Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Pego: Stari, lijepi Hvar

Pego: Stari, lijepi Hvar

?ovjek koji  nestaje

Uski asfaltni puti?, tik iznad mora, usje?en izmedju šume i stijena i malih pješ?anih uvala, provla?i se od vjekovima izlizanog i kamenom poplo?anog starog hvarskog trga, crkve i Arsenala (sada pozorišta i galerije), pored Adrijatika (sad hotela Adrijane), Delfina (sada samo lijepe terase sa nadstrešnicom dok ostalo jos ?eka promjene od novog, francuskog vlasnika), gradske plaže (sad banjskog ekskluzivnog i preskupog termalnog centra), pored uvijek atraktivne “Amfore” (a sada obnovljenog, našminkanog, pomalo i egzoti?nog hotela sa umjetnim jezerima i vodopadima), pa pored “Hula Hule”, galebovog gnijezda – restorana, na samim hridinama koje vire iz mora, a na njima su pri?vrš?ene, neronske, udobne ležaljke za dvoje (a božemeoprosti i za troje).

Bronzana tijela, muzika, pi?e i tako sve uz more do kraja pješ?ane uvale i do nekad Bakari?eve, pokoj mu duši, vile (sada dvorca nekog novog, mo?nog i bogatog vlasnika, tajkuna) i dalje, dokle god se ovaj puti? ne  izgubi i nestane u vertikalnim Crvenim stijenama sa orlovim i galebovim gnijezdima, gdje su se nekad snimali filmovi o gusarima, a sada ih oblizuju samo pjenušavi valovi i nemilosrdno prži vrelo dalmatinsko sunce.

Tim putem no?u, na mjese?ini i uz daleka svjetla starih gradskih zidina, uz more tumaraju zaljubljeni. Dok danju na jakom suncu i dubokoj hladovini i svi ostali. Pored mora i šume,  hodaju mlada gola tijela ili se voze na rolšuama, na iznajmljenim biciklima, trotinetima, i traže svoj kutak uz plažu da se urone u ?isto, bistro, tirkizno more, dijelom zaklonjeno bezbrojnim paklenim otocima, dijelom otvorenim prema pu?ini.

Trapavo, pa?ijim hodom, pomažu?i se crnim štapom na razvla?enje, sa malim rancom na ledjima i “Indiana Jones” šeširom duboko na o?ima, spustio sam se sa puti?a na malu pješ?anu plažu u kamenoj uvali i našao slobodnu ležaljku pored dvije mlade, atraktivne djevojke koje su, ne obra?aju?i pažnju na ostale, izložile svoja prelijepa tijela suncu i zaneseno ?itale svoje engleske knjige.

Na moje u?tivo pitanje “Da li je slobodno” i na buku koju sam stvorio nespretno odlažu?i svoje stvari i namještaju?i se na ležaljku, jedva da je neko na plaži obratio pažnju, a kamoli da je skrenuo neki  škrti pogled ovih djevojaka, sa zanimljivog štiva za koje su obje bile kao prikovane.

Ništa nije poremetilo poslijepodnevnu dokolicu, osim jednog nezainteresovanog “Da” pa je opet zavladao mir i nastavio se nepromjenjen ritam uspavljuju?ih talasa po pijesku koji su  svoju hiljdugodišnju eroziju , nastavljali u beskraj.

“Šta to ima tako novo i interesantno u toj engleskoj literaturi, a da ve? niste pro?itali, ?uli, ili doživjeli do sada, moje lijepe djevojke”?! rekoh sugestivno i poluglasno.

Djevojke se zabrinuto pogledaše pa onda prsnuše u smijeh, koji nam otvori par duplih pasova na skliskom terenu ispitiva?kog odmjeravanja snaga u laganoj konverzaciji preko mreže na engleskom, o moru, vremenu, poslu i egzoti?nim putovanjima po svijetu, posebno o Vijetnamu gdje su provele prošlo ljeto.

A onda se na putu iznad plaže zaustavi mladi? i sidje sa vespe sa blokom u ruci i po?e napla?ivati ležaljke. Svi su oko mene bili stranci i bez pogovora su dali novac, a kad je došao red na mene, ja mu rekoh da sam doma?i, što je bilo djelomi?no i istina jer sam na Hvar dolazio bar tridesetak godina zaredom.

“Bez brige, barba”, re?e mladi? i vrati se do svoje vespe i nestade iz uvale, a na plaži ponovo zavlada mir i ljetna dokolica.

