Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net

M. Jergovi?: Milomir Kova?evi? “Strašni”

U posebnom dodatku “Oslobodjenja” KUN-u koji nije dostupan u cjelosti ?itaocima elektronskog izdanja, Miljenko Jergovi? objavio je ?lanak o svjetski poznatom fotografu Milomiru Kova?evi?u Strašnom, Sarajliji koji sada živi u Parizu. Prilog objavljujemo zahvaljuju?i Iletu Vitorovi?u:

milomir_kovacevic_strasni_ak1_art_wtr

“Naša pri?a” naziv je izložbe koju u povodu 15. godina rada, u okviru 10. evropskih književnih susreta, u suradnji s TKD “Šahinpaši?” i V zimskim salonom knjige organizira Kulturni centar “Andre Malraux”. Povodom ove izložbe književnik Miljenko Jergovi? napisao je tekst posve?en Milomiru Kova?evi?u Strašnom, koji objavljujemo u današnjem broju priloga KUN-a

Milomira Kova?evi?a iz onih predratnih i ranih ratnih vremena vidim u jednome sarajevskom potkrovlju, u improviziranom fotografskom laboratoriju, usred stotina i tisu?a negativa, me?u filmovima koji se suše kao ?arape, zaka?eni štipaljkom za štrik, kako tone u vonj razvija?a, s onim svojim izvinjavaju?im smiješkom, dok u jednom uglu prostorije, usred tog nereda koji bilježi našu tadašnju povijest i kroniku naših tada još mladih života, stoji ležaj, ili ?ak vre?a za spavanje, po kojemu je nabacana Milomirova odje?a i uz nju ono malo njegovoga privatnog života.
U ratu sarajevski su se fotografi dijelili u dvije skupine: one koji su bili fotografi i prije rata i one koji su bili dovoljno hrabri da postanu fotografi u ratu. I jedni i drugi radili su za strance. A stranci su, naravno, dobro pla?ali. Ruku na srce, imalo se u toj stvari što i naplatiti.

Jedini koji nikada nije radio ni za jednu stranu agenciju, ni za jedan strani list, bio je Milomir Kova?evi?. To je bio njegov princip.

Najprije to da je fotografija za njega samo fotografija, a ne sredstvo kojim bi se nastojalo stvoriti nešto što nije fotografija. Drugo, Milomiru Kova?evi?u je u to vrijeme, kao i danas, bilo potrebno upravo onoliko novca koliko mu je potrebno da bude fotograf. Onoliko koliko je nužno da odjene i nahrani tijelo fotografa. Stranci su nudili bitno više od toga. Nudili su onoliko koliko je ?ovjeku potrebno da se sredi u životu i da jednoga dana prestane biti – fotograf. Milomiru Kova?evi?u to jednostavno nije bio cilj. Zato nije radio za strane agencije u ratnome Sarajevu.

Ratna fotografija je zaseban žanr. Iza ugla, kod glavne srajevske pošte, u ljeto 1992. fotografi su vrebali ljude koji su pretr?avali most, iš?ekuju?i kada ?e nekoga pogoditi snajper. To je u to vrijeme bila slika za naslovnice svih velikih svjetskih novina. Iako, vjerovatno, nikada nijedan urednik fotografije nije izgovorio da želi sliku ?ovjeka koji pada mrtav, pogo?en u ?elo, dok mu iz zatiljka prska mozak, takva je narudžba, makar I neizgovorena, upisana u sam žanr ratne fotografije. Premda je snimio najpotresnije slike sarajevskog rata, na takvu narudžbu Milomir Kova?evi? nije htio pristati. I zato on nije radio za strane agencije u ratnome Sarajevu.

Zbog ne?ega, Sarajlije i petnaest godina nakon rata vjeruju kako imaju moralni kredit u odnosu na sve druge ljude na svijetu. Jedno kra?e vrijeme u ratu i nakon rata, taj kredit ticao se moralnoga prava onih koji su bili u Sarajevu i ostali živi. Nakon toga je stvar nacionalizirana, pa se danas ti?e vjere i nacije ve?ine koja je rat preživjela, ali i onih koji uop?e nisu bili u ratu, a pripadaju istoj vjeri i naciji. Sarajevsko stradanje, dakle, kao i stradanje Srebrenice, u tom je svjetonazoru, danas jedinom, moralno vlasništvo svih Bošnjaka, gdje god da su, i svih muslimana svijeta, koje god bili nacije. Tako to, kažem jest, a druga je stvar je li dobro što je tako.

Milomir Kova?evi? nikada se, osim rije?ju, slikom ili smiješkom, nije pozvaona svoje moralno pravo, niti na ono što je u Sarajevu izgubio. Nikoga nije optuživao, niti je od koga tražio da mu vrati ono što se vratiti ne može. On kao da u Sarajevu i nije ro?en, kao da tamo nije bio i kao da je samo njegovo oko, ono genijalnog fotografa, snimilo sve te slike, beskrajnu kroniku jednoga grada koji više ne postoji, jer više ne postoji vrijeme u kojem je takav grad bio mogu?. “Pisma u slikama” neka su vrsta vrlo sažete fotografove biografije, njegove pri?e o prekinutom životu jednoga Sarajeva i jedne protekle mladosti. “Pisma u slikama” su, tako?er, svjedo?anstvo estetske i eti?ke vrline velikoga umjetnika. Milomir Kova?evi? od vas ništa ne traži, niti o?ekuje. On vam se smiješkom ispri?ava ako ste slu?ajno pomislili da on ima nekakvih prohtjeva.

Oslobo?enje, 17/12/09

Komentari (1)

1
Žarko
Tuesday, 9. August 2011 u 23:21

Upoznao sam Milomira sasvim slu?ajno jedne vrlo tople letnje no?i, 08. avgusta 2011. godine, ispred prodavnice moga komšije i prijatelja Eda Bejti?a, koji mi ga je i predstavio, na ?uvenom Draga?evskom sabopru truba?a. Nisam imao pojma ko je taj ?ovek, tj. da je veliki umetnik fotogtafije, jer svojim ponašanjem nije odavao da je neko i nešto. Ono što me kod njega oborilo s nogu, to je njegova skromnost i neposrednost, to što drugima ne name?e svoju veli?jinu. To je ?ovek koji svojim blagim i gotovo bezazlenim licem, poput nekog deteta, pleni ljude. Kada sam mu rekao da pije pivo iz prodavnice verovatno što je jevtinije, rekao mi je da nisu u pitanju novci, ve? prisna i prijateljska atmosvera koju je on našao u ljudima kao što su Edo i Dule. A onda sam od Eda saznao ko je taj ?ovek, i u to se onda uverio tako što sam otišao na Milomirov sajt, koju mi je upravo on i dao.

Upišite komentar

Vaš komentar