Alen Ćustović: Nagrada za roman “Eloi, Eloi”

Nešo Vitlačil nam je poslao ovaj prevod članka o Alenu Ćustoviću i njegovom nagradjenom romanu “Eloi, Eloi”:

Eloi, Eloi

naslov je romana, prvijenca, Alena Čustovića, dobitnika “Premio Alberto Falck” za 2007 god. (novembar) Fondacije za kulturu Ambrosianeum di Milano.

Ova nagrada se dodjeljuje neobjavljenim djelima na italijanskom jeziku koja kao centralnu temu imaju potragu za duhovnim vrijednostima u savremenom društvu.

Alen Čustović rođen je 1981. godine u Mostaru. Kao dječak je doživio rat i kao izbjeglica
1993.god. dospio u Italiju. Diplomirao u Rimu, danas živi u Milanu, gdje radi kao novinar.

Roman u izdanju, jedne od vodećih izdavačkih kuća, “Mondadori”, objavljen je (polovinom) ove godine.

O romanu

* Izdavač:

- …Alen Čustović, na osnovu vlastitog iskustva, s izuzetno lucidnim pogledom i istovremeno punim poštovanja, konstruiše roman sposoban da prođe, bez retorike, užasne događaje skorašnje evropske istorije i zaroni u najtamniju dimenziju mračne strane ljudske psihe. Riječi “Eloi, Eloi”, na ovim stranicama su krik bola i istovremeno neizbrisive nade. Sa ovim snažnim prvim nastupom, Čustović stavlja u prvi plan patnju čovjeka povrijeđenog nepravdom, ali sposobnog, više od svega, vjerovati u obećanje oproštaja i pomirenja. -

* Književnik, Silvio Mengotto:

- Franz Kafka s razlogom kaže da “knjiga treba biti kao sjekira koja razbija smrznuto more u nama”. Knjiga, Eloi, Eloi, je neočekivan ledolomac.

… Roman pretače sjećanje na ovu prošlost u 48 poglavlja koja su mala remek – djela književnog i istorijskog preplitanja. … -

* Čitaoci:

- Reći da je dobra knjiga, veoma je malo. Ovo je jedan od najljepših romana koje sam pročitao posljednjih godina, a nakupio sam ih se prilično. … Podstakao me je na razmišljanje o zlu i o apsurdnostima koje čovjek uspijeva stvoriti ako dozvoli prostor ravnodušnosti u svom srcu. Ovo je knjiga koja podstiče na razmišljanje o dobru i zlu, o vjerovanju u nešto što je veće i što je u svakom od nas. Ovo o sadržaju. Što se tiče stila, forme, nema na čemu da zavidi mnogo starijim i više “trošenim perima”. Iznenađujuće je, ustvari, da je jedan roman tako snažan, prva knjiga koju je napisao mladić rođen 1981. god. -

- Zadivljujuća je zrelost i dubina rasuđivanja pisca koji se zna poistovjetiti sa različitim likovima prenoseći svoju nježnost prošaranu nostalgijom i ujedno njegova kritička sposobnost u sučeljavanju sa balkanskom kulturom i civilizacijom ispletenom brojnim protivrječnim činiocima.

Nevjerovatna je sposobnost kojom, kao stranac, vlada jednim tako teškim jezikom kao što je italijanski. U nekim odlomcima je korištenje određenih izraza tako zahtijevno da skoro kompromitira spontanost i prirodnost naracije.(jedna lagana kritička nota koja ništa ne oduzima divljenju i simpatiji koji se osjećaju za ovog sjajnog mladog autora). –

- Ovo je jedan od najljepših romana koje sam ikada čitala. Autor se sučeljava sa teškim temama sa mnogo osjetljivosti. Uznemirio me je zaista, naročito posljednje stranice. U određenim trenucima činilo mi se da preživljavam ove tragedije na vlastitoj koži. Izvrsno mišljanje već od prvih stranica. Jedna od onih knjiga koja te uvuče odmah kao u jedan vrtlog…-

