veseli bariton, sa “Those lazy hazy days of summer” i tjera nas da poskakujemo zajedno sa brodom na talasima koji nas cupkaju na svojim koljenima kao malu radosnu i radoznalu djecu koja se raduju životu.

Onda se zaustavljamo u jednoj mirnoj zatoki. Bacamo sidro. Skačemo u bistru zelenu vodu i nestajemo u njenim dubinama da bi svi odjednom, kao gejzir ili vulkan, zajedno izronili i skladno se uklopili u započetu melodiju i nastavili zajedno da je pjevamo i otrgli od budućeg zaborava, ovaj nezaboravni trenutak sna koga sanjamo budni.

Sa kapima usitnjene jezerske vode na koži, osvježeni i mokri, sjedamo u krug na brodu rasterećenom bilo kakvih teških misli, daleko od buke i razuzdane svjetine, ovdje u tirkiznom dvorcu snova, ručamo ili večeramo u suton koji se brzo spušta i tjera nas da palimo lampe i svijeće koje ostavljaju svoje tragove u vodi i uklapaju se zajedno sa tragovima umirućeg sunca u rekvijem dana koji nestaje, dok jedino mi i muzika ostajemo.

Brod sam vodjen nevidljivom rukom, polako nalazi svoj put prema svom doku u koji se nepogrešivo uvlačimo dok se čuju posljednji taktovi Ravelovog “Bolera” i dok se posljednji trag svjetla i posljednji zvuk melodije ne preda gustom mraku američkog juga. A onda neka nevidljiva ruka upali svjetiljke na kosom mostu koji povezuje dok i proplanak nad šumom, da nam pokaže i osvjetli put na kome se kroz redove prvih stabala vide obrisi velike, pritajene vile koja nas čeka u svoj prijatni mistični zagrljaj.

Tamo na terasi ćemo još dugo sjediti i razgovarati ispod zvjezdanog neba i tajanstvenog svemira čiji se huk ovog ljetnjeg neba pretvara u slatku uspavanku dječije mašte i neiskrivljene radosti.

“Da, draga Pam, zaista bismo odmah, bez razmišljanja došli ovdje u Ameriku da nam je trideset godina i da smo znali šta nas sve čeka u životu. A sada, neka to budu samo pusti snovi koje ćemo zajedno sanjati budni”.

Nakon Ilije, sunce milije

Uvijek prsnem u smijeh kad neko spomene ovu staru narodnu izreku. Mada uvijek i primjetim da je tačna i istinita i to ne i bez razloga. Jer, ovako je to bilo.

Kada smo sletjeli na aerodrom u Atlanti, 04.08. na Svetog Iliju i kada smo poslije dugog pješačenja kroz holove i široke bulevare, pokretne stepenice i pokretne dijelove te maršrute, napokon primijetili da nas u stopu prati metro koji je ustvari transport namjenjen u okviru samog aerodroma, bilo je već kasno da se spasavamo pomoću toga prevoza koji nam je na raspolaganju bio od mjesta gdje smo izašli iz aviona. Nije to bilo ni tako strašno jer smo tih par kilometara prepješačili u zatvorenom prostoru koji je bio vrlo interesantan i dobro klimatiziran. Ali kad smo na kraju ušli u prijemni hol gdje nas je čekala Pem i podigli prtljag, izašli smo izvan zgrade pred parking u suton na kraju dana i u već poodmakli sumrak, pa smo se nadali da je jara prestala, ili bar malo oslabila.

Tada nas je drmnulo. Ja sam instiktivno uzviknuo: “Gasi to grijanje”, jer nas je zapljusnuo talas vrelog vlažnog vazduha koji je kroz pore na koži dopirao direktno do mozga i pržio ga. Vratio sam se u mislima na aerodrom “Sadam Husein”, osamdesetih, kad je svaki naš dolazak bio toplotni šok koji smo teško podnosili. Tada mi se iz sjećanja pojavi jedan opis vrućine nekog našeg prijatelja, koji je tu klimu i tu jaru u Iraku uporedio sa klimom u Atlanti.

Jedva smo se spasili i ubacilli u kola koja su kao i sva ostala imala sjajnu klimatizaciju i bili smo ponovo spaseni. Tako je bilo i prve večeri koju smo prespavali u Atlanti kod kćerke, zeta i petero unuka od Pam i Pita koji su živjeli nedaleko od grada u vili punoj prijatnih stvari i opet kao i svi ostali zatvoreni prostori, ugodno klimatiziranoj. Nastavili smo put ujutro, opet u prostoru sa klimatizacijom ugodnog, luksuznog kombija u koji nas je Pem potrpala sa djecom i vozila spretno do slijedeće stanice u stoljetnoj šumi, gdje smo u još ljepšoj vili obišli Nihau, drugu kćerku i drugo “obdanište” sa četvoro djece, pa nastavili prema Južnoj Krolini i Savannah lakes-u, gdje nas je i u njihovoj kući, opet klimatiziranoj, čekala prekrasna priroda, koja je vrlo privlačno djelovala dok smo je bezbjedno gledali iz dnevnog boravka kroz velike staklene stijene.  Ali kad smo izašli i krenuli prema šumi i jezeru vrućina je bila strašna i tjerala nas je ili u vodu ili na brod koji je brzom vožnjom stvarao podnošljivu temperaturu oko nas. Vreli dani i vrele noći su nas preplašile, ali samo za kratko, dok se nisu na ovu užarenu i suhu zemlju sručile “plahe” kiše, koje su je vrlo brzo rashladile i život učinile podnošljivim. Čak danas dok sam plivao u otvorenom bazenu voda je bila prohladna i osvježavajuća što se prije Svetog Ilije nije moglo ni zamisliti.

