Umro nam je Ćusta
Juče je u Los Angelesu umro Mustafa Trklja – Ćusta. Ovog mjeseca proslavio je 60-i rođendan. Prošle sedmice, tokom našeg puta za Floridu, razgovarali smo nekoliko puta, iz New Orleansa smo mu poslali razglednicu sa željama za brzi oporavak… Po povratku sa krstarenja uključili smo mobitele i od našeg zajedničkog prijatelja Cice Dardagana saznali za užasnu vijest – naš dragi prijatelj Ćusta nije više medju živima! Na slici: Darko, Sanja, Robert, Minja, Biljana i Ćusta (Kliknite na sliku da se poveća)
Ćusta je dosta mlađi od mene, znali smo se sa sportskih terena, pozdravljali se, Ćusta je bio golman rukometnog kluba “Mlada Bosna”, ja košarkaški sudija, bili smo ista sportska porodica.
Onda su nas vjetrovi rata odnijeli u Ameriku i tako je došlo do ličnog poznanstva, uzajamnih posjeta, počelo je jedno iskreno prijateljstvo, uključujući naše supruge i kćerke. Redovno smo se čuli telefonom, družili se za vrijeme našeg boravka u Los Angelesu, upoznali smo i njegovog brata Tašu, njegove sestre i zetove…
Pred očima se redaju sjećanja na susrete u Las Vegasu, Phoenixu, zajedničke izlete u Kaliforniji, bili smo na vjenčanjima njegovih kćerki Minje i Sanje, radovali se njihovim i našim unucima i unukama, bilo je zadovoljstvo imati Ćustinu porodicu za prijatelje.
Iako je za opaku bolest saznao prije godinu dana, nije time htio “uznemiravati” svoje prijatelje, čak ni svoju najbližu rodbinu sve dok bolest nije uzela maha i na red došle bolnica i nekoliko operacija. Teška bolest i splet nesretnih okolnosti slomili su njegov zdravi sportski organizam. Sve je junački izdržao i već počeo raditi uz pomoć kompjutera kod kuće. Mislili smo da je najgore prošlo i da je njegov snažni duh izvojevao odlučujuću životnu pobjedu. Nažalost, prošle noći iznenada je prestalo da kuca njegovo veliko srce.
Prošli mjesec imao je zadovoljstvo u posjetama kćerki, unuka Nikolasa i unuke Mie, iz Njemačke je došao Tašo, bila je i sestra Ćamka sa suprugom, kao da je to bila jedna vrsta oproštaja koji niko od nas nije prihvatao kao realnost.
U Ćustinoj divovskoj borbi, herojsku pomoć je imao od supruge Biljane sa kojom je proživio i najteže i najljepše godine života i kojoj sada ostaje golema praznina nakon nenadoknadivog gubitka supruga, prijatelja i nadasve jedne izuzetne ličnosti koja je ostavila traga kod sviju nas koji smo ga poznavali.
Nama, brojnim Čustinim prijateljima i poštovaocima ostaje trajna uspomena na njegov vedri lik i zadovoljstvo da smo imali privilegiju da se družimo i budemo bliski prijatelji.
Biljani, Minji, Sanji, Taši i sestrama, unuku Nikolasu, unuci Mii, zetovima Darku i Robertu, upućujemo naše najiskrenije saučešće.
Vlado i Suada Kaluža sa porodicom
otvoreno: 8140 puta
subota, 31. januar 2009 u 09:49
Draga Biljana iskreno saučešće zbog ogromnog gubitka!
U ovom mjesecu bio sam na dvije sahrane naših radnih kolega iz ERC-a, Zorana Zagorca i Jasmina Hodžića (Buki, Jablan, Sandokan) vršnjacima tvoga Ćuste. Sa Nadom Jovičić Zoranovom suprugom samo sam šutio kao i ona i kratko rekao da bude hrabra.
Stomak me zaboli kad odlaze moji poznati i vrlo prijatni, a podobro mlađi od mene.
