Nenad Vitlačil: Uloga Dajdže u okončanju rata iliti agresije na BiH

- Dokumentirani prilog bibliografiji o uzrocima, karakteru, a naročito okončanju svega navedenog za ono kada se “historijski distanciramo” -

UVOD

U familiji, elem, mogu vam biti zastupljene sve znane i neznane figure po krvnom i tazbinskom srodstvu, ali ako nema dajdže, … život se je surovo poigrao s vama.
Može tu da bude tētāka, … stričeva, …amidža, …ujka i sav preostali sijaset zvanja.
Ali, ako nema dajdže, – džaba vam bili svi.
Odsustvo ove figure ozbiljno ugrožava postojanost braka i porodice vam, da još ne prepadamo na temu pravilnog razvoja potomstva.
Ne znam, boga mi, kako ste uspjeli dobaciti do današnjeg dana, bez dajdže. Mogu, a ne usuđujem se niti, misliti na šta vam je sve život, bez dajdže, nalik.
Ali, ne očajavajte, nije sve izgubljeno, još uvijek se taj nezamislivi nedostatak može naknaditi.
Jer, za zvanje dajdže nisu potrebna neka posebna svojstva: stručna sprema, prethodno iskustvo na istim ili sličnim …, članstvo u …, ugled i povjerenje sredine u kojoj radi i živi, polna ili (gluho-bilo) nacionalna pripadnost. Nije čak potrebno niti da je titularna osoba u tazbinskom srodstvu koje joj daje puno pravo na to zvanje. Dakle, dovoljno je da bilo koju od bliskih vam osoba proizvedete u zvanje dajdže. Ovu investituru možete da obavite onako, uz kahvu, usput. Nije potreban niti neki svečani ceremonijal, jer za sve neophodno pobrinuće se magija naizgled besmisleno nanizanih suglasnika i samoglasnika koji tek izgovoreni, iznenadnom melodioznošću, daju naslutiti čaroliju zapretenu u ovoj riječi ….
Izgovorite napr.: tetak!
… Ništa! Jeldeee? Ništa posebno. Mlako.
A, sada izgovorite, jednostavno: dajdža!
… Pluća, jeldeee, cijela pluća učestvuju?
A atmosfera, jeldeee, i to ne samo ona što vas neposredno okružuje, kao da se je ispunila nekim prihvatljivim autoritetom koji vas preplavi toplinom, … bezbrižnoću, … pokroviteljskom sigurnošću?
A ako, pak, ništa od ovog što vam se sugerira niste osjetili, pročitajte uputstvo A. Majakovskog: “Kako udjenuti nježnu riječ u krmeće uho”, pa pokušajte ponovno.
Možete eksperimentirati tako u nedogled, varirajući bilo koju od odrednica za konkurentna zvanja: teča, striko, strikan, stric, ujko, ujčo, amidža … – rezultat je konstantan, kao za prvonavedeni primjer.
Izgovorite, sada, “dajdža”, u malo složenijoj sintaksi. Napr.: Djeco, doš’o nam je dajdža!
I, osmotrite učinak!
… Nevjerovatno, jeldeee? Taj preobražaj … jeldeee?!
Jer, dajdži ne treba da u posjet dolazi opremljen konditorskim proizvodima za pridobivanje naklonosti “generacije koja raste” (kanta eurokrema UPI – Zora, ili čokolade “Braco” i “Seka” Pionir – Subotica, ili griote – što bi se svidjelo tati – i bajadere “Kraš” – Zagreb). Dovoljno je da kaže: Dođi dajdži svom! Ili: Rodio dajdža! Ili, samo: Dajdžino!
Sve ostalo, nevjerovatno, desi se zahvaljujući magiji ove izgovorene riječi.
