Jan Beran: Prisjećanje na početak rata
Sarajevo, proljeće 92 ge. sumrak, raja sjedi na stepenicama zgrade u Omera Maslića…
Ni rat ni mir traje već danima, ništa nije sigurno, u daljini se puca, ali… Proljeće je u Sarajevu, na posao se ne ide, vrijeme je lijepo i da nema glasina i udaljenih eksplozija, ličilo bi to na neplanirani godišnji odmor.
Stanari stubišta, možda po prvi put, vide svoje komšije u punom sastavu. Nisu ni znali koliko naroda živi u toj betonskoj kutiji… Oni su obični gradjani i “ovo nije njihov rat”, roka se doduše, ali to je daleko, 200 m vazdušne linije, neka budala razvaljuje Pofaliće, grad gori, no to nema veze sa njima. Prežvakavaju razne teorije, završavaju rat i prije no što je stvarno počeo i priznajmo, osjećaju se sjajno… sve dok… Iz galopirajućeg sutona izranja pred stepeništem podebeo, bucmast momak, dječačkog izgleda, plavih očiju pod šljemom sa “teo” natpisom izvučenim kistom, u punoj zimskoj policijskoj uniformi, sa kalašom u ruci, čija cijev, bar za sada gleda u asvalt, sa podreskom o desnom ramenu, tetejcem za pasom itd… itd…
Spodoba zastaje klateći se… Pridržava se za puščani remen… ”kajado” na stepeništu. Svi su zamukli očekujući najgore…
“Sve Srbe treba poklat’ “p’janski kroz zube izgovara momak… Zgrada pred kojom stoji je vojna, veliki broj Srba sjedi sada na stepeništu, proklinjući u sebi čas kada su glatko i sa gadjenjem odbili prijedlog onih papaka sa brda da sve ostave i zbrišu na Pale njima u zagrljaj… Dakle ipak je istina: Srpsko pitanje u Sarajevu se rješava načinom doktora Pavelića… Strah, očaj i nevjerica na licima. Pokoja poštovana supruga ne propušta možda zadnju priliku da u p’o glasa ujede: “a lepo ti je tast govorio” ostali su se usrali od nenadane pojave zla u plavoj uniformi…
Istovremeno, uzdah olakšanja: jebaji ga, jes’ budala ali je bar naš… Ipak čete napadaju grad, teška su vremena, a i ko ih je tjer’o…
Naoko neprimjetno, lagano se udaljuju od svojih komšija, a bogami, i od lijepih komšinica koje su do tada šarmirali…
Ratnik, ili ti ga pokretni arsenal vadi, klateći se, mastan zamotuljak iz njedara, otvara ga, tobože provjeravajući. Nekolicina civila na službi u JNA prepoznaje stvar: to nije burek ni zeljanica, to je vitezit, jebo te, eksploziv…
Debeli skide šljem, zabaci plavi čuperak, i p’janski nježno, njišući se naprijed-nazad, saopšti:
“I sve Hrvate treba…”
E, sad, slučaj je teži, ali ipak, definitivno je čovjek naš, Musliman, iako pomalo pri kahvi…a nije ni mudžahedin jerbo biva oni ne piju. Ama, sve će se to riješiti, pa neće valjda odmah početi da ubija. Ako i nedaj bože krene, naši smo, valjda se zna ko je ko………Žao nam je onih drugih, ali to se nas u krajnjoj liniji ne tiće. Rat je a u ratu zna se: svak’ zase’ ko’ prase (gluho bilo)
Sada se lijepo na stepeništu kojim su do maloprije plovila šarmiranja, uvale i pardoni, vide dvije grupe: Muslimani (i oni koji se iznenada takvim prepoznaše) te braća ostali…..
I dok više od pola raje pred haustorom u Omera Maslića gleda u beton kontajući kako i ako dalje, novoosvještena grupa ‘Bošnjaka’ poče kokodakati, nadmećući se u pravovjerju, korištenju skoro zaboravljenih arhaizama a sve u dobroj namjeri da dokažu da su baš oni cvijet vjere i temelj islama…
Poneko se usudi da dometne i koju dobru za komšije Srbe i Hrvate (jes’ da su Srbi ali nisu čete, znamo se godinama) itd..
Juso, (jer to je ime ove nesreće što od prvih SDS barikada čuva grad od majmuna i majmunovića), prestade sa lagano-uspavljujućim i umirujućim njihanjem, vojnički se ukoči i dreknu: “dosta!!!!!!”
