Alija Resulović: Sarajevski humor

(Iz rukopisa  knjige: ”Sarajevski sa dosta muke”  Prvi dio: Kad ja tamo, ono harmonija – autor; Alija Resulović)

Sarajevo je oduvijek bio otvoren grad. Grad  dobrodošlice, ljubaznosti, prijateljevanja, ljudovanja.  Svoje nove stanovnike primao je otvorena srca. Kako davnih godina, tako i sada!

Na žalost,  u tom otvorenom gradu sve je manje Sarajlija!? Otvorite e-maile ili  bilo koji elektronski medij bh predznaka i uvjerićete se da Sarajlija ima svuda na ovoj planeti. Čak, i na udaljenom pacifičkom otoku Fidji  živi, od l994.godine, jedna sarajevska porodica…Izgleda, Sarajlija ima svuda ali najmanje u svom gradu?! ”Sarajalije, one  rodjene Sarajlije, ne traži na ulici ili kafani, već na grobljima, mezarju ili u inozemstvu” reče mi Enver Enko Mehmedbašić, 2oo8.godine.

Sarajevo je i grad humora. Sarajevski humor je osebujan, vrcav, iskričav, ironičan. Shvatiti sarajevski humor nije baš lako. Zato i kažem – ovladati sarajevskim humorom – teško je; treba proći školu sarajevskog peckanja i bockanja.

Ovo je pokušaj da se na jednom mjestu sabere ono što sam zapisivao tokom  šezdesetak godina drugovanja sa najvoljenijim gradom, gradom Sarajevom!

Ovi ostaju

Ulaze, preko Višegradske kapije austrougarski vojnici. Iz obližnje kafane gledaju ih Meho Porča i Sulejman Hrapović.

- Suljo, evo,dodjoše nam Austrougari – ote se Mehi.

- Jah, dodjoše, ali i otići će – uz srk kafe prozbori Sulejman.

Prodjoše godine, u Sarajevo, l941. uđoše njemačke jedinice. Stare Sarajlije, Meho i Sulejman, gledaju svu silu vojske, naoružane do zuba i u besprijekornom stroju.

- Evo nam i Nijemaca – Meho će  Sulejmanu.

- Neka ih…Otići će oni – opet će nanovo Sulejman.

Četiri godine kasnije, preko obližnjih planina, pa opet preko Višegradske kapije, u grad ulazi 29. Hercegovačka divizija.

-Suljo, bolan, vidje li ti ovu vojsku. Kažu, 29. Hercegovačka! Meho, uz kašljucanje, skreće pažnju kao pospanom Sulji.

- Ma, vidim moj Meho! Vidiš da sam oči razrogačio. Ovi ti moj Meho ostaju!

Buket ruža

Hvali se Vaso Radić, predsjednik Gradskog vijeća da je bio u Engleskoj, u Koventriju, na grobu Engelsa. Doda, položio je i buket ruža na grob.

- Koliko je bilo ruža u buketu?! – pita Alojz Sunarić, znani novinar i jos poznatiji  sarajevski šaldžija.

- Pa, ne znam. pet, sedam, devet – muči se Vaso s odgovorom.

- Pet, šest, devet??!! Morao si ti na taj grob položiti milion ruža! Jer, da ti njega nije bilo, ti bi još u Župči kod Breze čuvao ovce – jetko će Sunara.

KC ili CK?!

Alojza Sunarića voljeli su svi; i sportisti ( bio vidjen član uprave tima sa Koševa), ali i kolege novinari, a ponajviše istaknuti političari. Tako će ga Djuro Pucar često voditi sa sobom.

Udjoše jedan dan kolima u Travnik odakle Sunarići vuku porijeklo. Djuro nešto nervozan, nije prošao njegov kandidat.

- E, moj Stari, da je mene ovdje kandidovala KC a mog Ivu CK ( dr Ivo Sunarić, poslije predsjednik Ustavnog suda!), ja bih pobijedio – Alojz će Djuri.

-Ko ti je sada taj KC – ljutito će Djuro.

-Ma, Katolička crkva

Stiže-sudija!

———–

U Travniku, tridesetih, slavlje na ulicama. Čitav grad se  okupio da dočeka pravnika, sudiju, koji je na čuvenom Bečkom univerzitetu diplomirao.

Ulaze kola, okićena cvijećem, čuje se pjesma, govori samo sto nisu počeli. Stari Sunarić, ubacujući se sinu Ivi , reći će; A, ja vjerovao da ćeš ti prvi doći sa diplomom, kad ono te Alojz prestiže!”

