Bato Jeftić: Slova i riječi u maskirnim uniformama

Dragi Vlado, volio bih da ovo pročitaš i da ocijeniš da li je za ovaj sadašnji reformisani Blog, kome nisam vješt. Mnogo pozdrava Tebi, Tvojima i svim dobrim starim blogovcima i blogovušama.

Bato Jeftić

SLOVA I RIJEČI U MASKIRNIM UNIFORMAMA

Gotovo svakodnevno od prvih napisa, do danas, pratim "babine jezičke huke" na internetu, i taman sam mislio da definitivno zatvorim prozore, spustim zavjese i ne posmatram šta je napolju, kad "vražiji" Boris Dežulović članakom "O srpskom jeziku" u banjalučkim "Nezavisnim novinama" (8.4.o.g.) podstaknu u meni nešto što bi se moglo nazvati razmišljanjem o jeziku.

Redakcija "Radija slobodne Evrope" bila je veoma izdašna u objavljivanju tekstova koji se bave našom b.c.h. i s. jezičkom problematikom. Budući da skoro pedeset godina profesionalno pratim pitanja što su proisticala iz južnoslovenske slavističke prakse, čini mi se da nije naodmet da o tome nešto kažem.

Mnogo je nas "Jugovića" koji kulturni prostor bivše Jugoslavije doživljavamo kao jedinstven, neotudjiv, organski, svoj, nemjerljiv i nesamjerljiv pojedinačnim umjesto opštim vrijednostima. Naš "internetski život" veoma je aktivan, tako da nam rijetko kada ostanu nezapaženi i neprokomentarisani značajni dogadjaji i teme iz BiH. Ovih dana mi je došao do ruke interesantan letak, koji je sadržinom organski vezan za aktuelna jezička pitanja. U njemu je očito da se tamo u pogledu jezičkih raskola, iz dana u dan sve više "napreduje".

Letak na tri stranice daje nama u dijaspori uputstva kako ćemo ispuniti glasačke listiće i glasati na jednom "od tri jezika". Budući da je letak tipičan i "reprezentativan" za našu kulturnu i duhovnu destrukciju, priložiću neke opširnije ilustracije.

Bosanski : UPUTE KAKO POSLATI GLASAČKE LISTIĆE

Hrvatski: UPUTE O TOME KAKO POSLATI …

Srpski: UPUTSTVA KAKO POSLATI…

(B) …a glasaju putem pošte…

(H) … a glasuju poštom…

(S) …a glasaju putem pošte…

(B) …morate staviti samo vaše…

(H) …morate metnuti samo svoje…

(S) … morate staviti samo svoje…

(B) … Na svakom glasačkom listiću se nalaze…

(H) … Na svakom se glasačkom listiću nalaze…

(S) … Na svakom glasačkom listiću se nalaze…

(B) … Koristite tamnu hemijsku olovku da biste jasno označili…

(H) …Upotrijebite tamnu kemijsku olovku kako biste jasno…

(S) … Koristite tamnu hemijsku olovku da biste jasno označili…

(B) … na kovertu koja osigurava tajnost glasa nemojte pisati Vaše lične podatke, jer bi Vaši glasački listići mogli biti nevažeći.

(H) …na kuvertu koja osigurava tajnost glasa nemojte pisati svoje osobne podatke jer bi zbog toga Vaši glasački listići mogli biti nevažeći.

(S)…na kovertu koja obezbjedjuje tajnost glasa nemojte pisati svoje lične podatke, jer bi vaši glasački listići mogli biti nevažeći.

I tome slično.

Ova epidemija traženja razlika sve više se širi, a poznato mi je da i na pojedinim fakultetima profesori zahtijevaju da se upotrebljavaju njihove nacionalno markirane riječi i njihovi oblici.

Evo još nekih primjera nacionalno "mudro i značajno" obilježenih i suprotstavljenih riječi: sretan: srećan; sretna: srećna; dojam: utisak; avion: zrakoplov; kompjuter i kompjutor – prema računar i računalo; kuvati: kuhati; (samo kuhinja); kičma: kralježnica (ali samo čovjek bez kičme); pasulj: grah (ali samo prosto k’o pasulj); opšti: opći; obveza: obaveza; planet: planeta; tokom: tijekom; kuda: kamo ("Kuda si pošao", ali samo: "Kamo lijepe sreće da sam te poslušao").