- Pročitala sam ovu knjigu bez daha. Zaokupi te svojom mekom evocirajućom, naracijom, sa kojom međutim Čustović razmatra veoma teške teme: smrt, rat, vjera, oproštaj. Sve to je uronjeno u jednu izuzetno jaku percepciju nade, nade koja nadilazi svaku bol. Čini mi se već dovoljno u ovom svijetu u kojem imamo užasnu potrebu za velikim pitanjima, za sučeljavanjem sa istinskim pitanjima života…-

* Intervju s autorom:

Otkuda to, taj izbor biblijskog naslova, je li možda religija u središtu Vašeg romana?
Ne, religiozni aspekt nije bio predmet mog interesovanja, koliko više vjerovanje i nada. U riječima na aramejskom koje je izgovorio Isus na križu prije smrti, nisam želio vidjeti religiozni krik, nego krik nade bilo koje osobe koja se nađe u beznadežnoj situaciji.

Je li to bio i Vaš krik?
Naravno, u ovoj knjizi, koja pokriva vremenski raspon od oko trideset godina, je dio priče o mojoj zemlji i, ne praveći autobiografiju, riječima dvaju protagonista želio sam ponovno proći ono što se je desilo meni, mojoj porodici i mnogim mojim prijateljima tokom ratnih godina. U romanu se priča o Emiru, bosanskom muslimanu koji je upoznao komunizam i međunacionalni rat koji ga je transformisao u nemilosrdnog i surovog ratnika. Došavši u Italiju susreće Armanda, bivšeg katoličkog svećenika koga su mnoge kontradikcije poziva i života usamile u dubokom doživljaju bola. Oboje su u sukobu sa samim sobom i traže pomirenje koje bi dalo smisao njihovoj prošlosti da bi se mogli okrenuti budućnosti.

Vi ste vjernik?

Sin sam muslimana i pravoslavne hrišćanke i živio sam u zemlji gdje su miješani brakovi bili svakodnevna pojava. Međutim, moji roditelji, kao većina Bosanaca, bili su laici, nisu prakticirali religiju i ja nisam bio usmjeren ni prema ijednoj konfesiji. Došavši u Italiju, tokom studija, upoznao sam don Ugu, svećenika, koji je doprinio mom duhovnom sazrijevanju i koji me je, osvojivši me svojom jednostavnošću, približio katoličkoj religiji.

Jeste li mišljenja da religija dijeli?
Ne, religija ne, ali pogrešno shvatanje religije dà i moja zemlja, Jugoslavija, neprekidno u ratu, to dokazuje. Svaki čovjek ima potrebu da vjeruje u nekoga ili u nešto, ali pogreška dolazi kada se na prvo mjesto ne stavlja čovjek koji ispovijeda religiju, nego pravila te religije, misleći da je ona najbolja. Tokom naci-fašističke invazije na Jugoslaviju, Tito je uspio ujediniti narode protiv zajedničkog neprijatelja, eliminišući vjerske razlike: bilo je važno samo biti jugoslavenski građanin. Poslije njega, nacionalistički političari, poput Miloševića, oslonili su se na pretenziju superiornosti vlastite religije i u jednoj klimi ravnodušnosti, formalne pripadnosti religiji, dozvolilo se je biti manipuliranim, prolivši mnogo krvi.

Koja je poruka Vaše knjige?

Trebala bi biti razmatranje posljedica jedne iskrivljene zamisli o vlastitim uvjerenjima, ne samo religioznim nego i o onoj tamnoj strani čovjekove psihe koja ga navede da počini zlo. Radi se o teškoj knjizi, ali punoj nade, jer uvjeren sam da uspijevamo dati najbolje od sebe kada dotaknemo dno naših nevolja i kontradikcija.

Jeste li se više vraćali u Bosnu?

Da, ali već odavno više ne idem, jer osjećam se strancem. Veći dio moje rodbine je izbjegla u Ameriku, Španiju i Australiju, a malobrojni prijatelji koji su ostali u Mostaru su se mnogo izmijenili, fizički i psihički i ljudi još nemaju duh življenja u miru, kao što je to u određenoj mjeri prisutno u cijeloj Jugoslaviji. Dosta je pomisliti na Kosovo koje je svojom nezavisnošću uzbunilo međunarodnu zajednicu.

