Ranko Bozinovic sa porodicom

Bošin posljednji pozdrav starijem drugaru, majstoru i mangupu, kontraverznom velikanu sarajevskog rukometa – je divan i dirljiv, baš u stilu Boše i bogatstva koje je podario svojoj sredini. Raznovrsnost “sarajevskog mangupluka” u kome i iz koga je izrastao, oplodio je Boša kompetentnošću, upornošću, pismenošću i ljudskošću, osobinama tako neophodnim za sljedeći korak. Kamo sreće da svi imamo stila, sposobnosti, doživljaja, lične veličine i čojstva da ljude koji to zaslužuju ispratimo dostojnim riječima i osjećanjima. Ali, nije neophodnio. Dovoljno je da priložimo šta god nam je pri ruci, samo pod uslovom da je pozitivno.

Kao i gomila klinaca iz onoga vremena pratio sam Nunine, tad već veteranske, utakmice i treninge sa divljenjem i sa strahopoštovanjem slušao “legende” o njemu. Sjećam se dobro dana kada sam pred izlazak iz ratnog Sarajeva sreo njega i Zdravka Čečura, koji je, ako se ne varam, kod Ćune tada stanovao u svojevrsnom izbjeglištvu. Misli su mi bile tužne, shvatio sam koliko nas svega i svačega dijeli od sretnih godina kada su ova dvojica “viteza asfalta” bili na vrhuncu snage i slave, kada im je “svijet” bio na tanjiru. I kako sada nekakvi drugi momci gospodare onim istim ulicama.

Još samo da kažem koju o komentaru o “bijelim šangajkama”. “Ne uzimaj ime Njegovo uzalud” – rekao bih. Ne samo da ton i poluskrivenu sadržinu Boša nipočemu ne zaslužuje za svoj nadahnuti i ljubavlju ispunjeni prilog (da ne spominjem životno djelo, pošto od njega očekujemo bar još ovoliko), nego sam još manje siguran da je ovakvo spominjanje u duhu Mirzinog i Ćuninog imena.

Pozdrav