Molim vas da sada sami pokušate "cijepati dlaku na: B.C.H. S. " i sljedeće riječi uniformisati i opasati nacionalnim remenjem: sintentiše, sintentizira, sintentizuje; kategoriše, kategorizira; transpornira, transporniše; distribuisan, distribuiran; kompromitirala, kompromitizirala, kompromitovala; restaurisan, restauriran; informisao, informirao; prebukisan, prebukiran itd…

Da se naš jezik u posljednjih dvadesetak godina "mamom pomamio" — pred rat su ga počeli na stranačkim skupovima i u kafanama nazivati: bosanski, bošnjački, crnogorski, hercegovački-katolički, hercegovački-pravoslavni, hrvatski, humski i srpski; pored sve zanemarljivijeg sh. ili hs. – to je danas gotovo svakom vidljivo i jasno. Dokle su nas dovele nakazne nacionalne politike jezičkih cijepanja dlaka načetvero, veoma zorno pokazuje ovaj gotovo nevjerovatan slučaj o kome se već moglo slušati u emisiji "Most" (Radio slobodna Evropa; 2.juli 2007.). Banjalučki univerzitetski profesor Miodrag Živanović kazivao je: "U tv dnevniku za gluhonijeme krajem prošle godine dogodilo se sljedeće. Djevojka čita vijesti, a u uglu ekrana jedna druga djevojka prevodi za gluhonijeme; to je bila jedna sarajevska tv. emisija, a gledaoci su pitali na kom to jeziku ona prevodi, da li na bosanskom, srpskom ili hrvatskom? I što je najgore neki kantonalni odbor ili komisija, ne znam tačno naziv, donio je odluku da se angažuju tri prevoditelja za gluhonijeme"(…).

Čini se da je Bog opet odlučio da medju ljudima napravi pometnju jezika – graditeljâ da bi ih spriječio da podižu nove babilonske tornjeve. Ovo kao da nam poručuje i Charles Lutwidge Dodgson, alijas Luis Kerol, profesor matematike i književnik, kod nas najpoznatiji kao pisac velike priče za djecu Alisa u zemlji čuda, koju je napisao prije 150 godina. On je i danas savremen, čak i podsticajan, i neophodan da bi se današnja stvarnost bolje razumijevala. Podsjećamo se da je jezik centralna igra u knjizi o Alisi. Hampti Dampti, Alisin poznanik, ima moderna shvatanja i smatra da riječi ne znače uvijek isto. Po njegovom mišljenju riječi su samo sredstvo za sticanje prevlasti, što znači: "ja sam gospodar jer se služim jezikom". Kerol daje viziju svijeta u kojem vlada lingvistički haos, svijeta gdje opstaju samo najmoćniji.

Ostale su mi u sjećanju situacije koje bi mogle da donekle ilustruju kako je dolazilo do početaka nesporazuma i disolucije u vezi sa sh. odnosno hs. jezikom. Pedesetih godina istaknuti jugoslavenski političari, jezikoslovci i književnici usvojili su Zaključke (Pravopis matica, Zagreb – Beograd 1960) u kojima prva tačka glasi: "Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik."

U Osmoj tački Zaljučaka piše: "Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog "prevodjenja" tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca." Medjutim, pet godina kasnije, na Petom kongresu slavista u Sarajevu (13-17. septembra 1965) – profesor Zagrebačkog sveučilista Dr. Ljudevit Jonke predočio je jedan vrlo interesantan i tada recentan članak iz Borbe ili Politike (ne sjećam se tačno). Naime, Dr. Vladimir Bakarić, dugogodišnji partijski i državni vodeći funkcioner Republike Hrvatske, napisao je ijekavski jedan članak za beogradsku štampu, koji su u tamošnjim redakcijama ekavizirali i tako objavili. Taj isti članak preuzela je sarajevska štampa pa ga reijekavizirala (prepravila sa ekavskog), ali mjestimično i pogrešnim ijekavskim izgovorom. Diskusija o ovom izigravanju člana 8 Zakljucaka: "Treba spriječiti štetnu pojavu samovoljnog prevodjenja tekstova pisaca" – malo je zataškana zbog mnogo važnijih tema predvidjenih dnevnim redom. Otada se tome više poklanjala pažnja u sarajevskoj publicistici. Medjutim zapažao sam da su u beogradskoj štampi često naše istaknute pisce i kulturne i javne radnike ekavizirali. Čak i Branka Ćopića, što su i sarajevski učenici primjećivali. Kada sam se u Beogradu raspitivao kod svojih kolega lingvista i novinara zašto sve ekaviziraju, odgovorili su mi da je to zbog bolje "prodje" (prodaje). Objašnjavali su mi da su čitaoci na to navikli, i ponekada, negativno reaguju zbog ijekavskog. Moja opaska je bila da kod nas u BiH djeca u trećem osnovne s tim "razlikama" nemaju problema, a takodje ni sa čitanjem ćirilice i latinice. To je, istina, zahtijevalo veće napore i obaveze nastavnika, ali su istovremeno oni djake učili i vaspitavali u duhu spoznaje razlika i tolerancije.