I tebi kažem da budeš hrabra i hrabriš djecu, a oni svoju pred njima je život, nekad ljepši a uvjek sadržajan kao što je bio tvoj i Ćustin.
Želim ti svaku sreću i u ovim teškim trenucima Džemo.
subota, 31. januar 2009 u 09:51
U šoku sam, ne mogu povjerovati i pomiriti se sa istinom. Često smo razmenjivali e-mail a osim sporta veza nam je bila i struka i Goran Konforte. Preostaje mi da njegovoj porodici izrazim iskreno saućešće a mi vječno da sačuvamo uspomenu na divnog prijatelja.
Moni Gaon
subota, 31. januar 2009 u 14:56
Hvala Ti Vlado što si za našeg Ćustu ponovo otvorio svoj blog. Omogućio si nam da se podsjetimo na naseg Druga a i da onima koji ga nisu znali kažemo sa kim smo bili bliski.Bio je, ono što svi tražimo- PRIJATELJ, kad se pilo i mezilo bio je MUSKARČINA a kada je trebalo drugom priskočiti u pomoć u nevolji – DRUGARČINA. Često nas je okupljao u svojem dvorištu na janjetini ili ćevapima, znao je, onako malo uz rakijicu, sjajno zapjevati sevdalinke i starogradske pjesme. Nije to bilo ONAKO, pjanski, pa “samo” do pola pjesme ili prvu kiticu i refren. Svaku je završavao do kraja uz naš aplauz.Povukao je i nas, njegove goste, da ga pratimo što smo s velikom radošću uvijek činili. Bio je MERAKLIJA. Na izletima sarajevske raje koje smo organizovali u Los Andjelesu, donosio je uvijek svoje prepoznatljive ćevape koje smo ne čekajući da ih spusti na sto, odmah, stavljali na roštilj. Bili su najbolji. Ispečeni, sa braon korom, onako sočni, mamili su poglede svih. Kad ih je pekao nije im dao da “stanu”. Stalno ih je držao u “vazduhu”. Znao im je nešto što mi nismo. Najviše je volio, ipak, priču o Sarajevu.
Podsjećao nas je na “one”dane jugoslovenskog sporta a posebno rukometa. Uz sport, uspio je završiti i fakultet i krenuti u kompjuterski posao sa suprugom Biljanom, u Sarajevu, što je u ono vrijeme bilo vrlo riskantno. Ali trud, znanje i strategija se isplatila. Uspješno su vodili firmu do početka rata. Samo se pitamo gdje bi im bio kraj da se nije zapucalo. Bio je jedan od osnivača vrlo posjećenog, u ono vrijeme, disko kluba”Stelex” na Marijin Dvoru.
Dolaskom u Los Angeles, Ćusta je krenuo ispočetka ali ne kao većina nas koji smo deliverovali pizze, šamarali tanjure u restoranima i farbali stanove. On se uhvatio odmah u koštac sa kompjuterima i učenjem engleskog jezika. Ostao je u svojoj struci prije svega zahvaljujući upornom radu i naravno razumjevanju i strpljivosti Biljane. Polako je primicao barku obali. Želio je, kada ode u penziju, da bude bliže kćerkama. Planirao je kupiti mali jednosoban stančić za njih dvoje. Želio je da pod stare dane gleda unuke kako rastu. Da ih uči rukometu, poštenju i ljubavi. Ta djeca ne bi imala boljeg učitelja od njega i vjerujem da bi ih vremenom naučio i jednu strofu neke njemu drage sevdalinke ili starogradske…..tek da znaju, kad odrastu ko je bio ĆUSTA.
subota, 31. januar 2009 u 19:25
Sa velikom tugom u srcu primili smo vijest o smrti dragog i divnog čovjeka kakav je bio Ćusta. Imali smo priliku da ga upoznamo i družimo se sa njim u Americi tokom naše dvije posjete Kalužama. Ti dani će nam ostati u trajnom sjećanju i jako nam teško pada bolna istina da se nećemo u nekom narednom putovanju u Ameriku sresti sa našim dragim Ćustom. Njegovoj porodici izražavamo iskreno saućešće u njihovom velikom bolu.
