Aleksandar Hemon: Pred posjetu Sarajevu
Molim za izvinjenje A.Hemona i J. Gelju zbog propusta u imenu autora. Promaklo mi je to izdanje DANA. Vlado
Uskoro će gospođica Potomstvo po prvi put doći u prijateljsku i radnu posjetu Tatinom rodnom gradu. U okviru priprema za rečenu posjetu, sinoć je prije spavanja odslušala sažeto predavanje o glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Nemoguće je reći da li se toj posjeti raduje, ali je na kraju Tatinog izlaganja, rekla, jednostavno: “Sarajevo.” Dobro je počelo, a dalje ćemo vidjeti.
Tata je, naravno, uzbuđen, ali i zabrinut.
S jedne strane, raduje se susretu sa mnogim prijateljima, ličnim, porodičnim i nasumičnim, koje će Potomstvo imati priliku da upozna i šarmira, a koji će se, bez sumnje, morati složiti sa Tatinom objektivnom ocjenom da je Potomstvo najljepše i najpametnije dijete na svijetu. Pored toga, Tata se nada da će Potomstvu moći pokazati mnoga znamenita mjesta iz njegove beznačajne prošlosti: ovdje je nekad bilo Kino Arena, ovdje se Tata jednom potukao sa Coberom, ovdje je bila Osnovna škola 29. novembar, ovdje je bila loga u koju smo sakrivali mačije oči koje smo skinuli sa kola na parkiralištu, tamo se Tata prvi put pofatao sa drugaricom iz razreda itd. Obilazak znamenitih mjesta manje je vezan za slavljenje Tatinog lika i nedjela, nego za dokumentarno obogaćivanje priča koje će se uskoro početi pričati prije spavanja, a koje će se dešavati u udaljenim predjelima Tatinog djetinjstva, kao što su to bile i priče koje je njemu pričao njegov otac.
Otud je Tata u potrazi za materijalom počeo pročešljavati svoje proćelavo sjećanje. Proces pretraživanja će trajati mjesecima, možda i godinama, a u ovom trenutku je na samom početku – trenutno pokušavam da odredim koje mi je prvo, tj. najstarije, sjećanje na Sarajevo. Teško je, naravno, odrediti datum, ali mi se čini da je sljedeće u ozbiljnoj konkurenciji: sjedim na zadnjem sjedištu, od skaja, zelenog tramvaja “vašingtonca”; prolazimo pored okretaljke i hangara za te tramvaje na Marijin Dvoru (pored današnje Skupštine); malo mi je zlo, jer se vašingtonac treska, kao što to nikad u Washingtonu nije. Još je jedno sjećanje trenutno u konkurenciji: silazim niz stepenice naše zgrade na Čengić Vili i psujem; a onda vičem: “Mama, jesi li me čula?” Tada sam bio tako mali da sam mislio da je psovanje simptom pameti. Znam da je to sjećanje staro, zato što je jedino koje je vezano za Čengić Vilu – odrastao sam kod Socijalnog, gdje smo se ubrzo nakon prve psovke preselili. Ova sjećanja su, naravno, beskorisna kao građa za priču čija će publika biti Potomstvo, ali svaki početak je težak.
Ono što me brine je, dakle, da neću, ophrvan sentimentalnošću matora čovjeka, biti u stanju sklepati priču koja će Potomstvu biti iole zanimljiva. Kao što me mori i mogućnost da joj se Sarajevo neće nimalo dopasti. Šta ako joj smrdi Miljacka? Šta ako je napadne neka baja koja je u uličnoj prljavštini evoluirala u stoglavu aždahu? Šta ako joj svi u lice budu puhali dim od cigarete, pošto je alergična? Šta ako je zbuni jezik koji uglavnom čuje samo iz mojih očinskih usta? Šta ako joj bude dosadno, pošto u Sarajevu ima malo dječijih sadržaja i igrališta? Šta ako se neki pubertetski vozač zakuca u taksi kojim se vozimo u grad? Šta ako svi oni jalijaši i dobrovoljci koji već godinama Tati prijete prebijanjem konačno, pred njom, svoje prijetnje ostvare? Šta ako Potomstvo odluči da ne voli ni ćevape ni ašče ni vodu sa Baščaršije?
