Mirza, hvala ti…
Na današnji dan prije osam godina preminuo je najbolji bosanskohercegovački sportista, košarkaški virtuoz, i veliki čovjek Mirza Delibašić Kinđe.
Pripremila: Tatjana Sekulić
Bio je ikona bosanskohercegovačke ali i evropske košarke, kraljicu svih igara igrao je klizeći terenom, kao da pleše s njom, a da je zaista bio košarkaški as potvrđeno je i samim time što je uvršten među 50 najboljih evropskih košarkaša svih vremena.
Rođen je u Tuzli 9. januara 1954. godine. Mirni i tihi dječak, kako su ga opisivali njegovi vršnjaci, najprije je počeo trenirati tenis i sa samo dvanaest godina postao republički prvak u tom sportu.
Bijelim sportom se prestao baviti kada je umjesto njega na neko takmičenje otišao ‘neki guzonjin sin’, ispričao je jednom za bh. magazin ‘Dani’ Besim Smajlović, Mirzin prijatelj iz djetinjstva.
I tada je Mirza izabrao novi sport – košarku, kraljicu svih igara i postao njen kralj.
Prve utakmice igrao je za tuzlansku Slobodu, a nakon dvije odigrane sezone za taj klub prelazi u ‘Bosnu’ s kojom će stići do samog vrha Evrope.
Za studente je odigrao 700 utakmica i postigao 14 hiljada koševa. Bio je prvak, Jugoslavije, Balkana, prvak Evrope, svijeta ali i olimpijski pobjednik.
Najveći svih vremena ostao je zapamćen i po nastupima u dresu Reala, kraljevskom klubu u kojem ga i danas smatraju jednim od najboljih igrača koji su ikada nosili dres ovog madridskog kluba. A, nakon njegove smrti španski mediji su za njega najčešće koristili pridjev ‘mitico’.
Karijeru košarkaša je završio prerano zbog bolesti, tačnije moždanog udara koji ga je zadesio na putu ka Italiji. No, borio se s teškom bolešću godinama, prkosio joj vedrinom svojih očiju i toplotom velikog srca koje je posjedovao.
Smrt ga je sustigla u njegovom stanu u Sarajevu 08. decembra 2001. godine. I otišao je… No, iz srca građana Bosne i Hercegovine, ali i šire nikada nije uspio otići. O njemu su ispričane mnoge priče, roditelji i danas djeci pričaju priče o kuštravom, plavookom dječaku koji je osvajao srca svih koji bi ga ikada vidjeli, o dječaku koji je za kratko vrijeme zasjeo na tron Evrope postavši kralj kraljice igara.
I nakon svega što je podario Bosni i Hercegovini, Evropi i svijetu, ljudi nisu uspjeli pronaći riječi kojima bi mu se zahvalili, jer nema ih, zakovane su u nekim neprevodivim dubinama…
Mirza, hvala ti…
otvoreno: 2918 puta
subota, 12. decembar 2009 u 18:39
KINĐE,HVALA TI …
Dragi Blogovci,samo Vas gledam …
Stid me je što sam otkrio ovaj blog i svrstao se u društvo kojem sigurno ne pripadam,u kojem,više ne stanuje “sarajevska raja”. Najveći igrač,boem,čarobnjak,virtuoz,umjetnik,
pjesnik,sportista,Sarajlija – ČOVJEK … je otišao, nebitno prije koliko godina . . . na Blogu bez komentara.
Oprosti Kinđe,nema više onih koji su te tapšali i aplaudirali,jurili za izjave i intervjue,davali brda i doline da budu u tvojoj blizini,da te čuju,da prozbore,neku ljudsku.Nema više ljudi koji su ti se divili,koji su proslavljali sve tvoje pobjede,sve tvoje koševe koje si dao i u ime i za njih.
Svjetla su pogašena,ali zvijezda Mirze Delibašića sija u sazvježđu Radivoja Koraća,Kreše Ćosića i Dražena Petrovića . . . Legende nikada ne umiru.Počivaj u miru.
Stidite se i vi blogovci.
Molim moderatora – da sve komentare na komentare,ne objavljuje uz ime Mirze Delibašića. Hvala.
subota, 12. decembar 2009 u 20:41
Kad je nedavno V.G. napisao onaj ružni komentar o Sarajevu, Sarajlijama i Bosni, htjedoh da reagujem na baljezgarije o “herojima iz Čekrčića”, “prstenu oko Sarajeva” i sličnim nebulozama, ali mi je Smajo rekao da će me odmah neko napasti jer kritikujem nekoga ko je “anamo onaj”, a i bolje je da sačekamo da mu mnogobrojni pametni i školovani ljudi koji se javljaju na blogu (Bato, Zeko, Sanja, Andjelka, Lidumil i mnogi drugi) odgovore na pravi način.
