Bogdan Tanjević: Na vijest o smrti Memnuna Nune Idžakovića

Dragi direktore,

Pridružujem se svim onim koji su otpatili na vijest o smrti našeg istaknutog sportiste i novinara Memnuna Nune Idžakovića.
Dok rastem, 61., 62., 63., na igralištu FIS-a sanjajući velike utakmice i moje mjesto u jednom od velikih sarajevskih timova, igramo podjednakom snagom i željom i rukomet i košarku nas nekoliko dječaka najbližih prijatelja, članovi jedne školske ekipe (Osnovna škola “Veselin Masleša”), sa našim dragim trenerom Fuadom Ahmićem, gledamo i divimo se jednom nesvakidašnjem talentu koji izrasta u državnog reprezentativca.

Čeznemo da u podjelama, kada se igra tri na tri na jedan gol (sa uvijek spremnim Šljošljom Čamom na golu) već reprezentativac Nuno igra sa nama. Meni pripada čast da me bira u svoju ekipu svaki put kada se odredjuje ko će protiv koga igrati. Ne mogu vjerovati, iako vjerujem, da sam najbolji od svih, da upravo on mene bira i da me stalno bodri. Sve vrijeme me zove Vlado, jer Pimpo (Pjevač) stalno širi priču kako je Vlado najbolji igrač medju nama. (Vlado je Stefanović, osim Aljoše Ibrahimpašića, Pepija Ćore, Davorina Popovića Pimpe i Janka Marendića, stalni član ekipe koja se svakodnevno pojavljuje na igralištu FIS-a.)
Nuni je trebalo najmanje godinu dana da nauči moje ime, a mene to nije smetalo – dovoljno mi je bilo što igram sa njegove strane!

Nekako tih godina, mislim da je bila 63., Nuno je prvi put pozvan da igra za reprezentaciju na Balkanskom prvenstvu u Bukureštu. U to vrijeme Rumuni su bili najbolja rukometna reprezentacija na svijetu, a mi smo svi bili oduševljeni što naš stariji drugar počinje da igra za reprezentaciju i sa pažnjom smo pratli šture vijesti sa BP-a.
Svi smo mi poprilična sirotinja u to vrijeme, mjesecima se odvajalo od usta, od džeparca da bi se kupio par iole pristojnih patika (u kojima ćemo provesti godinu-dvije trenirajući a, bogami, i hodajući u njima po ulici).
Jednoga dana Nuno se pojavio na terenu (gdje drugo nego u FIS-u), bilo je to odmah nakon njegovog povratka iz Bukurešta, da kao i obicno sa punim žarom igra sa nama klincima tri na tri ili četiri na četiri na jedan gol. Pod miškom je nosio nov par Šangaj bijelih patika i poklonio ih meni! To mi je bilo jedno od najvećih iznenadjenja u životu, koje – naravno – nisam nikada zaboravio, i mislim da sam se do sada bezbroj puta pohvalio sa tim, prijateljima koji ga nisu poznavali.

Tih godina ja sam mislio da je Nuno najbolji igrač na svijetu. Nisam imao nikakvih dilema, uostalom vidio sam sve najbolje igrače na svijetu za vrijeme prvomajskih turnira, koji su bili malo nezvanično svjetsko prvenstvo. Vidio sam i Mozera i Ivaneskua (svi su smatrali da je jedan od njih dvojice najbojli igrač na svijetu), ali nikada niko nije igrao bolje od našeg drugara.
U svojoj karijeri, Nuno je igrao podjednako dobro na svih šest pozicija. Počeo je kao pivot, a završio je kao srednji bek. Pri tome je mogao da brani, ako bi htio da bude golman.
Neki unutrašnji nemir (silina talenta) odmogao mu je da to dokaže i na internacionalnom planu. Poigravao se sa protivničkim golmanima nastojeći da ih lobuje i kada za to nije bilo vrijeme, i tako je gubio na igračkom prestižu. To ga je i spriječilo da ima veći broj nastupa za državnu reprezentaciju, a samim tim i da pokaže svoj raskošni talenat širom Evrope.

Samo mi koji smo gledali sve utakmice ovog Velikog Majstora znamo šta su moguća čudesa na rukometnom igralištu.