-Ma, tata, Alojz nije završio prava – reći će Ivo.

-Kako nije, kada mi je poslao isječak iz bečkih novna – Kurira – Alojz Sunarić postao sudija!

-Da, ali-nogometni sudija!-reče Ivo.

Tada se i odmota čitava zavrzlama; Alojz, postavši nogometni sudija, poslao ocu gradonačelniku Travnika sa onom malom anonsom o – Alojzu Sunariću –sudiji!

Kolika je ta jabuka?!

Za Ljubu Koju, gradonačelnika Sarajeva, vežu se brojni uspjesi grada, njegov preporod, ali i brojne dogodovštine.

Pošto je u Engleskoj  begenisao dvospratne autobuse, ode u Beograd da dobije saglasnot i pare od ministra privrede Svetozara Vukmanovića Tempa.

Udje Kojo u kabinet ministra, koji je važio kao oštar, i onako s vrata;

-Sjećate li se vi Igmana l942.godine?

-Da!-odgovori Vukmanović.

-A, glad, zima, a ja vama jabuku!-energično će Kojo.

Tempo se pravi da se sjeća, ali  Kojo je raskravio  osornog ministra i dobi potpis i pare.

Prodjoše tri četiri godine, kad, eto ti ponovno Ljube kod Vukmanovića.

I, opet, Ljubino;

-Sjećate li se vi Igmana l942. i one jabuke?!

-Ma, sjećam?! Kolika bi ta jabuka – vjeru joj ljubim – Tempo će.

E, moj  ministre – velika. Jer da ti je ja ne dadoh, umrije ti, a  ni ministar ne bi bio – Ljubo će izbaciti svoje adute.

I, naravno, dobi pare i odobrenje da kupi praške tramvaje.

Opasan menadžer?!

Sjedimo u Atini maja l978.godine; Ljubo Kojo, Ante Sučić, Miro Radojčić, Pavle Lukač, ja i Duško Bajević koji nam je bio domaćin. Sutra se donosi odluka o domaćinstvu ZOI 84 .

Ljubo Kojo vadi posjetnice, dijeli ih svima. Miro Radojčić, Sarajlija, koji je važio kao najbolji jugoslovenski novinar i čovjek koji je znao deset  jezika, onako, kao ozbiljan, upita Koju;

-Kojo, čitaš li šta je Tito govorio u Splitu?! Obracun sa tehnomenedžerima, a ti se ovdje prsiš sa posjetnicom na kojoj pise-Ljubo Kojo, generalni menadžer Skenderije. Boga mi ćeš zaglaviti! – Miro će .

-Ma to mi je Muris ( Mesihović) smjestio, majku mu njegovu. Znam ja odavno da on želi da me makne pa da on uskoči u moju fotelju-Ljubo reče a svi prasnuše u smijeh.

‘Matekalo”

Poznato je  da je Miroslav Brozović slabo pamtio imena. Tako će, pred značajan meč Sarajevo-Crvena zvezda, obraćajući se Mirsadu Fazlagiću, reći;

-E, ti  Fazliću imas da staviš u džep onog Džaju.

-U redu, druže Matekalo,-odgovori Fazlagić.

-Nisam ja Matekalo, ljutito će Broza.

-Nisam ni je Fazlić-odgovori mu Fazlagić.

Rora

Sarajevo igra u Šibeniku Kup utakmicu. Brozović  će Fazlagiću:

-Ne daj oka da otvori onaj Rora, peder jedan?!

-Broza, Rora je u Dinamu ima pet godina-reče mu Fazlagić.

-Nema veze, ono njihovo lijevo krilo je svakako opasan peder-zaključi Broza.

Tirke,prebroji ih!

Mlada reprezentacija Jugoslavije igra u Pekingu sa reprezentacijom Kine. Asim Ferhatović dribla jednog, drugog, petog, devetog i onako sa loptom prilazi klupi selektora Aleksandra Tirnanića, doviknu  mu;

-Tirke, daj Boga ti prebroji ih. Ili ja driblam stalno istog ili je njih ko Kineza na terenu-rece popularni Hase

Jesmo ih namucili!

