Koliko putuje voz od Tunisa do Sarajeva?

Napisano povodom smrti Delahmetović Rusmira – Caneta

Čekajući nekog Sarajliju da iz poštovanja napiše nekoliko rečenica o sportskom velikanu i čovjeku, Delahmetović Rusmiru – Canetu, koji nas tako mlad napusti 22. septembra 2008., razočaran što na blogu ne ugledah traženi tekst, osjetih se obaveznim da nešto napišem o ovom izuzetnom rukometašu.

U utorak ujutro moj prijatelj mi javi da je preminuo Cane. Tužna vijest nas je odvela tog dana na Gradsko sarajevsko groblje Vlakovo. Zbunjeni skup ljudi, pretežno iz rukometa, potvrđivao je da je ova vijest i mnoge druge iznenadila, iako je Cane dugo bolovao. (Prilog: slika 2 – Zdeno, Koso, Max, Cane, Ćito).

Ponikao u Želji, postao prvotimac, omladinski reprezentativac BiH i Jugoslavije, pa seniorski reprezentativac Jugoslavije…Otprilike isti sportski put kao moj, ali u drugom gradu, u komšiluku. Ti nas putevi zbližiše 1975. godine, u vrijeme procvata jugoslovenskog i bosanskohercegovačkog rukometa i sistematskog rada u sportu. U tom vremenu konstantnih reprezentativnih priprema i putovanja, Cane i ja postadosmo česti „cimeri“, jer po receptu selektora Ivana Snoja, golmani su dijelili sobu, konkurentni bekovi isto tako, ostali također…. A nas dvojica smo igrali iste pozicije, pivota. (Na slici Seniorska repr. Jugoslavije, Švedska 1977. Rusmir sa brojem 15.)

I tako svakog novog putovanja i boravka daleko od kuće, upoznavao sam sve bolje svog cimera – Caneta:Tunis, Bugarska, Mađarska, Rumunija, Slovenija, Srbija, Kosovo, Napulj, Svjetsko omladinsko prvenstvo u Švedskoj, Trofeji Jugoslavije u Nišu, Šapcu, Bjelovaru, Nagrada Švicarske, Četveroboj nacija u Ljubljani, Trofej Čehoslovačke, Svjetsko studentsko prvenstvo u Poljskoj, rukometne škole, desetine dana priprema… Caneta i Tunis nikada neću zaboraviti.

Jednog ljeta bili smo na pripremama u ovoj zemlji kao omladinski reprezentativci Juge.Slaba hrana u hotelu odvela je nas dvojicu na ručak u neki restoran, a urođena sporost Tunižana i saobraćajna gužva da zakasnimo na početak treninga.Od trenera, Srđana Praljka – Šjora dobili smo prekore i onu njegovu poznatu rečenicu za neposlušne: „Na voz i kući ! (Valjda zaboravio da smo u Africi !!!).

I tako nas dvojica „cimera“ preskočismo trening i zabrinuti odosmo tugovati u sobi.I dok sam ležao na krevetu i gledao ventilator kako se okreće na plafonu bijeli sobe, Cane me upita:„Koliko voz putuje od Tunisa do Sarajeva ? „(Nikada ga nisam pitao da li je mislio ozbiljno!?) Sutra je bio novi dan i obojica smo otišli na trening.

I dok je šest pogrebnika vlakovačkom ilovačom zatrpavalo kovčeg ove velike ljudine i nezaboravnog rukometaša, kroz moje misli proleti nebom voz iz Tunisa preko, Sredozemnog mora, do Sarajeva…

Antović Zdenko, Visoko -BiH

FOTOGRAFIJE:
1.jpg: U jugoslovenskom klubu u Švedskoj
2.jpg: Zdeno, Koso, Max, Cane, Ćito
3.jpg: Seniorska reprezentacija Jugoslavije – Cane broj 15, Švedska 1977.
4.jpg: Omladinska reprezentacija Jugoslavije – Cane broj 15, Šabac 1978.