Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Lajla ponovo na blogu – Pri?a prva

Lajla ponovo na blogu – Pri?a prva

Dragi Vlado,
Bila sam u periodu tuge i zaljenja kada ste objavili zatvaranje vaseg bloga.
U tom periodu sam dosta citala o raznim prijedlozima da se ipak blog zadrzi na ovaj ili onaj nacin.
Citajuci vase direktne mailove o turnejama, o preseljenju, shvatila sam da ste se umorili, sto nije za cuditi se, i da vam je dosta svakakvih naklapanja.
Posto sam jako voljela i postala veoma privrzenja Vasem blogu saljem Vam dvije price kao ponovnu ulaznicu.
Obje price su vezane za Milku (Figuric) Kovacevic i kobnu godinu 1992.
Sa jednom pricom nas sarajlija Dzemo Mahmutagic se u jednoj besanoj ratnoj noci spojio sa olovkom i papirom uputivsi rijeci Milki koja mu je pomogla da izvede njegovu porodicu.

Dragi Vlado,

Bila sam u periodu tuge i aljenja kada ste objavili zatvaranje vaeg bloga.U tom periodu sam dosta ?itala o raznim prijedlozima da se ipak blog zadri na ovaj ili onaj na?in.

?itaju?i vae direktne mailove o turnejama, o preseljenju, shvatila sam da ste se umorili, to nije za ?uditi se, i da vam je dosta svakakvih naklapanja.

Poto sam jako voljela i postala veoma privrena vaem blogu, aljem Vam dvije pri?e kao ponovnu ulaznicu.

Obje pri?e su vezane za Milku (Figuri?) Kova?evi? i kobnu godinu 1992.

Sa jednom pri?om nas je Sarajlija Demo Mahmutagi?, u jednoj besanoj ratnoj no?i, spojio sa olovkom i papirom uputivi rije?i Milki koja mu je pomogla da izvede njegovu porodicu.

Demo Mahmutagi?: MOJA PRI?A

Moja pri?a je zaista moja pri?a, koja je nastala jedne no?i dok su svi moji spavali a meni san nikako na o?i. Navru sje?anja i poslije ko zna koliko ?aa vina prolije se sva ta muka po komadu papira. Vratih se u vrijeme po?etka belaja, kad sam ispratio enu i djecu u svijet, u neizvjesnost, nadaju?i se da ?e sve brzo pro?i. Medjutim….vidio sam ih ponovo tek nakon dvije i po godine. Od svega preivljenog to mi je bilo najtee. Duga pri?a….ne ponovilo se.

MOJA PRI?A

Bi?e rata – zamiljen, vade?i duhankesu i vrte?i glavom, re?e stari Hamdija komiji Dragi.

Ma, ne?e Hamdibee – odgovaram ja petljaju?i se u njihov razgovor. Pa Tito nas je u?io- htio sam malo da se naalim, a onda nastavih uozbiljivi se. Ma, ne mora zna?it, ljudi uvijek prave od muhe medvjeda.

On me pogleda ispod oka podiu?i samo jednu obrvu.

Jah, more bit – re?e i nastavi da mota kiju. Moj sinko, kad ho?e belaj ljudi pobudale. Tako ti je vazda bilo. Misle neto ?e bit bolje, a ne znaju da ?e se opet poslije svega, tute prodavat po ?ariji k’o i vazda to su se prodavale.

Sad se i ja zamislih, ali na kratko. Ma ta on zna. Sad su druga vremena. Toliko pametnih, obrazovanih, pa kompjuteri, pa dvadeset prvi vijek, paMa, nemogu?e.

Barikade. ta ti je to? Pa ta ta milicija radi? to to oni dozvole? A znali su nas kanjavati na svakom koraku i za svaku sitnicu. Vojska ?e to srediti.

Jest – veli Prle, Ho?e, samo ne znam kakva.

