Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Alen ?ustovi?: Nagrada za roman “Eloi, Eloi”

Alen ?ustovi?: Nagrada za roman “Eloi, Eloi”

Nešo Vitla?il nam je poslao ovaj prevod ?lanka o Alenu ?ustovi?u i njegovom nagradjenom romanu “Eloi, Eloi”:

Eloi, Eloi

naslov je romana, prvijenca, Alena ?ustovi?a, dobitnika “Premio Alberto Falck” za 2007 god. (novembar) Fondacije za kulturu Ambrosianeum di Milano.

Ova nagrada se dodjeljuje neobjavljenim djelima na italijanskom jeziku koja kao centralnu temu imaju potragu za duhovnim vrijednostima u savremenom društvu.

Alen ?ustovi? ro?en je 1981. godine u Mostaru. Kao dje?ak je doživio rat i kao izbjeglica
1993.god. dospio u Italiju. Diplomirao u Rimu, danas živi u Milanu, gdje radi kao novinar.

Roman u izdanju, jedne od vode?ih izdava?kih ku?a, “Mondadori”, objavljen je (polovinom) ove godine.

O romanu

* Izdava?:

– …Alen ?ustovi?, na osnovu vlastitog iskustva, s izuzetno lucidnim pogledom i istovremeno punim poštovanja, konstruiše roman sposoban da pro?e, bez retorike, užasne doga?aje skorašnje evropske istorije i zaroni u najtamniju dimenziju mra?ne strane ljudske psihe. Rije?i “Eloi, Eloi”, na ovim stranicama su krik bola i istovremeno neizbrisive nade. Sa ovim snažnim prvim nastupom, ?ustovi? stavlja u prvi plan patnju ?ovjeka povrije?enog nepravdom, ali sposobnog, više od svega, vjerovati u obe?anje oproštaja i pomirenja. –

* Književnik, Silvio Mengotto:

– Franz Kafka s razlogom kaže da “knjiga treba biti kao sjekira koja razbija smrznuto more u nama”. Knjiga, Eloi, Eloi, je neo?ekivan ledolomac.

… Roman preta?e sje?anje na ovu prošlost u 48 poglavlja koja su mala remek – djela književnog i istorijskog preplitanja. … –

* ?itaoci:

– Re?i da je dobra knjiga, veoma je malo. Ovo je jedan od najljepših romana koje sam pro?itao posljednjih godina, a nakupio sam ih se prili?no. … Podstakao me je na razmišljanje o zlu i o apsurdnostima koje ?ovjek uspijeva stvoriti ako dozvoli prostor ravnodušnosti u svom srcu. Ovo je knjiga koja podsti?e na razmišljanje o dobru i zlu, o vjerovanju u nešto što je ve?e i što je u svakom od nas. Ovo o sadržaju. Što se ti?e stila, forme, nema na ?emu da zavidi mnogo starijim i više “trošenim perima”. Iznena?uju?e je, ustvari, da je jedan roman tako snažan, prva knjiga koju je napisao mladi? ro?en 1981. god. –

– Zadivljuju?a je zrelost i dubina rasu?ivanja pisca koji se zna poistovjetiti sa razli?itim likovima prenose?i svoju nježnost prošaranu nostalgijom i ujedno njegova kriti?ka sposobnost u su?eljavanju sa balkanskom kulturom i civilizacijom ispletenom brojnim protivrje?nim ?iniocima.

Nevjerovatna je sposobnost kojom, kao stranac, vlada jednim tako teškim jezikom kao što je italijanski. U nekim odlomcima je korištenje odre?enih izraza tako zahtijevno da skoro kompromitira spontanost i prirodnost naracije.(jedna lagana kriti?ka nota koja ništa ne oduzima divljenju i simpatiji koji se osje?aju za ovog sjajnog mladog autora). –

– Ovo je jedan od najljepših romana koje sam ikada ?itala. Autor se su?eljava sa teškim temama sa mnogo osjetljivosti. Uznemirio me je zaista, naro?ito posljednje stranice. U odre?enim trenucima ?inilo mi se da preživljavam ove tragedije na vlastitoj koži. Izvrsno mišljanje ve? od prvih stranica. Jedna od onih knjiga koja te uvu?e odmah kao u jedan vrtlog…-

