Tihe noći i vreli dani nad jezerom

Dok zvijezde trepere na nebu i na površini jezera, a šuma krije svoje tajne, sjedimo na terasi našeg američkog doma i prebiremo po dnevnim vijestima, politici, sportskim i Olimpijskim dogadjajima sa drugog kraja planete, ali se često vraćamo na dane koji su daleko iza nas. Malo je neobično da smo se tako brzo prilagodili ovom zivotu i nimalo kao turisti, ušli u njega ležerno kao da već godinama ovdje provodimo vrijeme kao jedna velika i bliska porodica. Zato nigdje ne žurimo, ne vadimo karte za put dalje. I ne potežemo planove i programe kako da se sve isplanira i iskoristi u minut, u najboljem mogućem maniru. Čak se nekad malo i povlačimo po ovoj prekrasnoj velikoj kući na jezeru koja nam otkriva sve ljepše i ljepše uglove i vidike izvana i iznutra.

“Zašto ne ostanete ovdje i kupite kuću,  koja sada nije skupa, i uživate u ovoj prekrasnoj prirodi? Mi smo tako, samo došli i ostali. I nismo pogriješili”! kaže Pam uvijek spremna na promjene i na pokret prema novom, nepoznatom.

Doći u ovim godinama i ostati, zvuči kao privlačna avantura, ali, bez realne osnove.

Kako to objasniti našoj dragoj Pam kojoj je zaista stalo da se družimo i da budemo zajedno.

Izazov je što za jedan stan u Evropi od sto kvadrata se dobije toliko da se ovdje, pretvoreno u dolare, moze kupiti velika i lijepa kuća na dobrom mjestu. Dolar je u sjeni jakog evra što takodjer uliva hrabrost nama virtuelnim kupcima ali sve ostalo je u magli, počev od dozvola za kupovinu, socijalnog,  zdravstvenog i ostalih osiguranja, taksi i ostalog što bi kasnije trebalo planirati, zatim kako živjeti sa malim penzijama i uštedjevinom. Ipak, lijepo je maštati i kovati neosnovane planove kao dvorce u pjesku koje će povući prva plima ili saprati prvi talas.

Zato odlazimo na jednodnevno krstarenje po jezeru i utovaramo sve potrebne stvari, kao i hranu i piće koje nosimo u portabl frižiderima uz escajg, tanjire, čaše, šolje i ostalo, sve od plastike, savršeno presvučene u prirodne materijale i “rostfraj”. Udaljavamo se udobnim brodom prema sredini jezera i vozimo se jezerom koje se širi pa počinje da liči na more. Obala je netaknuta, šumovita, sa čestim dokovima koji otkrivaju da iznad njih, kada se dobro pogleda, zaklonjene šumom, naziru se prekrasne velike vile, koje ničim ne narušavaju prirodni izgled ovog prekrasnog krajolika.

Priroda dominira i pokriva sve eventualne greške koje bi čovjek mogao i nehotice da učini i istakne svojom željom da izadje iz anonimnosti, pa da se nametne i raznolikostima svog ukusa i željom da dominira. Priroda nema alternative, ona je ljepša od svake ljudske tvorevine. Zato je ovo jezero netaknuto i neporemećeno ljudskom rukom, prelijepo i uvijek svježe i zavodljivo, dok su skupe i atraktivne vile zaklonjene šumom u drugom planu.

Obilazimo mirne uvale, prolazimo ispod moćnih lukova, željeznih mostova koji povezuju Južnu Karolinu i Georgiju. Dotičemo pješčane plaže ispred rijetkih vidljivih restorana smještenih uz samu obalu i motela iza njih skrivenih u šumi. Vozimo se pored krošnji drveća koje svojim vrhovima izranjaju iz plićaka. Prolazimo pored raznih brodova i brodica sa veselom posadom koja razdragano mašu jedni drugima i puštaju zvučne signale koji nas uveseljavaju svojim poznatim melodijama u smješnoj interpretaciji na životinjski način, poput krava koje muču. Sve je jedan vodeni show koji se ponavlja svakog lijepog dana. A ovdje je svaki dan sunčan i lijep. Bar dok traje “Long, hot summer” koji izvadjen iz starih CD-ova nostalgično pjeva Johnny Matiss, svojim umiljatim glasom visokog raspona i pobudjuje sjetna sjećanja koja veselo dočekuje Net King Kolov baršunasti veseli bariton, sa “Those lazy hazy days of summer” i tjera nas da poskakujemo zajedno sa brodom na talasima koji nas cupkaju na svojim koljenima kao malu radosnu i radoznalu djecu koja se raduju životu.

Onda se zaustavljamo u jednoj mirnoj zatoki. Bacamo sidro. Skačemo u bistru zelenu vodu i nestajemo u njenim dubinama da bi svi odjednom, kao gejzir ili vulkan, zajedno izronili i skladno se uklopili u započetu melodiju i nastavili zajedno da je pjevamo i otrgli od budućeg zaborava, ovaj nezaboravni trenutak sna koga sanjamo budni.

Sa kapima usitnjene jezerske vode na koži, osvježeni i mokri, sjedamo u krug na brodu rasterećenom bilo kakvih teških misli, daleko od buke i razuzdane svjetine, ovdje u tirkiznom dvorcu snova, ručamo ili večeramo u suton koji se brzo spušta i tjera nas da palimo lampe i svijeće koje ostavljaju svoje tragove u vodi i uklapaju se zajedno sa tragovima umirućeg sunca u rekvijem dana koji nestaje, dok jedino mi i muzika ostajemo.

Brod sam vodjen nevidljivom rukom, polako nalazi svoj put prema svom doku u koji se nepogrešivo uvlačimo dok se čuju posljednji taktovi Ravelovog “Bolera” i dok se posljednji trag svjetla i posljednji zvuk melodije ne preda gustom mraku američkog juga. A onda neka nevidljiva ruka upali svjetiljke na kosom mostu koji povezuje dok i proplanak nad šumom, da nam pokaže i osvjetli put na kome se kroz redove prvih stabala vide obrisi velike, pritajene vile koja nas čeka u svoj prijatni mistični zagrljaj.

Tamo na terasi ćemo još dugo sjediti i razgovarati ispod zvjezdanog neba i tajanstvenog svemira čiji se huk ovog ljetnjeg neba pretvara u slatku uspavanku dječije mašte i neiskrivljene radosti.

“Da, draga Pam, zaista bismo odmah, bez razmišljanja došli ovdje u Ameriku da nam je trideset godina i da smo znali šta nas sve čeka u životu. A sada, neka to budu samo pusti snovi koje ćemo zajedno sanjati budni”.