Kada govorimo o uzrocima i počecima raskola, čini mi se da je značajno pomenuti i još neke situacije. Npr. sarajevska revija Svijet, sedamdesetih godina, imala je najveći tiraž (za sedmični list ovoga tipa) na teritoriji bivse Jugoslavije – 180.000 primjeraka (urednik Dejan Divljan). Više od polovine tiraža išlo je na teritorij Republike Hrvatske. U današnjem "inostranstvu" prodavali su se u velikim tiražima: As, UNA, Orbis, Male novine, Ven i dr. – bez ikakvih "prevodjenja" na hrvatski jezik. Kasnije je na kioscima u Hrvatskoj sve manje bilo dnevnih i sedmičnih listova iz drugih republika. Iako su dogovori i pravila ponašanja to zabranjivali, novinske kuće (njihovi marketinzi) u Hrvatskoj diktirale su prodavnicama da ne prodaju bh. izdanja. To je išlo dotle da je sa kioska vraćana neotpakovana štampa u paketima sa kojih čak nije skinut plastični omotač protiv kiše i habanja, a ispričavalo se time da se nije moglo prodati, da nije bilo kupaca, iako im "roba" nije ni pokazivana (svi podaci iz Marketinga "Oslobodjenja"; poslije rata).

U knjizi Dukljanski epistolarij književnik Jevrem Brković piše: "Husić se pokretanjem sarajevskog tabloida AS, na neki način distancira od beogradskog i zagrebačkog naciotrenda u žutoj štampi. Postavlja se izvan i iznad takvih tendencija, sa željom da objedini čitateljstvo ovih jugoslovenskih sredina, što mu i uspijeva. U Zagrebu se prodavalo 45.000 primjeraka AS-a, u Podgorici 5.000, Beogradu 35.000 i tako redom sve do Ljubljane gdje je AS bio veoma tražen južnjački tabloid."

Zar treba više da se čitalačkom pučanstvu dokazuje da je pisana i štampana riječ sve neistinitija i nesvrsishodnija što je više sračunata na dobit i vlast. Čitalac se kreće po sudbonosnom circulus vitiosusu: riječ – roba; riječ – prodaja; riječ – novac; riječ – svoja nacionalna istina i vlast; svoji nacionalni udžbenici za drugi osnovne iz geometrije, matematike, crtanja i sl. Sa neznatnim, vrlo malim i nebitnim izmjenama štampaju se "pretisci" (kopije) u nekoliko desetina hiljada primjeraka i, naravno, potrošačko "roblje " sve to mora da plaća. Ovo se najviše odnosi na veliki broj vrlo čestih izdanja; nova izdanja, pretisci, komentari, osvrti, dodaci, ispravci, specijalni pravopisi za posebne struke. – (Vidjeti u Googlu preko 200 natuknica pod naslovom Hrvatski pravopisi.) Kao da su pravopisi količinama i pretencioznošću potisnuli molitvenike i brevijare. Da ne pominjemo da u pravopisima često nalazimo "trpanje" i miješanje politike (ideologije) sa pravopisom (filologijom i ortografijom).

Posmatrajući ove jezičke pojave pobudjeni smo da ih povezujemo sa opštom etičkom destrukcijom u našem društvu – koje zaudara truležom na teritorijama bivše Jugosljavije. Sudske afere u toku (Beograd, Kragujevac, Niš, Tuzla, Sarajevo) – oko prodaja i kupovina diploma i prislušnih aparata; iznajmljivanje elektronskih "bubica"; šaptača; suflera na ispitima; seksualne usluge za polaganje ispita; davanje mita; cjenovnici za prodaju i kupovinu pojedinih vrsta svjedočanstava i diploma.

Očevidna je idejna destrukcija koja podsjeća na nacističku ideologiju i na Orwellovo predvidjanje. Ravnateljica knjižnice na Korčuli, Izabela Skokanić, (1997) bacila je u smeće oko 550 knjiga pravdajući taj čin ličnim i vrlo reakcionarnim razlozima. Kriterij za otpis knjiga bio je slijedeći: "Sve knjige pisane ćirilicom; izdanja štampana u Srbiji ćirilicom, latinicom, ekavicom i ijekavicom; svi naslovi ljevičara i antifašista; sva gradja i naslovi iz NOB-a; mnogo naslova čiji su autori jevreji i muslimani; veliki broj ruskih autora; veliki broj filozofa i njihovih spisa." Do ovog otkrića je došao Svetozar Livada istražujući 24.000 naslova – pripremljenih za izbacivanje iz biblioteka širom Hrvatske – Pakracu, Slatini, Velikoj Gorici, Vrgin Mostu i drugim mjestima. O ovome su takodje pisali i pokretali postupke na sudu napredni hrvatski intelektualci Ante Lesaja, Čedo Prica Plitvički, Viktor Ivančić, Milan Kangrga, Igor Lasić, Toni Gabrić, Dalibor Foretić, Tomislav Klauski, Zdravko Zima, Slobodan Šnajder i dr.