U stadiju zaljubljenosti, pa ubrzo za njim i jednako kratkotrajnom – ljubavi, dok vam bračna zajednica plovi ka posljednjem stadiju – simbiozi (za koji ste se blagovremeno pripremili u ulozi onoga koji parazitira, primjenjujući taktiku “pametniji popušta”, naivno uvjereni da je zaista tako), dajdža je ona konačna instanca koja bračna spoticanja oko neobično važnih pitanja (hoćemo li ovako ili onako? hoćemo li ovo ili ono?) presudi u tvoju korist, obraćajući se vašoj ljubljenoj, sentencom: De, boga ti, – ne seri! Ili: Počni mislit’ glavom, umjesto guzicom! (Svečana formula običajnog prava kojom se ustanovljava nužnost prevage razuma nad emocijama). Ili, rječito odšuti kada si zasr’o ti.
Dajdža to vam je dakle,… magija, za porodičnu upotrebu, … porodična Avrah KaDabra.
U literaturi, umjetnosti uopšte, pa čak niti nauci, ovaj lik nije obrađen.
Ima ujko, …ima tetak, ima …, ali o dajdži – niko ništa.
Jer, dajdža je, jednostavno, nešto …vrhunaravno, …savršena harmonija, nešto …poput pjesme nad pjesmama.
To je izazov koji nadilazi umjetničku imaginaciju i ovozemaljsko znanje.

VOLJOM SLUČAJNOSTI

Moj prvi susret sa, sada već našim, Dajdžom nije obećavao ništa dobro.
Bio je to jedan od mnogobrojnih dana, u mom inače uspješnom životu, koji je započeo bez predumišljaja i za koji se nije moglo predvidjeti kako će se odvijati: brze “sportske” igre u nekom od čobanijskih haustora, remi u Mudonjinom dvorištu, “ćize-blize” ili “ćize pa vrće” u “Partijskom”. A, sve s nadom da će nas sretni dobitnik odvesti kod “Ege”, na “izvadak” – na bozu, “hurmadžì i baglavé” – sa ritualnom zadrškom kod “Tarze” alias “Listona”, taman toliko da nas na bezazleno pitanje: “Molim Vas, kako da dođemo do Baš – čaršije?”, spremno uputi prema Katedrali, gdje treba da sjednemo u tramvaj broj tri i da ne silazimo sve do posljednje stanice. Ili će se završiti napadom, s ragbi varkom, na Žućin kamion sa voćem, namijenjenim Azizovoj piljari, …
Tog dana Top nije otišao u školu, jer je “nestalo krede, pa škola ne radi”.
Bio je to i Lutkin prvi radni dan, i posljednji u centrali “Valter Perić”, koji je trajao sve do pauze za doručak (ponudio se da i majstoru kupi burek – …ne treba lova, imam, poslije ćemo se porefenati …-, a onda zanogetao brzinom koja je, zahvaljujući Mudonjinom kazivanju, ušla u sportsku legendu; anulirao prednost koju je imao tramvaj na razini Radićeve, već prije stanice kod Glavne pošte).
E, upravo tog dana, kandidat za dajdžu prođe pored Čobanijskog parka, raje u punom sastavu, i uputi mi pogled, koji ja pogrešno “pročitam” kao: što si fur’o, fur’o si – jer, tada tek započeta, balada o tome kako su se, a posebno kol’ko su se …, – traje još uvijek.