Sada, Vaš život je u Italiji, koji su Vaši snovi?

Kao mali sanjao sam da budem ratni izvještač, upravo zato što sam rat doživio na vlastitoj koži, ali sada kada imam porodicu, promijenio sam ideju. Diplomirao sam žurnalizam i iako nije laka profesija, imam više saradničkih poslova i radim kao korektor za jednu malu izdavačku kuću, ali moja želja je postati pisac. Već prikupljam ideje za novi roman, potpuno različit od “Eloi, Eloi”, ali nadam se da će biti iste sreće.”

______________________

* (Eloi, Eloi, početne su riječi, krik, Krista raspetog na križu:”Moj bože, moj bože, zašto si me napustio”.)
* Napabirčio sa italijanskih Web stranica i “preveo”, sve pucketajući prstima i lijeve i desne, samo za dovla-net, Nešo.

S “pucktanjem prstima” prvi put sam se sreo u slučaju Gašinom.

Gašo je bio jedan od posljednjih uzgajivača golubova na Skenderiji.

Imao Gašo: lepezanere, prevrtače, gaćane, – svaku vrstu. Dolazili drugi uzgajivači i iz udaljenih kvartova, raja, kod Gaše, da kupe, da upare, da razmijene mišljenje, znanje i iskustvo. Imao i znao Gašo sve o golubovima, ali manjkalo opšte priznanje, uvažavanje raje.

Jer, godine su kada filmskim platnom suvereno vladaju Alain Delon i Jean Paul Belmondo, kada u tople komšijske domove ulazi nova tehnologija sa domaćim know-how-om: gledanje kroz širom otvoren komšijin prozor ili sa portabl šamlice u “mali ekran tuđeg tv-prijemnika”. I upravo jedne od tih godina, početkom šezdesetih, dugo se prepričavalo, maštalo, o tome kako su: Longo, Čenga, Klica, Biba, Kavaza, … u broju dostojnom završne đačke ekskurzije, već stečenu famu krunisali nezamislivim podvigom – “udarili nogu preko grane”.

Nakon ovog izazovnog događaja, Gašo odluči da se iz polumraka, gugutanjem ispunjenog tavana, vine u sazviježđe sarajevskih mangupa.

Rasproda Gašo ljubimce i “udari nogu preko grane”, ali namjeren da se vrati, da uživa u svom letu.

Svi putevi vode u grad svjetlosti.

Nakon izvjesnog vremena, zlobnici govoraše: ”…tri mjeseca …”, vrati se Gašo, obasjan nekom novom svjetlošću, ali pogleda strogog, kritičkog, maltene omalovažavajućeg.

Pod rukom primjerak Paris Match –a.

Danima je odlazio u “Gradsku”, prije podnevnog okupljanja, zauzimao mjesto na kojem se najbolje vidi raskriljeni Paris Match i … “čitao”, udubljen i neosjetljiv na sve što se oko njega dešavalo.

I trajalo bi to hodočašćenje “Gradskoj” ko-zna-kol’ko-dugo da isti oni zlobnici nisu raširili priču kako je Gašo, u rijetkim trenucima, kada bi razgovarao sa smrtnicima, počesto pucketao prstima ne mogavši da se sjeti:”Kako se ono kaže …?”.

Pucketanje prstima se raširilo kao epidemija, žarište na Čobaniji i – Gašo prestade hodočastiti “Gradsku”.

Elem, napucketah se i ja, više na italijanskom (i nije mi “vatra”), ali i na našem (sve “im”, “njima”, nešto “poručujem”, k’o: eto otadžbine i imaš i nemaš, ali, evo, ostadoh i bez jezika).

A, stalo mi da ovaj izuzetni uspjeh, izuzetno mladog Alena, dostojno i prevedem, predstavim, da ne zabrljam nešto. (Valjda nisam?) Jer, na našem jeziku – ne nađoh!?

Begzada mi veli:”Pucket’o bi ti tako i da si u Sarajevu, đuturume!”

Pa, dijasporo, pucketa li se?