Nada, Medo i Sanjin Deković
subota, 31. januar 2009 u 22:06
Ćusta, stariji kolega. Biljana mlađa kolegica. Dva najljepša osmijeha, iskrena iz srca, činila su studentsko vrijeme ljepšim, radni dan kraćim, večer u Stelexu, zabavnijim.
Takvim ih pamtim.
Takvim ću ih pamtiti.
Sutra ću biti sretan, jer će Svijet dobiti nove rukometne prvake, ljude s ovih prostora.
Danas sam nesretan pročitavši ovu vijest kako je Svijet napustio naš vrstan rukometaš, ljudina,obiteljski čovjek, sportski- radni prijatelj i kolega.
Vratar sa srcem, zaključanih vrata, velikog otvorenog srca…ĆUSTA !
subota, 31. januar 2009 u 22:53
ZEČEVIĆ LJUBIŠA – ZEKO
BILJANI I PORODICI ISKRENO SAUĆEŠĆE. IMALI STE SA KIM ŽIVJETI. ĆUSTA JE BIO “OSOBA”. KAD TAKVI ODU U NEPOVRAT OSTAJE VELIKA PRAZNINA.
TUGUJEMO S’ VAMA
Zečevići
nedelja, 1. februar 2009 u 08:02
Vijest o odlasku Ćuste nas je zatekla potpuno nespremne. Ovo je neizmjeran gubitak za nas koji smo ga dobro poznavali kao divnog supruga, oca i prijatelja. Imali smo priliku da se druzimo kada su nam se kcerke radjale i da pomno pratimo njihov napredak. A onda smo napustili Sarajevo i svako je otisao na svoju stranu. Na poziv Biljane i Ćuste imali smo namjeru da se ponovo sretnemo na proslavi 40. rodjendana Steleksa, ali nije nam se dalo…Velika nam cast da smo poznavali i druzili se sa covjekom kakav je bio Ćusta. Njegov lik ce nam vjecno ostati u sjecanju. Dijelimo bol sa Biljanom, Minjom, Sanjom, i njihovim porodicama. Vojislav, Jelena, Tea i Nikolina
ponedeljak, 2. februar 2009 u 00:26
IN MEMORIAM
Poslije svih prijatelja da ti se obrati i rodjak…
Dodje mi u sjecanje davna 1980. godina, kad na savjet mog, sada vec rahmetli oca, odlucih da potrazim Mustafu i zamolim ga da mi bude mentor i pomogne u odabiru teme za maturski rad. Rekao je …TIRISTORI… – ko zna razumjet ce!
Rekao je jos nesto, malo mi je tad zaparalo usi, ali znam da je bilo dobronamjerno. – “Hocu, pomocu ti, ali da znas, ja ti ga necu pisati…”
Od tad prodjose godine, ja upisah elektriku i uclanih se u STELEKS. Zavrsi se i fakultet, pa onda pravac na Stup u Kibernetiku. Sa ratom nam se putevi nekako razidjose i veze pokidase.
Tuzna vijest da nas je naputio jos jedan od nas me snadje u Sydney-u.
Iskreno saucesce ovim putem izrazavam dragim Biljani, Sanji i Minji, kao i Mustafinim sestrama i bratu.
Utjeha je da iza nas ostaju nasi mladji – Mustafa i ja imam tri kcerke!!!
