Pego: Stari, lijepi Hvar

Čovjek koji  nestaje

Uski asfaltni putić, tik iznad mora, usječen izmedju šume i stijena i malih pješčanih uvala, provlači se od vjekovima izlizanog i kamenom popločanog starog hvarskog trga, crkve i Arsenala (sada pozorišta i galerije), pored Adrijatika (sad hotela Adrijane), Delfina (sada samo lijepe terase sa nadstrešnicom dok ostalo jos čeka promjene od novog, francuskog vlasnika), gradske plaže (sad banjskog ekskluzivnog i preskupog termalnog centra), pored uvijek atraktivne “Amfore” (a sada obnovljenog, našminkanog, pomalo i egzotičnog hotela sa umjetnim jezerima i vodopadima), pa pored “Hula Hule”, galebovog gnijezda – restorana, na samim hridinama koje vire iz mora, a na njima su pričvršćene, neronske, udobne ležaljke za dvoje (a božemeoprosti i za troje).

Bronzana tijela, muzika, piće i tako sve uz more do kraja pješčane uvale i do nekad Bakarićeve, pokoj mu duši, vile (sada dvorca nekog novog, moćnog i bogatog vlasnika, tajkuna) i dalje, dokle god se ovaj putić ne  izgubi i nestane u vertikalnim Crvenim stijenama sa orlovim i galebovim gnijezdima, gdje su se nekad snimali filmovi o gusarima, a sada ih oblizuju samo pjenušavi valovi i nemilosrdno prži vrelo dalmatinsko sunce.

Tim putem noću, na mjesečini i uz daleka svjetla starih gradskih zidina, uz more tumaraju zaljubljeni. Dok danju na jakom suncu i dubokoj hladovini i svi ostali. Pored mora i šume,  hodaju mlada gola tijela ili se voze na rolšuama, na iznajmljenim biciklima, trotinetima, i traže svoj kutak uz plažu da se urone u čisto, bistro, tirkizno more, dijelom zaklonjeno bezbrojnim paklenim otocima, dijelom otvorenim prema pučini.

Trapavo, pačijim hodom, pomažući se crnim štapom na razvlačenje, sa malim rancom na ledjima i “Indiana Jones” šeširom duboko na očima, spustio sam se sa putića na malu pješčanu plažu u kamenoj uvali i našao slobodnu ležaljku pored dvije mlade, atraktivne djevojke koje su, ne obraćajući pažnju na ostale, izložile svoja prelijepa tijela suncu i zaneseno čitale svoje engleske knjige.

Na moje učtivo pitanje “Da li je slobodno” i na buku koju sam stvorio nespretno odlažući svoje stvari i namještajući se na ležaljku, jedva da je neko na plaži obratio pažnju, a kamoli da je skrenuo neki  škrti pogled ovih djevojaka, sa zanimljivog štiva za koje su obje bile kao prikovane.

Ništa nije poremetilo poslijepodnevnu dokolicu, osim jednog nezainteresovanog “Da” pa je opet zavladao mir i nastavio se nepromjenjen ritam uspavljujućih talasa po pijesku koji su  svoju hiljdugodišnju eroziju , nastavljali u beskraj.

“Šta to ima tako novo i interesantno u toj engleskoj literaturi, a da već niste pročitali, čuli, ili doživjeli do sada, moje lijepe djevojke”?! rekoh sugestivno i poluglasno.

Djevojke se zabrinuto pogledaše pa onda prsnuše u smijeh, koji nam otvori par duplih pasova na skliskom terenu ispitivačkog odmjeravanja snaga u laganoj konverzaciji preko mreže na engleskom, o moru, vremenu, poslu i egzotičnim putovanjima po svijetu, posebno o Vijetnamu gdje su provele prošlo ljeto.

A onda se na putu iznad plaže zaustavi mladić i sidje sa vespe sa blokom u ruci i poče naplaćivati ležaljke. Svi su oko mene bili stranci i bez pogovora su dali novac, a kad je došao red na mene, ja mu rekoh da sam domaći, što je bilo djelomično i istina jer sam na Hvar dolazio bar tridesetak godina zaredom.

“Bez brige, barba”, reče mladić i vrati se do svoje vespe i nestade iz uvale, a na plaži ponovo zavlada mir i ljetna dokolica.

Uskoro sam počeo tiho da se smijuljim kao stidljiva hijena, pa sam još više privukao pažnju mojih lijepih susjedkinja koje su kao i mladić mislile da sam domaći ili bar da znam jezik zemlje u kojoj provodim odmor.