Uskoro sam po?eo tiho da se smijuljim kao stidljiva hijena, pa sam još više privukao pažnju mojih lijepih susjedkinja koje su kao i mladi? mislile da sam doma?i ili bar da znam jezik zemlje u kojoj provodim odmor.

“Šta je tako smiješno i tako zabavno u slavenskom humoru, a da mi ne bi mogle da ?ujemo sada od vas”?, re?e jedna od djevojaka ostavljaju?i knjigu kao da je po svaku cijenu htjela da to dozna.

Bez uvoda, okrenuo sam se pri?i o sli?nom mladi?u, na koju me je asocirao ovaj dogadjaj sa ?ovjekom na vespi koji je pokupio pazar i nestao bez traga, a koja me je natjerala na spontani smijeh na ovoj plaži, poslije toliko godina od kako se to dogodilo.

Taj mladi? je dolazio na Hvar u svakoj prilici i svakom godišnjem dobu kad mu se za to pružila prilika. Bio je u društvu lijepe djevojke tahi?anskog izgleda, kojoj je znao da naslika na  tamnim, golim ledjima po neki lijep detalj dok je na terasi “Adrijatika” slikao na platnu uljanim bojama panoramu Hvara sa arsenalom, trgom, crkvom, Mandracom i portom sa brodi?ima na zgužvanom ogledalu mora u kome se to sve jos jednom preslikavalo. Engleski turisti su stajali i gledali ih. Taj sklad mladosti i harmonije. Posmatrali su i slike koje se radjaju na platnu i na djevoja?kim privla?nim zaobljenim ledjima. Dane kasnog maja su provodili na pustim plažama i na ovom puti?u iznad njih, a no?i u konobama i hotelu “Adrijatik”, u kome su konobari dobili uputstvo kako da se ponašaju prema ovom paru “vambra?nog sina Age Kana i Rite Hejvort i njegove mlade pratilje”, što im je ozbiljno i sa autoritetom  prenio Vlado Nujic, tadašnji direktor cijelog hotelskog preduze?a.

Sa velikim uvažavanjem, navikli na mnoge ekscentri?ne glumce i ostale bjelosvjetske goste koji su tada otkrivali ?arobni grad na Jadranskom moru, konobari su stajali pred sobom mladog para i ?ekali da se kazaljke poklope, kad bi pokucali na vrata i unijeli  doru?ak, ve?eru i ostale narudžbe koje je taj mladi ekstravagantni  par izvoljevao ta?no u zakazano vrijeme. Svi su ih uvažavali, ali o njima niko nije znao ama baš ništa. Ni ko su, ni odakle su.

Sobarica je usplahireno doletila na recepciju i pozvala sve koji su se tu našli da im pokaže ?udo u praznoj sobi  koju su tog  jutra napustili i otišli na brod ovi ?udni gosti i ostavili bra?ni krevet uspravljen uz zid na kome je bio prika?en hotelski ra?un i poruka “Hvala ti Vlado. Kao i uvijek do sad, ovaj ?e ra?un tata platiti”.

Tog istog ljeta se ponovo pojavio taj mladi lijepi par, koji je plijenio  pažnju personala i svih ostalih gostiju. Pri?alo se za lijepu djevojku da je ona k?erka poznatog visokog državnog funkcionera iz Sarajeva, a on je i dalje važio za “sina Age Kana i Rite Hejvort”, bar u glavama konobara, mladi?a iz Grablja, Brusja i okolnih hvarskih sela koji su to rado u svojoj mašti prihvatali.

A onda je došla mala jahta u kojoj su bili rodjaci djevojke, dva kršna momka iz Splita, za koje se pouzdano znalo da im je otac legendarni, ratni admiral, sada uvaženi državni funkcioner i odveli su djevojku na kratak izlet u Split i na okolne, ?arobne otoke.

Mladi? je tog jutra doru?kovao sam, na gornjoj terasi hotela “Adrijatik” i posmatrao preko džema od dunja, svježih kroasana i šolje bijele kafe, tu božanstvenu panoramu grada koji se budi. U jednom dijelu kadra iznenada se pojavi, tu pored njega za susjednim stolom, raskošna švedska ljepotica, za koju mu je naklonjeni konobar koji ga je redovno služio povjerljivo rekao da je upravo stigla i da je potpuno sama.

Kada su poslije doru?ka, kao slu?ajno, zajedno ušli u lift za recepciju i lobi, po?elo je dramati?no odbrojavanje za njegov novi osvaja?ki rekord, od svega 38 sekundi.