Adnan sa porodicom…
petak, 6. februar 2009 u 17:46
DRAGA MOJA BILJANA, TEBI, MINJI, SANJI, UNUKU NIKOLASU, UNICI MII, ZETOVIMA, BRATU I SESTRAMA UPUĆUJEM ISKRENO SAUČEŠĆE. IMALI STE GROMADU OD ČOVJEKA SA KOJIM STE ŽIVJELI, A JA JEDNOG OD SVOJIH NAJBOLJIH I NAJVRIJEDNIJIH SARADNIKA NA DUŽNOSTI DIREKTORA CENTRA ZA AUTOMATSKU OBRADU PODATAKA U NARODNOJ BANCI BOSNE I HERCEGOVINE. SA NAŠIM VRIJDNIM MAG. MUSTAFOM TRKLJOM – ĆUSTOM SVE SMO POSTIZALI I UVIJEK BILI NAJAŽURNIJI. DAO JE VELIKI DOPRINOS DA BUDEMO PROGLAŠENI NAJBOLJOM BANKOM U JUGOSLAVIJI I U JUNU I99I DOBILI TREĆE FINANSIJSKO INTERNACIONALNO PRIZNANJE U ŽENEVI.
BIO SI TAKO PONOSAN I DOČEKAO ME SA OGROMNOM KORPOM CVIJEĆA. DODJE KOBNI RAT, RASTURI SE DIVNO DRUŠTVO. TI OSTADE U SARAJEVU, BILJANA I DJECA ODOŠE I NAKON PAR GODINA SE SASTADOŠE. PIŠEŠ MI PISMA. PATIŠ ZA PORODICOM. KAŽEŠ KAKO SVI KOJI SU OSTALI MAJU SVOJU GRANATU, SAMO JE PITANJE KAD ĆE GA POTREFITI. MIMOIŠLA TE JE NA NAŠU RADOST, ALI TA TVOJA OPAKA BOLEST ODNESE NAM TE. ODLAZIŠ SUTRA U PRAH, ALI NE, TI IDEŠ U VJEČNOST, A MI TVOJI PRAVI PRIJATELJI DOK ŽIVIMO POMTIĆEMO TE. POČIVAJ U MIRU I NEIZMJERNOJ LJUBAVI I POŠTOVANJU TVOJE GUVERNERKE HAJRE BALORDE.
petak, 6. februar 2009 u 18:27
HVALA TI DRAGI VLADO ŠTO SI ZA NAŠEG VELIKOG PRIJATELJA MR. MUSTAFU TRKLJU – ĆUSTU PONOVO OTVORIO SVOJ BLOG. ŽAO MI JE ŠTO TE NISAM VIDJELA PRILIKOM TVOJE POSJETE MIRZI KULENOVIĆU, A MOM DRAGOM RODJAKU U MARTU 2OO8 GOD. U TORONTU. PUNO POZDRAVA TEBI I SUADI OD HAJRE BALORDE IZ SARAJEVA.
subota, 7. februar 2009 u 01:52
Ćustu sam u Sarajevu poznavala samo iz viđenja…. Nešto bolje sam ga upoznala čitajući njegove interesantne priloge i komentare na Dovla blogu te razmjenjujući s njim nekoliko prijateljskih mejlova sa dovlablogovskim temama.
Bio je otac “male” Minje iz Beaumonta, kolega moje sestre i prijatelj mojih prijatelja. Oni su ga svi veoma voljeli i poštovali.
Za njegovu tešku polest prvi put sam čula prije dvije sedmice kad su Suada i Vlado bili kod nas na proputovanju za Floridu. Javili smo mu se telefonom pa su njegov prijatelj Džado i njegova školska prijateljica Olga dugo s njim razgovarali. Svi smo ga pozdravili. Tada nismo ni slutili da ga već za nekoliko dana više neće biti…….
Bila sam van grada kad je došla do mene ta tužna vijest o njegovoj smrti…Iznenadila me je jačina tuge koju sam osjetila zbog smrti nekog koga sam tako malo poznavala a tako mnogo cijenila…
Ovom prilikom želim da izrazim njegovoj porodici naše najdublje saučešće
Azra, Zina i Ognjen Kavazović
srijeda, 11. februar 2009 u 18:38
Svaka vijest o trajnom odlasku prijatelja duboko nas pogadja i ostavlja ožiljak i prazninu u našim srcima. A Ćustin odlazak zaista predstavlja i nešto više, nešto što stvara duboku ranu i što graniči sa nevjericom – pa zar zaista i on ode?