Međutim, sigurno je da je taj prvi susret u dobroj mjeri odredio sadržaj odnosa šure i zeta mu, tj. Dajdže i mene. Rijetko je propuštao da mi natukne na temu kvaliteta življenja, pod čime je podrazumijevao knjigu, …muziku, …pozorišnu predstavu, …odlazak u prirodu, …ili da mi, često, jednostavno tutne knjigu poprativši gestu nemarnim:”Pročitaj ovo, …ovo je dobro”. Raju i kafanu nije pominjao. Vršnjaci, generacija, pa pomislih: to se podrazumijeva! Zainteresiram se, više zapitan kako je moguće da ti život dobije na kvalitetu, a da nije potrebna “genga”, nego što je Dajdža insistirao na toj tezi. Jer, on je to više onako – probaj pa ćeš vidjeti. I započnem, od onog iz lektire mi poznatog, a preskočenog. Ja – “Tlapnje šegrta Hlapića”, a Dajdža mi tutne M. Ristića; ja – “Družina Pere Kvržice”, a Dajdža Kafku; ja – “Prvi put s ocem na jutrenje”, Dajdža Wittgenstein-a, ja …
Već sam bio blizu odluke da prekinem sa uzaludnošću nastojanja da naknadim propušteno, kad započne da se događa ono što je u Socijalnoj psihologiji definirano kao “fenomen nepročitane knjige”. Nosim tako jednu od mnogobrojno tutnutih mi knjiga, sretnem poznanika s kojim bih se inače mimoišao uz standardno – Vozdra! Šta ima? – da nije one sarajevski karakteristične “nezainteresiranosti” – A, čitamo nešto? Ja: Ma, evo, malo (kriomice provjerim pogledom) – Breht! On:… ‘Opa bato!? – i udaljuje se, povremeno pogledajući za mnom, kao da me vidi prvi put.
A, naročito mi se dopala reakcija djevojčica : malo zabace torzo unazad, zakrenu rame, dražesnu glavicu, čak malo i … zažmire i …posmatraju me prema uputstvu za gledanje umjetničkih djela u likovnim galerijama.
Dobio mi život na kvalitetu!? Šta bi se tek dešavalo da sam stvarno čitao?
Po prirodi skroman, zadovoljim se i učinkom “fenomena nepročitane knjige”. Istina, malo se potrudim oko scenografije – knjige sam nos’o u brižljivo probranom kožnom povezu za agende – i dijaloški obogatim igrokaz. Ali, to nije otišlo dalje od: “Ma, evo, malo, uzeo Markuse-a, da se odmorim nakon Kanta”.
Toliko sam se uživio u ulogu knjigoljupca čiji je život tj. smisao postojanja uslovljen knjigom da sam se, kada je već postalo izvjesno da ću napustiti Sarajevo, te da ću ostaviti sve nebrojene knjige koje mi je tutnuo Dajdža, ozbiljno zabrinuo da ne doživim sudbinu Waltera Benjamina. (Naime, Benjamin je, bježeći pred nacističkom okupacijom Pariza, Francuske, dospio u Španiju, gdje je u iščekivanju mogućnosti da se ukrca na neki brod za USA izvršio samoubistvo – prema izjavama prijatelja, saučesnika u bjekstvu, koje nisu prihvaćene kao zvaničan razlog – kada je shvatio da ga iščekuje život bez svih knjiga iz njegove bogate privatne biblioteke koja je ostala u Parizu.) Da bih predupredio moguće podudarnosti koje bi izvjesno dovele do, za civilizaciju, tragičnog samookončanja, čvrsto sam odlučio da: u Ameriku – Neću! A, kofere sam natrpao knjigama.
(Bio i carinski pregled. U holu Nove željezničke. Carinik: prvogimnazijalac, poznanik. Otvorim kofere, a on me pogleda s izrazom: Šta si ti ovo natrp’o? Okrene glavu i učini gestu rukom: Zatvaraj i nosi to da ne gledam! Jer, kao bilo zabranjeno iznošenje knjiga – zabrinula se aktualna vlast da nam domovina ne ostane bez kulturne baštine.)
Tako je sa mnom, u emigraciju dospjela i jedna od mnogobrojnih knjiga (za bibliografiju o uzrocima, karakteru, a naročito okončanju…, kako će se naknadno ispostaviti, od neprocijenjive važnosti) koje mi je tutnuo Dajdža: Susan Sontag, “Eseji o fotografiji”.
Početkom aprila, 1993., “Oslobođenje” objavi vijest da je u Sarajevo stigla i Susan Sontag.
