Neno: Ćuna je bio ČOVJEK kad je najviše trebalo

Mnogi će se začuditi kada pročitaju slijedeći prilog da se Neno Ivanišević ponovo javlja na blog jer ga već mjesecima nema sa prilozima ili komentarima. Ćunina iznenadna smrt bila je povod da nešto o tome napiše, ali još uvijek nespreman da se to objavi na blogu. Ukratko, odlučio je da svoju ratnu ispovjest saopšti svojim najbližim prijateljima, a mene, kao urednika bloga, izostavi sa tog spiska “da ne bih slučajno došao u iskušenje da to objavim”!

S obzirom na ubjedjenje “nekolicine prijatelja” da ovaj ratni zapis zaslužuje da ga mnogi od čitalaca (čitaj Nenine sportske i sarajevske raje) pročitaju, napravljena je čitava mala zavjera da se Neno ubjedi i pristane. Iskreno rečeno i Neno je intimno bio zainteresovan da istina o Ćuni kao velikom ČOVJEKU ispliva na svjetlo dana.

Evo kako je izgledala Nenina poruka:

“Par dana se odlučujem da napišem par riječi o pokojnom, danas sahranjenom Ćuni i da to pošaljem Vladi na blog jer mislim da je neprimjereno da na tom nekom sastajalištu jednog dijela bivše sportske raje Sarajeva, gotovo gluho prođe njegova prerana smrt. Dva tri puta sam nešto napisao, pa onda bacio. Jedno, jer sam sebi obećao da više nikada neću nešto napisati za blog, a drugo jer to više i nije mjesto okupljanja nekadašnje naše raje. Ima i treće. Ne slažem se u mnogo čemu sa vlasnikom i urednikom bloga što su moji lični stavovi i opredjeljenja i što nije za javnu upotrebu. S druge strane, imam ljudski dug prema Ćuni i prema svima vama da vam saopštim kako sam Ćunu doživio u ratu.

To nenapisano pismo Vladinom blogu izgledalo bi ovako:

Sličica Ćune razbijača iz drugog ugla

Ne bih o coca coli i o tome da li je papa maznuo lovu za reklamu /jeste sigurno, ali nije bitno/, ne bih o cijenjenim novinarima iz Splita u ratnom Sarajevu koji su došli da pogledaju novi zoološki vrt i igre bez granica, pa put pod noge odakle su došli /senzacija blizu, zračne linije ni 150 km i možeš pisati šta god hoćeš jer to niko ne može provjeriti, a onima UNUTRA pun kofer svih novinara svijeta pa i onih iz Lijepe naše/, niti bih o tome šta je kasaba i da li kasabu kasabom čine ulice i građevine ili ljudi/o pozorištu takode ne bih jer ga ponekad puni zadnja kafanska pjevaljka Hanka Paldum/, jer sve to može prouzrokovati da se probude uspavani pacovi i goniči vještica. A bolje je i za čitateljstvo i za njih da se ne probude /moje društvo nisu i neće nikada biti, a ovo i nije bilo u konceptima pisama blogu.

Htio sam samo par rečenica o čovjeku sa kojim sam i protiv koga sam nekada davno igrao rukomet, koga je bio glas da je prijeke ili nezgodne naravi, o čijim sam susretima sa bivšim suigračima u poslijeratnom Sarajevu čuo mnoge priče, o mom poznaniku i pomalo prijatelju Memnunu-Ćuni Idžakoviću. A sličice su moji susreti sa Ćunom za vrijeme rata. Sretali smo se slučajno, drugačije i nije moglo u raspadu svih mogućih sistema za socijalnu komunikaciju, dosta često za prilike u kojima smo preživljavali. Sretali smo se na Titovoj, u Vase Miskina, Kralja Tomislava, kod Doma Milicije, u Skenderiji, a razgovore smo vodili uz muzičku pratnju artiljerije i raznolikog pješadijskog naoružanja. On u uniformi, a ja u civilu. On Memnun, a ja Nenad, dnevno prozivan kao četnik /slučajno me rodila Hrvatica iz Dalmacije, a po ubjeđenju Jugović i još crven/ kome je savjetovano MARŠ iz Sarajeva jer to nije moj grad! U gadnim vremenima, a ta su bila sigurno takva, najveći broj ljudi pokaže svoje pravo lice. Tada sam upoznao, za mene, jednog novog Ćunu. Uz obavezan zagrljaj i poljubac pri svakom susretu, uz ne prijateljske poglede i komentare nekih koji su nas obojicu poznavali, /zagrliti i poljubiti na javnom mjestu nekog ko se zove Nenad u to vrijeme nije bilo ni malo zdravo/, pitali smo se za zdravlje, za porodicu, pokušavali zajednički naći odgovor na pitanje kako preživjeti. Svaki puta mi je nudio pomoć ako mi nešto treba. A niti je on mogao pomoći meni, niti ja njemu. Ja to neću zaboraviti nikada. Nudio mi je prijateljstvo a to je nešto najvrijednije što vam neko može darivati. Tad sam shvatio da je Ćuna pravi ČOVJEK /na tastaturi ne umijem pritisnuti još veća slova koja on zaslužuje/.

I kada god bih kontaktirao sa nekim od poznatih u Sarajevu ili kada je neko kretao na tu stranu, na pitanje da li nešto za mene mogu učiniti, molio bih uvijek isto. Da u moje ime mnogo pozdrave Ćunu. Zadnji puta mu je Caki u bolnici, neposredno pred smrt, izručio moje pozdrave.
Neka mu je laka zemlja.
Vaš Neno