Sa prisustvom potomstva u životu, čovjeku se potpuno poremeti ravnoteža – definicija i hijerarhija važnih stvari potpuno se promijeni. Sarajevo je meni uvijek bilo jedna od najvažnijih stvari na svijetu, pošto me je ne samo oblikovalo, nego je nekako postalo (da parafraziram Nabokova) i kompleksan unutrašnji organ, čije mi izlučevine nadomješćuju sve ono što je izgubljeno, ali za koji se može ispostaviti da je zapravo tumor na duši. Ali šta može Sarajevo biti Potomstvu, osim, u najboljem slučaju, čudnog, nedostupnog, mitskog mjesta u kojem je Tata nekad bio dijete? Ili zbunjujućeg provincijskog grada u kojem su i ona i Mama potpuni stranci, jer jezik ne pričaju, a sa lokalnom historijom imaju veze samo posredstvom Tatinog duševnog tumora? Sa ukazivanjem Potomstva, prošlost je sve manje važna, osim kao izvor zanimljivih priča, sve što se pika je budućnost, i to njena, a ne moja.
Moji su mi roditelji vazda govorili: “Razumjećeš ti kad budeš imao svoje dijete.” Sad se ne mogu sjetiti šta to tada nisam razumio, a sad bih trebao, ali su moji roditelji ipak bili u pravu. Sad, s prisustvom Potomstva, razumijem dosta toga – o sebi, o svojim roditeljima, o svijetu i Sarajevu – što mi je prije bilo potpuno nedostupno. To novo područje razumijevanja ću tek morati pročešljavati, kao što pročešljavam sjećanje, zbog čega će mi ili rečeni organ više lučiti, ili će mi tumor nakvasati.
U ovom trenutku, međutim, razumijem sljedeće: nostalgija je neprelazna bolest. Kakav god da je moj odnos sa Sarajevom, moje će Potomstvo sa Sarajevom morati graditi vlastiti odnos na koji ću ja, uprkos svojim narativno-propagandnim naporima, imati vrlo malo utjecaja. Pa ipak, spreman sam da učinim sve što je moguće kako bi se Potomstvo sa Sarajevom na duševnom nivou zauvijek povezalo.
Otud umoljavam Sarajevo i njegovo dobro stanovništvo da Potomstvu izraze srdačnu dobrodošlicu. Molim Miljacku da joj ne smrdi i poslastičare da joj ne služe sladoled sa salmonelom. Molim prolaznike da joj se smiješe, da joj ne duvaju dim u lice i ne štipaju je za obraze. Molim snijeg da ne pada krajem aprila i zemlju da se ne trese. Molim kriminalce da pred njom ne podmeću bombe u tuđa kola i jalijaše i ubice da pred njom ne prolivaju krv, ni tuđu ni svoju. Molim političare da se, barem dvije hefte, suzdrže od lopovluka i gluposti i narkomane da joj ne kradu torbicu sa pelenama i kremama. Molim taksiste da ne jurcaju i pijane pubertetlije da ne voze dok se ne otrijezne. Molim Gradsko saobraćajno da puno ne štrajkuje i sunce da se ne sakriva iza oblaka.
I molim Potomstvo da mimo svih kaljavih privida vidi neokaljanu ljepotu Sarajeva.
otvoreno: 3027 puta
subota, 9. maj 2009 u 10:07
Divno.To je bila moja prva asocijacija.
A onda – kako smo kao roditelji doživotno, neizlječivo ranjivi i spremni na kompromise svih vrsta..