Nošen nekim nutarnjim (il’ bijaše spoljnim?) glasom upakujem pomenutu knjigu u već pomenuti pribor za nosanje sa učinkom “fenomena nepročitane knjige” i dodam olovku, za svaki slučaj, jer rat je, oskudica.
Nosam tako već dva dana, sve od kuće do radne obaveze i obratno – ništa! Već pomislih: mora da je učinak “ fenomena …” zatajio u ratnim uslovima, a kako i ne bi. Treći dan, gruhaju “odbrambene” snage, nemilice sa svih toponima, tako da sam “valja nama preko rijeke” na radnu obavezu prešao preko Drvenije, umjesto preko Čobanijskog mosta. Dakle, bio je to jedan od onih dana kada se, na inače opustjelim ulicama Sarajeva, nije vidjeo skoro niko, dan kada nije bilo niti uobičajene razmijene informacija: Ðe su pale? (– Na … ! ) – Neka, fala bogu nek nisu na …! Jer, nema gdje nisu padale. Prođem, sjetno klecajući koljenima (od straha), Zmaj Jovinu, pa Prvu, kaaad … pred mene … Susan …, (u pratnji Mire P.).
Prelaze trg ispred Doma Armije iz pravca Umjetničke galerije. Iako obučenu prema modnom diktatu UNPROFOR-a – helmet & full metal jacket – prepoznam je, priđem i … zamolim za autogram. Susan spremno udovolji mojoj molbi, kao da je to nešto najprirodnije što joj se može desiti dok naokolo gruhaju …, zrak cijepaju … itd. poprativši to ljubaznim, glasnim osmijehom osobe koja je, direktno iz aviona, nedovoljno pripremljena, ukoračila u sarajevski ratni kazan.
Preostali dio kazivanja nastavlja se prema volji slučajnosti koja – preuzevši iz postojeće (bogate) narativne građe Dajdžu, Susan, učinkovitost “fenomena nepročitane knjige” i prizor s autogramom – prethodne i događaje što slijede, ispreplete, dovede u međusobnu vezu na način koji banalnosti svakodnevnice udahne uzbudljivost, fantasmagoričnost priče.
Po povratku u New York City, Susan započinje vrlo živu aktivost izvještavajući o svojim utiscima na javnim nastupima i u natpisima u štampi, definirajući rat u Bosni kao Španski građanski rat našeg vremena ( “… Spanish Civil War of our time”). Organizira sjedeljke na kojima uspijeva pridobiti intelektualnu ljevicu New York City – a za lobbyng oružane intervencije USA i NATO-a u Bosni. Cjelokupnu aktivnost lobby – grupe, okupljene oko Susan, ustrajno prati “The Village Voice”, koji u napisu izdanja , recimo, od 25. maja 1993., navodi da je sjedeljki kod Susan prisustvovala i Hillary Clinton, te da je sjedeljku napustila do te mjere impresionirana utiscima o Sarajevu, da reporteru Voice-a na pitanje “S kakvim utiscima se, nakon sjedeljke, vraćate u Bijelu kuću?” – zbunjena saznanjem, još uvijek pod snažnim dejstvom dojma -, nije uspijela ništa odgovoriti. Zanijemila ženska!
U ljeto te iste, 1993. godine, Susan ponovno dolazi u Sarajevo.
S njom ovaj put, i sama ponukana Susan-inom ponesenošću Sarajevom, dolazi Anna-Lou (Annie) Leibovitz. Annie je, portretni fotograf, prvenstveno zainteresirana za ustrajnu stvaralačku i uopšte kulturnu aktivnost u Sarajevu, u nezamislivo okrutnim uslovima, kao kontrapunkt barbarizmu rata, o čemu joj je s neskrivenim oduševljenjem pričala Susan.
