Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net

Bato Jefti?: Ko se sje?a Šiljkuta…

SUSRET SA ŠILJKUTOM, FUDBALEROM, VETERANOM „SARAJEVA“
Šezdesetih godina prošloga vijeka u “Svijetu”, sarajevskoj sedmičnoj zabavnoj reviji (najtiražnijem nedjeljniku ovoga tipa u SFRJ) i u drugim sredstvima informacija, moglo se doznati o Sretenu Šiljkutu
kao o: “neumornoj osmici ”; o “najboljem veznom igraču fudbalskog tima Sarajevo”, ( koje je 1966/7. u Kupu šampiona Evrope,  igralo protiv slavnog Mančestera) – o “bordo osmici koja je zaustavila
Bobija Čarltona”, jednog od tadašnjih najboljih igrača svijeta,  itd. To je bilo u vrijeme kada su “Sarajevo” i  “Željezničar” bili prvaci Jugoslavije i time “porazili” dugogodišnju  neprikosnovenost tadašnje prve četvorke: ”Partizana”, “Hajduka”, “Crvene zvezde” i “Dinama”.
Jovo Dimitrijević, nas čuveni sportski komentator, kaže da je Šiljkut bio igrač koji nikada u karijeri nije učinio ni jedan incident i bio jedan od najdisciplinovanijih tadašnjih fudbalera.
Sreten, sada sedamdeset dvogodišnjak, trenutno boravi u Vankuveru i sa suprugom “bejbisiteruje”, čuva dvogodisnjeg unuka, a u Zemun Polju radi i druge poslove iz domena politehničkog obrazovanja i prakse.  Kako on kaže “pomaže se”.Ovdje u Vankuveru druguje sa nekolicinom Sarajlija, uglavnom bivsih sportista, a naročito se pohvalno izražava o bivsem igraču podmlatka Željeznicara Dragi Mandiću (nekadašnjem sarajevskom profesoru fiskulture) – koji ga je posebno zadužio pažnjom i pomoći u razgledanju i snalaženju u Vankuveru.
Poslije rata  otišao je sa suprugom u Zemun Polje da živi kod ćerke, gdje imaju i uničicu.
Moj drug Ićo,danas uspješan menadžer višespratnoj zgradi u Vankuveru, inače veoma obrazovan i darovit čovjek, i u Sarajevu je bio vidjen, sposoban, i dobro situiran . Kada sam u društvu s njim ne mogu da sakrijem lamentacije nad našim doseljeničkim sudbinama. Prije dva mjeseca pozvao me telefonom i postavio mi zagonetku. Trebalo je da pogodim ko je čovjek koji će mi se javiti. Taj “neznanac“ me je upitao kako  sam? „Spika“ sam zagrmio: ”Šiljkut”.  Više od četrdeset godina nisam ga vidio niti čuo za njega. Prepoznao sam njegov smireni i malo promukli glas. Elem, odmah je “palo” sijelo i trajalo pet debelih sati. Em, jugonostalgicari,em titoisti, em hedonisti, em “pretrpani” životnim iskustvom. Ma rod rodjeni, ma sretna braća. Ićo je bio stoloravnatelj i držao je sofru da je ne bi  učinilo boljom ni deset dvorskih kuvara, niti deset balerina sa poslužavnicima. Za držanje sofre potrebna je kultura. I tako bi mi ostali i do zore da njih dvojica  nisu morali sutra za poslom. Šilja mi je pričao da je njegova sportska karijera trajala od  1962 – 1970. i da nije htio da traži trenerski posao kao što je bilo uobičajeno na kraju fudbalske karijere. On je bio završio školu i volio svoje radno mjesto, “a trenerski posao je nezahvalan i možeš za kratko vrijeme izgubiti trenersku klupu”. Govorio je da mu se nije baš posrećila sportska karijera u financijskom pogledu. Dobio je za potpisivanje ugovora sa Sarajevom dva miliona dinara, koji u ono doba nisu bili tako “ jaki“.Ubrzo poslije Siljkutovog potpisa neki igrači Sarajeva sklapali su ugovor i za osam miliona, a zatim su pretežno bili na rezervnoj klupi. Uprava Sarajeva bila je „odriješila“ kesu jer su, docnije, neki dobri igrači za mnogo vecu cijenu prelazili u „Zvezdu“ i druge veće klubove.
Šilja je,  prema stasu, pripadao klasi čuvenih onižih rastom igrača onoga doba . To su bili neumorne „radilice“ ili „špic igrači“ poput: „Čika“ Čajkovskog, Oblaka, ili Šekularca, Milera, Maradone i dr.
