Pego: Priče iz USA (4)

Mojih Dvadesetčetirihiljadečetristosedamdesetidva dana

Oduvao sam te dvije svjećice koje su lelujale na torti kao zastave na olupini broda poslije Pirove pobjede dok se oluja gubila u daljini.

Dovukao sam se na ovaj drugi kontinent da to potvrdim. I uspio sam. Poslije tih neravnopravnih bitaka u kojima sam polako gubio svoj integritet i izlazio sa sve više ožiljaka koji su mi postali ratni trofeji.

Noć prije ove važne bitke bio sam sa Pitom u kineskom restoranu baš kao kod Fidije na tronošcu u Delfima. Tako je to izgledalo kad smo završili večeru i kada je radoznala konobarica malo suviše visoka za jednu Kineskinju donijela račun i mali kolačic zamotan u celofan koji je nosio tajanstvenu poruku o mojoj budućnosti pred bitku sutrašnjeg dana i pred novu godinu života u koji uskačem.

Na malom listiću papira je pisalo:

“Pred vama se nalaze velike promjene u životu”

Zato sam, sretan i zadovoljan da se bilo šta nalazi predamnom, pomogao ovom proročanstvu i odmah slijedećeg jutra , namjestio besprijekorno moj ogromni američki udobni krevet sa divnom posteljinom i bezbroj jastuka , tuširao se i izašao u šetnju putem koji je prolazio uz jezero i borovu šumu u kojoj su bile vile čiji su se stanovnici tek budili i rijetki od njih pojavljivali prijateljski mi mašuci i bodreći me u mojoj jutarnjoj šetnji sa “Good morning, How are You doing. Oh, it’s you tour”, pa sam ja, umjesto dva “lapa”, napravio tri, pa se brzo spremio, pokupio svoje stvari i knjigu za čitanje i spustio se iz kuće na dok pored jezera. Onda sam hrabro skočio sa doka na glavu u toplu vodu da dokažem te promjene i počeo da plivam na drugu stranu jezera, mirnog, čistog i ničim neporemećene površine koja je svjetlucala sa milionima malih ogledala koji su bili kao bezbroj svitaca na njegovoj tamno-zelenoj površini.

Slavio sam ovaj dan plivajući oštro na drugu stranu jezera gdje su se jedva nazirali dokovi ispred šumovitih obala i skrivenih vila, koje ničim nisu pokazivale da se u njima krije život. Bio sam sam i sretan. Pale sam na svijetu. Dečko na Jablaničkom jezeru, koji obećava.

Uvijek kad mi se dogodi rodjendan ja se sjetim i onih koji su prohujali sa vihorom i onih koji su obilježili moje sretne trenutke. Ali se sjetim i ljudi koji su na bilo koji način obznanili da i oni slave istog datuma taj važni dan. Sjetim se Šulca, mog vršnjaka i najranijeg komšije, sjetim se mnogih drugih koji su rodjeni 15. augusta, lavova i lavica po horoskopu. Ali, se redovno sjetim Marie Vogel, Amerikanke, koja se zatekla jednog jutra u “Energoinvestu”, u Propagandi /kako ružna riječ za P.R. / u Šaloma Albaharija, gdje se upravo završavao enterijer hola koji sam projektovao, pa su sa svih strana pucali pneumatski pištolji kao na O.K. Coral-u, dok je visoka, ljepuškasta Marie uplašeno sjedila i čekala sastanak sa direktorima da se kao lektor uključi u izradu materijala za englesko jezičko područje.

“Šta se ovdje dogadja” pita me ona preplašeno, dok prolazim pored nje.

“Uglavnom, ništa” kazem ja sjedajući pored nje. “Osim što momci pucaju u čast mog rodjendana koji će biti za par dana”.

Ona me gleda u čudu, ne vjerujući, pa malo zamuckivajući kaže: “Pa, i moj rodjendan je za par dana”, ja je odmah ozbiljno isljedjujem i uskoro se vade dokumenti sa obje strane koji potvrdjuju identičan dan zajedničkog rodjendana .