Onda smo skontali da ga niko i ne ferma jer takve i treba samo ignorisati (ne diraj g….), a onda su se počele “kupiti neke muhe na to g…..” obično se neke muhe samo skupljaju kad je neka takva tema. Zaključili smo da će i to proći kao nešto što nije vrijedno razmišljanja.
Sad opet komentar o blogovcima ili Sarajlijama koji nisu pohrlili da komentarišu članak o Kindjetu. Pa, BiH je sve rekla o Mirzi kada ga je izabrala za “Sportistu stoljeća”, pametnom dovoljno a bu..li svakako nikad nećeš dokazati. I sad! Moli da se ne obajvljuju komentari na komentar. Svašta! Pa, bolan, pitanje je jesu li ljudi uopšte pročitali njegov komentar, a kamoli da još i komentarišu. Tako ni ovo moje javljanje nije komentar na komentar. Da se dotični ne bi naljutio!
nedelja, 13. decembar 2009 u 00:08
Sigurno Goluboviću da take “Sarajlije” ne stanuju na ovom blogu kao što si ti i nije im mjesto sa onima koji drže zastave na Olimpijskim igrama države nepoderane BIH. Ne možeš se ti s njima stavljati u isti koš, nedaj bože jer ne bi bilo ni BIH ni rahmetli-pokojnog Mirze ni Dače ni Safeta Isovića koji su kroz pera svojih nalivpera pisali da su bacali sarajevske Srbe lavovima i tigrovima u Pionirskoj dolini.!!A to su tvoje kolege koji su isto veličali Arkana kao što si ti radio lično i bio propušten na ulazu u opštinu Bijeljinu 1992 god. kada su rekli Arkanu da “veličaš” njegovu “borbu” za srpstvo.
Ovaj text o Mirzi koji hoćeš da nam imputiraš je slično onome sloganu da Muslimani sami sebi kuće pale po Vratniku!!
E moj Goluboviću osto si ti za vodom ali se nadam da sam jedno dobro djelo napravio kada sam ti dao da vidiš punca koji “voli” Sarajevo a u njemu i Mirzu i Daču i Tifu,i Kemu, kako ih časti granatama a ti danas 2009 puštaš”suze” za Mirzom, što se nisi javio o tome i zaustavio punca 1992 god.!! E tada si bio u aparatu koji je pravio ‘Veliku Srbiju” i veličo zločince a sada bi se “ušunjao” preko leševa u naše domove velikih i nezaboravnih legendi po čijem imenu su sada dvorane na Skenderiji, i nazvali ga “NAJBOLJI SPORTISTA SVIH VREMENA BIH” e to ti je promaklo a ako smiješ posjeti i njihov park sa obilježjima i uspomenama na MIRZU I DAČU. On ti je tu kod FISA ako znaš gdje je to, nije u Čekrčićima, tamo su došli neki bolji ljudi iako su musafiri.
nedelja, 13. decembar 2009 u 08:29
Sportskom ekspertu za automobilizam Radio Sarajeva , generalskom zetu , recentnom apologeti “herojskog” topnickog opkoljavanja Sarajeva {( kojom prilikom je jedan slavni general komandovao da se gradjanima Sarajeva razvlaci pamet , nesumnjivo poducen i u hijerarhiji vlasti podredjen lijecniku psihijatru , srpskom Gorskom caru Prvovjencanom , a medju nekakvom sarajevskom rajom u Sarajevu poznatom kao doktoru kockaru i hohstapleru)} Veliboru Golubovicu , novinaru regrutu , ja kao njemu nadredjeni , novinar
kaplar , dao bih neke neophodne informacije pod naslovom NOC KADA SU STRIJELJANE I
PROBUSENE VODE. Sarajevo je bilo jedan od najbrojniji gradova sa srpskim stanovnistvom u Jugoslaviji.U njemu je zivjelo 1991. preko 157 hiljada Srba (vidjeti Statisticke podatke iz 1991 ;Popis stanovnistva) pored Muslimana ( preko 259 h. ) Hrvata (preko 75 hiljada), (ostalih preko 18 hiljada. Na “herojski” opkoljenim dijelovima grada 1992. zivjelo je oko 100 hiljada Srba, oko 200 hiljada Muslimana ,oko 30 hiljada Hrvata itd. Nije tesko dokazati da je bilo od “Srba” “herojski” opkoljeno i oko 100 hiljada Srba u preko 30 hiljada njihovih stanova.