Ulaze?i u lift, dok su se za njima sudbinski zatvarala vrata, mladic je upitao kao da govori sam za sebe:

“Vi ste sigurno iz Skandinavije zar ne”?

Ona se iznenadila i pogledala ga svojim o?ima boje zelenog fjorda u kome se ogledala dubina norveških šuma.

“Da, kako ste to samo pogodili” !?? re?e ljepotica uz smiješak.

“Rekao mi je to sino? u snu moj prijatelj Knut Hamsun” odgovori mladi?.

Lift je strugao 25 sekundi i lagano se zaustavljao na prvom spratu, umjesto u lobiju.

Njene krupne o?i se iznenadjeno još malo više otvoriše, u istom momentu kad i vrata lifta,  zbunjena što je pred njom, umjesto lobija, hodnik i soba u kojoj je mladi? sa djevojkom tahi?anskog lika, boravio od kada je došao u hotel.

Zbunilo je i to što ovaj stranac u liftu spominje ime njenog zemljaka. Njenog omiljenog pisca.

U nedoumici izadje iz lifta, mada to i nije  htjela.

Tada su oboje ušli u 30ti sekund  i stajali pred njoj nepoznatim vratima koja je mladi? ležerno otklju?avao, kao da je ovaj susret bio ve? negdje zapisan.

Vrata sobe su se otvorila i  u ekranu otvorenog prozora  pojavio se ?arobni Hvar, koji je  djevojku vec potpuno op?inio, sad kao i prvi put sa terase za vrijeme doru?ka, dok ga je gledala bez daha.

Do tada je još i mogla da zaustavi svoju sudbinu u tom kriti?nom 36 tom sekundu, svjesna  kako mladi? govori: “Pa, valjda ?emo popiti nešto u slavu neprolazne mladosti i nama dragih pisaca”. Poslije toga, kao da je gubila  snagu, ona se lagano prepusti ugodnom snu. Nesvjesna da je to ipak samo dio njene  stvarnosti.

A onda su se iza njih, bešumno zatvorila vrata, koja su izbrisala sliku ?arobnog Hvara, ta?no u 38. sekundu od njihovog prvog susreta u liftu. U hodniku je ostao samo mrak, koji je zavjereni?ki uklonio sve tragove njihovog kratkog susreta u liftu.

“Te ve?eri” pri?ao mi je svoje sje?anje na nastavak ovog dogadjaja Ivo Boras, sa kojim sam pio kafu ispred arsenala, “sjedio sam na donjoj terasi Adrijatika, sa mladi?em i njegovom novom prijateljicom, skandinavskom ljepoticom. Pili smo vino i ?akulali o svemu i sva?emu. Uživali smo u sutonu koji se polako spuštao na kameni grad i njegove krovove i ulice, dok su uz rivu pristajali brodi?i i jahte s dnevnih izleta”.

A onda se iznenada na terasi pojavila djevojka tahi?anskog lika, koja se upravo vratila iz Splita. Sjela je za naš sto i odmah shvatila promjene koje  su se desile u njenom otsustvu.

Uhvatila je, u nastupu bjesa i ljubomore, prvu ?asu do sebe i tresnula je svom snagom o pod, gledaju?i kao ris mladi?a pa onda djevojku koja u ?udu ništa od svega nije razumjela.

Ljudi sa okolnih stolova su se prenuli, o?ekaju?i skandal, koji je visio  u vazduhu.

“Ništa mi drugo nije preostalo, nastavlja Ivo, pa sam i sam dohvatio svoju ?asu i  razbio je o pod. Onda su to, jedan po jedan, zamnom uradili svi ostali za stolom kao da je to neki znak naše dobrodošlice djevojci koja je upravo došla”.

To nas je sve opustilo i nasmijalo i  približilo jedne drugima. ?ak je i “Tahi?anka” prestala sa munjama, koje su parale ovaj brisani prostor izmedju njih troje. Odahnusmo na kraju.

A samo par trenutaka kasnije, odnekud se pojavio  ?ovjek u sivom odijelu sa blokom u ruci gledajuci i broje?i na podu razbijene ?aše. Napisao je pažljivo ra?un. Ozbiljan i ?ak pomalo i ljut, stavio ga na sto i rekao:

“Svaka namjerno razbijena ?aša ?e vas koštati po 500 dinara”.

Nastao je tajac. Svi su polako izvadili novac iz džepova i položili ga ispred sebe na sto, a ?ovjek u sivom ga je uredno prebrojao složio, stavio u svoj nov?anik, zahvalio se i nestao sa terase.