Uvijek raspoložen, nasmijan, uspravan, spreman za humor, šalu, pjesmu, uživao je u životu i u društvu kao u nećemu što mu je dato na poklon i bio je u stanju da tu svoju radost i optimizam dijeli sa svojom okolinom. Kada smo počeli zajednički raditi na organizaciji proslave 40-te godišnjice Steleksa u USA lanjske godine, preliminarne prijave poslalo je oko 90 ljudi, a kada je došlo do toga da se moraju dati konačne odluke, broj prijava se je smanjio na 40-tak. Razgovarali smo na telefon, ja sam bio zabrinut, a moj ti Ćusta kaže: ” Ma Šoma, da nas se nadje i deset, zauhar nam je!” Eto, to je bio Ćusta! Nažalost, opaka bolest ga je prvo primorala da se povuće iz organizacije skupa, a nije mu niti prisustvovao. I kao da nas je deset nedostajalo! A evo, nedostajaće nas taman toliko i trajno!
Družili smo se intenzivno u godinama stvaranja i narastanja Steleksa. Nikolina ga je poznavala još kao aktivnog pionira iz Saburine škole na Pločama, gdje je bila delegirana iz Komiteta omladine i još tada ga zapamtila kao izuzetnu ličnost. Nakon završetka studija još uvijek smo se ponekad vidjali petkom prvo u Istri, pa kod Cvije u Štorosmajerovoj, zatim u Dalmaciji. U posljednjih 20 godina životi su nas medjutim odveli na razne strane i nažalost nismo imali priliku da se vidjamo. Medjutim, svaki telefonski razgovor u predstavljao je dogadjaj za sebe, priču bez kraja, radost bez prestanka, planove, želje …
Najviše sam se sa Ćustom zbližio negdje 1977 ili 1978 kada smo se potrefili skupa u Parizu, čak dvije sedmice. On je bio na svom redovnom kursu iz računara, a ja na seminaru iz daljinskog upravljanja gasnim sistemima. Svaki dan poslije kurseva bi se našli negdje u gradu, a zatim su slijedili sati šetnji bez odredjenog cilja, sa pričama o životu, o porodici, o poslovima, planovima… Često smo pravili pauze da sa telefonskih govornica zovemo on Biljanu, a ja Nikolinu, a ta vezanost za porodice još nas je i dodatno zbližavala. Na kraju, već poslije ponoći, zavukli bi ruke u džepove, pogledali mapu Pariza da vidimo gdje smo odlutali, pa zatim trčali do najbliže metro stanice da ne propustimo zadnji voz! U tim trenucima bili smo odista veom bliski i ja ću ih se sjećati čitavog života! A moj Ćusta evo ne stiže na ovaj voz! Ostavi nas da i dalje kloparamo i razmišljamo o njemu i o onima koji su zauvjek izašli na nekoj stanici gdje ćemo svi prije ili kasnije stići!
Na moju veliku žalost nisam mu mogao otići na komemoraciju – vijest o njegovoj smrti dobio sam u Turskoj, a na dan sahrane sam bio u Sarajevu, službeno. Koga god sam sreo u Sarajevu, pitao me je za Ćustu i kod svakoga sam vidio tu tugu i istu nevjericu, žalost. Svi su ga voljeli, zaista, i imali su koga i voljeti! Naravno, najveći gubitnik je njegova porodica, kojoj izražavamo duboko saučešće.
Vječna ti slava i laka ti zemlja dragi Ćusta, Nikolina i ja ćemo te vječno nositi u našim srcima i našim sjećanjima!
Mašo Užičanin
petak, 13. februar 2009 u 12:06
ZAKAŠNJELO PISMO PRIJATELJU !
