Peter Maass o bosanskim muslimanima

Američki novinar i publicista Peter Maass proveo je veći dio 1992. i 1993.godine na ratištima u Bosni kao dopisnik “The Washington Posta” i, nakon toga, objavio knjigu “Ljubi bližnjega svoga” koja je dobila nekoliko književnih nagrada. Zanimljiv je dio koji se odnosi na njegove observacije o bosanskim muslimanima koje odvaja od ostalih muslimana sa Bliskog i Dalekog Istoka i za koje cijeni da su “evropske provenijencije”. Naravno, to je ocjena donešena početkom rata i ne odnosi se na “današnju situaciju”. Ovo je ekserpt iz njegove knjige koja se, kao feljton u nastavcima, objavljuje u E-novinama:

“Bosanski muslimani su, prije svega, Slaveni – a ne Arapi. I kako rekoh, nisu potomci Turaka ili Saudijaca; oni su starosjedioci, Slaveni koji su na islam prešli kad su Bosnom zavladali Turci. Plavooki i plavokosi čovjek u Bosni jednako može biti Musliman kao i Srbin i Hrvat. Američki mediji stalno govore o «etničkim trvenjima» u Bosni, ali prava je istina da svi ratnici ovdje pripadaju istoj etničkoj grupi – Slavenima. «Etnička trvenja» je pogrešan izraz za nešto što nema nikakve veze sa kompleksnostima etniciteta a u svakom pogledu je povezano sa očitom agresijom. Novinari griješe kad koriste riječ «etnički» u opisivanju onog što se događa u Bosni, ali i mi smo se dali uhvatiti u klopku navike i postali ovisnici. Nažalost, jer su riječi «Balkan» i «etničko» nalik na brdo eksploziva i šibicu; spojite ih i cijeli se Zapad povlači i uklanja kao da mu prijeti vulkanska erupcija.

Kako je Bosna pod turskom dominacijom bila od četrnaestog do devetnaestog stoljeća, tamošnji su Muslimani bili povlaštena klasa: zemljoposjednici, gradonačelnici i ljudi od zanata i profesije. Kad se tursko carstvo raspalo, većina bosanskih muslimana je uspjela sačuvati ugled i položaj i tokom kratke austrougarske vlasti, a ta se matica nastavila i kad je, nakon I svjetskog rata, Bosna postala dio zemlje zvane Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i potom Jugoslavija. Muslimani su i dalje uglavnom živjeli u gradovima, gdje društvena elita obično zauzme i učvrsti svoj položaj dok su, općenito govoreći, Srbi i Hrvati u Bosni bili «seljaci». Devedesetih godina ovog stoljeća, većina Muslimana nije bila religiozna i živjela je kao što su živjeli stanovnici bilo kog evropskog grada: očevi na posao idu u odijelu i sa kravatom, nakon večeri popiju koje piće (počesto i za doručak), kćerke u sobi drže postere Andre Agassija a sinovi slušaju Guns N Roses.

Muslimane Bosne je najlakše razumjeti poredeći ih sa američkim Jevrejima. Za većinu bosanskih muslimana, Mekka je daleko i nema značaja, baš kao što je za većinu američkih Jevreja dalek i nevažan Izrael. Bosanski muslimani su stoljećima živjeli sa ljudima drugih vjera i to je «razblažilo» njihovo muslimanstvo do te mjere da većina sebe nije ni doživljavala kao Muslimane već kao Bosance, Jugoslavene ili Evropljane. Baš kao i američki Jevreji, koji sebe prvo zovu Amerikancima, možda potom Njujorčanima a tek onda Jevrejima (ako se uopće tako i nazivaju). Mnogi su se Muslimani u Bosni ženili i udavali za kršćane, baš kao i toliki Jevreji u Americi. Izjednačavati bosanskog muslimana sa arapskim fundamentalistom jednako je ispravno kao izjednačavati američkog Jevrejina sa ultraortodoksnim hasidskim Jevrejom iz Izraela.”