Goran Radonjić: Za “Bosnu” se ne navija – “Bosna” se voli

Za “Bosnu” se ne navija – “Bosna” se voli

Danas nisam sa vama, ne mogu da podjelim sjećanja na prelijepa vremena od prije 30 godina. Danas sam u Salamanki na Final Four-u Ženske Evropske Lige i sutra će neka od četiri najbolje ekipe Evrope da ponese naslov poput onog “Bosninog” – Prvak Evrope.

U ime svih onih koji nisu mogli da dodju, u ime svih onih koji su bili saučesnici “Bosninog” puta, a danas su nažalost rasuti poput bisera svuda po svijetu, želim da se potsjetim na te dane.

“Bosna” je bila čudo. Boša se vratio iz Beograda i započeo košarkašku renesansu. On je postao naše sportsko predskazanje. Govorio je da će “Bosna” biti prvak Jugoslavije, Evrope. Svi smo ga slušali a nismo znali da li će da se ostvare njegova predvidjanja. Njegova priča nam je godila, animirao je privrednike, novinare, obične navijače, inicirao je košarkašku lavinu zvana “Bosna”. Mala dvorana Skenderije je bila pretijesna, a i za veliku dvoranu nije bilo dovoljno ulaznica.  “Bosna” je izgubila « majstoricu » protiv Jugoplastike, ali taj poraz je bio podloga i najjače oružje za sve one pobjede protiv čuvenih timova Evrope.

Kada je pobijedjen “Emerson” svi smo to prihvatili kao lični uspjeh. “Bosna” je postala prvak Evrope, prvi tim iz zemlje košarke koji se popeo na tron Evrope. Svi smo mi osjećali taj uspjeh kao lični, mi smo postali prvaci Evrope – ja sam postao prvak Evrope. Od tog dana grad je dobio novo obilježje – postao je poznat po “Bosni” (trasirala je svjetski put olimpijskom Vučku). Sav košarkaški svijet je bio u čudu da tamo neki tim sastavljen od golobradih dječaka vlada Evropom. Mnogi su zaboravili na dane mukotrpnog rada u Skenderiji, na teška putovanja, na skromne uslove, a dječaci su postali pravi vitezovi. U Sarajevu je sportski život bio podijeljen na navijače “pitara“ i “kantičara“ a za “Bosnu” su svi navijali, i jedni i drugi, stari i mladi, Bosna je postala ponos i dika Sarajeva i Bosne i Hercegovine, ali je istovremeno bila i jedini tim u Jugoslaviji koji su svi poštovali.

I ja sam svoje sudijske korake pravio uz “Bosnu”, sudeći treninge i utakmice, učio sam iz dana u dan. Kako je “Bosna” postajala jača, ja sam napredovao kao sudija i u skoro istom vremenu sam postao FIBA sudija (drugi iz BiH poslije Nedžada Bise). Ja nisam navijao za “Bosnu”, ja sam “Bosnu” volio, a ja nisam bio ni po čemu poseban. Ja sam bio poput svih ostalih. Svi su “Bosnu” voljeli. “Bosna” je bila svakodnevnica, opsesija, pokret, partija, nacija, “Bosna” je bila ljubav.

Boša je bio kreator, tvorac, vodja, glava…a iza njega su išli igrači, članovi uprave, svi mi navijači, Sarajevo, Jugoslavija, Evropa. Kindje, Varaja, Djoga, Boro, Kari, Rašo, Benga, Sabe, Iza, Bole…su bili Bošini najveći sljedbenici i postali su naši idoli, naša braća, sinovi naših roditelja, naše oličenje ljepote i čestitosti, bili su visoki, stasiti i plijenili su srca svih ljudi.

S “Bosnom” je behar probeharao i nikada neće nestati. “Bosna” je bila era kada smo svi treperili, kada smo bili u košarkaškom transu, kada nismo mislili na bilo šta drugo osim na draži pobjeda. Poraze nismo primali drugačije nego kao novi sedativ za uspjehe. “Bosna” je najljepša uspomena moje mladosti. U Sarajevu samo “Bosna” nikada nije bila omalovažena i niko nije kazao da su to ”papci”.

Evo nekoliko dodatnih sjećanja:

Mirza – boem i idol mladosti

Pronaći prave riječi i kazati kakav je bio Mirza Delibašić Kindje nije niti malo lako. Njegova genijalnost, nevjerovatni talenat, lucidnost, prefinjenost u igri nepredvidivih dodavanja i vanserijskog šuta, baletan na košarkaškom terenu, poeta s košarkaškom loptom…, a istovremeno tih, miran, skroman, nesebičan, intelektualac najvišeg nivoa, boem koji je bio u srcima svih nas. Svi smo ga voljeli.

Sve što se desavalo, za njega je bilo normalno. Sjećam se, negdje u junu 1993. godine, Mirza, Slavica i ja smo sjedili u vrijeme Mediteranskih igara u jednoj ugodnoj bašti trga Komedija u francuskom Montpellier-u i kada sam na engleskom jeziku (tada nisam znao francuski jezik) želio da pitam konobara koliko je staro pozorište – isti nije razumio.

Kindje se osmjehnuo i nonšalantno kazao uz šalu na moj račun: “Papak, to se na francuskom kaže…“ Ja sam ostao zapanjen njegovim tečnim znanjem francuskog jezika. Kazao sam mu : “Znam da govoriš odlično engleski i španski, ali francuski ???”; a on mi je uz svoj tipični osmijeh kazao : “Osnovna skola…, tamo se uči! “

U jednom trenutku nedaleko od nas je prošao crveni “porsche“. Mirza je uzdahnuo i kazao: “Praja mi je izbio 100.000 dolara“. Slavica i ja smo se pogledali ne shvatajući poentu kazanog. Znali smo da je Mirza u istoj godini igrao za “Real Madrid” kada je Dražen Dalipagić za kraljevski tim igrao samo u Kupu Šampiona. Mirza je šeretski ispričao:

“Jedne srijede, nakon pobjede protiv Barcelone, otišao sam u kazino i osjećao sam da je to moj dan. Nakon 28 poena, nisam mogao da izgubim. Rulet se okretao onako kako sam želio i dobio sam 100.000 dolara. Sutradan sam želio da kupim isti ovakav “porsche“ ali, da ne idem sam, pozvao sam najvećeg “pezmeka” na svijetu. Došli smo u radnju kod jednog poklonika kraljevskog tima i kazao sam mu da hoću da kupim baš taj auto. Razgledali smo ga i u trenutku kada sam počeo da vadim novac, Praja je rekao “Šteta, ima jednu falinku”. Tip je kazao da nema problema i da će u ponedeljak da dobije isti model samo sa električnim dizanjem stakla… Meni djavo nije dao mira i otišao sam i u četvrtak u kazino…nisam nikada kupio crveni porsche”.

Mirza, hvala ti

Posljednju utakmicu koju sam odsudio u prepunoj Skenderiji, bila je Bosna – Real. Oproštaj Mirze Delibašića od aktivnog igranja. Nakon nekoliko minuta igre i postignutog pogotka zaustavio sam igru. Grotlo Skenderije je utihnulo i s balkona se samo čuo Davorov glas s pjesmom: “Mirza, hvala ti”. Kindje je izlazio tiho i dostojanstveno, a takav je bio i kao igrač i kao čovjek. Suze svih nas, pa i moje, su kazivale sreću i tugu u isto vrijeme…