Sreten je radio u Pretisu kao metalski radnik, ali su ga bez njegove prethodne saglasnosti upisali u Sarajevsku srednju tehničku školu,  koja je otvorila svoje večernje istureno odjeljenje u Vogošći, tzv. „akšam šule“.To je bilo godinu – dvije prije početka sportske karijere. Predavači su bili većinom poznati inžinjeri iz Pretisa, a ja sam mu predavao sh. j.
Šilja je sačuvao vedar duh i na momente je u replikama  iskričavo duhovit sagovornik. Sjećao se i mnogih anegdota iz svog sportskog i   djačkog života. Zamolio sam ga da za ovu priliku ispriča neku anegdotu ili zanimljivu dogodovštinu iz sportskog života. Sjecao se mnogih, a za početak htio je da ispriča jednu „sportsko – pedagošku“ anegdotu u vezi s njim i sa mnom. Šilji sam, s obzirom na njegovu sportsku aktivnost i zauzetost putovanjima, odgadjao ispitivanje koliko god sam mogao. Jednom je trebalo da pokaže znanje o pročitanom štivu „Na Drini ćuprija“. Rekao mi je da mu je preostalo samo još nekoliko stranica da pročita roman. Propitao sam ga i stvarno je gotovo do kraja čitao zadato štivo.
Sjeća se da je rekao:“Pročitaću VAM sve do kraja za sljedeći čas.“ Kazao je da pamti da sam mu rekao: “Nemoj TI  meni da pročitaš, nego pročitaj sebi.“ Pomenuo je da mu je to ostalo u sjećanju za buduće čitanje sve do danas.
Od mnogih šaljivih sportskih dogodovština na um mu je pala ova : “Igrač Sarajeva Sveto Vujović, kasnije direktor FK Sarajevo, imao je strašnu fobiju od leta avionom. Najčešće je izbjegavao putovanja u visnama pravdajući se bolešću, veoma važnim radnim obavezama, porodičnim problemima itd. I kada bi gotovo silom bivao uguran u avion,cijelim putem ne bi smio da se pomakne s mjesta. Kada je trebalo da u veoma značajnoj utakmici sa Mančesterom, za Kup šampiona, putuje, nije bilo odgovarajuće zamjene za njegovo mjesto u timu . Muftić i  Muzurović dobili su zadatak da ga uguraju u voz za Zagreb i čuvaju da ne bi pobjegao iz vlaka , od koga, inace, nije imao nikakve fobije . Stigli su na Aerodrom i „Vuja“ je s „čuvarima“ prošao čekiranje i pasošku kontrolu i ušao u čekaonicu za let. Najednom je nestao iz čekaonice, ali su igrači brzo „prokužili“ kojim načinom  je mogao pobjeći i uputili se da ga traže. Našli su ga u obližnjem kukuruzištu ,tik uz Aerodrom,  i srećno na vrijeme stigli da ga uguraju i „posade“ na avionsko sjedište, s koga nije smio da se makne. Drhtao je i negodovao sve do Londona. Tada je Mančester osvojio Kup, a Sarajevo je vrlo tijesno i utješno izgubilo od prvaka (2:1 i 0:0).
Docnije je Vujović pobijedio strah i kuražno putovao.To je bilo odonda kada se Sarajevo vraćalo sa turneje u Africi i sletjelo na Aerodrom u Atini, gdje je u Grčkoj bio ambasador čuveni partizanski general Peko Dapcević. On je pozvao na prijem igrače i vodstvo kluba i s njima vrlo srdačno razgovarao, te im na rastanku svima poklonio po flašu čuvene grčke metaxe. Na povratku je bilo vrlo veselo i nakon upornog nagovaranja, velikog trezvenjaka Vujovića su privolili da proba piće i nakon nekoliko „proba“, nutkanja, dosadjivanja i nazdravljanja Vuja se odvezao,ustao sa sjedišta, uz ovacije igrača, i veseo kao novorodjenče prohodao izmedju sjedišta. Otada je slobodno, kao soko, poletao u avionu.
Sarajevo će trezveno uzletjeti do dvije titule prvaka Jugoslavije, a nas trojica sijeldjija smo se sve do „fajronta“ prisjećali i „Željezničareve“  titule šampiona u fudbalu, i „Bosne“, prvaka Evrope u košarci, i još bezbroj itd. i  itd.
Bato Jeftić

