Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Hariz Halilovi?: Pismo iz Australije

Hariz Halilovi?: Pismo iz Australije

Dragi Ljubomire,

Zahvaljujem ti se na ro?endanskom poklonu, tekstu koji si baš na moj ro?endan, 15.1.2010. godine, objavio na Peš?aniku! Tvoj tekst mi je pomogao da lakše prihvatim ?injenicu da ne samo da sam napunio ?etrdeset ljeta (zima nešto manje, jer ovamo gdje živim zima baš i nema), nego i da sam do?ekao još petnaest ro?endana „viška“ – punih petnaest godina mimo onih koliko mi je zbog geografije, etnije, vjere, generacije i nacije bilo presu?eno od Karadži?a, Mladi?a, ?osi?a i inih „tvojih“ oko tebe, protiv kojih si se ti, kažeš (a ja znam da jesi), uzaludno bunio (ali ništa nije zalud, dragi Ljubo!). Znaš, Ljubomire (imao sam nekad davno jednog u?itelja koji se tako zvao), nije lako do?ekati ?etrdeseti ro?endan, na kraju svijeta, u Australiji, znaju?i da mnogi ljudi koji su mi bili bliski nisu do?ekali ni petnaesti – poput mog malog ro?aka Dine (na rukama mi prohodao), koji je 11. jula 1995. otet iz maj?inih ruku u Poto?arima, odveden u koloni bošnja?kih civila i strijeljan od strane Srpske vojske Republike Srpske i raznih specijalaca za ubijanje iz sastava MUP-a Republike Srbije, a sve isklju?ivo u ime Srpstva i srpskih država, srpskih šuma i ko-zna-?ega-sve srpskog. Dino je prona?en 2006. u masovnoj grobnici kod Zvornika, pa smo ga ja i još jedan mi preživjeli ro?ak 11. jula 2007. pokopali u Poto?arima. Ro?ak je za tu priliku došao iz Njema?ke, a ja iz Australije. Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, je bio lagan kao pero, jer dje?ije kosti – to nisam ni ja znao, Ljubo – nakon dvanaest godina pod zemljom, ne vagaju skoro ništa. Bilo mi je krivo što je ovaj dje?ak iz sje?anja i uzdaha moje preživjele rodbine uguran u odrasle kategorije i statistike i što su svi lijesovi bili iste veli?ine, jer Dino je još bio dijete kad su ga ubili i njegove kosti su trebale biti položene u odgovaraju?i, dje?iji lijes. Nek se jasno vidi da je bio dijete i da nije mogao posthumno odrasti. Nišandžija koji je pucao u Dinu („višestruki prostrijeli grudi“) je morao oboriti puš?anu cijev puno niže od ostalih kolega-ubica, jer bi ga ina?e bar „za glavu“ promašio. I sam znaš, Ljubo, da si s ?etrnaest godina ipak još podobro manji od svih odraslih.

Hariz HalilovicHariz Halilovi? ispred imena svoje rodbine u MC Poto?ari

U zadnjih nekoliko godina, pored Dine, u Poto?arima je pokopano još nekih pedesetak ?lanova moje rodbine, a ubijeno nas je preko stotinu – uz to još stotinjak mojih školskih drugova, stotinjak komšija, stotinjak ljudi koje sam redovno sretao u prolazu, stotinjak onih koji su znali ?iji sam ja „mali“… Evo ti slike naših imena iz Poto?ara, a ima nas i mimo prezimena Halilovi?; vidi pod Sulejmanovi?, Zukanovi?, Mustafi?, Be?i?, Salihovi?… Mnogi od ovih na listi bi ti sve ovo mogli opisati puno bolje od mene, jer je me?u njima bilo i pisaca i pjesnika i boema, onih koji su za života još ponešto stigli posti?i, i onih koji su o tome tek stigli sniti. Sad je na meni da i u njihovo ime govorim, da se i u njihovo ime zahvalim ljudima kao što si ti, Ljubo. Zahvaljujem ti što si, prije svega, ?ovjek u onom najhumanijem smislu, što razumiješ i suosje?aš. I što ne šutiš. I što nisi šutio!