– Pro?itala sam ovu knjigu bez daha. Zaokupi te svojom mekom evociraju?om, naracijom, sa kojom me?utim ?ustovi? razmatra veoma teške teme: smrt, rat, vjera, oproštaj. Sve to je uronjeno u jednu izuzetno jaku percepciju nade, nade koja nadilazi svaku bol. ?ini mi se ve? dovoljno u ovom svijetu u kojem imamo užasnu potrebu za velikim pitanjima, za su?eljavanjem sa istinskim pitanjima života…-

* Intervju s autorom:

Otkuda to, taj izbor biblijskog naslova, je li možda religija u središtu Vašeg romana?
Ne, religiozni aspekt nije bio predmet mog interesovanja, koliko više vjerovanje i nada. U rije?ima na aramejskom koje je izgovorio Isus na križu prije smrti, nisam želio vidjeti religiozni krik, nego krik nade bilo koje osobe koja se na?e u beznadežnoj situaciji.

Je li to bio i Vaš krik?
Naravno, u ovoj knjizi, koja pokriva vremenski raspon od oko trideset godina, je dio pri?e o mojoj zemlji i, ne prave?i autobiografiju, rije?ima dvaju protagonista želio sam ponovno pro?i ono što se je desilo meni, mojoj porodici i mnogim mojim prijateljima tokom ratnih godina. U romanu se pri?a o Emiru, bosanskom muslimanu koji je upoznao komunizam i me?unacionalni rat koji ga je transformisao u nemilosrdnog i surovog ratnika. Došavši u Italiju susre?e Armanda, bivšeg katoli?kog sve?enika koga su mnoge kontradikcije poziva i života usamile u dubokom doživljaju bola. Oboje su u sukobu sa samim sobom i traže pomirenje koje bi dalo smisao njihovoj prošlosti da bi se mogli okrenuti budu?nosti.

Vi ste vjernik?

Sin sam muslimana i pravoslavne hriš?anke i živio sam u zemlji gdje su miješani brakovi bili svakodnevna pojava. Me?utim, moji roditelji, kao ve?ina Bosanaca, bili su laici, nisu prakticirali religiju i ja nisam bio usmjeren ni prema ijednoj konfesiji. Došavši u Italiju, tokom studija, upoznao sam don Ugu, sve?enika, koji je doprinio mom duhovnom sazrijevanju i koji me je, osvojivši me svojom jednostavnoš?u, približio katoli?koj religiji.

Jeste li mišljenja da religija dijeli?
Ne, religija ne, ali pogrešno shvatanje religije dà i moja zemlja, Jugoslavija, neprekidno u ratu, to dokazuje. Svaki ?ovjek ima potrebu da vjeruje u nekoga ili u nešto, ali pogreška dolazi kada se na prvo mjesto ne stavlja ?ovjek koji ispovijeda religiju, nego pravila te religije, misle?i da je ona najbolja. Tokom naci-fašisti?ke invazije na Jugoslaviju, Tito je uspio ujediniti narode protiv zajedni?kog neprijatelja, eliminišu?i vjerske razlike: bilo je važno samo biti jugoslavenski gra?anin. Poslije njega, nacionalisti?ki politi?ari, poput Miloševi?a, oslonili su se na pretenziju superiornosti vlastite religije i u jednoj klimi ravnodušnosti, formalne pripadnosti religiji, dozvolilo se je biti manipuliranim, prolivši mnogo krvi.

Koja je poruka Vaše knjige?

Trebala bi biti razmatranje posljedica jedne iskrivljene zamisli o vlastitim uvjerenjima, ne samo religioznim nego i o onoj tamnoj strani ?ovjekove psihe koja ga navede da po?ini zlo. Radi se o teškoj knjizi, ali punoj nade, jer uvjeren sam da uspijevamo dati najbolje od sebe kada dotaknemo dno naših nevolja i kontradikcija.

Jeste li se više vra?ali u Bosnu?

Da, ali ve? odavno više ne idem, jer osje?am se strancem. Ve?i dio moje rodbine je izbjegla u Ameriku, Španiju i Australiju, a malobrojni prijatelji koji su ostali u Mostaru su se mnogo izmijenili, fizi?ki i psihi?ki i ljudi još nemaju duh življenja u miru, kao što je to u odre?enoj mjeri prisutno u cijeloj Jugoslaviji. Dosta je pomisliti na Kosovo koje je svojom nezavisnoš?u uzbunilo me?unarodnu zajednicu.

Sada, Vaš život je u Italiji, koji su Vaši snovi?