Pandan gospodji Izabeli danas je gdja Mirjana Vlaisavljević. Ovo proizilazi iz članka "Slova o srpskom jeziku" Borisa Dežulovića. On počinje citatom: "Ko namerno u knjizi studiji, časopisu, novinama, javnom govoru, ili drugom pisanom tekstu veličine jednog autorskog arka upotrebi više od pet hrvatskih reči ili drugih tudjica neprevedenih na srpski jezik, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom od tri meseca do tri godine." Prema Dežuloviću za ovakav zakonski paragraf zalaže se za zaštitu srpskog jezika zabrinuta profesorica Filozofskog fakulteta iz Banja Luke, čuvena po senzacionalnom otkriću kako "Coca-Cola" nameće sarajevski substandard kao jezičku mjeru u projektovanom "bosančenju srpskog jezika".

Doznajemo da je Čarls Darvin bio izbačen iz školskih programa u Srbiji. Dakle, ne postoji vise evolucija i "porijeklo vrsta putem prirodnog odabiranja". Sada će samo kler biti zadužen da nas uči kako su postala živa bića. Republika srpska ne priznaje bosanski jezik kao idiom (jezik, govor, dijasistem) kojim se služi preko 2 miliona ljudi. Prvo u Hrvatskoj, pa u Srbijii (palijativno, jednostrano, gubitnički, bez razmišljanja o posljedicama) ukinuti su nazivi hrvatskosrpski ili srpskohrvatski – pa se onda političari i lingvisti ne mogu "čudom da načude" da postoji dva-tri miliona ljudi, u BiH i izvan nje, koji se nekako zovu i "idu čak dotle" da i imenuju "svoj nekakav" – bosanski jezik.

U mnogo čemu južnoslovenski lingvisti ne mogu da usaglase mišljenja, ali, čini mi se da bi bili jednodušni u ocjeni dvije tvrdnje.

Prva – da su od svih slovenskih idioma najsrodniji i najsličiniji: hrvatski , srpski, bosanski i crnogorski idiom (jezik, govor) te da postoji i riječ SLAVINA (sa kratko uzlaznim akcentom na i) koja, kao stara riječ iz slovenskih jezika, označava riječ iz bilo koga slavenskog jezika.

Druga – srodnost i sličnost u jeziku i komuniciranju Južnih Slovena imaju svoje prapočetke, svoju prethistoriju, svoje začetke i zametke od dolaska na ove prostore (VI/VII vijek). Istina veoma je malo pisanih dokumenata, ali su značajni. Npr. Konstantin Ćirilo stvorio je i slovensku književnost, a ne samo pismenost, pa su tako u kulturnom nasljedju bile i njegove, u devetom vijeku pisane originalne pjesme: Slušajte slovenski narode sav i Po tudjim zemljama i gradovima hodeći, ove rijeci do danas se nisu mijenjale, ukoliko ih uskoro nacilingvisti i trgovci -crnoberzijanci ne izmijene zbog gorljive skrbi za svoj nacionalni identitet. Posredno, putem pjesama, priča, poslovica, obreda, i običaja – saznajemo da su postojale tvorevine koje su svojstvene samo mitološkim mentalitetima, dakle, stvarane su neposredno prije ili poslije dolaska Slovena na Balkan. Pominjane su natprirodne sile i ljudske moći; pojave vezane za promjene u prirodi i smjenu godišnjih doba: proljeća, ljeta, zime i ovisnost ljudi od njih.

Npr. "Sunce bi sjalo, sjati ne moze; kisa bi pala, pasti ne moze; sjajna zvijezdo, gdje si nocas bila; zvijezda tjera mjeseca; svani jarko sa istoka sunce…"; "Soko leti preko Sarajeva//Traži lada gdje ce ladovati//Nadje jelu nasred Sarajeva…" Vjerovatno, ove vrste "mitoloskih riječi" i njihovi oblici, od iskona, do danas, nisu se mnogo (ili nikako) mijenjale.

U našim književnim leksikonima zapisano je da ovaj vid naivne umjetnosti ima zavidan umjetnički nivo i da su raznolike vrste ove književnosti biseri jugoslovenske kulturne baštine kojima jugoslovenski narodi bogate kulturni fond cijelog čovjecanstva.

Evo malo nasumice odabranih podsjećanja: 1) narodne svatovske pjesme: Jelen i košuta: "Jelenak mi goru lomi, putak da mu je, za njim ide košutica, tek drug da mu je."; "Ide soko, vodi sokolicu, blago majci, zlatna su joj krila".