SUSRET SA ŠILJKUTOM, FUDBALEROM, VETERANOM „SARAJEVA“

Šezdesetih godina prošloga vijeka u “Svijetu”, sarajevskoj sedmi?noj zabavnoj reviji (najtiražnijem nedjeljniku ovoga tipa u SFRJ) i u drugim sredstvima informacija, moglo se doznati o Sretenu Šiljkutu kao o: “neumornoj osmici ”; o “najboljem veznom igra?u fudbalskog tima Sarajevo”, ( koje je 1966/7. u Kupu šampiona Evrope,  igralo protiv slavnog Man?estera) – o “bordo osmici koja je zaustavila Bobija ?arltona”, jednog od tadašnjih najboljih igra?a svijeta,  itd. To je bilo u vrijeme kada su “Sarajevo” i  “Željezni?ar” bili prvaci Jugoslavije i time “porazili” dugogodišnju  neprikosnovenost tadašnje prve ?etvorke: ”Partizana”, “Hajduka”, “Crvene zvezde” i “Dinama”.

FK Unis

JovoDimitrijevi?, naš ?uveni sportski komentator, kaže da je Šiljkut bio igra? koji nikada u karijeri nije u?inio ni jedan incident i bio jedan od najdisciplinovanijih tadašnjih fudbalera.

Na gornjoj fotografiji je ekipa FK “Unis” Vogoš?a za koju je svojevremeno igrao i Sreten Šiljkut a koju nam je poslao Nune Arnautovi? ?iji rahmetli brat Beko je takodje na slici.

Sreten, sada sedamdeset dvogodišnjak, trenutno boravi u Vankuveru i sa suprugom “bejbisiteruje”, ?uva dvogodišnjeg unuka, a u Zemun Polju radi i druge poslove iz domena politehni?kog obrazovanja i prakse.  Kako on kaže “pomaže se”. Ovdje u Vankuveru druguje sa nekolicinom Sarajlija, uglavnom bivših sportista, a naro?ito se pohvalno izražava o bivšem igra?u podmlatka “Željeznicara” Dragi Mandi?u (nekadašnjem sarajevskom profesoru fiskulture) – koji ga je posebno zadužio pažnjom i pomo?i u razgledanju i snalaženju u Vankuveru.

Poslije rata  otišao je sa suprugom u Zemun Polje da živi kod ?erke, gdje imaju i uni?icu.

Moj drug I?o, danas uspješan menadžer višespratnoj zgradi u Vankuveru, ina?e veoma obrazovan i darovit ?ovjek, i u Sarajevu je bio vidjen, sposoban, i dobro situiran . Kada sam u društvu s njim ne mogu da sakrijem lamentacije nad našim doseljeni?kim sudbinama. Prije dva mjeseca pozvao me telefonom i postavio mi zagonetku. Trebalo je da pogodim ko je ?ovjek koji ?e mi se javiti. Taj “neznanac“ me je upitao kako  sam? „Spika“ sam zagrmio: ”Šiljkut”.  Više od ?etrdeset godina nisam ga vidio niti ?uo za njega. Prepoznao sam njegov smireni i malo promukli glas. Elem, odmah je “palo” sijelo i trajalo pet debelih sati. Em, jugonostalgi?ari, em hedonisti, em “pretrpani” životnim iskustvom. Ma rod rodjeni, ma sretna bra?a. I?o je bio stoloravnatelj i držao je sofru da je ne bi  u?inilo boljom ni deset dvorskih kuvara, niti deset balerina sa poslužavnicima. Za držanje sofre potrebna je kultura. I tako bi mi ostali i do zore da njih dvojica  nisu morali sutra za poslom. Šilja mi je pri?ao da je njegova sportska karijera trajala od  1962 – 1970. i da nije htio da traži trenerski posao kao što je bilo uobi?ajeno na kraju fudbalske karijere. On je bio završio školu i volio svoje radno mjesto, “a trenerski posao je nezahvalan i možeš za kratko vrijeme izgubiti trenersku klupu”. Govorio je da mu se nije baš posre?ila sportska karijera u financijskom pogledu. Dobio je za potpisivanje ugovora sa “Sarajevom” dva miliona dinara, koji u ono doba nisu bili tako “ jaki“. Ubrzo poslije Šiljkutovog potpisa neki igra?i “Sarajeva” sklapali su ugovor i za osam miliona, a zatim su pretežno bili na rezervnoj klupi. Uprava “Sarajeva” bila je „odriješila kesu” jer su, docnije, neki dobri igra?i za mnogo ve?u cijenu prelazili u „Zvezdu“ i druge ve?e klubove.

Šilja je,  prema stasu, pripadao klasi ?uvenih onižih rastom igra?a onoga doba . To su bili neumorne „radilice“ ili „špic igra?i“ poput: „?ika“ ?ajkovskog, Oblaka, ili Šekularca, Milera, Maradone i dr.