I onda – taj “duševni tumor”, sa svim nenabrojanim , najljepšim pridjevima, koji neizostavno i trajno pokreće more sjećanja..Namjerno ne kažem uspomena, jer je to nešto što je prošlo.. Sjećanja, kao,još traju..s konstantnom, nerealnom nadom da će reinkarnirati (u )stvarnost…
nedelja, 10. maj 2009 u 12:22
Pozdravljam Jasmina i cekamo ga u Sydney-u a ostaloj raji koja navrate na nas
Dovla.net,preporucujem:
MUSIC FROM “GANGSTER EXCHANGE” MOVIE. PERFORMED BY ZLAJA SJERIC, PRODUCED BY SENAD SENDEROVIC. MUZIKA IZ FILMA “GANGSTER EXCHANGE” U IZVODJENJU ZLAJE SJERICA I PRODUKCIJI SENADA SENDEROVICA
http://www.youtube.com/watch?v=0U28qCK3Z9M
nedelja, 10. maj 2009 u 21:50
Za admina
Ovo nije priča Jasmina Gelje, nego Aleksandra Hemona!
ponedeljak, 11. maj 2009 u 04:41
Vlado, ovo je tekst Aleksandra Hemona objavljen u “Danima” polovinom aprila.
Lijepi pozdravi iz Vankuvera
utorak, 12. maj 2009 u 22:34
Aleksandar Hemon je sa stare stanice,pominje Socijalno te loge gdje je snjirao macije oci.Mora da se znamo jer tako mi blisko to sto pise da to nije normalno.Izgleda da je sve sto valja blisko svakom normanlom covjeku. Ima li neko da mi kaze zasto se to Hemon boji jalijasa i zasto mu to neko prijeti?Mislim da mu to sredimo ako treba pa da se vise neboji.
srijeda, 13. maj 2009 u 11:35
EMOCIJE OSOBA KOJE OBITAVAJU VAN ZAVICAJA SU SLICNE, PA SVE IZGLEDA
VEC VIDJENO, PROZIVLJENO ILI PROCITANO.POSTOJI NEKA OPSTA NOTA KOD SVIJU TAKO
NEDOSTAJU RIJECI,NEKE NOVE RIJECI I SITUACIJE,ZBOG CEGA NE ZAMJERAJTE NA BILO
CEMU
srijeda, 13. maj 2009 u 18:16
Mitre legendo-majkino ubavo.Volim ljude koji zele pomoci drugima u nevolji-kratak sam na karticama jedno tridesetak tisuca doloresa, ne znam(pazi ovo je edukacija sada- odvojeno ne od glagola,pa kaze…)mozes li i meni priskociti u pomoc sa nekom od opcija.Inace gore pomenuti ti je stanovao u zgradi Zorana Sakote i Mladena Jaksica,odmah do moje i to na trecem katu ispod Branka ofajla,Stara stanica,dvije zgrade sto ih je Na-ma povezivala,V.Putnika 50-60.Pazi,nisam siguran koliko mu mozes pomoci,jer nasu generaciju nije ubilo oranje vec taj surovi,okrutni birth certification.Pozdrav Pama
četvrtak, 14. maj 2009 u 09:35
Hemonwood
Izvještaj o posjeti Potomstva Sarajevu
Naša se životna putanja može iscrtati samo kalemljenjem fragmenata
Obavještavam zainteresovano građanstvo da je posjeta Potomstva Sarajevu prošla u najboljem redu i da joj je Tatin rodni grad nedvojbeno prijao.
