Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Nezir Naki?: Katarina posljednja bosanska kraljica

Nezir Naki?: Katarina posljednja bosanska kraljica

?lanak primljen od Bate Rafajlovi?a nažalost ne sadrži podatke o autoru i mediju na kojem je objavljen. Po njenom dobrom obi?aju, o?ekujem da Tetkainternetka istraži putem Interneta naziv originalnog izdava?a:

Prošlost Bosne
Znaju li Bošnjaci, potomci dobrih Bošnjana, srednjovjekovni istorijski period i svoju prošlost? Ili bolje pitanje, da li Bošnjaci, uopšte, žele da upoznaju svoje početke i svoju prošlost”?
Ta pitanja bi se mogla postaviti javnosti, običnom narod…u Bosne, koji se upravo radi tih nepoznavanja omalovažava i na kraju stradava.
Reklo bi se da Bošnjaci imaju problem druge vrste! Samo u Bosni i to samo kod Bošnjaka, važi nepisano pravilo da ne treba govoriti istinu o porijeklu i prošlosti svoga naroda u ime drugog, ili drugih naroda, da im se, nedaj Bože, ne bi zamjerili, pa makar mu ti isti narodi, svojim lažima o prošlosti Bosne i Bošnjaka, radili o glavi!? Problem kod Bošnjaka je da ne slušaju šta je ko rekao, nego, ko je rekao! Oni vjeruju “učenim”, nacifranim i namirisanim pojavama, a ne provjeravaju šta iza toga stoji i kakve im neistine serviraju. Bošnjaci su narod Bosne i Hercegovine koji ima sjajnu istorijsku, srednjovjekovnu, prošlost, posebno period od 1102-1463 godine. U tom periodu Bosna ima svoje najsjajnije razdoblje. Ona je u cijelom tom vremenu, do iskorijenjivanja posljednjih bosanskih vladara, bila napadana i satirana od katoličkog zapada i pravoslavnog istoka, da bi tako oslabljena pala pod tursku vlast. Ovo je priča o posljednjoj kraljici Bosne, ali i o nemarnosti Bošnjaka da ubilježe i obilježe postojanje svojih predaka iz sjajne srednjovjekovne prošlosti. Dokle god kosti jedne legalne kraljice, jedne države koja se zove Bosna, leže tamo daleko preko mora izvan njezine zemlje, koja je tako hrabro izbjegla zarobljavanje najmoćnijeg osvajača toga vremena, te svojim ponašanjem i djelovanjem svojoj zemlji spasila čast i obraz, a njeni potomci to ni ne znaju i ne prepoznaju, taj narod će uvjek dobivati packe iz svoje srednjovjekovne prošlosti.
Ko je Katarina, poslednja bosanska kraljica?
Gdje je boravila prije nego je izbjegla pred turskom vojskom?
Koje je bila vjere, naobrazbe i političkog usmjrenja, jer su se žene toga vremena bavile poltikom a, posebno kraljice?
Katarina Kosača, udovica kralja Bosne, Tomaša, posljednja kraljica Bosne.
Kraljica Katarina je udovica pokojnog kralja Tomaša, a kćerka je herceg-Stjepana Hrvoja. Ona je druga žena kralja Tomaša i rodila mu je dvoje djece. Ona je Bošnjakinja, vjere izvornog hrišćanstva kakvu je vjerovalo i u njezino vrijeme, devedesetpostotni dio naroda kraljevine Bosne. Ne katolkinja ili, još manje, pravoslavka, nego pripadnica Crkve bosanske. Ona je bila i dobrotvorka i često je pored kraljevih imanja, primala sirotinju i narod na posjedima Crkve bosanske u mjestu Dubnica u sjevernoj Bosni i u sjedištu Crkve bosanske u mjestu Janjići kod Zenice. Odnos prema katoličanstvu i manje poznatom pravoslavlju u kraljevini Bosni, koji su agresivno i pod pritiscima šireni kraljevinom Bosnom od misionara moćne zapadne i istočne crkve, bio je tolerantan. Njezin otac je, u osnovi, prihvatio i ova dva nova hrišćanska pravca i kao učen čovjek im se nije protivio. Međutim, ubrzo se pokazalo da je Bosna pretijesna za tri hrišćanska pravca što je njen muž Tomaš platio glavom.