Željezničar u Nišu, na iznenadjenje svih, izgubi od Radničkog sa 0:4. U autobusu koji juri ka Surčinskom aerodromu da se uhvati let za Sarajevo, muk i ostar i prijekoran glas trenera Milana Ribara. Svi ćute. U jednom momentu Blagoje Bratić Grof će:

-  E, jesmo ih namučili dok su nam dali četvrti gol!

Umjesto muka, razlježe se smijeh.

Doktore, da ne upali, poludio bih

Vidjeli sportski klubovi da u velikim timovima rade i psiholozi. Odnekle nabaviše psihologa, dr Pavela Rotkijeviča, Poljaka. Poljak ozbiljno shvatio svoj posao, a još, čini mi se, ozbiljnije Željezničar. Poveo igrače na Jahorinu, u salonu mrak, čuje se prigušena muzika i priča Rotkijeviča o štetnosti duhana. I tako dva sata.

Kada se upalilo svijetlo, Josip Katalinski Škija, će:

- Doktore, da ne upali svjetlo, majke mi, poludio bih bez cigare!

Rotkijevič shvati da u ovoj sredini njemu nema posla i – ode!

Harmonija

“Sarajevo” igralo u Splitu na starom Hajdukovom stadionu kod Plinare. Naravno, bilo je  tuče. U prostorijama Sarajeva zakazana konferencija za štampu. Igrači objašnjavaju, ustvari pričaju priče o svojoj nevinosti.

Kapiten tima Franco Lovrić će u jednom momentu;

- Vidim ja  da se moj Djuro ( Djuro Lovrić, sjajan nogometaš koji je nažalost prerano umro!), pa Suad Švraka, Braco Novo… koškaju sa Matošićem, Kokezom, Broketom. Uletim ti ja i-nasta harmonija-nije se znalo ko koga udara!-objašnjava popularni kapiten od milja zvan “Džigara”.

Ja, bih 1921.

Odmah nakon drugog svjetskog rata, Željezničar pod vodjstvom pukovnika Hamdije Omanovića krenuo na turneju po Bosanskoj krajini. Došavši nakon 24 sata truckanja u kamionu, smjestiše se u neki razrušen dom. Ni slamarica, ni vode, ni hrane. Cazin porušen, nema kuće  čitave. Igrači šute. U jednom momentu će Nail Kantardžić, golman  Želje, priupitati Omanovića;

- Pukovniče, kada ste vi otišli u partizane?!

- Zna se, Naile, l941.- reče Omanović.

- Dobro ste izdržali, ja bih iz ove pustare jos 1921. otišao – reče Kantardžić  znajući da je Omanović iz tih krajeva.

Po povratku u Sarajevo, Kantardžić bi izbačen iz Želje i ode  u Torpedo ( poslije Sarajevo).

Bol bolujem – svakom kazujem

Došavši u Prvu gimnaziju za profesora matematike, Čedo Duvnjak zvan Metla, tražio je kao razrednik da se svi izostanci pravdaju. Čuveni proizvodjač opravdanja i savjetnik svim djacima gimnazije, Rolo Kovač ( poslije profesor muzike na Muzičkoj akademiji) bio je stalno u poslu – kako opravdati bježanje sa nastave.

Jednom prilikom, nakon nekoliko dana izostajanja, Duvnjak ga upita;

- Šta je sada Kovač?!

- Bio  sam bolestan, imao sam visoku temperaturu – Kovač će ko iz puške.

- Kako te nije sramota da lažeš, kada sam te vidio  pred kinom Sutjeska – ne da se Duvnjak.

- E, moj razredniče, možda sam ja u u onoj vatri i bunilu i došao do tog kina – reče Kovac i dobi opravdanje,  ali sada je Duvnjak tražio samo ljekarsko uvjerenje i opravdanje.

Kovača nema nekoliko dana u školi. Dolazi, i na času Duvnjak, strogo pita: Šta ćeš sada reći?  Gdje je ljekarsko uvjerenje?

- Evo, druže razredniče, moj je ljekar umro, i Kovac vadi iz torbe osmrtnicu nekog ljekara koji je tih dana preminuo.

- Časovi opravdani.

Krapinski čovjek

Vitomir Miro Lasić, sjajan novinar,  još bolji redaktor, bio je poznat po  ‘namještaljkama’ mladim novinarima. Rekao bih da je tih godina l954-56. svaki od nas ispio čašu tog Mirinog šeretluka.