Tajac u publici… prijetećim glasom, naglašavajući svaku riječ izjavi: “I sve muslimane treba…” sporo predje dlanom preko vrata.
Opšta konsternacija medju “našima” “allahu dobri, pa šta nam ovo radiš? Pa zar da od svih budala u ovom gradu, što protjerani traže napušten vojni stan, nama zapadne mahnijak? Hem je p’jan, hem lud, hem ne ferma ni svoju vjeru…. Nit’ ga jebi niti kući vodi.”
Proljetni sumrak se pretvara u noćnu moru. Odjednom su svi oni isti pred tim pijanim, oznojenim momkom, što im, u po glasa obećava skori kraj… Da stvar bude ljepša, odrekoše se komšija, dugogodišnjih prijatelja, kumova i simpatija, a sve to u dva minuta, u bezuspješnom pokušaju da spasu vlastitu guzicu. Vjerovali su da su oni ovdje ipak naši, a naši ovdje vladaju (bar za sada) a onda ti sudbina pošalje budaletinu koja ne jebe ni vjere ni sile, dobro bazdi na rakiju, i što je najgore, sprema useljenje na treći sprat u stan pukovnika Karanovića…
Mrakan pada, Juso škripi zubima, a stoka na stepeništu drhturi i čuti… Napokon, Velida, na užas muža i okoline, tjerana ženskom radoznalošću drčno upita: ”Pa dobro, druže, gospodine, prijatelju…. Šta god da si… Ako pokolješ Srbe, Hrvate i Muslimane, ko će bolan ostat’?”
Jusmir, potpuno trijezan ozbiljno odvrati: “Pa Bosanci, majku vam j….!!!!”
Jan Beran
2009-04-26
četvrtak, 18. jun 2009 u 07:22
Ha,ha,ha, a znaci tako si ti, preko stele, izvuk’o zivu glavu? E, vala, neka si. Valjda ces je,
nekad, i ‘vamo dokoturat, ima raje koja bi te voljela vidjet. Veseo bio…
utorak, 30. jun 2009 u 10:36
Bogami, Jan, Jusmir je upravu!
Evo nas ratujemo žešće i podlije nego ikad, upravo, odvojeni od BOSANSTVA! Došlo svakome svoje govno drago i najvažnije! I, niko se ne bi odrekao svoga govna, kao da mu je zlatno! Niko ne zna kako je BOSANSTVO NACIJA SVIH NACIJA, kako u BOSANSTVU IMA MJESTA ZA SVAKU ŠUGU I DOBROTU, za svaku veličinu i najmanju sitnicu, kako je BOSNA – BOSNA, upravo zbog toga.
Tužan smo i otužan svijet.
A Vama, Jan, svaka čast.
S poštovanjem, a.
petak, 3. jul 2009 u 04:19
….MOJ JANE POSTOTAK OVIH U BOSANCIMA JE MAJUSAN…
LJUDI SU UPLASENI A SVI SE BOJE USTVARI NAJVISE “SVOJIH”…JER AKO “TVOJI” SAZNAJU DA TI USTVARI NISI NJHOV NEGO SI NORMALAN.. BOSANAC, I DA NIJEDNOM OD TIH, IZVINJAVAM SE ALI MENI PRIMITIVNIH PLEMAENSKIH PODJELA NE PRIPADAS, ONDA SI GA TEK NAGRABUSIO…E ZATO SE OVI SVI ZOVU JEDNIMA DRUGIMA I TRECIMA …ZBOG SVOJIH…A I OVI “SVOJI” KAD SKONTAJU DA TI U STVARI NISI “NJIHOV” ONDA DA BI SE DOKZALI “SVOJIMA” POCINJU DA TAMANE SVE STO NIJE “NJIHOVO”
I TAKO ZA VJEKE VJEKOVA
JOS JEDAN OD DOKAZA O LJUDSKOM NIVOU EVOLUCIJE
petak, 3. jul 2009 u 18:53
Ima li neko da ovo prevede.
Stvarno nerazumjem o cemu vi to ljudi pricate.
Hajmo stepenicu vise,hajmo malo gore a ne stalno dole.
Volimo se i prestanimo pobogu vise o ratu i tragedijama koje su nam se desile.Zasto se stalno vracate onome sto je nekada bilo i cega se niko normalan nezeli sjecati. To pripada istoriji i istoricarima. Neka cami negdje u nekoj od hiljada biblioteka i neka tamo i ostane.