Odahnuli smo zbog izbjegnutog skandala. Pozvali smo konobara da to proslavimo.

“Kad nam je konobar donio novu turu pica” nastavi Ivo, “požalili smo se da je šef  sale dr?an i vrlo strog i da nam je mnogo naplatio za razbijene ?aše”.

Konobar nas je u ?udu pogledao i rekao:

“Koji šef sale, danas je otsutan, na bolovanju je. Taj ?ovjek u sivom odjelu je sigurno neki gost ili prolaznik. On mora da je slu?ajno ovuda prolazio i to sve vidio i spretno vam uzeo novac”.

Pogledasmo se u ?udu i svi odjednom prasnusmo u  smijeh.

Pego

Hvar, oktobar 08

Komentari (5)

1
Safet K.
Tuesday, 4. November 2008 u 04:15

Dragi Pego, pro?ito sam tvoju pri?icu sa Hvara (jes malo duga?ka, ali…), pa sam je pro?ito ženi. Šuti! Pa sam je onda pro?ito u meni mi amidži?u Salihu. Gleda me, pita me da li ja to sve vjerujem i na kraju kaže: “Da mi je znati ko mu je držo štopericu”. Kome? Pa tom što je zbario Švedjanku u liftu. Da nije taj tvoj Pego bio stalno uz njega kad zna sve detalje?

Kažem mu da ne zakera jer su sve Pegine pri?e na ivici vjerovatno?e. Navalio Salih da još jednom pro?itam, onda pita ko je platio ra?un kad je onaj sin Age Kana pobjego iz hotela, a onda opet došao idu?e godine? I, kaže Salih, nije završio šta se desilo sa onim dvjema curama na obali. Ja sam te branio da ti pišeš u zanosu i da ne vodiš ra?una baš o svim detaljima… džaba, ne vjeruje. Pomagaj Pego, objasni Salihu, a meni ne trebaš, ja ionako vjerujem u sve što napišeš, a u mene mi žena više ne diskutuje i ne pravi bilješke. Duma!

Na kraju, potpisao sam se kao Safet K. da “anamo onaj” ne bi mogao opet umetnuti slovo m.

2
Namik
Tuesday, 4. November 2008 u 09:34

Sjasi Kurta da uzjase Murta (u prevodu sjasi SM da uzjase SK)
Misli li to gosp.SK da su sve price na ovom svijetu istinite?(lijepo je rekao pok.Mika Antic- bjezi iz moje ulice)
Zatim, gosp.Safet je u svom neznanju objasnio svom amidzicu da je mladic zbario Svedjanku?
Lijepo pise Pego: zemljakinju Knuta Pedersena (Hamsun mu je pseudonim) koji je cijeli zivot bio Norvezanin- i te kakav!Da ga kojim slucajem Safa cuo ikada za Knuta a kamoli citao, znao bi je on Norvezanin. A amidzicu moras jos jednom procitati (poslije toga mozda jos jednom) da je sin Age Kana ostavio poruku da racun placa njegov tata! pa je nakon placenog racuna dosao i sljedece godine. Valjda ce mu biti malo jasnije.
Namik

3
Safet K.
Tuesday, 4. November 2008 u 17:09

Priznajem da sam grdno pogriješio kad sam Norvežanku zamijenio Švedjankom. Neoprostivo. Ali, poenta je bila u pitanju “ko je držao štopericu”!

Što se ti?e pla?anja ra?una, u tekstu stoji: “on je i dalje važio za “sina Age Kana i Rite Hejvort” bar u glavama konobara (!), mladi?a iz Grablja, Brusja i okolnih hvarskih sela koji su to rado u svojoj mašti prihvatali (!). Elenejse, ja i dalje rado ?itam Pegine pri?e i razmišljam kao mladi?i iz Grablja. Ali, šta bi sa onim djevojkama na plaži?

4
Namik
Tuesday, 4. November 2008 u 22:10

Postovani Safete,
nije graska zamjeniti Norvezanku Svedjankom ali ne neoprostiva graska ne znati za Nobelovca, Norvezanina Knuta Hamsuna. Ne cudim se sto razmisljas poput momaka iz Grablja, Brusja … Sto se tice djevojaka na plazi, upotrebi mastu svojstvenu momcima iz Grablja.
Namik

5
?ole
Wednesday, 5. November 2008 u 13:48

Safete! Ovo samo krv može oprati! Oho ti se Namiku!

UpiĆĄite komentar

VaĆĄ komentar