Sreten je radio u “Pretisu” kao metalski radnik, ali su ga bez njegove prethodne saglasnosti upisali u Sarajevsku srednju tehni?ku školu,  koja je otvorila svoje ve?ernje istureno odjeljenje u Vogoš?i, tzv. „akšam šule“. To je bilo godinu – dvije prije po?etka sportske karijere. Predava?i su bili ve?inom poznati inžinjeri iz “Pretisa”, a ja sam mu predavao sh. jezik.

Šilja je sa?uvao vedar duh i na momente je u replikama  iskri?avo duhovit sagovornik. Sje?ao se i mnogih anegdota iz svog sportskog i   dja?kog života. Zamolio sam ga da za ovu priliku ispri?a neku anegdotu ili zanimljivu dogodovštinu iz sportskog života. Sje?ao se mnogih, a za po?etak htio je da ispri?a jednu „sportsko – pedagošku“ anegdotu u vezi s njim i sa mnom. Šilji sam, s obzirom na njegovu sportsku aktivnost i zauzetost putovanjima, odgadjao ispitivanje koliko god sam mogao. Jednom je trebalo da pokaže znanje o pro?itanom štivu „Na Drini ?uprija“. Rekao mi je da mu je preostalo samo još nekoliko stranica da pro?ita roman. Propitao sam ga i stvarno je gotovo do kraja ?itao zadato štivo.

Sje?a se da je rekao: “Pro?ita?u VAM sve do kraja za sljede?i ?as.“ Kazao je da pamti da sam mu rekao: “Nemoj TI  meni da pro?itaš, nego pro?itaj sebi.“ Pomenuo je da mu je to ostalo u sje?anju za budu?e ?itanje sve do danas.

Od mnogih šaljivih sportskih dogodovština na um mu je pala ova : “Igra? “Sarajeva” Sveto Vujovi?, kasnije direktor FK “Sarajevo”, imao je strašnu fobiju od leta avionom. Naj?eš?e je izbjegavao putovanja u visnama pravdaju?i se boleš?u, veoma važnim radnim obavezama, porodi?nim problemima itd. I kada bi gotovo silom bivao uguran u avion, cijelim putem ne bi smio da se pomakne s mjesta. Kada je trebalo da u veoma zna?ajnoj utakmici sa “Man?esterom”, za Kup šampiona, putuje, nije bilo odgovaraju?e zamjene za njegovo mjesto u timu . Mufti? i  Muzurovi? dobili su zadatak da ga uguraju u voz za Zagreb i ?uvaju da ne bi pobjegao iz vlaka , od koga, ina?e, nije imao nikakve fobije . Stigli su na Aerodrom i „Vuja“ je s „?uvarima“ prošao ?ekiranje i pasošku kontrolu i ušao u ?ekaonicu za let. Najednom je nestao iz ?ekaonice, ali su igra?i brzo „prokužili“ kojim na?inom  je mogao pobje?i i uputili se da ga traže. Našli su ga u obližnjem kukuruzištu, tik uz Aerodrom,  i sre?no na vrijeme stigli da ga uguraju i „posade“ na avionsko sjedište, s koga nije smio da se makne. Drhtao je i negodovao sve do Londona. Tada je “Man?ester” osvojio Kup, a “Sarajevo” je vrlo tijesno i utješno izgubilo od prvaka (2:1 i 0:0).

Docnije je Vujovi? pobijedio strah i kuražno putovao. To je bilo onda kada se “Sarajevo” vra?alo sa turneje u Africi i sletjelo na Aerodrom u Atini, gdje je u Gr?koj bio ambasador ?uveni partizanski general Peko Dap?evi?. On je pozvao na prijem igra?e i vodstvo kluba i s njima vrlo srda?no razgovarao, te im na rastanku svima poklonio po flašu ?uvene gr?ke metaxe. Na povratku je bilo vrlo veselo i nakon upornog nagovaranja, velikog trezvenjaka Vujovi?a su privolili da proba pi?e i nakon nekoliko „proba“, nutkanja, dosadjivanja i nazdravljanja Vuja se odvezao, ustao sa sjedišta, uz ovacije igra?a, i veseo kao novorodjen?e prohodao izmedju sjedišta. Otada je slobodno, kao soko, poletao u avionu.

“Sarajevo” ?e trezveno uzletjeti do dvije titule prvaka Jugoslavije, a nas trojica sijeldjija smo se sve do „fajronta“ prisje?ali i „Željezni?areve“  titule šampiona u fudbalu, i „Bosne“, prvaka Evrope u košarci, i još bezbroj itd. i  itd.

Bato Jefti?