Miljacka joj nije smrdila, štaviše ničim izazvane patke su joj se jako dopale. Stoglava baja je nije napala, pošto je bila na radnom odmoru u Meksiku. Iako je dosta vremena provela lebdeći na oblacima duvanskog dima, niko joj nije puhao direktno u lice. Lokalni jezik je nije zbunio, nego je sa nepatvorenom samouvjerenošću potpunim strancima koji nisu mogli odoljeti da joj pomiluju lokne govorila: “Doviđenja”, kao što je baki i dedi govorila: “Laku noć.” Dosadno joj nije bilo: prijali su joj tobogani i ljuljačke, kretanje gradom, trčkaranje po Baščaršiji i štraftanje po Vilsonovom, kao i druženje sa svojom prvom rodicom Ružom/Đulom, koja je veteran posjeta Sarajevu. Energija joj se u Sarajevu bezmalo utrostručila, što je u njenim roditeljima (naročito Mami, pošto je Tata dosta švrljao po regionu promovišući svoja pisanja) prouzrokovalo energetsku krizu. Nijedan pijani pubertetlija se nije zakucao u taksi, sigurno dijelom zato što je većina taksista vozila sporije i pažljivije sa djetetom u autu. Niko Tati pred njom nije nagurao štosom nos u sinuse niti ga je nogama išamarao. Zapravo, ako je uopšte bilo ikoga u njenom magnetnom polju ko je Tati htio nauditi, bio je bespogovorno razoružan njenom magnetnom dobrom voljom. Mazala je ćevape, a naročito somun, tamanila je pitu (sirnicu), prija joj ašče, sa naglaskom na bosanski lonac, iz korneta je iskopavala zadnje molekule sladoleda od Egipta, a nisu joj bile mrske ni Ramizove šamponjeze, niti mnogobrojne kifle koje smo, kao mađioničari vadili iz torbe, da utažimo glad. I najvažnije od svega: svijet joj se smiješio, a i ona njima, pričali su s njom, a i ona s njima, ljubaznost i ljubav frcali su na sve strane. Kad je Tata pitao Potomstvo da li joj je bilo lijepo u Sarajevu, da li je, drugim riječima, vidjela šta osim kaljavih privida, ona je jednostavno rekla: “Yeah.”
Otud odgovarajuća komisija jednoglasno donosi zaključak da je Tati pao kamen sa srca.
Niko ko nema djece ne može potpuno razumjeti odgovornost koju roditelj (evo, recimo, ja) osjeća prema svom djetetu. Iako Potomstvo to ničim nije zahtijevalo, i vjerovatno neće sve do puberteta, ja sam lično odgovoran za stanje svijeta, kako na molekularnom tako i na planetarnom nivou. Ja sam odgovoran kako za svinjsku gripu tako i za manjak mlijeka u frižideru, kako za katastrofu u Iraku, tako i za gubitak šnale zbog kojeg joj ide kovrdžava kosa u oči. Kad kasne avioni, to je zbog mene, a da su se dva kriminalca pred njom upucala, i to bi bila moja greška.
Nije, dakle, u pitanju samo hoće li joj se dopasti Sarajevo ili neki drugi grad. Pitanje je hoće li joj se dopasti ovaj svijet, takav kakav je, hoće li joj u njemu biti udobno, može li ona u njemu biti sretna. Otud je moja odgovornost da joj ukažem na ono što valja, na najbolje trenutke i detalje, da je zaštitim od onog najgoreg ili objasnim kako sama da se brani. I tako svaki dan, neprestano svjestan da je moje znanje o svijetu ograničeno i neobjektivno. Roditelji djeci prenose ne samo svoje znanje nego i svoje neznanje, ne samo svoje ushićenje postojanjem, nego i strahove koji s tim postojanjem dolaze. Kako dijete čija znatiželja nema granica zaštititi od spoznaje da nikog od nas jednog dana neće biti, a kako je onda pripremiti za suočavanje s tim? U svijetu, kao i u Sarajevu, ljepota i užas postoje istovremeno, nekad u potpuno istim stvarima. Volio bih da uvijek prvo spazi ljepotu, jer za užas uvijek ima vremena.
Ali mimo svega toga, ako Potomstvo razvije neku vrstu razumijevanja i ljubavi prema Sarajevu, onda će imati pristup onim Tatinim predjelima koji su u Americi slabo posjećeni, pomalo zarasli u dijasporično rastinje. Biće tako u stanju da prepozna nekakav kontinuitet između sebe i njega i onda, možda, nastavi njegove uzaludne projekte ili ih barem ozbiljno shvati. To bi bilo produženje vrste na duševnom nivou, to bi bio onaj metafizički štambilj koji bi Tatin život zauvijek ovjerio kao smislen.
