TOYS FOR BOYS

Piše: Dubravka Ugrešić

Jugoslavija je bila neka vrsta mitološke zvijeri, nešto poput gigantske boe, što li, koju su dječaci ubili, zatukli štapovima, razvukli po prašini, isjekli njezinu kožu u trofejne komadiće. Trofejima se kite, i hvale se: tko joj je prvi zarinuo nož u meso, i tko ju je najefikasnije zatukao. Jugoslavija – ta strašna mitološka zvijer – izbacila je na samrtnoj postelji iz svoga tijela jedno jaje (Sloveniju), a odmah zatim, gle, i drugo jaje (Hrvatsku), pa treće jaje, iz koje se kažu rodilo troglavo dijete (Bosnu), pa četvrto jaje (Makedoniju), pa peto jaje (Krnju Jugoslaviju). Krnja Jugoslavija raspolutila se na dvije države, na Srbiju i Crnu Goru. I taman kada su se dječaci malo primirili, odložili koplja, kada su stišali svoje ratničke urlike, trbuh već odavno mrtve zvijeri ponovo se napuhnuo i – blup! – iz Srbije izleglo se novo jaje – Kosovo! Sada svi s udivljenjem promatraju truplo i pitaju se ima li još, i neće li se iz trupla izleći još kakvo jaje. Republika Srpska? Vojvodina? Sandžak? I neće li se troglavo dijete, Bosna, raspolutiti na tri dijela, na tri nove državice?

Male države su igračke za male dječake. Velike države su igračke za nešto veće dječake. Boys love toys. Dječaci izvuku iz škrinja, ormara, podruma i tavana medalje svojih očeva, djedova i pradjedova, stave na glavu neke kape, nalijepe na lica neke strašne brade, zakolutaju očima, namažu se ratničkim bojama, uzmu u ruke toljage, lukove i strijele, koplja, noževe i nožiće i krenu urlati. Tako plaše neprijatelja. Njihovi neprijatelji su isti takvi dječaci, i što su si međusobno sličniji, to se više mrze. Mržnja i rat su neka vrsta plemenske inicijacije. Dječaci usput zatuku i svoje roditelje, ali i to spada u inicijaciju. Dječaci se potuku među sobom, oni jači zarobe one slabije, pa ih malo muče, ponekog objese, ponekog ubiju, ponekog razmjene s neprijateljima, evo, vašeg za jednog našeg. A onda se dječaci rastrče po svijetu tražeći za svoja herojstva priznanje. Priznanje mogu dobiti samo od odraslijih dječaka.

A kada im odrasliji dječaci uruče priznanje, ovi, tek izašli iz rata, krenu u posao izgradnje svoje države. Izaberu svoga predsjednika, svoga premijera, imenuju svoje ministre, svoje policajce, svoje diplomate, svoje predstavnike. Kako se gradi država uče od drugih, svoga iskustva nemaju. Imitiraju odraslije dječake, način na koji odrasliji dječaci govore, što govore, kako se odijevaju, i slične korisne stvari. Dječaci traže saveznike, hrle u veće i jače dječačke saveze, da im neprijatelji, ti što žive iza granice, ne bi mogli naškoditi. Ako im neprijatelj nagazi malo na granicu, odmah udare u veliku dreku, poredaju se i jedni i drugi uz granicu, zaprijete svojim toljagama, nožićima, strelicama, izvuku one prašnjave brade i kape, kolutaju očima i viču, sve dok im stariji dječaci ne priprijete prstom. Dječaci izabiru među sobom svećenike, sagrade im kolibe, na vrh kolibe postave neki znak, križ ili nešto slično, različito od znaka dječaka koji žive iza granice. Dječaci iskroje svoje zastave, najčešće s likovima orlova ili lavova, silnih zvijeri, u nadi da će orlovski ili lavlji duh prijeći na njih i zaštiti njihovu malu državu od neprijatelja. Dječaci iskroje svoje odore, izmisle svoje rituale i sagrade spomenike svojim herojima. Dječaci zatim proslavljaju svoje pobjede nad neprijateljem, udjeljuju si ordenje za zasluge, i grade sebi kolibe na boljim mjestima svoga malog teritorija. Državice u toj fazi više sliče na izviđačke kampove nego na improvizirane plemenske naseobine.

Djevojčice ne pripuštaju, države su igračke za dječake. Dječaci ionako ne znaju što bi s djevojčicama, malo ih se pribojavaju, pa ih zato proglašavaju glupima i ružnima. Ponekad ih zlostavljaju ili ih preprodaju drugim dječacima koji žive u drugim državama, za kakvu korisnu tricu. Djevojčice obično stoje po strani zabavljene svojim lutkama. Čekaju da dječaci odrastu i maštaju o tome kako će s dječacima jednoga dana izroditi djecu.

Da, države su igračke za dječake, toys for boys. Najveća ironija – iako dječaci ne razumiju riječ ironija – leži u tome da u njihovim državicama ništa nije ni njihovo niti nezavisno. Dječaci pojma nemaju da iza svega stoji nevidljivi gospodar, taj koji im je tutnuo igračke u ruke. Imena tih nevidljivih gospodara su različita, već prema tome, korporativni kapitalizam, ujedinjena mafija, u svakom slučaju – NOVAC.

