Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Lajla ponovo na blogu – Pri?a druga

Lajla ponovo na blogu – Pri?a druga

Sa drugom pri?om sam ja, prije nekog vremena, stupila u kontakt sa Milkom podsjetivši je na jedan zajedni?ki momenat u našim životima. Koliko sam saznala od Milke, moju pri?u je slala svojim prijateljima širom svijeta.

Lejlino pismo Milki

Draga Milka,
Pretpstavljam da me se neces sjetiti po imenu, ali mozda cu te sa ovim dogadjajem potsjetiti na momenat kada smo bile zajedno u jednom trenu na ivici zivota i smrt, a vrijedno je pomena.
Obracam ti se sa TI, jer smo i tada tako komunicirale, situacija nas je priblizila.
To je bilo jednog dana u Sarajevu 1992 god., negdje u drugoj polovini aprila. Dogadjaja kojeg se sjecam, jer uvijek mi se taj film vraca, kao da se i sada desava.
Dosla si u Djeciju Ambasadu povodom….. nije vise ni vazno.U neko doba sat je pokazao 17 sati, to je tada bilo “kasno” popodne za setanje i micanje po gradu, iako nismo bili svjesni da se pravi rat desava na ulicama naseg grada.Trebali smo se svi razici sto prije.
Grad je bio bukvalno prazan, ni saobracaja ni pjesaka.
Mislim da si imala malog Ficu, svijetle boje.
Ti si se ponudila da me prebacis do kuce u JNA ulicu,kod pozorista, a stanovala si na Ilidzi u novom naselju. Benzin na dnu tanka.
Mislim da sunce nikada u Sarajevu nije bilo tako cisto,svijetlo i nije tako grijalo u to doba dana.Zrak je stajao i neka gluha tisina je parala usi i ledila krv u venama.Nista se nije culo, nikakav zvuk nije parao zrak, cak ni cvrkut ptice…
Zadizes suknju, sjedas za volan, meni vices uskaci, palis motor i u trenu izlazimo na brisani prostor Trscanske ulice i Marin Dvora, a odozgo sa Jevrejskog groblja vrijeba opasnost. Izlazimo na Obalu i shvatamo da smo potpuno same u prostoru.
Savrsena meta za nekog usamljenog snajperistu koji vreba na svoju zrtvu. Nismo panicile iako su panika i neki cudan strah nalazili put do nase svjesti.
Ni jedna ne progovara rijec, zaledile smo se. U jednom momentu shvativsi da smo potpuno same na cesti ti opaljujes rafal psovki i tako razbijas strah za obadvije.
Ne provlacimo se izmedju zgrada,ne narusavas pravac kretanja, jer to nije po propisu saobracaja. Nismo ni bile svjesne da smo odlicna meta snajperistima, a kada smo postale bilo je vec kasno.Kilometre si osvajala pritiskom na gas.
Ti i ja na cesti svoga grada furamo regularnim pravcem ceste, ne narusavajuci pravac saobracaja.Sa Marin Dvora pravac Obala, prolazimo pored Valter Perica, put Skenderije, zaobilazimo izgorjele dijelove nekog auta ostavljanog kod mosta na tramvajskoj pruzi, prolazimo pod Radiceve, Pravnog fakulteta i konacno skretanje kod velike Poste, pa preko Pozorisnog Trga pravac do Sirana kafane, gdje kocis u mjestu.
Duz citavog tog puta buljila sam u nase planine ocekujuci metak, prasak ili nesto sto ce roknuti.Osjetila sam necije posmatranje kretanja tog “naseg” malog FICE.
Ufuravsi pred moju kucu,ulaz 35, pozvala sam komsiju da ti iz svog tanka prebaci benzin da mozes doci do svoje kuce.Uz cvrsti zagrljaj, poljubac i cuvaj se, mi se vise nikada nismo srele.
Nikada necu moci izbrisati iz svoje svijeti taj osjecaj “Pavle sam na svijetu”.
Dok se nisi javila da si stigla kuci, mislila sam da cu poluditi.Cuvsi ponovo tvoj zvonki i dobro poznati glas iz mene su potekle suze napetosti i brige, a i olaksanja.
Ti si svoju VELUKU “ulogu” odigrala i u periodu kada je konvoj Djecije Ambasade bio zatocen na Ilidzi. (19.05.092/ 5.000 vozila)
Na vezi si bila 24 + 24 sata, izvjestavajuci situaciju i POZIVAJUCI SVE MAJKE, doktorice,sav zenski svijet da izadju iz kuca sa soljicom mlijeka. Ti sati nikada nece biti zaboravljani.
Toliko si puta prelazila sa Ilidze u Sarajevo,hvatajuci prelaz/prolaz na svoj sarm, a poslije ovog dogadjaja prijetila ti je opasnost.
Koliko se sjecam ubrzo poslije toga ti si se povukla sa kcekom i uputila prema moru, ali ti to ipak mnogo bolje znas.
Bila si hrabra, dosljedna sebi, bila si humana, bila si raja – ostala si covjek.
Sigurna sam da ces se zacuditi kako sam dosla do ove adrese, jednostavno preko site – “gdje su i sta rade kolege sa radio/TV Sarajeva”.
I eto jednostavno mi se ukazala prilika nakon toliko godina da te potsjetim na ovaj dogadjaj i da ti skromno kazem veliko ti HVALA.
A sada za kraj i da ti se predstavim:
Zovem se LAJLA (Svetlecic) Kozemjakin, rodjena u Sarajevu davne 1948 god.,nekada odradila 22 god.u centralnoj zgradi Energoinvesta./Energokomerca.
Neke davne mislim ’66 godine, pobijedila sam na konkursu za mlade TV  spikera/najavljivacice programa, nas 8 od 200, u grupi sa Sanjom Sekerez (moja skolska drugarica) Majom Topolovcem (bio je i clan D.Ambasade),Julija Ropelevski,Alexandra Mandic, Dubravka Cecez i Olja Bajevic.Svi smo bili pod vodjstvom spikera pok. Scepanovica.
U Djeciju Ambasadu, srcem i dusom, pristupila pocetkom februaru 1992, godine kada je otvorila Konzulat u Sarajevu. Ali eto rat je odveo ovu divnu organizaciju na druge pute….
Sa porodicom se od novembra  1992 nalazim u Izraelu, mjesto Nathanya, blizu Tel Aviva. Od nase bivse posade Sanja i Ranko Rihtman su takodjer ovdje.(znam da se znate).
Eto draga Milka ukazala mi se prilika da ovaj dogadjaj konacno podijelim i sa glavnim akterom.
Puno ti hvala jos jednom, ako te sta interesuje ili zatreba vrata su ti sirom otvorena.
mnogo srdacnih pozdrava
od Lajle