2) Naslovi priča i nazivi običaja: "Zmija mladoženja", "Medjedović", "Nahod Simeon", "Kumovanje Grčića Manojla", "U cara Trojana kozje uši" i dr.

"Dodolske pjesme", "Lazarice", "Baba-Martine huke", "Koledarske pjesme", "Djurdjevdanski i Ivandanjski običaji i sl.

Ovim ilustracijama nipošto nisam želio da naš emocionalni i intelektualni život, i naša leksika, treba da se u svemu uporedjuju i izjednačuju sa mitološkim i paganskim uzorima – već sam nešto slušao o tome da su ljudi rušili zdrave, prave, korisne i mitski lijepe ćuprije i mostove – da bi od toga imali neku brzu i jednokratnu korist i probitak.

I stariji učitelji su mi pričali da je prije stotinjak godina bio običaj da se bogatim i naočitim seoskim djevojkama, udavačama, vade zdravi i lijepi prednji zubi i umjesto njih stavljaju zlatni kao poseban ukras i znak da su miraždjijke iz bogatijih kuća. Bojim se da nam opet ne prijete rušenja ćuprija i mostova, i "ukrašavanja zuba" – kako je ovo u nas u BiH krenulo.

U vezi sa ovom sudbinom zatiranja, zapostavljanja, mijenjanja, trajanja i opstanka riječi – meni se učinilo zanimljivim jedno poredjenje kojem više dolikuje solidnije timsko i naučno ispitivanje, čemu ja sam nisam kadar, ali bi bosanski i crnogorski stručnjaci i njihove institucije, zasigurno, mogli više i bolje da predočavaju, registruju, i osvjetljavaju "drevne ćuprije i mostove" koje su Bosanci i Crnogorci ugradili u sh. i hs. jezik. Valjalo bi taj materijal uporedjivati sa ovim koji je danas gradjen a sračunat je na brzometni i jednokratni šićar i probitak, "spasitelja nacija".

Evo preda mnom je izvanredan, moderan, na visokom naučnom nivou uradjen i veoma koristan i spretan za upotrebu, jednotomni Rječnik hrvatskog jezika, u kome ima oko sto hiljada pojmova i objašnjenja, a prihvatljiv je i koristan za svakog Južnog Slovena. Autor je sveučilisni profesor Vladimir Anić (Treće izdanje, u Zagrebu, 27.kolovoza 1997). Da podsjetim čitaoce, Vuk Karadžić je u Beču (1849) izdao 7857 naših poslovica (ovdje ne uzimam u obzir oko 6 tomova ostalih radova u koje ubrajam i dva rječnika sa preko 40 tisuća riječi). Prije pedesetak godina našao sam u docnije spaljenoj Vijećnici, u Sarajevu – (gdje se tu i jedino mogla naći) Vukovu zbirku sa svim poslovicama i sa jos 782 zagonetke. Pripremajući se tada za nastavu stigao sam da prepišem samo 92 poslovice, koje sam do danas sačuvao. Odabrao sam ih, tada, po svom ukusu i kriteriju. Za ovu priliku bih predočio desetak primjera: "Dosta je sleći ramenima pa pomoći zlo"; "Čiji je sud toga je i pravda"; "Dobar je Bog ali su i djavoli jaki"; "Ako hoćes koga da upoznaš, podaj mu vlast u ruke"; "Brat je mio koje vjere bio, kada bratski čini i postupa"; "Čega se mudar stidi, time se lud ponosi"; "Nije svačiji posao ispred sela propjevati"; "Oko mu oku dobra ne misli"; "Prazna vreća uspravno ne može da stoji"; "Hitar odviše sreću preskače" i dr.

Smatram da su i ovi podaci indikativni i zanimljivi: 1) U devedeset dvije "moje" poslovice ima 667 riječi. Tražio sam da li su zabilježene i kod prof. Anića. Od 667 samo ove nisam našao u Rječniku hrvatskog jezika: panica, hatardžija, žlje i lasno. Dakle, signifikativno posmatrajući: samo 4 prema 667, to je relativno mali broj i uzorak za prosudjivanje; 2) Zapazio sam da izmedju 92 poslovice samo 5 se gotovo isključivo upotrebljavaju (ali sasvim razumiju na teritoriji bivše Jugoslavije) u BiH; npr." Teško se kadijom nazvati, a onda dosta meda i masla"; "Hrsuzin hrsuzina, lasno pozna"; "Danas vezir – sjutra rezil"; "Ne zna rakija šta je kadija" i dr.

Po dolasku na ove prostore, južnoslovenska neizdiferencirana masa nije bila oštro podijeljena ni religijama, ni ideologijama, ni čvrstim i jakim granicama, niti poznavanjem pisanja i jezičkih normi. Općenito – komuniciranje je bilo zasnovano na drugim vrijednostima, na usmenom povezivanju ljudi, na obilnosti izraza, na priči, predanju, obilju i uvažavanju riječi.