Ako je kome cejf neka upise istoriju i neka prevrce listove do mile volje.Pustim ba ovu mladu raju da rasire krila i da pocnu letjeti. Stalno im pricamo o necemu o cemu oni radije nikada nebi voljeli pricati.
Vrijeme je doslo da neko kaze dosta o tome.
Evo ja se usudih, pa kud puklo da puklo.
Nema podjela osim one stare, na PAPKE i one druge.Osim KISE nevolim i PAPKE.
Vozdra od Mitra.
Joj kad sad raspale. Neka, ja limvo polemiku, ako Urdnik bude objavio.
nedelja, 5. jul 2009 u 11:17
Halal mu ćufte, što je Mitar ispao hitar sa primjerenom kritikom nećega što neće pokrenuti naš BLOG uzbrdo. Vuk je isto postupio nasmijao se i pozvao Jana da se malo razvesele.
Druga dva komentara su pravo za uzbunu, a svaka polemika s njima vodila bi nigdje i nikuda.
Šta tu može urednik? Vala ništa, osim malo ljutnje na mnoge što šute i na kraju izjavi što je već izjavljivao.
Može i da zapjeva najnoviji Sarajevski hit „Jazz.ba“.
Otprilike pjesma počinje „Džezba, Džezba, ..“ pa što se ne javiš.
Onda refren „Mensćinida, Mensćinida, ..“ pa il me nevoliš il se kofrčiš.
Veseli mi bili!
nedelja, 5. jul 2009 u 11:42
“… cega se niko normalan ne zeli sjecati”. Mitar
Oprosti mu Boze, ne zna sta govori.
četvrtak, 9. jul 2009 u 10:00
Dragi Jagodin i Beranov sine,Jane.Sta se od tebe i moglo ocekivati nego da nas podsjetis na Immanuela Kanta : “Prava ljepota je bezinteresna”. Tvoje prisjecanje na Jusmira je
literatura.
Dugujem Ti zahvalnost sto si me svojim prisjecanjem podsjetio na Jana , seniora , umjetnika i moga kolegu gljivara i plemenitu koleginicu pedagoga i borca — Jagodu.
Javi se opet kad dodjes na ove strane , i u Prisjecanjima u Blogu , naravno.
Zdravo, Bato Jeftic
petak, 10. jul 2009 u 00:28
tesko je podnijeti takav kalibar pa i kada hvali… Pognute glave i duboko zahvalan Jan
ponedeljak, 3. avgust 2009 u 03:56
Za Macu
Dragim maca ili Bajo kaoko smo te zvali u Titovoj 12 ili bivsoj 95 ( brojevi su se mjenjali ali zgrada ne).Nadam se da mi neces uzeti za zlo sto sam neke stvari pobrkao ( normalno sa djeda sa dva unuka ).Sa tvojom mamom Milojkom sam radio u Vojnoj Bolnici a volio bi da znam sta je sa Oljom, zdnje sto znam da je radila kao Dr.stomatolog u Mostaru.Ukoliko me sjecanje ne vara , ali sve je moguce u ovim godinama cinimi se da se tvoja porodica , preselila u Maksima Gorkog 2 ( bivsa Moskovska do 1950 ), ako grjesim ispravi me. Inace svi smo mi bili jedna raja , ali unutar Marindvorske raje mi smo bili grupa koja je bila sastavljena iz iz ulica Titove, Vrazove,Maksima Gorkog i Valtera Perica. naravno to neznaci da se nismo druzili sa rajom oko FIS-a ili rajom oko Radio Stanice (Danilea Ozme ).Mogu samo da potsketm Sarajevsku Raju na veliki baze ispred skupstine grada gdje je bio cinimi se Krsiniceva skulptura majke sa djetetom a iznad nje crni dud.Nadam se da ce se neko sjetiti i elekticne centarale koja je ustvari bila mala hidrocentrala i postojal je brana ispod koje smo ser kupali,a najvise ribe smo pecali izmedju Kosevskog potoka i brane (zbog toga sam dobio mnogo i batina kod kuce).Sve ovo sto pisem odnosi se na godine do 1960,sve se u Sarajevu mjenjalo, ali o tome nebih puno pisao jer smo rasli zajedno sagradom od 50 000 do 6 000 000 kada je vecina otisla, e sad sta se moze racunati pod Grad Sarajevo to je druga tema ali je bezpredmetno o njoj diskutovati.Sada smo svi jedna Sarajevska raja prosuti sirom svjeta, gdje svako ima svoje sjecanje i vidjenje, uglavnom sjecamo se lijepih momenata, iscekivanja u prodanici novina srjedom Plavog Vjesnika, a Subotom Politikinog Zabavnika, Cetvrtko u 8 uvece na Radio Sarajevu po zeljama slusalaca ili Subotom Vesele Veceri {Ivan Gavrilovic, Mile Bogunovic itd.).Sada na u silaznoj fazi ostaje druzenje preko e-mail-a, i povremeno vidjenje.Ako me nekom pita da li imam nostalgiju,ja mogu da odgovorima da imam ali prema vremenu gradu i ljudima sa kojima sam zivio,povratak u proslost je nemoguc, ali nam niko nemoze zabranti sjecanje i druzenje, nama koji jos uvjek zivimo.