Draga Milka,

Pretpostavljam da me se ne?eš sjetiti po imenu, ali možda ?u te sa ovim dogadjajem potsjetiti na momenat kada smo bile zajedno u jednom trenu, na ivici života i smrti, a vrijedno je pomena.

Obra?am ti se sa TI, jer smo i tada tako komunicirale, situacija nas je približila.

To je bilo jednog dana u Sarajevu 1992 god., negdje u drugoj polovini aprila. Dogadjaja kojeg se sje?am, jer uvijek mi se taj film vra?a, kao da se i sada dešava.

Došla si u Dje?iju Ambasadu povodom….. nije više ni važno. U neko doba, sat je pokazao 17 sati, to je tada bilo “kasno” popodne za šetanje i micanje po gradu, iako nismo bili svjesni da se pravi rat dešava na ulicama našeg grada.Trebali smo se svi razi?i što prije.

Grad je bio bukvalno prazan, ni saobra?aja, ni pješaka.

Mislim da si imala malog Fi?u, svijetle boje.

Ti si se ponudila da me prebaciš do ku?e u JNA ulicu, kod pozorišta, a stanovala si na Ilidži, u novom naselju. Benzin na dnu tanka.

Mislim da sunce nikada u Sarajevu nije bilo tako ?isto, svijetlo i nije tako grijalo u to doba dana. Zrak je stajao i neka gluha tišina je parala uši i ledila krv u venama. Ništa se nije ?ulo, nikakav zvuk nije parao zrak, ?ak ni cvrkut ptice…

Zadižeš suknju, sjedaš za volan, meni vi?eš uska?i, pališ motor i u trenu izlazimo na brisani prostor Trš?anske ulice i Marin Dvora, a odozgo sa Jevrejskog groblja vrijeba opasnost. Izlazimo na Obalu i shvatamo da smo potpuno same u prostoru.

Savršena meta za nekog usamljenog snajperistu koji vreba na svoju žrtvu. Nismo pani?ile iako su panika i neki ?udan strah nalazili put do naše svijesti.

Nijedna ne progovara rije?, zaledile smo se. U jednom momentu, shvativši da smo potpuno same na cesti, ti opaljuješ rafal psovki i tako razbijaš strah za obadvije.