Poslednji kralj Stjepan Tomašević nije bio njezino dijete. Kad se on oženio sa kćerkom srpskog despota Lazara Brankovića, počele su razne spletke upravo na vjeskoj osnovi. Čak će Stjepan biti optužen da je učestvovao u Tomaševoj likvidaciji. Brak sa despotovom kćerkom je raskinuti radi optužbi o Stjepanovoj krivnji za pad Smedereva.
Rekli smo da je Katarina pripadala onom vjeroispovjedanju ranog hrišćanstva kojeg je stoljećima ispovjedao narod njenog kraljevstva-dobri Bošnjani. To je izvorno hrišćanstvo, onako, kako je Isus, tj. Isa a.s., kao Božiji poslanik prenosio svojim učenicima. Ali, ona je, kao i njen otac, uvažavala i pravce nastale raskolom u hrišćastvu. Kraljica Katarina je bila tiha i blaga osoba. Izučavala je i ostale religije na tlu bosanske Kraljevine koja je bila stjecište progonjenih pripadnika sekti iz ortodoxno-pravoslavnog istoka i pravno-katoličkog zapada. Ona, kao i narod njezinog kraljevstva tolerisao je ispovjedanje i drugih religija. Bošnjanima je taj manir tolerancije, drugačijeg mišljenja i drugačijeg ispovjedanja vjere, ostao i danas. Međutim, poznato nam je kako su završavali pripadnici Crkve bosanske i kako su završavali Bošnjaci radi takvog svog tolerantnog stava! Oni su stradavali u cjelokupnoj svojoj prošlosti jer se nisu uklapali i nisu prihvatali nove pravce u hrišćanstvu. U ovoj priči ne treba ni napominjati da pojmovi “Srbin” i “Hrvat”, za narod kraljevine Bosne nije bio uopšte poznat, osim kao naziv za stanovnike, danas susjednih država, a u to vrijeme despotovine Srbije koja je bila u sastavu Turske carevine i Hrvatske koja je bila već stoljećima u sastavu Ugarske kraljevine. Oni će se javiti stotinama godina kasnije kao ime onog djela naroda Bosne koji su u međuvremenu prihvatili pravoslavlje i katolicizim. Za bosanske Srbe i bosanske Hrvate domovina je Bosna i Hercegovina, ona je njihov korijen i njihova matica, a što ta dva naroda Bosne prizivaju susjedne zemlje, Srbiju i Hrvatsku, za svoje matice i vežu se sa njima, to je nihovo pravo ali, prošlost Bosne se ne smije iskrivljivati ili čak, brisati i zaboravljati zarad tih prava. No, vratimo se vremenu vladanja posljednje kraljice Bosne, kraljice Katarine.
Kraljica Bosne je živjela i vladala Bosnom u doba burnih i sudbonosnih događaja za njen narod. To su bile spletke i razmirice među velikašima Bosne koji su se trvili i razilazili pod uticajem stranih političkih i crkvenih misionara, koji su velikim novcem, obećanjima i izdatim poveljama, pridobijali feudalnu gospodu koja je otkazivala poslušnost kraljevskoj kući kralja Tomaša. Kraljica je posebno je bila nesretna zbog stalnih svađa njenog oca hercega Hrvoja i njenog muža, kralja Tomaša. Vanjska opasnost nije bila samo Turska carevina koja je već bila zauzela mnoge gradove kraljevine Bosne! Tu su bili i osamostaljeni bosanski velikaši, te Ugarska kraljevina i despotovina Srbija. U međusobnim sukobima svi velikaši Bosne, pa i njen rođeni otac i njen muž su, svremena na vrijeme, pozivali neprijatelje Bosne u pomoć, kao bi ostvarili i osnažili svoju unutrašnju poziciju.