DRAGI MOJ ĆUSTA, KADA SMO PAR DANA PRIJE TVOG IZNENADNOG ODLASKA RAZGOVARALI ZRAČIO SI OPTIMIZMOM I SMIRENOŠĆU ČOVJEKA KOJI JE NEŠTO LOŠE OSTAVIO IZA SEBE, A SADA PLANIRA BUDUĆNOST. ONAJ SAT RAZGOVORA, INAČE NAŠ MINIMUM, ŠALILI SMO SE I SMIJALI KAO NIKAD DO SAD. VJEROJATNO SMO I TI I JA U TIM TRENUTCIMA BALANSIRALI NA ONOJ TANANOJ LINIJI KOJA DIJELI REALNO I NEREALNO, RADOST I TUGU, SUZE I SMIJEH. PRIHVATAO SAM KROZ SMIJEH SVE TVOJE PRIMJEDBE NA MOJU ALJKAVOST U NAŠOJ VIŠEGODIŠNJOJ PREPISCI, A U SEBI SAM GUŠIO SPOZNAJU O TVOJOJ TEŠKOJ BOLESTI KOJA ME JE JESENAS PARALIZIRALA. NA ZADNJOJ VELIKOJ FEŠTI U SARAJEVU U POVODU 40. GODINA STELEKSA, SVI SU PITALI ZA TEBE, HTIO SAM IZAĆI NA BINU I DATI TI PODRŠKU SVIH NAS KOJI SMO S TOBOM STVARALI STELEKS, ALI MI JE NAŠ ZAJEDNIČKI PRIJATELJ MAŠO REKAO“ NEMOJ ZOKA, ĆUSTI NE TREBA SAŽALJENJE“ . SAŽALJENJE TI SIGURNO NIJE TREBALO, ALI PLJESAK I DOBRE ŽELJE 300 TVOJIH KOLEGA, PROFESORA I PRIJATELJA, SIGURNO DA. NIKAD SI TU NEODLUČNOST NEĆU OPROSTITI.
SADA KADA TE VIŠE NEMA, OSTALE SU USPOMENE I SJEĆANJA, MNOGOBROJNI FOTO ALBUMI I CRNO BIJELE SLIKE NAŠE MLADOSTI I DRUŽENJA. POČELI SMO U FIS-u, DRUŽILI SE I MOMKOVALI NA FAKSU I U STELEKSU, A TRAJNO VEZALI KROZ NAŠE REKREATIVNE TEKME, VEČERE PETKOM KOD CVIJE, MUŠKE RUČKOVE PONEDELJKOM, ZAJEDNIČKE DJEČIJE ROĐENDANE, LJETOVANJA, VIKENDE, RJEČJU ŽIVJELI SMO PUNIM SARAJEVSKIM ŽIVOTOM. BILI SMO VELIKO DRUŠTVO, A RASULI SMO SE PO SVIJETU KAO RAKOVA DJECA. ZNAM DA BI BIO PRESRETAN DA SE MOŽE PONOVITI ONA SLIKA IZ PODACA, SVE ONE MALE I VELIKE GLAVE, NJIH ČETRDESETAK, NAŽALOST NE MOŽE , ALI MOŽEMO JOŠ JEDNOM IZRAZITI SAUČEŠĆE TVOJOJ BILJANI, MINJI I SANJI, ČAMKI I TAŠI, UNUCIMA I SVIMA KOJI SU TE VOLJELI I IMALI ČAST ŽIVJETI S TOBOM.
POSLJEDNJI POZDRAV DRAGI PRIJATELJU: ALMASA, DUNJA, AIDA, MIRSO, SLAVENKA, MLADEN, MIRJANA, MIČA, KATA, PERO, LELA, SAŠA, MILENA, ILIJA, LJILJA, BOBO, ADA, ĐUMA, DINA, SUDO, BJELI, REŠO, BORO, LJILJA I ZORAN