Kako dodje april, po?ee i granate. Sjetih se Hamdibega. Bio je u pravu. Ne ide mi u glavu da je ovo sve to se deava stvarnost. Kao da sanjam. Valjda ne?e budale dugo. Valjda ima i normalnih dovoljno. Valjda.

Jest vraga. Kako koji dan, sve gore i gore. Vie sam sa enom i djecom u podrumu nego u stanu. Vie oslukujemo, nego to moemo neto vidjeti kroz mali podrumski otvor ta se deava vani. Neka mi tegoba u stomaku. Bogami ovo ne?e na dobro. Gdje ?ovjek da se skloni? Najvie me strah za enu i djecu. Da mi je makar njih izmaknuti. Hajdemo kod moje sestre u Novo Sarajevo, tamo se ne puca, veli mi ena. Ali, kako, kad mi je auto parkirano ba pored kasarne. Kako ?u po auto? Popnem se u stan i provirim prema trgu da vidim ima li mi jo auta tamo. Ima. A snajperi. Da ho?e neko pro?i, da samo vidim da se moe hodati ulicom. Vidjeh nekog ?ovjeka kako urno ide preko mosta. Idem i ja.

Ja odoh po auto a ti spakuj neto od stvari i budi spremna, rekoh eni.

Idem preko mosta prema trgu, a noge mi kao od olova. Ne smijem ni brzo, ni polako, nego onako kao normalno, kao da se nita ne deava. Idem, a trg mi se ?ini kilometrima daleko. Idem a o?ekujem svaki ?as da me snajper pogodi. Prilazim trgu i kasarni a iznutra, iza kapije, viri glava nekog mladog vojnika koji mi se vjerovatno ?udio ta to ja radim na ulici. Mahnem mu. Valjda ne?e pucati. Mahnu i on meni. Nekako mi bi lake, a mislim i njemu. Samo to dodjoh do auta, na sred trga zviznu granata. Nikad bre nisam sjeo u auto i vozio. Moji su me ve? ?ekali spremljeni. Usko?ie i ja jurnuh, to dalje odatle, to dalje od podruma, to dalje od zvuka granata, prema onom malom komadu mira u novom dijelu grada.

Dan za dan, a zvuk granata i pucnjava sve blia. Bili smo odahnuli, ali za kratko. Belaj se primi?e. ta sad.

Telefoni jo rade. Zove Milka. Pa gdje ste, traim vas danima? Hajde, pakujte se, ima jedan let za Skoplje. Mogu samo ene i djeca. ?ekam vas kod Dje?ije ambasade. Vakum u mislima. ta da radim? Da li da poaljem svoje negdje vani? Ako ostanu rizikuju ivot ili ne daj BoeNe smijem ni da pomislim. A, ako odu? Moda se vie nikada ne?emo vidjeti. Treba se odlu?iti. Nikada mi u ivotu vrijeme nije bilo kra?e. Ne pomae ni hodanje po sobi od zida do zida. Mozak mi stao. ta uraditi? Nema druge, bolje da idu. Valjda nekad opet enu i djecu vidim.

Ma, pro?i ?e ovo za mjesec, moda dva, ena i ja laemo jedno drugo, a i sami sebe. Nastojim svim silama da sakrijem suze, ali bojim se ne?u mo?i.

Tajo, volim te – mae mi k?erkica kroz prozor autobusa.

Volim i ja tebe miu moj mali.

Sin je malo stariji. Dri se. Ili se samo pravi da je jak.

Ti si sad jedini mukarac u ku?i i pazi na njih velim mu.

Ho?u tata, ne brini.

Izgledao mi je nekako stariji i odvaniji u tom trenutku. A imao je samo trinaest. Otrgnut od djetinjstva, od bezbrine jurnjave za loptom, od preskakanja ograde stadiona da bodri svoje. Osjetio je teinu rastanka i neizvjesnosti koja ih ?eka. Boe, ta li ?e biti sa njima. ena je samo utila i plakala ne skidaju?i pogled sa mene.