“Šta je tako smiješno i tako zabavno u slavenskom humoru, a da mi ne bi mogle da čujemo sada od vas”?, reče jedna od djevojaka ostavljajući knjigu kao da je po svaku cijenu htjela da to dozna.

Bez uvoda, okrenuo sam se priči o sličnom mladiću, na koju me je asocirao ovaj dogadjaj sa čovjekom na vespi koji je pokupio pazar i nestao bez traga, a koja me je natjerala na spontani smijeh na ovoj plaži, poslije toliko godina od kako se to dogodilo.

Taj mladić je dolazio na Hvar u svakoj prilici i svakom godišnjem dobu kad mu se za to pružila prilika. Bio je u društvu lijepe djevojke tahićanskog izgleda, kojoj je znao da naslika na  tamnim, golim ledjima po neki lijep detalj dok je na terasi “Adrijatika” slikao na platnu uljanim bojama panoramu Hvara sa arsenalom, trgom, crkvom, Mandracom i portom sa brodićima na zgužvanom ogledalu mora u kome se to sve jos jednom preslikavalo. Engleski turisti su stajali i gledali ih. Taj sklad mladosti i harmonije. Posmatrali su i slike koje se radjaju na platnu i na djevojačkim privlačnim zaobljenim ledjima. Dane kasnog maja su provodili na pustim plažama i na ovom putiću iznad njih, a noći u konobama i hotelu “Adrijatik”, u kome su konobari dobili uputstvo kako da se ponašaju prema ovom paru “vambračnog sina Age Kana i Rite Hejvort i njegove mlade pratilje”, što im je ozbiljno i sa autoritetom  prenio Vlado Nujic, tadašnji direktor cijelog hotelskog preduzeća.

Sa velikim uvažavanjem, navikli na mnoge ekscentrične glumce i ostale bjelosvjetske goste koji su tada otkrivali čarobni grad na Jadranskom moru, konobari su stajali pred sobom mladog para i čekali da se kazaljke poklope, kad bi pokucali na vrata i unijeli  doručak, večeru i ostale narudžbe koje je taj mladi ekstravagantni  par izvoljevao tačno u zakazano vrijeme. Svi su ih uvažavali, ali o njima niko nije znao ama baš ništa. Ni ko su, ni odakle su.

Sobarica je usplahireno doletila na recepciju i pozvala sve koji su se tu našli da im pokaže čudo u praznoj sobi  koju su tog  jutra napustili i otišli na brod ovi čudni gosti i ostavili bračni krevet uspravljen uz zid na kome je bio prikačen hotelski račun i poruka “Hvala ti Vlado. Kao i uvijek do sad, ovaj će račun tata platiti”.

Tog istog ljeta se ponovo pojavio taj mladi lijepi par, koji je plijenio  pažnju personala i svih ostalih gostiju. Pričalo se za lijepu djevojku da je ona kćerka poznatog visokog državnog funkcionera iz Sarajeva, a on je i dalje važio za “sina Age Kana i Rite Hejvort”, bar u glavama konobara, mladića iz Grablja, Brusja i okolnih hvarskih sela koji su to rado u svojoj mašti prihvatali.

A onda je došla mala jahta u kojoj su bili rodjaci djevojke, dva kršna momka iz Splita, za koje se pouzdano znalo da im je otac legendarni, ratni admiral, sada uvaženi državni funkcioner i odveli su djevojku na kratak izlet u Split i na okolne, čarobne otoke.

Mladić je tog jutra doručkovao sam, na gornjoj terasi hotela “Adrijatik” i posmatrao preko džema od dunja, svježih kroasana i šolje bijele kafe, tu božanstvenu panoramu grada koji se budi. U jednom dijelu kadra iznenada se pojavi, tu pored njega za susjednim stolom, raskošna švedska ljepotica, za koju mu je naklonjeni konobar koji ga je redovno služio povjerljivo rekao da je upravo stigla i da je potpuno sama.

Kada su poslije doručka, kao slučajno, zajedno ušli u lift za recepciju i lobi, počelo je dramatično odbrojavanje za njegov novi osvajački rekord, od svega 38 sekundi.

Ulazeći u lift, dok su se za njima sudbinski zatvarala vrata, mladic je upitao kao da govori sam za sebe:

“Vi ste sigurno iz Skandinavije zar ne”?

Ona se iznenadila i pogledala ga svojim očima boje zelenog fjorda u kome se ogledala dubina norveških šuma.

“Da, kako ste to samo pogodili” !?? reče ljepotica uz smiješak.

“Rekao mi je to sinoć u snu moj prijatelj Knut Hamsun” odgovori mladić.