Znam da ni tebi, s pravom, moji mrtvi ne daju mira, a ja na takav mir i nemam pravo. A re?i ?u ti i ovo: skroz je ?udan osje?aj stajati u Poto?arima, nijemo iš?itavati uklesana imena, stotine imena, svoje skoro cijele rodbine, i nesvjesno, a uporno, tražiti svoje ime me?u njima. Znaš da bi „logi?no“ i ti tu negdje trebao biti, negdje odmah izme?u Hamdije i Hasana, po abecednom redu. I onda te obuzme neka sramota što si živ, stid te što si nadživio neke svoje starije ro?ake i što oni mla?i nikad nisu stigli skupiti ni pola od tvojih godina. Zastidiš se zbog i-poda u džepu i nekih obaveza, termina i nepla?enih ra?una koji te ?ekaju negdje u tu?em svijetu gdje imaš adresu. I onda osjetiš da si jedino ovdje me?u svojima, skroz svoj.

I još ?u ti re?i, Ljubo, da sam jedino preživio zbog toga što sam se, kao jedan od rijetkih iz moje šire familije, u vrijeme ubijanja Srebrenice zatekao daleko od našeg podrinjskog zavi?aja u isto?noj Bosni (tik uz zapadnu Srbiju). A nakon što mi je jula 1995. ubijen zavi?aj, nisam se više imao gdje (a pogotovo kome) ni vratiti, pa sam zato i otišao što dalje od isto?ne Bosne i zapadne Srbije, do onih „ni?ijih“, koji s tim „našim“ ratom nisu imali ništa, onih Aboridžana koje pominješ u svom tekstu. Sad s njima, a i s raznim drugim „narodima“ i „narodnostima“, dijelim avlijske ograde; jest da je sve bez bratstva i jedinstva, ali zato uz me?usobno poštovanje i civilizirano odstojanje: good morning za good morning.

A kad se jutrima, gledaju?i u nedogled okeana, sjetim rodnog Podrinja (a Podrinje je vazda bilo s obje strane Drine), sjetim se i VBR-ova, onih „ognjeva“ i „orkana“, na koje smo nekad bili ponosni i u njima gledali oli?enje našeg bratsva i jedinstva, dok se „naša JNA“ kur?ila na razno-raznim vojnim paradama svih onih davnih dvadeset-i-drugih decembara i dvadeset-i-petih majeva. E, ti su isti VBR-ovi, Ljubo, još pod istim oznakama, postavljeni na platou planine Tare, iz tvoje države, s tvoje strane Drine, palili i žarili moj zavi?aj i ubijali moju rodbinu u mojoj zemlji. Ti „ognjevi“ i „orkani“ su do temelja (i mimo temelja) srušili i spržili i moju rodnu ku?u. Sve se ovo dešavalo „legalno“, iz pozicije tvoje države, u po bijela dana – danima, sedmicama, mjesecima i godinama – i o tome znaju svi oni s tvoje strane Drine koji nemaju selektivnu amneziju zbog razloga raznoraznih. Ja znam da im ti pokušavaš probuditi potisnuta sje?anja.

Ti i tvoje kolege s Peš?anika (i ostali miroljupci) ste kolektivna savjest i obraz države i naroda s te strane Drine, ono ljudsko što još valja i što je uvijek valjalo tamo. Zato ja, Ljubo, prihva?am tvoju kolektivnu odgovornost. I zato te iz cuga, Ljubo, osloba?am svake krivice za moju spaljenu ku?u i pobijenu rodbinu, jer je ti garant nisi zapalio, niti si koga ubio – ali, kao što i ti re?e, jeste tvoja država, tj. vrlo konkretni ljudi u vrlo konkretnim uniformama, s jasnim nare?enjima i izvršenjima. Kamo sre?e da je bilo više ljubomira, ne samo po imenu nego i po ubje?enju, poput tebe, tamo „kod tebe“; ja ti onda ne bih nikad imao potrebe sve ovo ni pisati i puno bi ljudi bilo sretnije, pogotovo s moje strane Drine.

