Nenad Vitlačil: Dokoličarenje ili…

Kartografski prikaz Jugoslavije, u svojim avnojevskim granicama, asocirao me je na – papagaja.
U ovoj zoomorfnoj asocijaciji – iznuđenoj ili ne, neumornim papagajskim novogovorom partijskih predvodnika u bolju budućnost – Istra i Slovenija, glava, Former Yugoslav Republic of Macedonia – raskošno lepezasti rep, sve ostalo – gastrointestinalni trakt.

Istru, danas, doživljavam kao jedini razuman ostatak Otadžbine.

U Istri se može živjeti iluzija Jugoslavije kojoj se ništa zlog nije desilo.

Ovdje, i zrak je … zrak, čist element, lišen negativnih naboja. Ovdje, napokon, možete isključiti škrge i disati punim plućima. U papagajolikoj Jugoslaviji na godišnji odmor sam – išao. U ovoj, čizmolikoj Italiji, malo idem, ali me malo i pošalju – na godišnji odmor.

Ovo kada idem znam još u februaru. A ono, kada me šalju, obično bude “last minute iznenađenje” u četvrtak, ili čak u petak popodne prethodnog, za ponedjeljak narednog tjedna.

Za ovakva iznenađenja, razumna Istra je i razumno udaljena. Dakle, Istra, Liburnijska rivijera, van sezone. Ako vam čin kupanja nije istovremeno popraćen erotskim osjećanjem, nego elegičnim sjećanjem odnosno, ako vam je kupanje izgubilo svaki smisao, kako je to Begzadin dedo svakom prigodom naglašavao: “E, moj Hakija, ti se i dalje kupaš, a drugi se …” ili, “ako vam pimpin visi kao kruška i nijedan ‘David’ mu više ne pomaže da bude kao puška”, tj. ako ste, nebosanski, suhoparno rečeno: “u trećem dobu”, kada vam je broj godina nadmašio IQ količnik, – Opatija je nezaobilazno odredište.

Zaštićena od bure gustom vegetacijom i sa blagom klimom, Opatija je, tokom čitave godine, klimatsko lječilište i odmaralište. U zaleđu Učka, park prirode, s raznovrsnim mogućnostima rekreativnog turizma: pješačenje, biciklizam i ostale vratolomije.

Lovran, Ika, Ičići, Opatija i Volosko povezani dvanaestkilometarskim  šetalištem, lungomare, duž kojeg se možete osvjedočiti kako se Rivijera, a posebno Opatija, od početka svoje turističke istorije – 1844. godine, do današnjih dana, razvijala u potpunoj harmoniji s prirodom.

Ovdje je odmarala tijelo i dušu bjelosvjetska aristokratija: Nj. V. carica Marija Ana, Kaiser Franz (nije Becenbauer), njemački Vilim II, švedsko-norveški Oskar II, herceg-bosanski Nešo I i jedini, rumunjski dvojac Karol i Elisabeta, …, ali i aristokratija duha: Giacomo Puccini, James Joyce, Angela Isadora Duncan, Pietro Mascagni, Henryk Sienkiewicz, Gustav Mahler, Anton Pavlovič Čehov, Miroslav Krleža, Jan Kubelik, Ivo Andrić, Jaroslav Vrhlicky, …

Njima u čast, onima koji su Opatiji priskrbili zavidno mjesto u turizmu, podižu se spomen – ploče i skulpture, od kojih su mnoge postavljene duž narečenog, dvanaestkilometarskog, Šetališta Cara Franje Josefa (koje, usput rečeno, mi se ne uklapa u zamisao o caru stečenu kazivanjem deda Jana: “Idem tamo gdje i car ide pješke” – kada bi odlazio u toalet).

Većina obilježja su jednostavne kamene ploče na kojima je uklesano ime i prezime, biografski podatak, ili citat, ili godina boravka u Opatiji, ali postoje i ona koja predstavljaju stilski pomak u spomeničkoj umjetnosti:

“Anton Pavlovič Čehov je boravio u Opatiji jedanput, 1894. godine.

Nešo, nekoliko puta.

Zahvalni građani Opatije”

(Ako ga ne vidite ili ga pak vidite, ali kao “neku stvar”, poslužite se, bez ulaganja dodatnih napora, riječima Isadore Duncan: “Snaga predodžbe daje stvarima život”.)

Bosonogoj balerini, čiji je umjetnički nonkonformizam otvorio put savremenom baletu, koja je plesala “Slavenski ples” dajući oduška svojoj, kako je sama govorila, “divljoj radosti”, posvećena je graciozna skulptura. Jer, ovdje je, u Opatiji, balerina slobodnog plesa, plesa emocija, u treptaju palminog lišća nalazila inspiraciju za svoj umjetnički izraz (sic).