Npr. govorilo se "Carska se riječ ne poriče"; "Nemoj, sine, govoriti krivo ni po babu ni po stričevima". Koliko su istorijske prilike i život dozvoljavali – ove vrijednosne kategorije "provlačile su se kroz iglene uši" hiljadu godina – "do juče". Otuda i ova današnja srodnost i sličnost u jeziku koja nije pala s neba iz nacionalnih svemirskih brodova.

B.c.s. jezik – Saradnici Radija Slobodna Evropa Ljudmila Cvetković i Goran Vežić – povodom Medjunarodnog dana maternjeg jezika (obilježava se 21.II) analizirali su da li su hrvatski i srpski pa onda bosanski i crnogorski jedan jezik ili su to dva odnosno četiri jezika. Izmedju ostalog, napisali su u uvodu "da su to četiri jezika na području bivše Jugoslavije dok je to jedan jezik u Haagu". Obavještavaju nas da su o tome razgovarali s lingvistima Živkom Bjelanovićem iz Splita i akademikom Augustom Kovačecom iz Zagreba. Medjutim, neke izjave gospodina Kovačeca zbunile su me i smatram da svojom površnošću ne doprinose razbistravanju već ionako zamućenih jezičkih voda. On kaže: "Do polovice XIX to su bila dva jezika, a onda su njihovo ujedinjavanje zagovarali politički interesi – prvo Austrije pa Jugoslavije." (Napomena: Jugoslavija od polovice XIX vijeka do 1918. kao pravno politički pojam i država ne postoji). Ne znamo ni to o kojim to jezicima gospodin August govori kada pominje dva jezika. U Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva Rikarda Simeona, radjenom na osnovu 710 bibliografskih jedinica, evo šta je zapisano o jezicima prve polovice 19-tog stoljeća "vladavina ilirskog pokreta", (napomena M.J.): "3 nazivi illyriceski (1804: Belinić, ngi.) ili ilirički (1747: Grabovac, – u naslovu: Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga ili ARVACKOGA; 1760: Kanižlić – slavonski; Katančić – "slavno – ilirički" = hrvatski), ili ilirijski – koji pripada Iliriji arj ili ilirski (Vitezović, pisci Preporoda i kasnije) upotrebljavaju se kao sinonim za: a)hrvatski jezik, b)štokavsko narječje, c)slovinski ili južnoslavenski, tj.hrvatski ili hrvatskosrpski sa svima njegovim narječjima. Ime "ilirski upotrebljava se od rimskog doba" (…).

Antun Barac, najuspješniji i najznačajniji hrvatski istoričar književnosti XX vijeka, pisao je da su putopisci govorili i zapisivali da će Hrvati svoj jezik "zaboraviti ter drugijem narodom postati". Svi natpisi na javnim mjestima i knjige, i štampa, i čitaonice, kazališta, bili su uglavnom na njemačkom, ili madžarskom ili latinskom. Tako da su Zagreb i druga veća mjesta ličili na njemačke ili druge strane gradove. Od polovine devetnaestog vijeka zahvaljujući procvatu ilirskog pokreta, budjenju nacionalne svijesti, djelima pjesnika, pisaca i patriota – situacija se iz temelja počela da mijenja.

Kada već pominjemo velikoga Barca, dobro je da se prisjetimo ovih njegovih riječi: "Isto su tako neopravdani i prigovori Vuku da je on Hrvatima nametnuo štokavsko narječje. U to doba Vuk još nije imao za to potrebna autoriteta, u Srba još nije bio priznat, a općenito premalo poznat da bi to mogao provesti. Naprotiv, štokavsko narječje i ijekavski govor prihvaćeni su (1836. g.) kao hrvatski književni jezik na temelju razloga u samoj Hrvatskoj, kao rezultat vlastitoga jezičnog i nacionalnog razvitka u toku mnogih stoljeća i na osnovi unutrašnjih hrvatskih prilika i potreba, bez ikakvog vanjskog uticaja ili pritiska, davno prije prihvaćanja Vukove reforme u Srba (koja je prihvaćena istom poslije Vukove smrti, i tada još samo djelomice, 1868.g.)."