U mom ratnickom rancu pise da sam od 1992. do 1998. zivio u” herojski” opkoljenoj Grbavici od vojske Gorskog cara Radovana Prvovjencanog .Moja supuga i ja zivjeli smo uvijek u drustvu nevoljnika na lijevoj obali Miljacke,sto nije bilo nimalo lako s obzirom na to da je glava bila jeftinija od glavice kupusa .Sin Vuk sve vrijeme rata zivio je na desnoj obali Miljacke i strijepili smo za njega i ,naravno, i za ostale Sarajlije , kada god je koja granata s brda preletjela preko nas, a na kraju rata inventurom smo ustanovili da je 17 smrtonosnih gelera ili metaka proslo kroz stokove ili prozorska okna naseg stana.Granate s cetnickih polozaja cesto su imale podbacaj zbog neobucenosti pucadzija , a i vojnici , djikani , znali su cesto da se vesele pucajuci nasumice po zgradama i prozorima zgrada gdje su stanovale njihove pljackaske konkurentske grupe.Npr. jedne noci u ulazu odmah do nasega, u prizemni stan , bacili su nekoliko bombi u obracunu zbog diobe tala po stanovima nemocnih i nesretnih ljudi. Na Grbavickoj pijaci preotimali su i palili jedni drugima kafane dok su “gazde ‘ ‘ bile zauzete zbog kojekakvih poslova. A o maltretiranju gradjana drugacijih imena da i ne govorimo .
Jedna od stotinu ilustracija : 1993/94, na Novu godinu,na sestom spratu moje zgrade gorjelo je nekoliko stanova , navodno pogodjenih zapaljivim mecima , s desne obale Miljacke pod vezirom Izetbegovicem.Vode je bilo samo u prizemlju i u podrumu , pa su iznemogli i stari stanari nosili vodu u kantama i nekako odbranili peti sprat od pozara. Neki vojnici ,rodjeni Grbavicani, pomagali su prilikom gasenja (a pomagali su i u drugim prilikama kada im nisu glave bile “u torbi”), dok su vojnici iz vatrogasnog voda dosli i sporo , bez napora, odmotavali cijevi i pustali vodu , rekli da su pokvarene i otisli . Saznali smo docnije da su oni u pijanim veseljima onesposobili cijevi gadjajuci ih pistoljima iz trofejnih pistolja vjezbajuci pucanje “u neprijatelje”.Itd. itd.
Nekolicina saradnika Bloga bi sve ovo “gurnuli pod tepih” , ali je nemoguce, jer sudovi misle drugacije. Dok se bude samo napadalo staro i ono sto je eonima ,od postanka svijeta, bilo dobro , a ugradjivale trule grede u sisteme nove vlasti i “bolja drustva” slazuci varke i lazi jednu na drugu ,razbojnici i varvari ce opkoljavati,rusiti i urusavati gradove i zemlje. .
nedelja, 13. decembar 2009 u 10:36
NIJE “KOMENTAR NA KOMENTAR”
Ovo je samo citat iz članka:
Dan kada je otišao Kindje
Bojan Tončić
“Valjda je normalnom svetu u Srbiji te 1992. najteže palo to što je srbijanska državna televizija Mirzi pripisala vlasništvo javne kuće sa srpkinjama, maloletnicama. I mnogo toga još. Normalni ljudi su ga voleli više nego ikad i pamtili kako je bio – tada se to tako nazivalo – treći bek, u nezaboravnom manilskom finalu protiv Sovjeta. Bila je teška patnja slušati gnusobe o Mirzi, još teže čuti da neko u to veruje. Većina, nažalost”
http://www.e-novine.com/sport/sport-kosarka/33003-Dan-kada-otiao-Kine.html
ponedeljak, 14. decembar 2009 u 16:09
Poštovani g.Vlado,
Pratim Vaš blog odnedavno i to sa velikim zanimanjem, kad sam saznao sa blog krenuo sam od početka, proveo i par noći uživajući u sjećanjima Sarajlija, posebno sportaša. Onda sam uočio da se povremeno javlja g.Bato Jeftić sa kojim sam bio u sklopu filmske ekipe na snimanju “Sjećaš li se Doli Bel”. Kao “mali od kužine” bio sam u prilici da često budem uz glavne protagoniste filma pa tako sigurno znam da je Batu angažovao Emir za lektora i da je Bato bio uz ekipu više od mjesec dana i možda isto toliko noći.