Život nam je poslije toga pomiješao zajednički špil karata i postali smo dobri prijatelji koji, evo, dok ja sada plivam u Savannah jezerima i ona negdje slavi u ovoj istoj zemlji i sjeća se našeg obećanja da ćemo se, bilo gdje da se budemo nalazili, sjetiti da ga zajedno slavimo i pustićemo “karmu” da poveže naše misli.

Baš bi bilo lijepo da se javim onoj melanholičnoj  djevojci sa lijepim plavozelenim očima baš kao što je i ovo jezero u kome sada plivam.

Proslavili smo rodjendan u Greenwoodu, malom mjestu pored Savannah Lakes-a u restoranu sa najboljim “stejkovima” i “ribsima” na svijetu, uz dobru muziku i prozivku koju su mlade konobarice i konobari kao igrokaz odigrali ispred našeg stola dok su ostali gledali kako torta sa svijećicama plovi prema našem stolu uz vatromet i ovacije .

Izlazeći kasno u noći iz restorana, pogledao sam u tamnoplavo nebo na kome su bili milioni okačenih zvijezda, koje sam tiho upitao :

“Koliko jos”,a pitanje mi se vratilo u milionskom ehou, ili se to meni samo učinilo.

T a n g o  u  Ch a r l e s t o n u

Naš izlet na more je počeo navrat-nanos spremanjem. Potrpali smo sve što nam je bilo pri ruci i što smo mislili da nam može zatrebati na moru i krenuli niz širok drum, udobnim bijelim mercedesom kako to već biva u ovakvim pričama pa da dodam, brže od vjetra, brže od vještica i brže od misli, kako se to već u bajkama djeci priča.

Pem vozi k’o zmaj, a ostali uživaju duboko zavaljeni u bijela kožna sjedišta, dok nas prate čisti metalizirani kamioni koji izgledaju kao dječije igračke i nepregledne kolone automobila u oba pravca, jer je ovaj način putovanja i najpopularniji budući da je voznih, željezničkih mreža mnogo manje nego u starom kraju.

Svaki izlaz sa autoputa je isti i sa obje strane je načičkan restoranima, prodavnicama i svim i svačim što može putnicima da zatreba. Dovoljno je samo za kratko skliznuti egzitom sa autoputa i odmah se od putnika namjernika pretvarate u kupca sa ozbiljnim namjerama. Ali nama se žuri da uhvatimo još malo sunca pred večer na moru i promičemo pored Sante, Auguste, Columbije i ostalih manjih mjesta zureći na sastanak sa morem i suncem. Najzad, evo nas. More je tu ali sunca nema. I dok se smještamo u šarmantnom hotelu, jednom iz lanca Best Western hotela, počinje pravi prolom oblaka koji nam ne smeta da se Mirjana i ja, kao jedini kupači, kupamo u bazenu na zaprepaštenje ostalih gostiju koji nas preplašeno gledaju iza zatvorenih prozora i spuštenih zavjesa, dok gromovi prijeteći razvaljuju kao da su tu pored nas.

To nas osvježava i opušta poslije napornog puta i ubrzo smo spremni da se sastanemo sa Lindzi, NEĆAKINJOM OD PEM KOJA JE OVDJE NA MORU VEĆ DVA MJESECA SA DEČKOM NA JAHTI, PREPLANULA, BLJEŠTAVO BIJELIH ZUBA I PRIVLAČNE SPOLJAŠNOSTI. IDEMO U PROVOD, PRVO NA VEČERU U RESTORAN NAD MOREM SA TERASOM PO KOJOJ ŠPARTAJU MLADE BIJELE STUDENTKINJE, NE ISPOD METAR I OSAMDESET, VITKE I SPRETNE, KOJE NAM UZ JELO DAJU I SVOJE NEODOLJIVE OSMJEHE KOJI MOGU DA SE NADJU U NE VIŠE OD DVADESETPET GODINA ŽIVOTNOG DOBA. MUZIKA TREŠTI IZ SVAKOG LOKALA U SUSJEDSTVU, ŽIVA, OZBILJNA I OBARAJUĆA. MALI ORKESTRI PRAVE DAR MAR. Ovo je Jug i tu nema šale. Tu su rodjeni mnogi stilovi i tu je soul najjači jer je tu bol i sirotinja bila najčešća.