Kao mali sanjao sam da budem ratni izvješta?, upravo zato što sam rat doživio na vlastitoj koži, ali sada kada imam porodicu, promijenio sam ideju. Diplomirao sam žurnalizam i iako nije laka profesija, imam više saradni?kih poslova i radim kao korektor za jednu malu izdava?ku ku?u, ali moja želja je postati pisac. Ve? prikupljam ideje za novi roman, potpuno razli?it od “Eloi, Eloi”, ali nadam se da ?e biti iste sre?e.”

______________________

* (Eloi, Eloi, po?etne su rije?i, krik, Krista raspetog na križu:”Moj bože, moj bože, zašto si me napustio”.)
* Napabir?io sa italijanskih Web stranica i “preveo”, sve pucketaju?i prstima i lijeve i desne, samo za dovla-net, Nešo.

S “pucktanjem prstima” prvi put sam se sreo u slu?aju Gašinom.

Gašo je bio jedan od posljednjih uzgajiva?a golubova na Skenderiji.

Imao Gašo: lepezanere, prevrta?e, ga?ane, – svaku vrstu. Dolazili drugi uzgajiva?i i iz udaljenih kvartova, raja, kod Gaše, da kupe, da upare, da razmijene mišljenje, znanje i iskustvo. Imao i znao Gašo sve o golubovima, ali manjkalo opšte priznanje, uvažavanje raje.

Jer, godine su kada filmskim platnom suvereno vladaju Alain Delon i Jean Paul Belmondo, kada u tople komšijske domove ulazi nova tehnologija sa doma?im know-how-om: gledanje kroz širom otvoren komšijin prozor ili sa portabl šamlice u “mali ekran tu?eg tv-prijemnika”. I upravo jedne od tih godina, po?etkom šezdesetih, dugo se prepri?avalo, maštalo, o tome kako su: Longo, ?enga, Klica, Biba, Kavaza, … u broju dostojnom završne ?a?ke ekskurzije, ve? ste?enu famu krunisali nezamislivim podvigom – “udarili nogu preko grane”.

Nakon ovog izazovnog doga?aja, Gašo odlu?i da se iz polumraka, gugutanjem ispunjenog tavana, vine u sazvijež?e sarajevskih mangupa.

Rasproda Gašo ljubimce i “udari nogu preko grane”, ali namjeren da se vrati, da uživa u svom letu.

Svi putevi vode u grad svjetlosti.

Nakon izvjesnog vremena, zlobnici govoraše: ”…tri mjeseca …”, vrati se Gašo, obasjan nekom novom svjetloš?u, ali pogleda strogog, kriti?kog, maltene omalovažavaju?eg.

Pod rukom primjerak Paris Match –a.

Danima je odlazio u “Gradsku”, prije podnevnog okupljanja, zauzimao mjesto na kojem se najbolje vidi raskriljeni Paris Match i … “?itao”, udubljen i neosjetljiv na sve što se oko njega dešavalo.

I trajalo bi to hodo?aš?enje “Gradskoj” ko-zna-kol’ko-dugo da isti oni zlobnici nisu raširili pri?u kako je Gašo, u rijetkim trenucima, kada bi razgovarao sa smrtnicima, po?esto pucketao prstima ne mogavši da se sjeti:”Kako se ono kaže …?”.

Pucketanje prstima se raširilo kao epidemija, žarište na ?obaniji i – Gašo prestade hodo?astiti “Gradsku”.

Elem, napucketah se i ja, više na italijanskom (i nije mi “vatra”), ali i na našem (sve “im”, “njima”, nešto “poru?ujem”, k’o: eto otadžbine i imaš i nemaš, ali, evo, ostadoh i bez jezika).

A, stalo mi da ovaj izuzetni uspjeh, izuzetno mladog Alena, dostojno i prevedem, predstavim, da ne zabrljam nešto. (Valjda nisam?) Jer, na našem jeziku – ne na?oh!?

Begzada mi veli:”Pucket’o bi ti tako i da si u Sarajevu, ?uturume!”

Pa, dijasporo, pucketa li se?