Kraljica je bila obrazovana žena. Na dvoru svoga oca naučila je mnogo o prošlosti Bosne i naroda Bošnjaka i naučila je mnogo baš od njega, svoga oca, koji je bio obrazovan i ugledan čovjek. On ju je naučio, a ona je to shvatila, da je Bosna zemlja koja se nalazi na crti dodira podijeljenog rimskog carstva i na crti dodira, sada, dviju religija, katoličanstva i pravoslavlja, nastalih raskolom u hrišćanstvu. Tu je i Turska carevina i nadirući islam, ali i njohova Crkva bosanska koja je na udaru svih novonastalih religija i za čiju su opstojnost izginule generacije i generacije njenog naroda, njene domovine Bosne, tako dobrog i vrijednog naroda, dobrih Bošnjana. Zato je imala podršku i mnoge prijatelje na dvorovima cijelog Ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Posebno među onom hrvatskom gospodom koja je prijateljski gledala na Bosnu kao na posljednji bastion slobodne zemlje nekadašnjeg hrvatskog kraljevstva koji su zadivljeno gledali Bosnu i Bošnjake koji su jedini očuvali jezik i tradiciju nekadašnje zajedničke države i nisu se dali potčiniti Ugrima i moćnoj kući Arpadovića. Prelijepa i predobra kakva je bila povlačila bi se na svoje imanje sa svojim sluškinjama i primala sirotinju i obični narod od kojeg se nikada nije odvajala. Mjesecima se nalazila na imanju “Kopilo”, u prelijepom mjestu župe Bored, u blizini današnjeg grada Zenice. Bili su to trenuci radosti i sreće jer je bila sa svojim narodom, ali i prikrivene zebnje u isčekivanju mira za Bosnu koji nije nikada uspostavljen. Dodatni problemi za nju su nastali kada je došlo do razmirica između njenog muža, kralja Tomaša i njenog pastorka Stjepana koji je potpuno prihvatio ugarsku politiku i ocu se silno zamjerio.
Bila je posebno zabrinuta za svoje dvoje maloljetne djece, a posebno za Sigismunda, kojem se Tomaš tako radovao a, koji je izazivao Stjepanovu podozrivost. Ono što je opterećivalo sve vladare Bosne, pa i sadašnju kraljevu kancelariju, je ona
nesretna 1408 godina koja se neće nikada izbrisati iz glava mnogih bošnjačkih porodica koje su ostale bez svojih prvaka. To je bilo onda kada ih je Sigismund-ugarski posjekao, 162 bošnjačka prvaka u Dobor gradu, poslije križarskog napada na Bosnu i vođenja trogodišnjeg rata. To je znala i kraljica Katarina i znala je da je taj zločin osakatio njenu Bosnu i da se ona vrlo teško oporavlja, posebno sada kada Tomaš pokušava napraviti jedinstvo u kraljevini kojoj prijeti opasnost od Turaka, ali i susjeda koji joj nikada nisu željeli dobro. Međutim, stalno podsjećanje na taj daleki događaj, kada kraljica nije bila ni rođena niti ga je zapamtila, produbljivao je brazde među zavađenim velikašima Bosne koje Tomaš, njen muž, nikako nije mogao pomiriti.
A, onda, kada je izgledalo da su prošla loša i nesretna vremena, ostala je bez muža, kralja koji joj je bio naklonjen i pazio je manirima kakvi su vladali na velikim evropskim dvorovima. Još gore je bilo, što se pričalo, da ga je ubio njegov sin, njen pastorak, Stjepan uz pomoć ugarskih spletkaroša. Ona to nikada nije saznala. Ono što je slijedilo je, da je Stjepan ubrzo preuzeo kraljevsku titulu kralja Bosne, dobio potvrdu od svetog oca Pape i pokazivao je prema njoj, svojoj maćahi, nevjerovatno poštivanje i pažnju i nastojao je da joj pribavi sve pogodnosti koje ona, kao kraljica, treba da uživa. Dugo je kraljica žalila za svojim kraljem ali, činilo se, da za njim ne žale mnogo i ostali iz vrha vlastele koja je okruživala kraljevu kuću. Posebno je mislila na svoga oca i svoju braću koji su za kraljeva života osjećali prema njemu odbojnost i neprihvatanje mnogo čega što je dolazilo od kraljeve dvorske kancelarije. Posebno kada je Tomaš, u jednom periodu, pošao da progoni pripadnike bosanske crkve i zabranjuje način starog ispovijedanja koji su onda bježali i nalazili utočište u zemlji Kosača, kod njenog oca koji je imao jednak odnos prema sva tri hrišćanska pravca, samo, što je uvijek davao prednost učenju Crkve bosanske. U tim momentima Tomaš je bio strašno ljut, jer mu se punčeva politika i odnos prema Crkvi bosanskoj nije nikako uklapala u njegovo povezivanje sa Jankom Hunjadijem i Ugarskom. Kraljica Katarina je bila očajna u tim trenucima i molila je supruga da to što radi sa svojim narodom je grijeh bez obzira što je dobivao pohvale od svetog oca. Upozoravala je Tomaša na to, da je “sveti Otac”, pored svoje svetosti i politička figura i sa političkim interesima.