Telefon zvoni na stolu urednika. Mi mladi novinari razrogačili oči, urednik ne diže telefonsku slušalicu, prvi skače Slavko Budihna i sluša:

- Ovdje Muzej, direktor Marko Vego. Jutros nam je pobjegao Krapinski čovjek iz Muzeja. Ako ima ko da dodje da mu dam detalje..

- Slavko kao bez daha spušta slušalicu i u trku dovikuje uredniku, odoh ja do Muzeja.

- Došavši u Muzej, Slavko, ne sluteći ništa, traži direktora. Ovaj ga nevoljno prima i kada čuje zašto je Budihna došao, izbacuje ga.

Kasnije, Budihna saznaje da mu je sve ‘smjestio’ Lasić..

Kardinal Riselje u ‘Evropi”

Telefon uporno zvoni. Niko se ne usudjuje, prije urednika, da mu pridje. Ipak, odvaži se Tomo Vidović. Sluša preko telefona riječi direktora hotela ‘Evropa’ Stjepana Matića. “U goste nam je došao kardinal Rišelje”.

Tomo trči niz stepenice i pravo u hotel. Prima ga Matić.

- Kojim dobrom mladiću – pita Matić.

- Pa ono vezano za kardinala Rišeljea – Vidović će.

- Koga kardinala?! – priupitaće Matić.

- Pa, kako ste mi vi rekli, kardinala Rišeljea!

- Marš tamo, ko te je i poslao – reče Matić, a znalo se da je to  sredio Lasić.

Prvi izvještaj

Prvenstvo Bosne i Hercegovine u plivanju i vaterpolu u Trebinju. Igram za sarajevski Torpedo u kome su stari asovi ( Darko Šarenac, kasnije drzavni reprezentativac, Milan Vranić, pravnik, sjajan i kao rukometaš, Predrag Orlović, poslije u zagrebačkoj Mladosti reprezentativac, Pavle Lukač, novinar, poliglota koji je znao sedam svjetskih jezika, Muhamed Skender, kasnije cjenjen inžinjer, Mirza Pašić, poslije rukometaš i odličan ljekar u Tuzli, Aleksandar Bato Rakić, poslije cjenjen biznismen, Esad Kadić Dečko, poslije inženjer..) bili zvijezde. Mene Lukač zamolio da se umjesto njega javim Oslobodjenju sa izvještajem. Bilo mi je to prvo javljanje za novine (l952.) Uzbudjen, okrećem brojeve telefona stenografa. Konacno dobih i onako, kao bez duše, počnem  svoj izvještaj.

- Na sto metara kraul pobijedio je Saradžić (Leotar) u vremenu…59,9 …da ponovim, upitaću ‘stenografa’.

- Ma sve sam ja lijepo čuo burazeru, ali me to ne zanima.

- Kako ne zanima, mene je Lukač zamolio…počeh ja.

- Znaš šta, pozdravi ti tog Lukača, ali ovo je Fabrika duhana…i spusti mi slušalicu!

Nikad više

Avdo Adi Mulabegović, plijenio je svojom pojavom, znanjem, ali i humorom. Kao član SKOJ-a imao je ’’nedolican” odnos sa članicom Komiteta i to – na partijskoj zastavi?! To se ,naravno, ne prašta.

Na partijskom sastanku dugo se vijećalo da li da Adija izbace iz Partije ili da mu daju  priliku da ispravi grešku?!

- Druže Avdo, obećaj pred drugovima da to više nikada nećeš raditi? – zahtjeva sekretar Partije.

- Adi se diže sa stolice i izjavljuje;

- Svečano se zaklinjem da više nikada neću….to činiti …na partijskoj zastavi!.

Opanak i šimika

Adi je, vjerujem, prvi jugoslovenski karikaturista koji je karikirao Tita. Naime, pred Brozov dolazak u Bosnu, Adi u Oslobodjenju objavi karikaturu Tita; na jednoj nozi opanak, a na drugoj šimika! Uzbuna u CK. Traži se da se Adi otpusti iz Redakcije pa i zatvori.

Posebnim vezama Ferid Softić  predade Titu karikaturu sa potpisom Adija. Tito se nasmija i zamoli da mu dovedu Adija.

- Čestitam! Sjajna ti je ova ironija. Pa jeste, Bosna i Hercegovina upravo tako izgleda. Na žalost i sve republike-seljaštvo koje bi u industriju, razapeto izmedju sela i grada!

Sutra pozvaše Adija u CK i svi mu redom čestitaše!??.

Ko je špijun?!