Autobus krenu. Nekako prebrzo. Mogao je jo koji minut Cigareta mi je dogorjevala medju prstima i prila me, ali bol nisam osje?ao.

Otili su. Boe, budi uz njih.

Pogledah oko sebe. Puno je ljudi okolo a ja se osjetih strano usamljen, kao stranac, kao da sam slu?ajno zalutao ovdje, u ovaj grad, medju ove ljude to prolaze pored mene. Gdje da krenem? Ku?i? Tek onda bih osjetio koliko sam odjednom sam. Idem prema ?ariji. Neto bih popio, ljuto, da me spali iznutra. Diem nekako polako i pomalo. Kao da nemam dovoljno zraka. Noge se mehani?ki pokre?u. Gdje ja to idem? Bilo gdje, samo ne ku?i.

Mjesec za mjesecom prolazi, a ivot za mene kao da je stao. Svaki dan je isti. Kao da nije svanuo novi, nego opet onaj isti, ju?eranji dan. Znam da se ni taj dan ne?e nita novo desiti. Opet ?e stradali ljudi biti samo brojevi, kao i ju?er, kao to ?e biti i sutra. Nadu koja me je u po?etku drala vie ne osje?am. Vie nita ne vjerujem . Ni da ?e sve ovo prestati, ni da ?u opet normalno i?i ulicom bez straha od granate, ni da ?u vidjeti svoje najdrae. Rekoe, kad se sve izgubi ostaje samo nada. Sve vie mi se ?ini da smo i nju izgubili.

Zalihe hrane se troe. Navikavamo se na glad. Prodje neki ?ovjek nose?i kost bez imalo mesa na njoj. Svi se okre?u. Blago njemu. Po ulicama hrpe sme?a jer nema ko da to odveze. Psi lutalice krvavih njuki od lizanja praznih konzervi. Ulicom polako ide stara nena. Pridje jednoj hrpi sme?a ne bi li nala neto za jelo. Ne nadje nita. Podie neki zguvan papir, odma?e se prema sredini ulice i rairi ga na komadu asfalta nepokrivenom sme?em. Prstom paljivo obliza masno?u sa njega, onda ga opet zguva i vrati na istu hrpu sme?a. Valjda je u njemu nekad bila zamotana hrana.

Opet po?ee granate. Boe, ima li te?

Moji su u Zagrebu. Prola je godina. Vie ne znam ni kako izgledaju. Nemam mogu?nosti ni da se ?ujem sa njima ili da im bar napiem pismo. Sve veze su prekinute. Moj prijatelj novinar me slikao. Veli, poalji eni i djeci, bi?e im drago da te vide. On ide vani i ponije?e sliku i pismo sa sobom. Mislio sam da se ali sa praznim aparatom. Ipak je za nekoliko dana donio sliku. Ne mogu sam sebe da prepoznam, kako ?e tek moji. Ostario sam, smrao, osijedio, o?i upale, ni ne li?im vie na sebe.

Nisu me poznali. Mislili su da je to slika moga oca. Nije ni ?udo.

Samo da ne puca, pa neka se dogovaraju godinama. A onda ti nije vie vano ni to puca, ni to si stalno gladan, ni ho?e li se imati ?ime ugrijati. Nita ti vie nije vano. Ba nita.

Ipak, ljudi se kre?u, idu. ?ini mi se bez nekog cilja. Samo da prodje ovaj dan. Valjda sutranji ne?e biti kao ovaj danas. Valjda. Izgovaram ove rije?i nade, ali bez nade da ?e zaista biti nesto druga?ije.

Boe, ima li te?

DODATAK:

Duba sa DzemomDuba Banjac poslao nam je sliku Deme Mahmutagi?a:

“Demo Mahmutagi? ivi u Brisbane-u, gdje je osnovao udruenje “Stari prijatelji”

Na fotki smo Demo(desno) i ja, na ?aici razgovora, kada me je doao posjetiti u Sydney.

