B.Jeftić: Kunta Kinte u europskom Šeher Sarajevu

Opaske na diskusiju Mladena Štambuka

“Mladene, hvala ti  što si  poboljšao moju vizuru  i  usmjerio moje vidno polje
i prema načinu  pisanja riječi Evropa u ostalim dijelovima svijeta. Tvoji razlozi
za pisanje su  opravdani i dragocjeni i  po tome što se  mnogo čitalaca interesuje
za ovu temu.

Težište moga pisanja je više bilo na  pokušaju  da  sagledavam kuda plove
ovi naši  bh. jezički  gusarski brodovi, nego da se samo bavim pitanjem
transkripcije i transliteracije, što je u ovoj temi, takodje, važno i neophodno.

Čini mi se da nije deplasirano da kazivanje počnem jednom reminiscencijom.
Prije četrdesetak godina Sarajevska televizija emitovala je seriju u kojoj su se
mogli, kroz vijekove, pratiti istorijski dogadjaji od početka «lova» na afričke
zdrave i mlade crnce, i njihovog odvodjenja brodovima – tamnicama na
plantaže bijelaca u južni dio Sjeveroameričkog kontinenta – sve do
kazivanja, sjećanja, ispovijesti i pričanja o tome najstarijih crnaca prošlog
vijeka. (Nisam siguran, ali mi se čini da se ta serija zvala “Korijeni”).

Robovlasnici su premlaćivali robove da  bi ih natjerali da promijene vlastita
imena i da prihvate ona koja su im odredjivali vlasnici plantaža. Jedan
mladi, zdravi i snažni crnac mučen je do iznemoglosti jer je uporno odbijao
da to prihvati i govorio da se zove Kunta Kinte, ali je na kraju, da bi ostao
živ, prihvatio gazdino prezime i ime.

Kada  smo vec počeli da  razmatramo EU(ropu) i EV(ropu) sa više strana,
predočiću još neke ilustracije balkanskih metoda torture nad jezikom (koje traju,
usput budi rečeno, jedan milenij, pa ne prestaju ni danas).

Na  Univerzitetu «Kliment Ohridski» u Sofiji, gdje sam bio jugoslovenski
lektor za sh. jezik i predavao lingvističku stilistiku, saznao sam od studenata
(1989.god.) da je za vrijeme vladavine Todora Živkova -  Turcima, koji su bili
u velikom broju stanovnici Bugarske, naredjivano da mijenjaju svoja imena  i
uzimaju bugarska. Mnogi su zbog toga iselili u Tursku, a veliki broj ih se i
vraćao zbog tamošnjih teških uslova za zivot. Najteže je bilo starijim
stanovnicima koji su, da bi dobili zdravstvene usluge, morali da mijenjaju
imena, da se «pokrštavaju». Zbog zaboravnosti i nesnalaženja nosili su
ceduljice u džepovima da se podsjete kako im je ime, da bi dobili lijekove
i  ljekarsku pomoć. Npr. umjesto Sabrija,valjalo im je reći Todor ili Hristo.

U minulom ratu u našoj drzavi Bosni i Hercegovini jedna od ključnih
značajki  u (ne)sporazumijevanju jeste da je samo postojanje pojma
(jezičkog, tj. riječi) počelo da se kvalifikuje kao krivica. Samo ime
čovjekovo tovareno mu je na ledja kao grubo istesan samar na kome je svaki
pustahija i nehljebović mogaoa jahati, pucati bičem, urlati, pljuvati,
tjerati sa ognjišta i ubijati. ( Fridrih  Niče je govorio: »Ludilo kod
pojedinaca je rijetkost – ali kod skupina, stranaka, religija, naroda
i razdoblja  — pravilo».)