Punosrece i zdravlja bez doktora svoj Sarajevskoj rai i Sarajlijama sirom svjeta zeli
Diko
Ps.U predhonom odgovoru Maci samo je kraj moga pisam izisa.Krajnje je vrjeme da kupim novi computer, jer ovaj testera vec 10 godina.
ponedeljak, 3. avgust 2009 u 17:01
Elektrana ispod utoka Kosevskog potoka nije bila hidro, nego termo, sa visokim dimnjakom. Pomenuta brana je zahvatala vodu za kotlove iz kojih je para pokretala turbine/generatore.
“Veliki bazen” ispred skupstine grada nije bio plivacki nego dekorativni a, cini mi se, skulptura je Djure Salaja (?). Na tom mjestu je rabije bio “Cirkusplatz” sa ringenspielom (njega smo gurali na gonjem spratu, da bi nam dozvolili da se provozamo na konjicima), voznja biciklom u krug, streljana, te jedna kafana. Na to mjesto je pala i aviobomba, ne znam da li 1941 (talijanki bombarderi “savoe” a ne, kao sto to mnogi misle njemacke stuke ili heinkeli), ili “na Svetu Katu” 1943 sa americkog “liberatora”.
Z
utorak, 4. avgust 2009 u 00:02
Diko
Slazem se sa zekom da se radi o termo a nehidro centali, a ” Veliki bazen” za nas koji smo se tamo brckali je u to vrjeme izgledao ogroman ustvari bio je kombinacija dekorativnog i plivackog,najveca dubina je bila ispod metra ili mozda metar. Zeko nije pogrjesio sto se tice skulpture Djure Salaja ali to je bilo kasnije kada se kompletan park rekonstruisao, bazen je zatrpan a skulpura je postavljena u samom sredistu parka,neznam dali je jos uvjek tamo.Krsiniceva skulptura zena koja sjedi i drzi djete u krilu bila jeizlivena od bronze i nalazila se sa desne strane ulaza u park tjprekoputa zgrade starjesinsva islamske zajednice. Najbitnije je da na ovaj nacinpopunimo sjecanja i da sva ova svedocenja ostanu za naredna pokolenja.Na zalost nemozemo putovati kroz vjeme i vratiti se u proslot,ali mozemo scuvati dio proslosti tj.dio nas.
Ujedeno se izvinjavam zbog mnogih stamparskih gresaka u mome predhodnom javljanju.
utorak, 4. avgust 2009 u 19:08
Kad je vec Diko zagazio u park uspomena, ajde da malo udjem i ja u taj park u kojem sam rastao. Na ulazu u park od potoka, sa lijeve strane nalazio se “mali bazen” za malu djecu i odmah uz njega skulptura zene koja sjedi i drzi dijete u krilu. Cija skulptura, nikada nisam znao. Mi klinci smo s penjali na skulpturu, pokusavajuci se i mi smjestit u krilo ove bronzane zene. Taj mali bazen su koristila mala djeca i bio je dubok nekih pola metra. Drugi “veliki bazen” zauzimao je centralni dio prostora i bio je na dubljoj strani popunjen sa jedno metar vode. Obadva bazena su bila dekorativna ali smo ih mi, mala raja, koristili za kupanje u ljetnoj sezoni. U jesen su ih praznili i punili suhim liscem da prezime. S bocne strane velikog bazena bio je “pjesak”. Za one male koji su jos bili na kantici i lopatici. Park je bio oivicen i zasticen visokim grmljem koje je nas je skrivalo dok smo se igrali “kauboja i indijanaca” i “lopova i zandara” i u sezoni zrenja imalo one bijele bobice kojim smo se gadjali do iznemoglosti. Unutar parka je bilo i par klupa. Onih nasih dobrih starih klupa bez naslona koje smo mi zvali “kreze”, jer je uvijek falila po neka daska na njima. E, kad bi klupe pricat znale.