Ne provla?imo se izmedju zgrada, ne narušavaš pravac kretanja, jer to nije po propisu saobra?aja. Nismo ni bile svjesne da smo odli?na meta snajperistima, a kada smo postale, bilo je ve? kasno.Kilometre si osvajala pritiskom na gas.

Ti i ja, na cesti svoga grada, furamo regularnim pravcem ceste, ne narušavaju?i pravac saobra?aja. Sa Marin Dvora pravac Obala, prolazimo pored Valter Peri?a, put Skenderije, zaobilazimo izgorjele dijelove nekog auta ostavljenog kod mosta na tramvajskoj pruzi, prolazimo pored Radi?eve, Pravnog fakulteta i kona?no skretanje kod velike Pošte, pa preko Pozorišnog Trga pravac do Sirana kafane, gdje ko?iš u mjestu.

Duž ?itavog tog puta buljila sam u naše planine o?ekuju?i metak, prasak ili nešto što ?e roknuti. Osjetila sam ne?ije posmatranje kretanja tog “našeg” malog FI?E.

Ufuravši pred moju ku?u, ulaz 35, pozvala sam komšiju da ti iz svog tanka prebaci benzin, da možeš do?i do svoje ku?e. Uz ?vrsti zagrljaj, poljubac i ?uvaj se, mi se više nikada nismo srele.

Nikada ne?u mo?i izbrisati iz svoje svijesti taj osje?aj “Pale sam na svijetu”.

Dok se nisi javila da si stigla ku?i, mislila sam da ?u poluditi. ?uvši ponovo tvoj zvonki i dobro poznati glas, iz mene su potekle suze napetosti i brige, a i olakšanja.

Ti si svoju VELIKU “ulogu” odigrala i u periodu kada je konvoj Dje?ije Ambasade bio zato?en na Ilidži. (19.05.092/ 5.000 vozila)

Na vezi si bila 24 + 24 sata, izvještavaju?i situaciju i POZIVAJU?I SVE MAJKE, doktorice, sav ženski svijet, da izadju iz ku?a sa šoljicom mlijeka. Ti sati nikada ne?e biti zaboravljeni.

Toliko si puta prelazila sa Ilidže u Sarajevo, hvataju?i prelaz/prolaz na svoj šarm, a poslije ovog dogadjaja prijetila ti je opasnost.

Koliko se sje?am, ubrzo poslije toga, ti si se povukla sa k?erkom i uputila prema moru, ali ti to ipak mnogo bolje znaš.

Bila si hrabra, dosljedna sebi, bila si humana, bila si raja – ostala si ?ovjek.

Sigurna sam da ?eš se za?uditi kako sam došla do ove adrese, jednostavno preko site – “gdje su i šta rade kolege sa radio/TV Sarajeva”.

I, eto, jednostavno mi se ukazala prilika, nakon toliko godina, da te potsjetim na ovaj dogadjaj i da ti skromno kažem veliko ti HVALA.

A sada za kraj i da ti se predstavim:

Zovem se LAJLA (Svetle?i?) Kožemjakin, rodjena u Sarajevu davne 1948 god.,nekada odradila 22 god.u centralnoj zgradi Energoinvesta./Energokomerca.

Neke davne, mislim ’66 godine, pobijedila sam na konkursu za mlade TV  spikere/najavljiva?ice programa, nas 8 od 200, u grupi sa Sanjom Sekerez (moja školska drugarica), Majom Topolovcem (bio je i ?lan Dje?ije Ambasade), Julija Ropelevski, Aleksandra Mandi?, Dubravka ?e?ez i Olja Bajevi?. Svi smo bili pod vodjstvom spikera, pok. Š?epanovi?a.

U Dje?iju Ambasadu, srcem i dušom, pristupila sam po?etkom februara 1992. godine kada je otvorila Konzulat u Sarajevu. Ali, eto, rat je odveo ovu divnu organizaciju na druge pute….

Sa porodicom se od novembra  1992. nalazim u Izraelu, mjesto Nathanya, blizu Tel Aviva. Od naše bivše posade, Sanja i Ranko Rihtman su takodjer ovdje (znam da se znate).

Eto, draga Milka, ukazala mi se prilika da ovaj dogadjaj kona?no podijelim i sa glavnim akterom.