Nakon svih strahota što su preživjeli prognanici iz BiH, često su u
izbjeglištvu upozoravani:»Mi ne prodajemo hljeb, već kruh» ili: »Mi
ne pravimo kruh već hleb (hljeb)». Često su polukvalifikovani
trgovački ili ugostiteljski pomoćnici najžešći jezički cenzori i
«policajci», a budući da je veliki broj (ako ne i dominantan) Balkanaca
na takvom nivou i u ocjenjivanju šta je demokratsko, a šta nije, onda
nije ni čudno što u ratnom i poratnom jeziku, a i danas, sve više i
nakaradnije, imamo pojave tabua za riječi (vox interdicta seu sancta;
Zabranjena upotreba riječi zbog mitoloških vjerovanja, praznovjerja,
predrasuda, postojanja cenzora; R. Simeon: Rječnik).

Izrazit primjer stvaranja tabuizama bila je presuda ideologa kojom se
zabranjivalo ime bosanski i Bosna (u toponimima, administraciji i
drugdje) te i  upotreba  ijekavskog izgovora u javnim medijima itd.

Rasprave oko pisanja  firme na hotelu Evropi  i riječi “nogometni klub”
vodjene su prije više od deset godina u listu «Oslobodjenje»(30.jun, 6.
jul i 10.august 1998). U napisu  pod  naslovom «Ma nek` ste vi Europljani!»
gdjica  Kuci je lamentirala: «No, hotel u blizini Baščaršije koji  se oduvijek
zvao Evropa neslavno je preimenovan. Vise nije Evropa, nego je Europa»
(«novoizvješena firma»)…»Jer Sarajlijama će i Željo uvijek ostati fudbalski
klub, kakvo su mu dali ime 1921.godine kada se rodio, i nikad neće postati
nogometni, kako su smislili neki poput novih «jezičkih čistunaca», koji
očito nemaju  prečeg i UNOSNIJEG (Verzal M.J.) posla  od «europeiziranja»
grada koji zapravo i nije njihov zavičaj. U ime onih kojima jeste i koji su
decenije proveli baš u Hotelu Evropa, ne možete nam dirati  grad «.

Medjutim, u osvrtu na pisanje gdjice Arijane Kuci, gospodin Paponja, urednik
«Stećka», za oblik EVropa tvrdi: »Nama je ovaj oblik stigao preko Srbije gdje
je blizina dvaju samoglasnika u dodiru s povremenim samoglasnikom R
uvjetovala razjednačavanje unutar te skupine glasova. U svemu ovome, kako
rekoh,  može se otkriti politički motiv, otklon od prakse u hrvatskom jeziku,
u kojem se riječi  fudbalski i Evropa obvezatno zamjenjuju riječima nogomet
i Europa».

Ja sam  tada dokazivao da ovi  «argumenti« nisu u skladu sa praksom u
hrvatskom jeziku. Izlišno je bilo i da komentarišem da priča o »blizini i
dodiru, i razjednačavanju» je  diletantska i nije utemeljena na poznavanju
fonetike. Zatim, ako već u  slovenačkom i hrvatskom jeziku ima istih
riječi, npr. odvjetnik, postaja, glazba, znanost, nauk, postelja, zemljovid,
samokres itd. zašto to EV ne bi moglo doći iz slovenačkog i još sedam
drugih slavenskih jezika, nego je moralo doći iz srpskog?

Neki Vankuverčani koji u Srbiji treba da brane magistarske ili doktorske
teze postavljali su mi pitanja  šta je  u skladu samo sa srpskim jezikom  i
tražili od mene da im i lektorišem radove. Npr. da li se kaže kategoriše ili
katerigorizira; da li  je ispravno sintetizira ili sintetizuje ili sintetiše; konzerviše
ili konzervira; distribuisan ili distribuiran; transformiše ili transformira ;
prebukisan ili prebukiran; informisao ili informirao; restauriran ili
restaurisan. Ovo su me pitali većinom inžinjeri, jer, navodno, da profesori
univerziteta, njihovi mentori, na to obraćaju veliku pažnju (čak da su
moguća i neka depresiranja zbog zanemarivanja nacionalnih težnji, i sl.).