Komentari (3)

1
zdenka tribe
Thursday, 6. November 2008 u 11:15

VRIJEDILO JE PRO?ITATI DO KRAJA, IPAK!
Profesionalno deformisana, odmah sam uo?ila neslaganje ? prezimena sa ? u originalnom tekstu i zamalo da ga “ostavim za drugi put”.
Elem, pro?itala o mladom autoru i pohranila u memoriju pam?enja (da vidim gdje ima da se kupi na našem jeziku), kad tamo, kad ima još!
Šteta što tekst o PUCKETANJU PRSTIMA ne stoji samostalno – zaslužio je!
Naime, lakše je “pokrstiti” stranu rije? kada nam zatreba nego se potruditi – zapucketati prstima – pa na?i odgovaraju?u na svom jeziku, zar ne?
Naš blognamnasušni obiluje primjerima “nepucketanja” i ?esto zastanem, latim se rje?nika, i pokušavam da skontam šta je pisac htio da kaže.
Sje?am se jednog Peginog teksta gdje je jedino rješenje bilo da ga prebacim u program za obradu teksta i da uklju?im AUTOCORRECT, koji veoma ?udno reaguje na naš jezik. Pokušajte, zaista je mnogo smiješno.
Zdenka

2
Lejla Bogdanovic
Thursday, 6. November 2008 u 22:01

Ja mislim da je prevod odlican, a pucketa li se pucketa.
Znate kako nasi kazu: “Ma ja sam sve razumio samo neznam da povratim.”

Da je knjiga prevedena na nas ili Enfleski, kako je mozemo naci

pozdrav
Lejla B.

3
Nešo
Sunday, 9. November 2008 u 18:52

Zdenka, Lejla – zahvaljujem na pažnji iskazanoj ovom prilogu s Vašim komentarom (i uzvra?am pozdrave).
O?ekivao sam, nadao se u stvari, da neko, bolje informisan, demantuje navod kako o ovome nema ništa na našem jeziku – ništa u novinama ili …
Ako je tako, onda sve ovo samo demonstrira planetrane razmjere jada jedne male zemlje i jednog malog naroda, ali, da ne bude sve crno, i bogatstvo duha, duhovnog naslije?a njenih ljudi koji, i u uslovima života u drugim zemljama, uspijevaju da se izdignu iznad “zlatne sredine”, da napišu “nešto” što je njihovo iskustvo, saznanje poneseno iz zemlje porijekla, da to “nešto” napišu u 26-oj godini i to uznemiravaju?e prihvatljivo i za nekoga ko ne dijeli isto iskustvo i saznanje, – da napišu, dakle, to “nešto” na univerzalan na?in.
Jer, ovaj mladi autor je pola svog dosadašnjeg života proveo u okrilju svoje zemlje, svog naroda i njegove duhovne tradicije i jezika, a drugu polovinu iš?ekuju?i oca da se živ, nakon okon?anja rata, iz Mostara, pridruži njemu i majci na Sardiniji, sele?i se u drugi grad – Matera, pa u Rim na studij, pa u Milano, privikavaju?i se … i u?e?i strani jezik.
Napisati bilo-šta suvislo, bilo-šta što ne spada u “filozofiju debelog crijeva”, zahtijevan je zadatak i na materinjem jeziku, a takav rezultat, dakako, zaslužuje pažnju javnosti.
Napisati “nešto” na stranom jeziku, jeziku zemlje koja, uopšteno govore?i, i nije baš naklonjenih doseljenicima, strancima (zbunjena ?injenicom da se je, neo?ekivano, od emigrantske pretvorila u imigrantsku zemlju), napisati, dakle, “nešto” što je nagra?eno, publikovano, što se zove “roman” – u najmanjem, vijest je za novine, u Alenovoj i našoj nam otadžbini.
“Ne piše se zato da bi se reklo nešto, nego se piše zato što ima nešto da se kaže” – citat je Francis-a Scott-a Fitzgerald-a, koji je Alen izabrao za moto svog romana. O?igledno je imao nešto da kaže, jer ovo prvo dodijeljivanje nagrade “Alberto Falck” pripalo je njemu (a njegov roman nije bio jedini na konkursu – ovo: za svaki slu?aj).
Mladog autora ovdje ne smatraju “svojim” i teško da ?e ga ikada smatrati,
pitam se da li u Bosni …ili nam je možda zemlja premala, neja?ka da podnese sve postoje?e, a kamoli još i neke nove pisce.
Opravdano je nadati se da ?e naši izdava?i uraditi svoj posao profesionalno, u duhu svoje kulturne misije i uskoro objaviti ovaj roman i na našem jeziku, jer ako ništa drugo podsticajan je primjer za Dayton – generaciju.

UpiĆĄite komentar

VaĆĄ komentar