Sigurno je da je ovo samo mali predah i da ljeto ima još mnogo toga da nam pokaže i da nas vrućine dobro iscrpe, ali, da je ovo bilo sjajno osvježenje u to nema nikakve sumnje.

Koliko je samo blagost tog umjerenog vremena djelotvorna i stimulativna govori i to što sam se poslije bazena pokrenuo u artističkom pravcu i specificirao neke dobre prizore koje bih htio da pretvorim u slike pa da ih ostavim mojim dragim domaćinima čiji zidovi su puni, ali uvjek može da se nadje neko mjesto za veselu i prijatnu sliku.

Prošetao sam se po nekim mojim omiljenim sajtovima tek onako da se uvedem u prijatno stanje druženja sa slikarima koje volim i našao uz Pikasovo i Modijevo društvo i Maksa Jakoba, pjesnika, književnika i kritičara, prevashodno mi poznatog preko portreta kojeg je Modiljani uradio 1916 godine u vrijeme njihovog svakodnevnog druženja onda sam doznao da je Maks bio cijenjen slikar koji je uspješno izlagao ovdje u Americi dvadesetih i tridesetih godina i bio cijenjen u još nekim granama umjetnosti uključujući i kritički doprinos koji je ostao u literaturi o umjetnosti. Ali ono što nisam znao dok sam radio njegov portret izražajnog, osebujnog i neobičnog lica punog sjete melanholije i nekog čudnog naboja, je da je bio Jevrej koji je, kada mu se ukazala Bogorodica 1909. prešao na hrišćanstvo, mada ga to nije spasilo kasnijih nacističkih progona koji su na kraju i bili uzrok njegove smrti u jednom logoru u Francuskoj gdje je ionako lošeg zdravlja završio svoj mnogostruki umjetnički i neobično burni i slojeviti život. Portret Maksa Jakoba, kojim je Modiljani istakao sve karakteristike ovog sjajnog umjetnika, samo me uveo u potragu za njegovom zaostavštinom i pričom o njegovom zaista tragičnom životu.

Čak je i smiraj dana bio mirniji i blaži nego obično.

Da li zbog te promjene klime koja je čak i preko tih starih tradicionalnih narodnih poruka to obilježila, ili je duboko u meni ovakav blag i sjetan osjećaj samo nagovjestio ovaj dan pred moj sutrašnji rodjendan.

Komentari (5)

1
ZECEVIC LJUBISA - ZEKO
petak, 29. avgust 2008 u 01:49

Cuj, “RODJENDAN”

Pa zar toga jos ima?

Mora da je ESETineki.

Sretan ti bio sve do onog koji pocinje sa 100.

Mikica i Zeko

2
BAHRA PAŠIĆ
petak, 29. avgust 2008 u 06:06

Dragi Pego,
Neka Ti Zore zavrtlože uzglavlje suncem i u
zamamnoj lepezi želja nacrtaju u raskoši, za još puno LJETA da sjediš sa svojom pitomom Mirjanom,
unucima kose miluješ i imaš prepune ruke rodjendana.

Bahra Pašić

3
Slavica R.
petak, 29. avgust 2008 u 17:44

Za svestranog umjetnika, torta ‘Pavlova’ koja je dobila naziv po velikoj ruskoj umjetnici.

http://www.fotorola.com/uploads/9e9451d8f0.jpg

4
Dubravko Banjac
subota, 30. avgust 2008 u 00:15

Zamolio bih,g-dju Bahru Pasic,da mi dozvoli da se i ja “ufuram”ispod njenog,”Buketa od stiha”koji je poslala,Pegi za rodjendan,jer to je to,sto mu i ja zelim.
Sretno i dugovjecno!
Duba

5
BAHRA PASIC
utorak, 2. septembar 2008 u 23:56

Gospodine, Banjac
Lijepo Vam pristaje to mjesto , a mislim da ima jos mnogo njih koji bi trebali stati i ukrasiti
buket. Mozda su stidljivi, pa se ne prijavljuju,
ali su , svakako, dobrodosli.
Bahra Pasic

Upišite komentar

Vaš komentar