Saradnici RSE Cvetković i Vežić osim profesora Kovačeca i Bjelanovića anketirali su i širi krug slušalaca. Jedan je odgovor vrlo simptomatičan za naše stanje svijesti i znanja: " Ali svi znamo ko je tvorac tri jezika, to će uvek biti Vuk Karadžić". Kada se kaže "svi znamo", podrazumijeva se da su svi istomišljenici. Neki ljudi smatraju – tamo gdje svi isto misle, tu niko ne misli. Ko sada smije reći da bi se Vuk, obrazovan i uman čovjek, saglasio sa ovakvim mišjenjem "svih istomišljenika". Vuk je veoma dobro poznavao istoriju Južnih Slovena što se očituje iz velikog broja njegovih književnih radova. Znao je on i za rad Ćirila Konstantina i njegovih učenika, i rad kaludjera, glagoljaša svećenika i sveštenika, i prvih biografa, za bogatu primorsku književnost. Zasigurno je bio upoznat da se još u 16/17 vijeku Bartol Kašić sa saradnicima zalagao za zajednički književni jezik na temelju bosanskih govora i da se kasnije upotrebljavao termin ilirski jezik za jezik Srba i Hrvata u južnoslavenskim krajevima, te termin zajednički ili opći književni jezik -Kašićev naziv bio je "lingua communis".

JUŽNOSLAVENSKI "LINGUA COMMUNIS"

Smatram da je značajno na početku poglavlja ovo kazati: na južnoslovenskom jeziku, od oslobodjenja (1945) do početka rata (1991) odbranjeno je više od 7000 doktorata, tridesetak hiljada magisterija; nekoliko miliona knjiga (samo bukvara i čitanki za prvi osnovne) štampano je u svim republikama po desetak i više hiljada svake godine, a da ne govorimo o vrstama drugih udžbenika za različite razrede, škole i fakultete. Samo autor akademik D. Boranić štampao je pravopis u nakladi (tiražu) od 50.000 primjeraka. S obzirom na to da su ovo podaci o desetom izdanju – možemo predpostaviti da je samo ovog pravopisa do 1951. odštampano pola milliona primjeraka. Da ne govorimo o Andrićevoj Nobelovoj nagradi, o realizaciji jezika u kazalištima, (samo Krležina djela gledalo je od oslobodjenja do njegove smrti 2 miliona gledalaca), kinima, priredbama i stotinama hiljada drugih prilika. Na gotovo svim katedrama za slavističke studije u svijetu po broju studenata mi smo bili na drugom mjestu, poslije Rusa. Teško je tačno ustanoviti koliko je naših pisaca i njihovih dijela prevedeno u inostranstvu. Pouzdan je podatak da je Madjarska akademija nauka (do 1970-te) pod nazivom Svjetski književni leksikon (Vilag irodalmi lexikon) dala izuzetno veliki prostor piscima iz Jugoslavije. U njega su uneseni podaci o oko sedam stotina jugoslovenskih pisaca i izvjestan broj književno – teorijskih pojmova iz jugoslovenske književnosti.

Kleronacionalistički protagonisti novojezika ne mogu da spriječe veliki broj naših poslijeratnih pisaca da objavljuju knjige u inostranstvu koje se prevode na svim važnijim evropskim jezicima i u svijetu.

Danas se silna energija troši na pismene i usmene rasprave oko jezičkih pitanja: kako nazvati jezike sada kada je već "izglasano" da postoje četiri jezika kojima treba dati dolična imena. Budući da ovakvi slučajevi nisu nepoznati, ni jedinstveni svijetu, nužno je da se malo zadubimo u istorijske primjere da bismo lakše "kumovali" jezicima.

U opći zajednički jezik (gr. upravo opći dijalekt; koine dijalektos; IV stoljeće p.n.e.) stopili su se različiti grčki dijalekti, a kao temelj poslužio je atički (grad Atena), kojim su se služili pisci helenističko – aleksandrijskog doba. Makadonskim osvajanjima proširio se na čitavom grčkom području i na prednju Aziju.

U V i VI vjeku počeo se diferencirati u razne dijalekte od kojih potiču sva novo grčka narječja (osim cakonijskog,- ibidem R. Simeon…).

Ova dihotomija: koine – dijalekti – jeste karakteristična, gotovo sudbinska, za sve narode svijeta i za cijelu svjetsku istoriju.

Navešću samo mali broj onih imena koji nas podsjećaju na Jugoslovene koji su radili na predstandardizaciji i standardizaciji našeg zajedničkog jezika: Konstantin Ćirilo, Bartol Kašić, Dositej Obradović, Savo Mrkalj, Vuk Karadžić, Djuro Daničić, Ljudevit Gaj, Josip Juraj Štrosmajer, Antun Barac, Josip Hamm, Hanka Vejzagić i gotovo svi učesnici Naučnog skupa – Jezik i nacionalni odnosi (Sarajevo, april 1984).