Pa i onda kada je pastorak Stjepan krunisan i supruga mu bila kćerka srpskog despota Lazara Brankovića stanje se nije promjenilo. Ona je i dalje bila kraljica i dužnost kraljice obavljala kao što je to obavljala i za vrijeme Tomaša.
Ona je, još u kući svoga oca, naučila mnogo toga i završila kompletnu naobrazbu koju su imale samo princeze u evropskim dinastičkim kućama. Čak i više od toga. Ona je učila prošlost evropskih naroda i nastanak religija i pravilno uočavala uspostavljene razlike u vjerovanju koje su ljude toliko dijelile i unesrećivale.
Često je vodila duge razgovore sa svojim ocem o tome kako se ljudi ubijaju radi različitog prilaza vjrovanju u jednog Boga. Njen otac je bio izvanredno obrazovana osoba. U njegovoj kući, u kući Kosača, bile su zastupljene sve vjere i istočno i zapadno ispovjedanje i Crkva bosanska. On nije pridavao značaja površnim razlikama i kod njega su se ljudi molili sasvim normalno i otvoreno Bogu jedinome i svi su uživali zaštitu moćne porodice i autoritet Kosača.
A onda se sve završilo za nepune dvije godine dana.
Stjepan, koji je učvrstio svoj položaj, nakon očeve smrti, poslao je poslanstvo Papi Piu II. i zamilio ga da mu se prenese kruna bosanskog kraljevstva i da mu se pošalju dva tri biskupa sa latinskim ritualom u Bosnu. Sveti otac je udovoljio Stjepanu i krunisao ga kraljem Bosne, ali je tim činom jako povrijedio Matiasa Korvinsa ugarskog kralja koji je smatrao da su njegova prava povređena i on je kod Pape žestoko protestovao.
U tom je izgubljeno Smederevo i Stjepana Tomaševića, kralja Bosne, optužiše da je tazbinu prepustio Turcima bez borbe. Mlada žena, Stjepanova supruga, bila je očajna. Došlo je do nesuglasica među njima.
U tom vremenu i turski Sultan, Mehmed II Fatih, pokreće vojsku na Bosnu. Preko stopedeset hiljada ljudi, konjanika, lahke pješadije, topništva i drugih specijalnih jedinica za osvajanje utvrđenih gradova. Sultan Mehmed II Fatih je vodio vojsku a zapovjedništvo je prepustio veliom veziru Mahmud- paši.
Kralj Stjepan je obavjestio papu i molio ga da se i uvrijeđeni Matias Korvins uključi u odbranu Bosne. Napomenuo je da je odbrana Bosne otežana jer Turci već drže nekoliko bosanskih tvrđava, “a ako padne Bosna”- žalio se kralj Bosne, Stjepan Tomašević, papi, “slijedeće zemlje su Ugarska i Venecija, a i drugi narodi Evrope neće izbjeći zlu sudbinu!”
I tako, nakon zauzeća kraljevskog grada Bobovca, turska vojska se okrenula prema Jajcu gdje je kralj Bosne pokušavao da smisli kakvu takvu odbranu. Međutim, on za to nije imao vremena nego je pokušao da prebjegne u Hrvatsku, u tadašnju venecijansku Dalmaciju. Mahmud paša je saznao za kraljeve namjere, preduhitrio ga je, opkolio i zarobio u zapadnobosanskoj tvrđavi Ključ. Kralj Bosne Stjepan Tomašević je svirepo pogubljen i pogubljena je cijela kraljevska porodica.
Kada su loše vijesti stigle do kraljice Katarine ona se još nalazila u Župi Bored sa svojom dvorskom pratnjom i služavkama. Ona se, iz prometnog kraja u župi Bored, uputila skrivenim i teško prohodnim putevima prema Kozogradu, prema kraljevim farmama. Pošto ni tu nije bila najsigurnija od sultanovih uhoda, sklonila se u Janjiće na posjede Crkve bosanske. Ubrzo joj je i tu zaprijetila opasnost pa je krenula prema jugu, prema zemlji svoga oca, mada je znala da su Turci u svim važnijim gradaovima i kontrolišu sve javne prolaze i komunikacije.