Lift je strugao 25 sekundi i lagano se zaustavljao na prvom spratu, umjesto u lobiju.

Njene krupne oči se iznenadjeno još malo više otvoriše, u istom momentu kad i vrata lifta,  zbunjena što je pred njom, umjesto lobija, hodnik i soba u kojoj je mladić sa djevojkom tahićanskog lika, boravio od kada je došao u hotel.

Zbunilo je i to što ovaj stranac u liftu spominje ime njenog zemljaka. Njenog omiljenog pisca.

U nedoumici izadje iz lifta, mada to i nije  htjela.

Tada su oboje ušli u 30ti sekund  i stajali pred njoj nepoznatim vratima koja je mladić ležerno otključavao, kao da je ovaj susret bio već negdje zapisan.

Vrata sobe su se otvorila i  u ekranu otvorenog prozora  pojavio se čarobni Hvar, koji je  djevojku vec potpuno opčinio, sad kao i prvi put sa terase za vrijeme doručka, dok ga je gledala bez daha.

Do tada je još i mogla da zaustavi svoju sudbinu u tom kritičnom 36 tom sekundu, svjesna  kako mladić govori: “Pa, valjda ćemo popiti nešto u slavu neprolazne mladosti i nama dragih pisaca”. Poslije toga, kao da je gubila  snagu, ona se lagano prepusti ugodnom snu. Nesvjesna da je to ipak samo dio njene  stvarnosti.

A onda su se iza njih, bešumno zatvorila vrata, koja su izbrisala sliku čarobnog Hvara, tačno u 38. sekundu od njihovog prvog susreta u liftu. U hodniku je ostao samo mrak, koji je zavjerenički uklonio sve tragove njihovog kratkog susreta u liftu.

“Te večeri” pričao mi je svoje sjećanje na nastavak ovog dogadjaja Ivo Boras, sa kojim sam pio kafu ispred arsenala, “sjedio sam na donjoj terasi Adrijatika, sa mladićem i njegovom novom prijateljicom, skandinavskom ljepoticom. Pili smo vino i ćakulali o svemu i svačemu. Uživali smo u sutonu koji se polako spuštao na kameni grad i njegove krovove i ulice, dok su uz rivu pristajali brodići i jahte s dnevnih izleta”.

A onda se iznenada na terasi pojavila djevojka tahićanskog lika, koja se upravo vratila iz Splita. Sjela je za naš sto i odmah shvatila promjene koje  su se desile u njenom otsustvu.

Uhvatila je, u nastupu bjesa i ljubomore, prvu času do sebe i tresnula je svom snagom o pod, gledajući kao ris mladića pa onda djevojku koja u čudu ništa od svega nije razumjela.

Ljudi sa okolnih stolova su se prenuli, očekajući skandal, koji je visio  u vazduhu.

“Ništa mi drugo nije preostalo, nastavlja Ivo, pa sam i sam dohvatio svoju času i  razbio je o pod. Onda su to, jedan po jedan, zamnom uradili svi ostali za stolom kao da je to neki znak naše dobrodošlice djevojci koja je upravo došla”.

To nas je sve opustilo i nasmijalo i  približilo jedne drugima. Čak je i “Tahićanka” prestala sa munjama, koje su parale ovaj brisani prostor izmedju njih troje. Odahnusmo na kraju.

A samo par trenutaka kasnije, odnekud se pojavio  čovjek u sivom odijelu sa blokom u ruci gledajuci i brojeći na podu razbijene čaše. Napisao je pažljivo račun. Ozbiljan i čak pomalo i ljut, stavio ga na sto i rekao:

“Svaka namjerno razbijena čaša će vas koštati po 500 dinara”.

Nastao je tajac. Svi su polako izvadili novac iz džepova i položili ga ispred sebe na sto, a čovjek u sivom ga je uredno prebrojao složio, stavio u svoj novčanik, zahvalio se i nestao sa terase.

Odahnuli smo zbog izbjegnutog skandala. Pozvali smo konobara da to proslavimo.

“Kad nam je konobar donio novu turu pica” nastavi Ivo, “požalili smo se da je šef  sale drčan i vrlo strog i da nam je mnogo naplatio za razbijene čaše”.

Konobar nas je u čudu pogledao i rekao:

“Koji šef sale, danas je otsutan, na bolovanju je. Taj čovjek u sivom odjelu je sigurno neki gost ili prolaznik. On mora da je slučajno ovuda prolazio i to sve vidio i spretno vam uzeo novac”.

Pogledasmo se u čudu i svi odjednom prasnusmo u  smijeh.

Pego

Hvar, oktobar 08