Kad me jedna studentkinja upitala šta je srpskije, bosanskije, i hrvatskije:
kompromitirala, kompromitizirala ili kompromitovala (ne sjećam se kojom
je nacionalnom mokrom carapom bila udarena i ko joj je tražio da to bude)
–  tada mi je » pukao film» i zakleo sam se da na to više nikada u životu
neću obraćati pažnju, niti o tome raspravljati.

Prije više od 150 godina, Čarls Latvidž  Dodžson, alijas Luis Kerol, profesor
matematike i književnik, (kod nas najpoznatiji kao pisac velike priče za djecu
«Alisa u zemlji čuda»), putem Hamptija Damptija, Alisinog neobičnog
poznanika, kazao je  nešto o jeziku što je i danas veoma aktuelno: »Riječi su samo
sredstvo za sticanje prevlasti, što znači ja sam gospodar jer se služim jezikom».

Pa kakve sve ovo ima veze sa Kunta Kintom? Ima. Hoćemo li  kada dodje na
vlast pobjednička stranka,  bezistan početi da nazivamo  -  pokriveni trg, ili Babića
bašča nazvati Babića vrt, ili Baš bunar – šetalište poviše Travnika, ili umjesto
Bulbul mi poje nad šadrvanom – zapjevati : Slavuj mi pjeva nad vodoskokom.?

Ili – kada kažem Fajanu :»Budi mukaet», meni je to mnogo ljepše da kažem
nego:» Obrati pažnju» ili: «Nemoj zaboraviti», »Neka ti je na pameti», »Veži
čvor na maramici» itd.

Mnogima  česta upotreba glasa H zasmeta, ali nekada
je zanimljiv kao stilem, stilistička markacija i rezerva. Negdje sam u
sjeverozapadnoj Bosni čuo: »Ma kakav Suljo. Suljo je laHkić». Bilo je to za
kafanskim stolom i razabrao sam da je Suljo: petljanac, vrdalama, nepouzdan,
j..ivjetar, slab karakter, lijenština, da obeća «naveče trista – ujutro ništa».
Sve je to podrazumijevalo i obgrlilo ono H.

Ne sjećam se tačno, ali mi se čini da je to bilo na Gradačačkoj kuli, kada
sam seirio i zavolio glas H. Od mehandžije sam tražio šljivovicu ali
maksuziju, a za cijenu ćemo lako – halalosum, kolika je da je. Na to je
on išaretom dao naputak  momku i rekao: «Daj mu, mali, onoga cvaHata».

Bilo je to od Boga piće «što bistri um i čeliči karakter» i bilo mi je žao
što nije bilo mojih drugova meraklija sa mnom da kažu da je hrana
luksuz, a da se od pića živi.

Na Četvrtom kongresu  slavista u Ohridu, prije više od 45 godina,
profesor Mate Hraste je poručio slavistima: «Drugovi, neka žive i vlak
i voz. Ne gledajte s mržnjom na dublete, već s ljubavlju».

Hotel Evropa bio je najprestižniji hotel u gradu više od 120 godina i nosio je
to ime od postanka. I ono nikome nije smetalo ni za vrijeme Austrije koja je
vladala velikim dijelom Evrope. Blogovci u komentarima pišu da je danas za
situaciju u Sarajevu  korisno, komercijalno, utilitarno i turistički opravdano
da na Hotelu imamo i natpis EUROPE, kako se piše i na najznačanijuim
zapadnoevropskim jezicima, ali tu bi morao stajati i natpis EVROPA;
navodjenje razloga za stavljanje i ove druge firme za Sarajlije je nepotrebno
do uvredjivosti.

Prodje onolika i onakva Olimpijada u Beijingu (enleski se to čita
Bežin ili Bedzin) to je, ko biva, na našim bchs. jezicima Peking, a niko
nam ne reče kako se to piše i izgovara na kineskom i engleskom.

Što se tiče našeg čapraz – divana na Blogu, oko EU ili EV, moram
da parafraziram najznačajnijeg hrvatskog istoričara književnosti
dvadesetog vijeka Antuna Barca – da je sudbina malih naroda
da se batrgaju izmedju vlastite megalomanije i slijepog sluganstva
velikim narodima.

Bato Jeftić