Komentari (7)

1
Ljubisa Zecevic
Monday, 23. November 2009 u 13:50

Vujinom “izljecenju” je najvise doprinijeo Zdravko Pudaric (jedan od direktora “Ferolektra”), clan uprave FK Sarajeva, koji je bio letac. Sjedili su zajedno, upravo u pomenutom letu za London, kada mu je, onako ukocenog, tumacio finese uzlijetanja, zvuke izvlacenja i uvlazenja tockova itd. Bilo je to od neke pomoci, ali, kao sto to u zivotu cesto biva, sve je rijesila Metaxa. Mozda zbog lijepog mirisa i slatkoce, pa je bila pitka. Nesto sumnjam da bi ostra loza bila adekvatna, pa makar i ona iz Citluka.

Z

2
ASIM
Thursday, 26. November 2009 u 23:49

Moj dobri profesore, ja znam da je moja karijera završena onog ?asa kada nisam htio avionom da letim,te ti se ja u svom životu najviše plašim aviona i ljudi u bijelom (doktora) kada ho?e injekciju da mi dadnu. Tada sam gori od djeteta, ?asti mi moj profesore, istinu ti govorim, re?e Vuja u jednom intimnom trenutku svojim starim hababima.
Imao sam priliku i u ratu da ga vidjam jer je stanovao blizu mene u Kranj?evi?evoj, preko puta Doma pisaca u novim zgradama pored hotela Holidey Inna. Mnogo je bio razo?aran sa nekim ljudima u koje je vjerovao i nije kako re?e mogao da vjeruje da mogu biti na strani fašista a sa njim su dijelili dobro i zlo u Fk”Sarajevo” i samom gradu. Govorio je: najteže mi pada izdaja onog u koga sam vjerovao.
Bolest je uzela svoje te je i zahvaljuju?i svom senzibilitetu i on sam ubrzao odlazak sa ovog svijeta. Neka mu je lahka bosanska zemlja, dobar je bio naš Vuja. I više od toga.

3
Nešo
Sunday, 29. November 2009 u 13:07

Sje?anje na Beku mi je vezano za “Partizan” i šljaku na Skenderiji?
Beskompromisan borac, ali ni tehnika mu nije bila slaba strana.
Nezaboravni su mi dueli Šiljka i Štrausa.
Švabo je, istina rijetko, znao i mangupski, bulevarski, nagaziti loptu pored aut-linije i ?ekati na prozivku, da izvede ?aroliju na prostoru džepne maramice. Šiljak je bio jedan od rijetkih koji nije zazirao od Švabinih majstorija i bez kompleksa bi ulazio u duele, vrlo ?esto s uspjehom.
FK Sarajevo na Old Traffordu prije 42 godine
http://www.sarajevo-x.com/sport/nogomet/clanak/091129020

4
Ahmet
Wednesday, 13. January 2010 u 08:53

Poštovani,
Sve je super napisano o g.Sretenu Šiljkutu al kamo pusta sre?a da je navedeno kako je rodjen u Turbetu kod Travnika, da je karijeru po?eo u FK “Vlaši?” skupa sa takodje vrsnim bratom Slobodanom zvani ,,Boban” (pokojni) itd.itd. Ali nije ni bitno, samo sam kont’o da se malo i moje Turbe spomene.
Pozdrav,
A.Ališah

5
Amarildo
Thursday, 3. November 2011 u 07:04

Beko care, neka ti je vjecni rahmet.

Bio je dobar prijatelj mog starog.

6
cicara
Thursday, 29. March 2012 u 01:32

Poštovani gospodine,
Kroz pri?u sa svojom suprugom dotakli smo se i lika koga ste opisali u jednom od Vaši tekstova, O Sretenu Šiljkutu. Ve? Osam godina pokušavam da do?em do njegove adrese, ili E-mail-a, ali ne uspjevam. Prije dvije-tri godine ?uo sam se sa njegovim sinom Vladom koji se nalazi u Vankuveru. U to vrijeme oni su (Sreten i Ljubica) trebali do?i kod Vlade upravo zbog ro?enja unuka. Molim Vas da me spojite sa Sretenom ili njegovim sinom Vladom, a evo Vam moj E-mail:
cicara@vedeotron.ca Pozdrav i hvala Vam unapred

7
Jasna D.
Thursday, 29. March 2012 u 02:51

Baš bi bilo lijepo da se davno izgubljeni ponovo pronadju. I zato…
Nisam sigurna ga je drugi dio email adrese ispravan. Možda je namjesto Vedeotron ispravno Videotron. Tek toliko da se izbjegne frustracija.

UpiĹĄite komentar

VaĹĄ komentar