Znali smo  svi da u našem Klubu novinara na četvrtom katu, uvijek sa nama sjedi, igra karata, priča, pije udbaš Emin Lokmić. Znali smo da mu je zadaća da nas ’uhodi”.. Svi smo to znali i zato čuvali jezik za zubima u njegovom prisustvu.

Prodjoše godine udobnog života sa udbašem, kada on ode na drugu poziciju.

Šta sada-pita me Adi Mulabegović. Ko je  sad taj koji nas prati? Možda sam i ja, a možda i ti?-pita se Adi dok nismo mnogo kasnije, zaista mnogo kasnije, kada je Adi već bio na onome svijetu, saznali da su sada  angažovana trojica naših kolega da nas prate i –cinkare!

Imam te u tefteru..

Imao sam kolegu u redakciji koji nikada, za godinu dana, nije progovorio na sastancima sindikata, redakcije, partije, radničkog savjeta…Ćutao je i nešto zapisivao. Jednom godišnje, svečano  bi se obukao i na partijskom skupu počeo jednosatnu  diskusiju.

Dosadi to Enku (Enveru Mehmedbašiću) pa će;

- Daj ,skrati!?

- Čekaj, imam ja i tebe u tefteru, na pedeset i petoj stranici-ovaj bi odgovorio i nastavio da svima dijeli packe.

Izabrali ste pogrešan klub?!

Još  dok se igralo na Skenderiji, nogometaši sarajevske Bosne bili su velemajstori u tom najpopularnijem sportu.. Oni veliki -Željezničar i Sarajevo- pribojavali su se utakmica sa ‘studentima”. Sve dok  1954.godine u redove ‘studenata’ ne navališe otpisani igraci Sarajeva i Željezničara ( Švaljek, Begić, Novo, Kantardžić, Jarkovački…). Trener je bio Adolf Puba Mateović, novinar, ljekar i nekadašnje sjajno krilo sarajevske Slavije i Saška.

Iz provincije, mladići koji su dolazili u Sarajevo na studij, a igrali su u svojim  gradovima, svoje prvo traženje u Sarajevu bio je dolazak u Bosnu. Dijalog izmedju Pube i novajlije.

- Igrate li karata?-pita Mateović.

-Ne!-odgovara student.

-Pijete li?-novo je pitanje Pube.

-NE!-opet će student.

-Ganjate li žene?!-uporan je Puba.

-Ne!-ponovo će student željan dresa Bosne.

-Znate šta mladiću, došli ste u pogrešan klub. On za vas, tako čedna, nije ova sredina!-savjetuje Mateović.

.

Plavo-bordo boja

Igra se derbi na Kosevu.Sutra treba da se sastanu Sarajevo i Zeljeznicar.U hotelu Central,u apartmanu smjestena sudijska trojka na celu sa Nislijom Gugulovicem.Usavsi u apartman, zaticu tri djevojke u plavom.Poruka je jasna a i posiljac.

Gugulovic im savjetuje da ostanu u sobi dok oni veceraju.

.Kasnije u apartman banu Serif Burzic,zvijezdica,udbas i clan Uprave tima sa Koseva.

-Sta cete vi ovdje?- strogo pita.

-Pa,oni iz Zelje…poce jedna, a Burzic ih istjera iz sobe i uvodi tri nove.

Nakon vecere sudije u subi zaticu tri  djevojke u bordo dresovima.Poruka je bila jasna-navijajte za Sarajevo!.

-         .

.Pripazio sam ga..

Sarmantni Banjolucanin Pero Banjac, i bek Sarajeva,nikako da polozi krivicni postupak na Pravu kod prof dr Mice Ilica.Zamole me ljudi iz Uprave  Sarajeva a i Banjac,da zamolim Ilica  da bude  malo popustljiv prema Peri i da  ga pripazi.

Poslije nekoliko dana Banjac odlazi na ispit.Ulazi u cabinet prof Ilica.Ovaj mu nudi kafu. i,pitanja.Pero,tuc ,muc i dobi peticu!

-Eto,kolega j ate pripazih sa kafom,li ocjenu ti ne mogu pripaziti-rece Ilic razocaranom Banjcu.

Najjeftinija?!

Za prof dr Bogdana Jankovica se znalo da je najostriji ali i najuticajniji profesor na Pravnom fakultetu.Kod njega poloziti Ustavno pravo,znacilo je biti zaista odlicno spreman.

Po treci put pred Jankovica izlazi student.i nikako da zadovolji.