Promontorij kod “Djevojke s galebom”, simbola Opatije, – zdanje i mjesto “ubilo se za kafića” (što je još 1900. i bilo; austro-ugarska poslastičarnica). Zdanje je restaurirano i sada je to umjetnički paviljon. U Umjetničkom paviljonu “Juraj Šporer” izložba crteža Ismeta Mujezinovića 1919 – 1974.

Ismet …Mujezinović, … umjetnik. Slikar po vokaciji, revolucionar po opredjeljenju. Na naslovnoj stranici kataloga, fotografija Ismeta: izborano, ispijeno lice, čekinjasta brada, duga, očešljana kosa i … toplo radoznali pogled. Ismet, slikar revolucije, iskreno dosljedan i vokaciji i opredjeljenju, čak i onda kada je svijest o neostvarenom snu, razočaranje – konačno, jer ’sloboda nije umjela da pjeva kao što sužnji pjevaše o njoj’. Autoportret sa Spomenicom, – jednostavnim likovnim izrazom, iskazana sva drama Ismeta revolucionara: u ateljeu pred štafelajem, u asketski mršav, goli torzo umjetnika, Spomenica ,…zarivena u visini srca, …curak krvi …

“Ta slika zvuči proročanski, amblemski, ona je velika elegija o propasti Bosne, zemlje koju nismo voljeli.” – Mersad Berber, u predgovoru za katalog Izložbe.

U centralnom dijelu Opatije, Ulici Maršala Tita, šetalište Slatina, ostvaruje se sporna ideja obilježavanja poznatih ličnosti iz oblasti kulture, znanosti i sporta – zvijezdama. Svoje zvijezde su dobili: Nikola Tesla, Ivana Brlić Mažuranić, Tin Ujević, Pero Kvrgić, Slavoljub Eduard Penkala, Miroslav Radman, Bernard Bajdo Vukas, Dražen Petrović, Miroslav Ćiro Blažević, Rade Šerbedžija, Vesna Parun, Ivano Balić, Korado Korlević, Krešimir Ćosić, Fabijan Šovagović, Oliver Dragojević, Goran Ivanišević, Zdenko Runjić, Janica Koštelić, Oliver Mlakar, Dragutin Tadijanović, Matija Ljubek i … Ðorđe Novković (Sarajlija, … Pro Arte, …Indexi, hit maker bivše YU, komponov’o “Starog Pjera”, najveći međunarodni uspjeh YU muzike, pa komponirao “Druže Tito mi ti se kunemo”, te i uskladbio “Danke Deutschland” i “Don’t ever cry” – my Croatian sky.)

“Ono što je pedesetih prošlog vijeka, na Zapadu, činilo zanimaciju pozorišta apsurda, na nas se u zbilji sručilo pet decenija kasnije. Starci i starice pužu iz kontejnera, uz arije ćelavih pjevačica, beskućnici se zaglavljuju u slivnicima i kantama za otpatke, prosjaci bogorade pred vratima; svega ima u ‘velikom bratu’, samo nigdje partizana i radničke klase. Ala kapitalizma sabija čovjeka do grla u deponiju otpada, u nečist do očiju, poput materije za reciklažu. Svijet se, u bezizlazu, dekoriše pirsingom i sidom. Planeta Zemlja kao da sagorijeva u vulkanskim razlozima uništenja: ili profit ili ništa! Šokantnim drilom umjetnost se izvrgla u sluškinju destrukcije. Jedna generacija je, izgleda, nestala na vrijeme; dotukla bi je tornada divljeg, neobuzdanog nagona dvadeset i prvog stoljeća. Kakva zabluda da će jednog dana svi pisati poeziju!” – Vitomir Pavlović, “Ismet, četvrt vijeka kasnije”, predgovor za katalog Izložbe.

Danke Deutschland!?

Nakon što sam se poklonio Nešinoj sjeni, zamislio se ( šta ima tu sporno?) nad zvijezdama, bez pažnje vrijednog rezultata osim mutnog prisjećanja “Opomene” pjesnika tijela, grada i siromaha, ljubavi i smrti, A. B. Šimića :” Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! … Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!”. Protegnem se, ispravim,…to je dakle to, na rastanku bacim pogled na zvijezde, ne žaleći ama baš ni za čim i vratim u razgaljujuće utočište moje Dragè.