I još nešto Ljubo, zemlja?e bivši, poru?i tim svojima tamo oko sebe, tim što su ?vrsto odlu?ili „nevjerovati u Srebrenicu“, da u toj Srebrenici nije ubijen niti jedan jedini Tur?in (što ne bi mijenjalo zlo?in), ali jesu mnogi srpski zetovi, beogradski i novosadski studenti, radnici onih gra?evinskih firmi što su gradile Beograd i Srbiju. Jedan takav ubijeni je muž moje snahe Nade, Nesib (Sejdalija) Halilovi?, veteran studentskih domova iz Beograda, sociolog. Ro?en kasnih pedesetih, Nesib je bio poput izmišljenih junaka Mome Kapora (dok je Kapor još bio pisac), a kad se, nakon desetak godina „studiranja po Beogradu“, odlu?io vratiti u svoju srebrenu provinciju, Nesib je sa sobom poveo i Nadu, svoju beogradsku ljubav iz Studenjaka. Oboje „Beogra?ani“, radili su kao sociolozi i referenti u Op?ini, sku?ili se brzo i zajedno zavoljeli Srebrenicu. Nekoliko godina pred rat su dobili i sina Omera. Pred rat je Nada otišla s malim Omerom u Beograd, dok se „situacija ne smiri“, a Nesib je ostao u Srebrenici. Jula 1995, Nesib je, zajedno sa svojim mla?im (i jedinim) bratom Sabitom i ocem Mehmedom, strijeljan. Nadin Omer je jedini preživjeli muškarac iz tog dijela moje rodbine.

Ne znam gdje li su danas, ni Omer, ni snaha Nada. Nažalost, puno nas je lakše nabrojati žive nego pobijene, a i ovo što nas je živo razbacani smo diljem ove nesretne planete, ?esto više i ne znaju?i jedni za druge. Tako, Ljubo, slobodno potvrdi tim svojima oko sebe koji „nisu sigurni“: genocid u Srebrenici je ama baš odra?en k’o po knjizi. Valjda i zato što je u njemu, od po?etka do kraja, u?estvovao najškolovaniji srpski kadar, od onih u SANU, preko generala, doktora i ostalih stru?njaka za razvla?enje pameti i „sve pobiti“-politike. Povedi jednom te svoje što još „ne vjeruju u Srebrenicu“ u Poto?are! Slobodno im reci da ih vodiš kod rodbine jednog svoga prijatelja, prijatelju. Jer, moji mrtvi ne?e (p)ostati nikakva berza smrti za nacionalno i me?udržavno potkusurivanje, niti izgovor za planiranje kako da vam što brže i temeljitije vratimo milo za drago. Me?utim, dok je mene živog, ne?e ih se ni negirati, niti ignorirati kao da ih nije ni bilo, bez obzira na (ne)postojanje neke nazor rezolucije o Srebrenici, (ne)izglasane od strane onih koji legitimno predstavljaju tvoju državu ! Ja za svoje žrtve genocida samo tražim poštovanje, da se ne zaboravi ko su bili – ne brojevima, nego imenima, datumima ro?enja, zanimanjima, vrlinama i manama i svemu onome što ih je ?inilo ljudima – i da tvoja država na?e sve one logisti?are, nišandžije i specijalce (za ubijanje) i procesuira ih za ono sto su radili 1990-tih. Za po?etak, neka krenu odozgo i na?u Mladi?a!

Sve im ovo, Ljubo, tamo prenesi!

Srda?no te pozdravljam!

Hariz Halilovi? je socijalni antropolog pri School of Philosophy, Anthropology and Social Inquiry, The University of Melbourne.

Peš?anik.net, 19.01.2010.

Upišite komentar

Vaš komentar