Pozdrav,Duba”

Komentari (8)

1
Jasna
Sunday, 31. January 2010 u 03:23

Tako vjerno i blisko, pitam se samo kada ce prestati boliti sjecanje na ratni uzas, besmisao i osjecaj napustenosti od boga ili svijeta.

2
Vlado Kalua
Monday, 1. February 2010 u 19:59

Dodatak uz ?lanak:

Duba Banjac poslao je sliku sa Demom Mahmutagi?em koju smo objavili na kraju ?lanka!

3
SENADA
Tuesday, 2. February 2010 u 03:15

DRAGA JASNA,

BOLNA SJECANJA NA RATNE UZASE KROZ KOJE SMO PROSLI CE ZIVJETI DUZE NEGO MI. NASA DJECA CE NASTAVITI DA SE SJECAJU I PREPRICAVAJU.

4
GORDANA
Thursday, 4. February 2010 u 22:44

PRICA JE ZAISTA ORIGINALANA, KAO DA JE NASA PRICA, CITAM I PLACEM, VOLIM KAKO SE ZAVRSILA. DJEMO, AZRA I NJIHOVA DJECA DANAS ZIVE ZAJEDNO I VRLO SRETNO ISTO KAO I MI I NASA DJECA…
PORODICI MAHMUTAGIC PUNO POZDRAVA IZ CANADE

5
vlatko sokar
Friday, 5. February 2010 u 12:46

Svaka cast Duba, tebi a i Dzemi, izgleda da imate dobar cug.Svako dobro, Vlatko

6
Mili
Friday, 5. February 2010 u 19:23

U zdravlje momci! Pravi aktivisti i reprezentativci duse nekadasnjeg Sarajeva, dva bisera za primjer svima nama.

7
Mihailo Misko Mandic
Saturday, 6. February 2010 u 23:24

Sa Mahmutagicima sam se upoznao preko Interneta zahvaljujuci nasim udruzenjima i od tada njegujemo jedno iskreno druzenje. Ovu pricu citam uz kisni sidnejski dan pa mi stoga izgleda jos tuznija. Nijesam vise siguran ni da nam je ostalo zivaca da citamo ove nase iscijepane zivote, ali covjek nekako iznalazi snage i izlaz i iz daleko tragicnijih situacija. Ipak su Mahmutagici imali hepyend i sada kao porodica mogu da uzivaju, a ponekad i da dobro cugnu. Ja cu ovu pricu postaviti i na nas web sajt i pridruziti je prici mnogih nasih iseljenika koje ostaju kao svjedocanstvo jednog teskog vremena.

8
Ljerka
Tuesday, 9. February 2010 u 09:48

Prica je zaista dirljiva. Posto se druzimo sa Djemom i njegovom familijom, sretna sam jer znam da su oni sada zajedno i sretni. , ako je moguce biti potpuno sretan poslije svega sto nam se izdogadjalo.
Kada zanemarim uzase rata , za mene je jako tuzan i svaki moj odlazak u nase drago Sarajevo, jer tesko je kada se covijek u svom rodnom gradu osjeca kao stranac, a tome doprinose i oni malobrojni poznanici koji su ostali u Sarajevu svojim pitanjima kada nas sretnu “otkud ti ovdje” ? Tada se osjetim kao neko ko je ponovo izgubio nesto vrlo drago, nesto sto je nekada njemu pripadalo , a sada nema prava ni da tu boravi bar za odmor.
Zato mi koji smo u “rasejanju” kako nas nazivaju, nastojimo da se druzimo da zadrzimo bar ono malo nase sarsjevske duse. pa sad vozdra raja bilo gdje da ste u svijetu
Voli vas Ljerka Cvieticanin-sarajka

Upišite komentar

Vaš komentar