-Kolega,ako mi odgovorite na ovo pitanje,polozili ste! Ko je najjeftinija kurva u Sarajevu?-autoritativno ce professor.

-Ma,…razvlaci student.

-Nema tu nista,ma…vec mi recite i odgovorite  opet ce Jankovic.

-Ma.pa postovani profesore, nezgodno je… student ce.

-Cujte kolega,ja professor Jankovic sam najjeftinija kurva u Sarajevu.Evo,tri puta me j…. za onih tricavih deset dinara taksene marke koju ste nalijepili na prijavu ispita

Lubenice

Navalili,s pocetka rata, ljudi u dzamije.Nema mjesta.Hodze tvrde ljudi,u nevolji,dolaze tobe.

Sjede Mustafa ef Ceric i Avdo Sidran,koji nije dosao tobe,

-E,moj reise ,puna ti dzamija lubenica-reci ce Avdo.

-Kakvih lubenica,ako Boga znas,Avdo?

-Ma spolja zeleni a u unutra crveni-odgovara Avdo,aludirajuci na preobracenje komuniste koji  mjenjajuci dres ,kao dolaze i tobe.

Da ih vidi

———–!

Kemal Muftic,nekadasnji prevodilac u press centru Oslobodjenja, postade ,odmah l991.godine sef kabineta Alije Izetbegovica.Posten i cestit,Muftic svakog petka,odmh u jutarnjim satima,obasut telefonskim pozovima , sa samo jednim pitanjem;

-Gdje ce klanjati predsjednik?

I,Kemo kazivao,sve dok mu jedan dan na vrata ne zakuca Memnun Idzakovic,iz specijalne jedinice, i ostro ga  ukori.

-Kemo hoces li da predsjednika ubiju?Ne pitaju oni tebe sto  vole dzamiju,vec hoce da ih predsjednik vidi-rece mu popularni Memnun.

Nuno posavjetovao Kemu da  im sljedeceg petka kaze da ce Izetbegovic biti na dzumi u dzamiji u Ivana Krndelja ulici gdje je danima i nocima sve gorjelo od granata onih sa brda.

- U petak ta dzamija bi prazna?!Zort je ucinio svoje-bolje i ziva glava vec da te Alija vidi!

Voda

Znalo se,tokom rata, da Cacini( Musan Topalovic) kupe sve i svakoga sa sarajevskih ulica.Tu ,ratna radna -dozvola i zaduzenje ne vaze.Sjedi na kamion i pravo na prvu liniju.Tako,jedan dana Cacini,pokupe popularnog pjevaca Fadila Toskica i pravo pred noge Topalovic.

Fadil ce Caci,s kojim se zna, nekada je Caco i svirao na nastupima Toskica,;

-Kako si?Pa sta mai,pa nisam ti ja za prvu liniju kopanja,vidis na sta licim…

-Nema veze Fadile.Neces kopati,ali evo ti ova dva kanistera pa ces trknuti gore i donijeti mi vode?-strogo ce Caco.Njegovi se nasmijase,a Fadil ,zahvalan,uze kanistere pa trk uz brdo do bunara.

-Evo,Caco nam poslao opet neku budalu da je ubijemo-povikase dvojica cetnika koja su sjedili na zidinama bunara.

Fadil baci kanistere pa trk nizbrdo.Tvrdi se da je tako ‘brzo’trcao da je do ‘ dotrcao’do Beca ,gdje se skrasio do kraja rata

Biraj

U samo dva dana, nap utu od Rekacije do kuce,iz kola su me izbacivala dvojica mladica,prije djecaka,u farmericama ali sa-automatima.i,oduzimali kola.Tako Redakcija ,tih prvih dana rata,osta bez kola.

Jusuf Pusina mi savjetuje da odem kod Ismeta Bajramovica Cele,komadanta specijalnih jedinica.

Odlazim.Kada me je Ismet vidio,onako razdragano ce:

-Kojim dobrom urednice?!

-Pa ostao sam bez kola?Uzeli ih neki mladici!

Bajramovic me vodi u velko dvoriste Centralnog zatvora,i pokazuje stotine automobile,svih marki.

-Biraj!Eno,ti mercedesa,volva..kaze mi Bajramovic.

-Ma ,ja bih svoj golf?—naivno cu.

-Biraj ili mi se gubi sa oci?Vidi  on bi golf?Ja,budale ,covjeka,…cujem iza sebe rijeci Ismeta..