Dakle, u Sarajevu, 1993., je Annie Leibovitz s fotoaparatom, onim istim kojim je ovjekovječila mnoge poznate ličnosti (John Lennon & Yoko Ono, Queen Elizabeth II, Sting, Bill Gates, Bruce Springsteen,…)… i: ‘Ticaaa!
Uslika Dajdžu!

(Naš dajdža je i osoba samorazornog senzibiliteta, i to je moralo naći negdje odušak – u likovnoj umjetnosti. Pa je, dakle, osim što je prevashodno dajdža, još i slikar, likovni umjetnik.)
I dok se Annie priprema da, istim onim fotoaparatom kojim je slikala …, ovjekovječi i Dajdžu, u ateljeu, Dajdža joj muti nes-kahvu i pri tome vode nekonvencionalan i neusiljen razgovor, ćaskaju: Šta ima? …, (pa:) Šta ima, … još?
I Annie mu, klečeći uz svoju fotografsku torbu dok bira objektive i povremeno pogleda u svjetlomjer, ispriča sve. Ispriča mu o aktivnosti Susan, o organiziranju loby-grupe, o sjedeljkama, o Susaninoj ponesenosti Sarajevom, koja je i nju opredijelila za rizičnu posjetu – jer smrt u Sarajevu je pitanje slučajnosti (”… death here is random.”) . Ispriča mu, dalje, kako je Susan, kao završni udarac, kao coup de grâce, otporu slušalaca, ideji da se vojno intervenira u Bosni, koristila prizor s autogramom koji je, ova “zvijezda kometa koja obasja nebo jednom u sto godina”, varirala svojim dramaturškim, svojim književničkim umijećem na tako maestralan način da je publika, inače do tada tipično američki zainteresirana žvaćkajući popcorn, ostajala bez daha, a iz poluotvorenih usta ispadale im polusažvakane kokice. Za trenutak tajac, … koji se čini vječnost, a onda … gromoglasni aplauz odobravanja.
Tu banalnost čina, taj prizor s autogramom, priča dalje Annie, Susan koristi kao misaonu retoričku figuru da bi njome izrazila otpor sarajlija, njihovu ustrajnost da žive svakodnevnim životom (“… people tried to go about their daily lives”) u gradu u kojem je jedino još smrt, koja je pitanje slučajnosti, – izvjesna, poetizirajući ga ovako:
Treći dan po dolasku u Sarajevo bio je najgori, jer su Serbi gruhali sa svih toponima i nema gdje nisu padale, na ulicama nigdje žive duše i dok (u pratnji Mire P.) pokušavamo da se domognemo nekog sigurnijeg skloništa, pred nama se, kao iz nekog drugog, paralelnog svijeta, pojavi spodoba, presrevši nas i mrmljajući nešto nerazumljivo (valjda na njihovom jeziku) pruži mi (rastvorenu i upakovanu u kožni povez) neku knjigu. Na rastvorenoj stranici zapazih moju fotografiju, pa pomislih da hoće autogram, kao da je to nešto najprirodnije što se može desiti na ulicama opsjednutog grada dok naokolo odjekuju eksplozije … i zrak … cijepaju projektili.
U trenutku shvatih svu komičnost prizora: spodoba ispred mene strpljivo iščekuje autogram, dok naokolo gruhaju… i zrak…, a ja olovku – nemam. Zbog svega toga, zbog želje da se ta glupa situacija što prije okonča i da se sklonimo negdje na sigurno, spopadne me nekontrolisan, nervozan smijeh. Međutim, spodoba kao da je shvatila, pruži mi olovku, naškrabah mu nešto, autogram, na što ona, spodoba, promrmlja opet nešto nerazumljivo (valjda zahvalnost) i udalji se.
Sve se dešava u takvim okolnostima da niti danas nisam više sigurna da mi se to zaista desilo. Jedina potvrda mogućnosti ovog događaja je bezbroj primjera građana Sarajeva koji nastoje živjeti život, svakodnevnicu, s nekim samo njima svojstvenim, apsurdnim dostojanstvom (a, “… apsurd se rađa iz suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta”) – u gradu u kojem je jedino još smrt izvjesna.