Sve to tako izgleda iz sigurne ptičje perspektive, dakako. U prizemljenom životu stvari su uvećane, i naši dječaci su odrasli, veliki ljudi. Na njima se drži ovaj svijet i nije naše da ih izvrgavamo poruzi. Mi smo žrtve njihovih igara. U raspadu Jugoslavije mnogo je ljudi pobijeno, mnogo je toga srušeno i spaljeno, mnogo je ljudi raseljeno, mnogo života uništeno, sve se okrenulo naglavce. Jedina je utjeha, kažu ljudi, da su to ljudi tako htjeli, ili nisu baš tako htjeli, ali stvari su izmakle kontroli, i, eto, možda se malo previše krvi prolilo za obranu ognjišta, doma, kolijevki, nacionalnog identiteta, i tisućljetnih državotvornih snova.

Najnovije jaje, Kosovo, posljednja je karika u raspadu Jugoslavije i stvarni kraj rata, kažu ljudi, iako za to nemaju dokaza. Euforija oko rađanja nove nezavisne državice u Evropi samo potvrđuje da dječaci ništa osim države zasnovane na etničkim principima (uz obavezno poštovanje prava manjina, dakako) nisu u stanju izmisliti. Isti nedostatak imaginacije potvrđuje Srbija, koja tvrdi da nikada neće odustati od Kosova, od svoje kolijevke. Dječaci skaču, ruše, protestiraju, mrze, razbijaju stakla na izlozima albanskih slastičarnica u Srbiji, američkih McDonaldsa (jer Amerikanci su priznali Kosovo), ambasada zemalja koje su priznale i koje će još priznati Kosovo. Ni godinama ponižavani kosovski Albanci nisu bili u stanju da izmisle ništa pametnije od one stare svoji ljudi na svome teritoriju, od nezavisne države temeljene na etničkom principu. Rađanje države bilo je popraćeno romantičnim vijorenjem novodizajniranih kosovskih zastava, albanskih zastava, američkih zastava (jer Amerikanci su priznali Kosovo) i puštanjem žutih balona u zrak. Žuti baloni – žute zvijezde, poljubac upućen Evropskoj uniji. Istu nemaštovitost pokazuju odrasliji dječaci, ti iz (raz)jedinjene Evrope, i ti iz Amerike i Rusije, koji su odmah požurili da pruže svoje zaštitničke šape, svaki na svoju sferu interesa. Svi dječaci vole i respektiraju države, države su definitivno toys for boys.

Od bivše Jugoslavije ostalo je malo što. Iako rijetko, još uvijek se ponegdje može, na primjer, vidjeti prvi automobil jugoslavenske proizvodnje, Zastava 750, popularni fićo. Na You Tubeu vrte se amaterski video zapisi: u jednome neki golemi dječak, seljak, u svome dvorištu batinom razbija svoju staru igračku – fiću. Tako, valjda, simbolički pokapa mrsku Jugoslaviju. Nedavno je grupa lokalnih entuzijasta u nekom hrvatskom mjestu oživjela starog fiću, ofarbala ga u plavo bijelu boju i na vratima ispisala milicija. Automobil je zaplijenila hrvatska policija s obrazloženjem da uskrsavanje starog milicijskog fiće vrijeđa uspomenu na bivšu Jugoslaviju! Iako je proteklo gotovo dva desetljeća od smrti Jugoslavije, dječaci se još uvijek boje duhova bivše države, čak i kada se oni pojavljuju u simboličnoj igrački kakva je stari fićo. Ostaje pitanje: zašto? Je li to zato što je bivša zajednička država bila građena na solidnijim, pravednijim i modernijim temeljima od današnjih? Ili je to zato što je bivša država bila zona sumraka iz koje su svi jedva čekali da izađu na slobodu i oslobode se mučnog suživota s drugima? Je li gospodarenje bilo bolje ili lošije od današnjega? Je li bivša država bila strahovlada u kojoj su građani izdisali pod teškom čizmom komunizma? Da li se ljudi danas boje više ili manje? I čega se boje? Pitanja ima mnogo. Nema ničeg lošeg u tome da se postavljaju pitanja, slična će nam, uostalom, uskoro početi postavljati naši unuci. Zanimljivo je jedino da ih nitko ne postavlja. Umjesto da postavljaju pitanja dječaci mašu svojim zastavama i spaljuju tuđe, razbijaju stakla na prozorima, urlaju, zveckaju noževima, jadikuju, tužakaju se, zovu upomoć, prijete – sugerirajući svojim ponašanjem da su države zapravo rezultat slučaja ili pukog biološkog ciklusa: dok jedne, eto, umiru, druge se, eto, rađaju.

Zanimljivo je i to da samo dvije stvari u današnjem svijetu izazivaju histerične reakcije kod ljudi: jedna je Bog, druga Država. Snažne i nekontrolirane erupcije emocija kada su u pitanju Bog i Država samo indiciraju da su obje institucije zapravo ispražnjene od svoga značenja. Za smrt Boga prišapnuo nam je nešto prije stotinjak godina Friedrich Nietzsche. Za Državu nismo znali.

Tekst je preuzet sa prijateljskog portala halter.hr.