Puno ti hvala jos jednom, ako te šta interesuje ili zatreba, vrata su ti širom otvorena.

mnogo srda?nih pozdrava

od Lajle

Komentari (1)

1
?or?e Markovi?
Sunday, 14. March 2010 u 13:49

Tragaju?i za koordinatama Gašpar Leopolda i njegove supruge Vere , sa kojima sam nekada kod njih, kao student proveo divnih dana u Sarajevu, a sa kojima sam bio u familijarnom odnosu preko ujne Erne , koja je bila udata za moga ujaka Lazi? Božidara u Br?kom , naišao sam na ovaj sajt u kome se pominje ime Gašpar Leopolda koji mi je otvorio nadu da ?u kona?no mo?i na?i njihove koordinate. Moja molba je da me informišete o aktuelnoj adresi ili telefonu Poldija. Ja sam Markovi? ?or?e -Bata sa stalnim boravkom u Beogradu , Španskih boraca 8/17 tel. +381 11 2132706 , mob. +381 65 6197562 i povremenim u Crnoj Gori tel +382 31 780022 i mob. +382 68 651534. Blog:http://batamarkovic.blogspot.com/

Da se vratim sada na tekst Lajle upu?en drugarici Milki. Tekst me podse?a na 1993 godinu , kada sam sa moje troje dece boravio na letovanju na Kipru. Tom prilikom smo bili na jednodnevnom izletu u Izraelu i posetili Jerusalem i Haifu. U Haifi smo bili u fabrici dijamanata. Posmatrali smo to bogatstvo nama nepristupa?no. Primetio sam da jedna prodava?ica obra?a pažnju na naš razovor da bi ubrzo ustanovili da se radi o našoj raji.
U razovoru sam saznao da se radi o Sarajki Laili ili Lejli koja je pobegla iz sarajevskog košmara sa k?erkom ,i njenim de?kom i da je Laila dobila posao u toj babrica kao i stan. Ispri?ala nam je o strahotama kroz koje je prošla , o jednom detetu koje je od straha posedelo. Teško sam mogao to sve shvatiti , pošto sam od tih strahota bio pošte?en , jer sam se u vremenu jugoslovenskog ludila nalazio sa familijom na radu u Moskvi. Bilo je prijatno susresti se sa našom rajom , koja je pod sretnim okolnostima izvukla glavu iz sarajevskog košmara.
Ono što me je posebno ošamutilo to su Lailine re?i koje je izgovorila na kraju te potresne pri?e: “Ovde sam se dobro snašla , imam posao , k?erka je student , imamo stan ali sanjam dan kada ?u se vratiti u Sarajevo”!!!! ?uvši ovo pomislio sam da nije normalna! Nisam mogao poverovati da ?ovek koji je imao sre?u da izvu?e živu glavu svoju i svoje porodice , može imati takav nagon i želju da se vrati u taj košmar??? Dugo vremena posle toga Lajline re?i su mi odzvanjale u ušima i mnogo puta sam u razgovoru sa mojim prijateljima pri?ao o tome.
Ja tako?e pripadam ljudima -izbeglicama. Doživeo sam to ka sasvim mali dvogodišnji de?ak , kada sam morao pobe?i iz Br?kog 41 godine , kako bi moj otac izbegao presudu da bude streljan od ustaša u roku od tri dana. Spašeni smo zahvaljuju?i Ivici Papu , koji je bio o?ev prijatelj i ve? tada zna?ajna figura me?u ustašama. On je obezbedio potrebna dokumenta za izlazak mog oca iz Br?kog kao i dokumenta za prelaz iz NDH u Beograd.Obezbedio je da , posle oca svi napustimo Br?ko, sa majkom i ?etiri brata. Sticajem okolnosti se više nikad nismo vratili svojoj ku?i. Nije mi uspelo da saznam ništa o sudbini Ivice Papa , ?oveka sa ustaškom funkcijom koji nam je spasao život.

Predpostavljam da je Laila , potpisnik pisma , ista Laila sa kojom sam imao razgovor u Haifi u leto 1993 godine. Koristim priliku, da je sa najlepšim željama pozdravim i zaželim dobro zdravlje i raspoloženje. Što se ti?e Sarajeva , kroz koje sam prošao pre tri dana, podsetio sam se vremena kada sam tamo provodio leta na kozijoj ?upriji i zime na Trebevi?u u okruženju Poldijeve porodice, kada sam u?estvovao u otvaranju Zimskih Olimpiskih igara i slike koju sam sada video. Na žalost jedno sa drugim nema nikakve sli?nosti. Za utehu ni Beograd se nema ?ime hvaliti.
Pozdrav redakciji uz zahvalnost za informacije koje mi mogu pomo?i da saznam za Poldijevu adresu.

?or?e Bata Markovi?

Upišite komentar

Vaš komentar