Hrpica kućica, zaljubljeno šćućurenih u zavjetrini obronka Učke.

Dvije kafe – slastičarne, dva restorančića, dvije plaže, dva hotela, … mjesto za dvije osobe i kada im ne ide. Kafića, – četiri (da se može zametnuti trag).

Podno kućica, portić. Tijesan i za ribarske barkice. Izvinjavamo se: nema mjesta za tajkun sveza barkun. Od portića, na drugu stranu, duž plaže, dva, tri kilometra, lungomare, do druge plaže.

Poznato mi je, da je posljednji turistički hit  Miravete de la Sierra, “mjesto u kojem
se nikada ništa ne dešava”. Miròm, nedogađanjem, kažu, daje utisak zamrznute prošlosti. Turističke agencije pozivaju da se ovdje suočite sa samim sobom i, ako vas ni nakon toga ne napusti samozadovoljstvo, da kao suvenir ponesete lutkicu. Ima ih dvanaest i svaka predstavlja jednog od isto toliko stanovnika Miravete (najmlađi ima 50 godina). Miraveta je, početkom 20-tog stoljeća, imala 500 stanovnika.

Moja Dragà ima, još uvijek, 500 stanovnika, a događanjima obiluje po, ni od koga, utvrđenom redoslijedu .

Za početak, igrokaz, “Ponovno stvaranje”, o kojem kratak prolog: Tvorac, opravdano nezadovoljan svojim djelom, uvježbava, još uvijek, čin prvi. “U početku stvori nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom , …, i reče: ‘Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost. I vidje da je svjetlost dobra; i rastavi svjetlost od tame. Svjetlost prozva dan, a tamu prozva noć. Tako bude noć, pa jutro – dan prvi.”

Odmah zatim nastupa ‘Stjepan’: izvadi brancina, a ostali ribari se spakuju. ‘Stjepan’ se pravda da on samo lovi onako kako su to “činili naši stari”: ribarski konac (bez štapa, mašinice i varalice), klizeće olovo, mamac za gurmane – komadić srdele ili lignje i upornost, nagrađena nakon mjesec dana posta.

Zatim, ‘Bepe’, pomete uličicu, biodinamičkom metlom i u glavnom od opalog kestenja, jer
stanovnici moje Dragè vole svoje mjesto i vode računa o čistoći po obaška metodu: baška staklo, baška papir, baška …

Teta ‘Lucija’ priredi trpezu: zamijeni vodu i servira hranu patkicama i novopridošlom gusku, maskotama moje Dragè, što se brčkaju u portiću.

Onda se otvore kafići i radni dan započne ubitačnim ritmom.

Prvi gost pokušava da konobarici                                                                                                                                                                                                                                                                                                     preproda novine kupljene iz
dugo njegovane navike u minulim vremenima – po nabavnoj cijeni jer, samo ih je prelistao.

Drugi gost nudi, još

mamljivo tople, kroasane: “Znaš kako se kaže – daj i njemu, vidiš kako te gleda, da mu ne bude zlo.”

Treći gost, još s ulice: “Produženi, makjato!” Obalavi čitalački kažiprst i nepogrešivo otvori stranicu posvećenu “najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu”…. – ” Aaa, nikad ja više. …Neću ja trošit’ moji soldi od navigavanja za sekiraciju.” – (Tako u ponedjeljak, a već u petak raspituje se kako preko riječke saobraćajne zapetljancije da se doveze u Crikvenicu gdje “Rijeka” igra slijedeću utakmicu.) Zatim prođu đaci, u grupicama, sa pretrpanim rancima, čuperci još vlažni od jutarnjeg umivanja. Isprate ih brižnim pogledima mame, none s cekerima i novčanicima u čvrsto stisnutim šakama i upute se u samoposlugu, a furešti odu na doručak od – do. Preostalo vrijeme, nezanimljivo, protiče u iščekivanju novog dana prvog. Jer, “sve je taština i muka duhu. Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvijek. Sunce izlazi i zalazi i opet hiti na mjesto svoje odakle izlazi. Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja, odakle teku rijeke onamo se vraćaju da opet teku. Što je bilo to će biti, što se činilo to će se činiti i nema ništa novo pod suncem. Ne pominje se što je je bilo ni ono što će poslije biti neće se pominjati… Vidjeh sve što biva pod suncem i sve je taština i muka duhu.”

A na kraju, još kraća forma nenadmašenog majstora kratke priče:

“Tamo gdje mi nismo, dobro je. Nismo više u prošlosti i ona nam izgleda prelijepa.”

Bujrum, posjetiti.