Ispriča mu, Annie a Dajdži, kako je i jednoj sjedeljki prisustvovala Hillary C., te kako je sjedeljku napustila snažno dojmljena Susan-inim utiscima o Sarajevu. Jer, kako se u povjerenju izrekla Annie, Hillary je od momenta useljenja u Bijelu kuću prošla intenzivan kurs priprema za obnašanje uloge first lady, što je između ostalog podrazumijevalo i usavršavanje potpisa, za slučaj kada joj se, kako je to inače uobičajeno, traži autogram. U tu svrhu su angažirani istaknuti grafolozi i graffitolozi sa ciljem da taj potpis, taj autogram dizajniraju tj. umjetnički oblikuju na način koji će o first lady ispričati sve ono … poželjno. Intenzivni i naporni (jer trajao je duže od predviđenog vremena) kurs se napokon okončao, a od Hillary još uvijek niko ne traži autogram. I upravo u tom trenutku u kojem kako Hillary tako i svo osoblje Bijele kuće s nestrpljenjem i napetošću iščekuju taj prvi autogram, dolazi fascinantna priča Susan o sarajevskom autogramu. Po reakcijama Hillary – zanijemila ženska (“… the woman was become deaf”) – Annie je zaključila i Dajdži povjerila kako pitanje vojne intervencije nije više biti ili ne biti, nego da je to pitanje samo još koje godine.
Jer, objasnila je Annie tu svoju uvjerenost, Hillary je ispoljila neočekivano živ interes za Bosniu, posebno se raspitujući koliko je autograma, Susan, podijelila u tom … Sarajevu, pa još pitala:
“… kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti…”
I Susan joj vrlo spremno odgovor dade:
“… Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna”.
I, tako bi. (Ta intervencija.) Čiča – miča i gotova priča.

EPILOG

Dok zasluženo parazitiram i podvlačim crtu (fali mi svašta: face, …zvukovi, …mirisi, … skroz u minusu, valj’o bi’ još jedino u partiji remija u Mudonjinom dvorištu), pogled mi se povremeno zaustavi na knjigama, koje mi je tutnuo Dajdža, i pomišljam kako je napokon došlo vrijeme da malo poboljšamo kvalitet, da se malo izvadimo iz minusa uz pomoć fenomena (ovaj put) pročitane knjige.
Knjigu, “Eseji o fotografiji”, još nisam pročitao. Odustanem prilikom svakog pokušaja, iz nekog osjećaja strahopoštovanja od saznanja o njenoj, iako nepročitanoj, učinkovitosti, kada je u pitanju poremećaj ravnoteže svjetskih sila na Balkanu.
Dajdži o svemu ovome nisam ni zucnuo. Jer, znam da bi, istom onom sumnjom koja i mene dere, sumnjom koja oduzima mogućnost da se banalnost svakodnevnice zaodjene fantasmagoričnošću priče i koja priču ogoljava, svodi na dva dokumenta – autogram i fotografiju – odbio svaku međusobnu uslovljenost i povezanost događanja ispričanih voljom slučajnosti. Znam ga! Dajdžu! On bi najradije izbjegao prisustvovati i svakom otvaranju njegove izložbe – … “ Šta ću im ja? Eto slika pa, …”, – a kamoli da pristane na neosporivi doprinos okončanju jednog rata iliti agresije. Pa makar sve i bilo tako.
Eto, zato i ovaj dokumentirani prilog bibliografiji o …, za ono kada se historijski distanciramo.
Nek se zna, ko je i kako je i pomoću čega je, – presudno doprinijeo.
…
Ne smijem ni pomisliti na šta vam je nalik život bez dajdže.
To vam je kao …, kao slobodno vrijeme bez dovla.net-a.
Šta će vam? … To slobodno vrijeme.