Usudjujem se da govorim u ime mnogih poznanika u dijaspori, a vjerujem da bi se mnogo ljudi iz naše BiH sa mnom saglasili – svima nam je u posljednjem ratu na razne načine ukradeno desetak godina života. U prosjeku smo svi za toliko godina oštećeni. Neko užasno, strašno je reći i pomisliti, neko manje tragično, ali ipak teško i bolno, pa će ovo što ću reći nekim stradalnicima biti beznačajno. Izuči, recimo, Sarajlija, ili Čajničanin, ili Glavatičanin: 4-5 razreda osnovne škole, pa nekoliko razreda srednje i čak magistrira ili doktorira. I onda mu zdravom i pravom, i poštenom kažu da polovina – od jednog tvoga važnog predmeta bez koga ne bi mogao savladati ni jedan drugi predmet i završiti školovanje i studiranje – nema nikakav značaj ni svoje ime ni svoju vrijednost. Ti si, čovječe, mala glava, jer nisi zabilježen na listi nacionalističkih punoglavaca pod slovima: B,C,H,S. Priznajem da ovdje "presoljavam" da naš jezik u Austriji nazivaju: "Standardsiertes Neusstokawisch", ili u Sloveniji "jezik državnega osredja" (kako ga je prije 25 godina nazivao Jože Toporišić), ili kako je komentarisao hrvatski jezikoslovac, evropskog glasa, Josip Hamm: "iz inostrane perspektive naš zajednički jezik bi se zvao: "središnji jugoslavenski jezik" i gramatika toga jezika za inostrance: Gramar of the Central Yugoslav Language. "Srpski, hrvatski, crnogorski i muslimanski bili bi varijante toga zajedničkoga jezika dok bi slovenski i makedonski bili ono što jesu: periferni slavenski jezici u sastavu SFRJ".

Moj drug Madjar ga zove miš – maš jezik, a profesori na koledžima bez riječi samo dignu ruke u znak predaje i čudjenja (pitaju šta će dva-tri-četiri imena jednom istom jeziku).

"Radi mira u kući", a i zbog toga što je to mudro mišljenje, pa neka se i čini da je oportunističko, ja smatram da je najpametnije za BiH prihvatiti stav profesorice Hanke Vajzović "I mirna Bosna". Komunikološki, lingvistički i politicki jeste najprihvatljivije "da imamo tri standardizacije jednoga jezika ranga dijasistema". (Vidjeti detaljnije u Nezavisnom magazinu BH Dani, 12. februar 2009).

Budući da je osnovni akademski red da se pomene onaj mučenik koji je prvi zaorao i kopao po tvrdoj ledini da bi nešto novo tražio i otkrio u odredjenoj oblasti – dužan sam da predočim šta je prije više od 25 godina u Sarajevu na Naučnom skupu "Jezik i nacionalni odnosi" kazivao profesor Branislav Brborić: "Govoriti danas o narodnom i standardnom jeziku Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca – bilo u kojem "svjetlu" – nije ni malo lako. Govoriti o tom jeziku "kao cjelini" i činiti to bez nacionalne i (ili) republičke pristra(s)nosti još je teže, a biće sve teže ako ostanu na sceni neke naučne i izvannaučne tendencije, one tendencije čija je karakteristika nastojanje da se o dijelovima prosudjuje ili odlučuje bez obzira na "cjelinu". Pa ipak vrijedi pokušati."

Evo preda mnom je Koriensko pisanje (Zagreb, 1942) popularno nazvano Ustaški pravopis ili Pravopis Ante Pavelića. U njemu nalazim neke slobodnije upotrebljavane riječi nego u nekim sadašnjim nacirigidnim pravopisima. Nego u npr. "Londoncu" (popularni naziv za pravopis izdan u Londonu 1972, čiji su autori Prof. Stjepan Babić – najpregnatniji djelilac hrvatskog od srpskog idioma – te profesori Božidar Finka i Milan Moguš).

Naši "jezički dijelovi": dijalekti, narječja, lokalni govori, državno –gramatičko – nacionalni govori, govori slobodnih ljudskih sastajališta – bili su uvijek u slobodi bogata rezerva i riznica za zajednički i stvaralački jezik okićen i obasjan FERALIMA. Medjutim, siledjijski, agresivni, vehementni, kruti i gramzivi potrošači jezika izglasali su da južnoslovenski lingua communis ne smije se ni šaputati. A u slobodi bilo je dovoljno prostora i za pojedinačne kultivisane dijelove i za "communis". Izgleda da je u nas preovladalo vrijeme koje je u predgovoru komedije PIGMALION ovako opisao Džordž Bernard Šo: "Englez ne može otvoriti usta a da ga drugi Englez ne zamrzi".

Svi mi koji smo preživljavali ratove, danas, 2009 – savršeno dobro razumijemo pivače ili pevce ili alakanje – zajedničkog jezika: "Spremte se, spremte… Silna će borba da bude" ili "Za dom spremni… samo zovte sokolovi". Poslije ovih glasova, po pravilu, čuju se trube i doboši i oblače maskirne vojne odore.

Neka nam je dragi Bog svima na pomoći!

Milivoje Jeftić April, 2009