To je park cija je jedna strana bila uz Kosevski potok koji se pojavljivao ispod Titine ulice, koristio hladovinu Alipasine dzamije i stoljetnog drveca, pravio kaskade i zaobilazio veliko kamenje. Provlacio se ispod dva drvena mosta, gornjeg koji je bio u luku i samo za pjesake donjeg uz park preko kojeg su i vozila mogla proci. Istina je da je bilo ribe u njemu. Doista, vecinom samo peseva jer su se plemenite gage i plise drzale Miljacke i nisu zalazile uzvodno uz potok kosevski.
I nebi bilo lijepo sjetit se parka i bazena, a ne spomenuti cesmu. Ta je cesma napila vodom sve sarajlije. To je ona lijepa, zaobljena, ko jabuka cesma, sa zadnje starne Alipasine dzamije. To je ona cesma s koje kao klinci nismo mogli piti jer joj nismo izvor vode mogli dohvatiti. Postojale su razne tehnike napijanja vode. Standardna je bila ovakva. Prvo odliti vodu sa glave cesme koja se prelivala da te slucajnio nebi zalila i skvasila ti robu. Zatim se lijevom rukom pritisne roba u visini stomaka, obrise se pisak iz kojeg izvire voda, raskoraci se. Desna ruka se stavi na ivicu preliva. Nagne se nad cesmu koliko god se moze nageti. Poluotvorena usta su napuce i poklopi se mlaz odozgo ili se mlazu pridje sa strane da sam utice u iskrivljena usta.
Ta je cesma mnoge zedji utolila. Uz cesmu je bio kameni zid i klupe uz njega. Da se malo odmoris kad se napijes. Da ne zuris nigdje.
Nema vise bronzane majke s djetetom u ruci, nema bazena, klupa, ni parka sa sibljem. Potok je u kanalu, staro drvece sagorilo, mostovi se u beton bacili. Samo je ona jos tamo. Cesma. Ista kao sto je nekad bila. Ceka da nas jos jednom podoji vodom od koje se raste i ne zaboravlja od koje se uspomene kote.
Diko, to sam ja, onaj mali Bajo iz Titine 12. Puno te pozdravljam. Moj stari i stara su se preselili Kod lava. Olja, moja sestra je u Sarajevu. Radi u Domu zdravlja u Vrazovoj. Neko uvijek zatvori krug i ostaje uz Titinu 12.
Dragan Macanovic Maca
srijeda, 5. avgust 2009 u 03:15
Diko i Zeko,
O centrali ne znam nista, sem da sam gledala u nju par godina, kao dijete. U takozvanom velikom bazenu sam se brckala krajem pedesetih, jer smo se 60-e preselili na Grbavicu. Posjedujem fotografiju na kojoj se vidi da sam sa tadasnjim mladim sarajlijama iz Vrazove uzivala u, vise prskanju, nego plivanju tim bazenom (bio je plitak). Ne znam cija je skulptura majke sa djetetom (iz tog vremena), ali imam zimsku fotografiju sa njom u pozadini. Kako je moj stari album vec dva(!) mjeseca kod moje sestre, s namjerom da se grupne fotke skeniraju i posalju prijateljima sirom svijeta, ostacu kratka ovom prilikom za dokazni materijal. Nazalost.
I Diko, uradi nesto na stamparskim greskama.
srijeda, 5. avgust 2009 u 16:48
Mozda ce neko od “starijih” dopuniti sve o tome prostoru. Ja sam “naceo” vrijeme ispred II Svjetskog Rata. Kosevski potok je nepokriven vijugao dolinom do Nahoreva (iznad “Gajtan fabrike” – danas Klinike zvao se Nahorevski sa lijevom pritokom Radavom ispod istoimenog zaseoka. Bila su dva drvena mosta . Jedan kod “Radnickog doma”, drugi u blizini Braunove vile (danas ambasada US). Potok je prvo zasvodjen ispod kupalista Jezero, do Loncare, da bi se podigao stadion Kosevo. Kasnije je izgradjena siroka saobracajnica, do Kobilje glave prema Vogosci.
Trenutno sam u Los Angelesu (Losangelovac, kako zovu dijasporci) pa mi dokumentacija o prostoru ispred Skupstine nije dostupna. Mozda naspisem i nesto vise.
Zeko
PS. Maca, PISI. Ide ti od ruke