Ja sam veliki poštovalac Emira Kusturice kao režisera, ostalo me ne interesuje. Mislim da je jednom Emir spomenuo da mu je Bato bio profesor u gimnaziji i znam da su bili vrlo bliski. Jednom su se čak pohrvali jer je Emir izazvao Batu kao bivšeg hrvača. Naravno, završio je na ledjima! Toliko o odnosu Bate i Emira.
E, sad se našao jedan mediokritet koji se potpisuje kao generalski zet, a izgleda da mu je to najveći domet u životu, da drži lekciju čovjeku kome nije ni do koljena. Ko poznaje Batu zna da je izuzetan čovjek, pametan, obrazovan, čestit i pošten o kome se mogu čuti samo lijepe riječi. Nisam znao gdje je proveo rat i gdje se sada nalazi, ali mi je bilo neobišno drago kad sam vidio da je još živ i mentalno jak jer mislim da bi mogao imati blizu 80 godina. Želim mu svakako puno zdravlja. Nisam siguran da li me se sjeća, zvali su me Feko.
Ovo je prvi put da se javljam na neki blog jer mislim da mi je bila dužnost da napišem nešto čemu sam lično svjedočio. G.Vlado, još jednom čestitam na blogu koji će ostati kao svjedočenje na jedno vrijeme, ljude i dogadjaje u tom vremenu kojes se mi preživjeli još uvijek rado sjećamo.
S poštovanjem, Feko
ponedeljak, 14. decembar 2009 u 18:10
Hvala Vam g.Bato a i Vama g Landzo vezano za komentare o “generalskom zetu” sa vikendicom u …………Gospodine Jefticu,oni koji se nisu nasli u “zacaranom krugu” ne mogu
i nece da shvate da je za postene ljude bilo jednako opasno na Grbavici,Ilidzi,Vogosci ili
u Sarajevu itd.Dozvoljavaju sebi da velicaju ovu prljavu agresiju i rat kao nesto “herojsko”.
Ponovo nas kritikuju oni koji najmanje zasluzuju da pomenu ime MIRZA,nas koji smo se druzili,ponekad odigrali koji basket na kraju treninga,posjecivali utakmice i bodrili kosarkase
“Bosne” i isti jednako nas rukometase”Zelje”i da ne govorim o kaficima ,djevojkama i svemu ljepom i zdravom sto nam je sport podario.Komentar,sve je sazeto o jednoj jedinoj rijeci”LEGENDA”.Zadnje druzenje sa Mirzom i suprugom Slavicom imao sam u Monpeljeu
na Mediteranskim igrama gdje smo proveli desetak nezaboravnih dana.Otisli su tiho,KINDJE
CANE i CUNA, ali su ostali vjecno u nasim srcima i mislima.
Ranko Bozinovic
utorak, 15. decembar 2009 u 23:56
I tako, kao sto to nas obicno biva, jedna fina lamentacija za divnim covjekom, kod nekih zacas izazva lavinu. Blatnu, koja vrvi objedama, difamacijama, neargumentovanim tvrdnjama, konstrukcijama, izmisljotinama.
Cemu sve to?
Ako takvi misle da ce svoje frustracije izlijeciti atakom na bilo koga i bilo sta, ljuto se varaju. Lazna je tvrdnja da neko ko je patio postaje dobricina, jer – zna kako je patiti. Takvi vecinom postaju, najmanje dzandrljivi, a pocesto osvetoljubljivi.
A zasto i kome ?
Kad bi Vlado pustio u promet sve sto mu stize, bilo bi to gore nego komentari citalaca u stampi, bosanskoj, srpskoj ili hrvatskoj. Komentari koji pokazuju koliko je niska razina onog sto se zove civilizacija, a da o kulturi ne govorim.
Da nas blog ima kapiju, na njoj bi trebala da stoji parafraza Danteovih rijeci sa kapije ulaza u pakao:
LASCIATE ONI ODIUM VOI CH’ ENTRATE
Sa srecom, neka u Novoj Godini na blogu bude mnogo vise ljubavi.
Zecevic Ljubisa