Moj otac je odrastao na brdu blizu Prnjavora, gdje su do kraja svog života živjeli baba i deda i gdje sam i ja često provodio ljeta. Vremenom se između nas razvila neka vrsta rituala: gotovo svaki put kad bismo tamo bili zajedno, on bi me poveo u kratku šetnju po našoj zemlji. Obično bi to bilo u predvečerje, i dok se sunce spuštalo u noć, a polja zračila mirise do tada suspregnute žegom, moj otac bi mi sa nepatvorenom iskrenošću govorio o važnosti činjenice da su ovi posni bregovi naša zemlja, koja će nas uvijek hraniti, šta god da se desi. Budući urbano dijete, meni zemlja nije imala neku posebnu vrijednost, niti sam imao namjeru da se, bez obzira na veličinu belaja, ikad prehranjujem mukotrpnom zemljoradnjom. Ali mi je taj naš posjed – tih sto teško obradivih dunuma – bio drag ne samo kao mjesto sa posebnim (i ne uvijek prijatnim) mirisima i okusima, nego kao i epicentar života koji moj otac naziva svojim. On je tu bio nastao, te tako, nekako, i ja, uprkos činjenici da je moj život bio i jeste potpuno drugačiji.
U mojoj familiji niko ne umire u zemlji u kojoj se rodio, a razlike u načinima života među generacijama su nepojmljive svijetu koji već generacijama živi udobni srednjeklasni život na manje-više istom mjestu, svijetu kojem pad vrijednosti nekretnina za 15 posto predstavlja neizdrživu katastrofu. Nama je preseljavanje, raseljavanje i gubitak imovine, zemlje, kuće ono što su nekome escajg, ručni radovi i porodični portreti. Sa takvom ličnom historijom, neka vrsta kontinuiteta je duševna potreba. Znanje o tome ko smo mi se mora prenositi lično, pričom, jer nije upisano u naš okoliš, ne vidi se tamo gdje živimo. Naša se životna putanja može iscrtati samo kalemljenjem fragmenata, a ti se fragmenti, evo, moraju kupiti diljem svijeta. Tako je Potomstvo u Sarajevu svoje male džepove napunila kamenčićima kojim je Tata obilježio put kući i koji će i njoj omogućiti da se jednom opet vrati.
četvrtak, 14. maj 2009 u 16:53
Vozdra Pama. Hvala na detaljnim informacijama u vezi Pisca.Ovo Pisca mi pade na pamet u vezi Pimpeka kojega su prijatelji od milja onako haverski zvali Pjevac.Paralela je ocita. Pisac i Pjevac. Oba dobri i Sarajevu dragi.Opet kazem neznam zasto Pisca hoce neko da razbije?U vezi Plastike nemoze nam pomoci ni Alija Sirotanovic i njegova lopata.Kazu da je 50 kila moglo u tu njegovu lopatu da stane.Hvala ti na onom …Mitre legendo.To me podsjeti na onaj Blog Vilsonovo gdje sam malo poceo zakuhavati,ljudi se zainteresovali ko sam pa me mole da posaljem sliku.Sliku onako iz zezanja nisam slao a oni se upalili k`o umnjak.Provalio me Paja koji na Blogu objavi o meni sve zivo, iako ga nkada u zivotu nisam vidjeo osim na televiziji prije rata.Lijepo je o meni pisao.Ispadoh ja izbjeglicka majka,vodim ljude kuci da ih nahranim i tako to. Nisam nikoga nikada kuci od izbjeglica doveo da ga nahranim posto mi to sef neda jer se navodno neslaze sa Samoupravnim Sporzaumom o udruzivanju.Ispravka, jesam samo Zoku Sakotu, komsiju Pisca kod Arene.Ovo sa Zokom jer hocu malo da ga zaintrigiram da mi se javi posto o njemu nisam nista cuo ima evo 5 godina. Znam da je otisao u BC ali se nikako nejavlja nikome iz stare raje.Nego kada smo kod Pisca ja ga se nesto nesjecam.Mora da je bio levat jer nije ni stajao sa vama ispred haustora.Da je stajao i pljuvao sigurno bi ga znao.Ako ovo cita neka mi posalje sliku iz dana kada je bio mali.Doduse on je malo mladji od nas.Svaka mu cast pise jako lijepo i srcu drago. Dje se ba sjeti macijih ociju,dobar je.Vozdra i javite se.Pusti ba glagole, dosta mi je bilo Doke u 29 novembru jos mi i ti na muku pristajes. Pitaj Pisca nekla ti bude editor.Moji glagoli su moja pjesnicka sloboda.Vlado ce me razbiti, ima da mu zauzmem pola memorije.
petak, 15. maj 2009 u 10:58
ALUZIJA,ILUZIJA,AMNEZIJA, OD SVEGA PO MALO I JA
Zapocinjem zakljuckom:”SVI STE U PRAVU”. U pravu je i Pisac, bez obzira
ko je on, a u pravu su, boga mi,i oni sa malo jace izrazenim kritickim osvrtom.Meni preostaje
da budem Woody Allen.Sto je taj znao od obicnog zivota (filozofirajuci) napraviti velike
probleme.(sto komplikovano kad moze jos komplikovanije).
Sto je to cime se ponosite,sto je to za cim zalite,cega vam fali, a ima veze sa
SARAJEVOM? Pitanja jednostavna,odgovori teski i neshvatljivi za moje Potomac I i
Potomac II. Potomac I, stariji, pamti SARAJEVO po ruznom okusu tapeta u trpezariji,199O-te, a Potomac II, mladji nije imao sansi da ih proba.Iz SARAJEVA sam otisao, privremeno,
proljeca 1988. Ta privremenost traje i izgleda trajace jos.Poslednji put sam bio turista u vlastitoj kuci u vrijeme referenduma, pred rat.Bilo je to malo zbog referenduma, malo zbog
zenine poodmakle trudnoce (Potomac II se rodio 16. maja),boravismo kratko,frka vamo, frka tamo,drz’daj,drz’nedaj.Statirah u SARAJEVU sve negdje do 17. marta.Od tada me SARAJEVO vid’lo nije, a ja stalno nesto premotavam,pa albumi sa fotografijama,pa blog do bloga,pa trazi ovog a i onog.I mene su trazili neki tamo.Nostalgija se pojacala posljednjih dana,valjda je starost.Nakupi se toga.Ili nije, nego je to sto sad imam laksi pristup do ove
masine,Potomac I i II su na ekskurziji.Hvala bogu, sad sami, supruga i ja, ubismo se od
chatiranja i to u njihovim sobama.Oboje smo veoma poslusni roditelji. pa bi bilo lose da
nas P I i P II zateknu u uzurpaciji njihove im imovine.
Majka me cesto posjeti,gotovo svakih pola godine.Put je dalek, a ona ima godina,pa
sa tezim propitivanjem zapocinjem treci dan od njegog dolaska.Traje to jedan-dva dana,dok je ne prekinem,nista lijepo da cujes.Pitam se :”Je l’ SARAJVO sto je nekad
bilo?” Treba to provjeriti,stvarno treba.Krajnje je vrijeme.Ja sam strastveni,zdrastveni
radnik, VSS,u privatluku kod sebe,pomalo prof u medicinskoj skoli,stub familije, (da ne procita supruga).Zivot mi je “okupacija u sto slika”.Ubi me kapitalizam, radi se 16 sati dnevno, nema vikend,odmor na pola, sa pola duse i glavom na telefonu, da se ne drzim za telefon mozda bi i pao.
Sto ovo pisah? Aha. Cvrsto sam odlucio, ovog ljeta nek’ bude sta ce bit’,ici cu u SARAJEVO.Bice mi pomalo krivo ako P I i P II,koji pripadaju rap generaciji,kojoj nista ne valja,
ne budu gledali mojim ocima i sa malo ove moje duse. Jednostavno mnogo sam hvalio SARAJEVO, ajde sto sam ja nego i supruga, koja od SARAJEVA ima samo mene.
Stoga je Pisac u pravu, a nedaj boze da je sve tako.Samo obicni turisti vide neke stvari,a
ja idem svojoj kuci.Stoga su i ovi drugi u pravu.
Izvinjavam se zbog mogucih pravopisnih gresaka,jer i kad razmisljam,onda je to
na stranom jeziku.