Putovanje je trajalo danima. Iz sjedišta bosanskoga dida u Janjićima, uputila se prema Deževicima u župi Lepenica i tu je čekala dalja uputstva o putovanju. Bila je očajna kada je saznala da su, kralj Bosne, Stjepan Tomašević i cijela porodica Tomaševića pogubljeni, svi, osim njezinih dvoje maloljetne djece. Sina Sigismunda je zarobila sultanova vojska i sultan, Mehmed II. Fatih, ga je usvojio i poklonio mu život.
Za kraljicu Katarinu život više nije imao smisla. Plakala je danima, očajna, jer je za nekoliko dana izgububila cijelu porodicu, a i kraljevinu Bosnu koja je sada definitivno okupirana zemlja. U južnoj Bosni, u zemlji Kosača, kojom je tako suvereno vladao njen otac i koja će se poslije njegove smrti nazvati Hercegovinom, osjećala se kao divljač koju svi žele da ulove. Sa ocem ili bilo kim iz svoje porodice nije mogla da uspostavi kontakt. Pratioci su je uvjeravali da se mora kriti jer, Turci je žele zarobiti.
Nigdje nikoga da joj pomogne, nigdje mjesta za prebivalište i malo odmora i stalno insistiranje njenih pratilaca da se ide dalje i dalje, prema spasonosnoj Raguzi, današnjem Dubrovniku.
Ljudi i žene, obični bosanski narod, izlazili su na puteve kojim se kraljica kretala, donosili hranu i provodili pratnju zabačenim i nepristupačnim putevima. A pri susretu su joj padali pred noge, bili očajni žalili i plakali su za svojom kraljicom.
Da su kraljičini pratioci bili u pravu, pokazalo se kao tačno, jer sultan je naredio Mahmud-paši da se kraljica Bosne, Katarina, rođena Kosača, koja je sa svojih 35-40 godina bila neobično lijepa žena, po svaku cijenu uhvati i da se lično njemu dovede. Kraljičina pratnja se kretala prečicama i skrivenim stazama, ali se držala pravca: Bradina, Neretva, Konac-polje, Blagaj, Trijebanj, Vidoši i dalje prema Dubrovniku. Kraljica je, gotovo, za dlaku umakla za zidine kamenog Dubrovnika gdje su joj priredili veliki doček. Međutim, još se kraljica nije ni smjestila u prelijepim kneževim dvorima starog Dubrovnika, a izaslanstvo Mehmeda II. Fatiha, najvećeg osvajača toga doba, je već stajalo pred gradskim vratima i tražilo prijem. Diplomacija dubrovačka i snalažljivost, već su obezbijedili jedrenjak za kraljicu Katarinu, posljednju kraljicu Bosne, za prekomorsko putovanje prema Rimu pod zaštitu svetoga oca Pape. U učtivom tonu i pribranom odgovoru objasnili su Sultanovim izaslanicima da je kraljica Bosne otputovala i da je njima žao, “jer bi je sigurno izručili Sultanu”, radi njihovih, međusobnih, dobrih odnosa!
Ljut i razočaran, radi neuspješnog hvatanja kraljičine pratnje i zarobljavanja kraljice Bosne, Katarine, Mehmed II. Fatih se okrenuo aktivnostima na uspostavljanja stanja i uprave u osvojenoj zemlji. Sudbina Bosne bila je zapečaćena padom Bobovca, Jajca i Ključa. Pošto su se bez borbe predali Vrhbosna, Donji kraji i Usora, Herceg Stjepan Vukčić, Katarinin otac, koji je u međuvremenu prikupio vojsku, odluči se na otpor i borbu protiv Turaka.
Turska vojska, iako je bila premoćnija, nije se lahko nosila sa napadima malih Kosačinih grupa koji su napadali Turke na tijesnim i uskim mjestima kamenite Hercegovine. Mehmed naredi opsjedanje Blagaja, utvrde u srcu Hercegovine. Branioci su pružali otpor i izdržali su jer je Mehmed II. na kraju, prekinuo opsadu.
Sultan je u povratku zaposjeo preostali dio Bosne, posjede i kuće Pavlovića na Drini i krenuo sa svojom pratnjom prema Skoplju. Usput je ostavio povjerenike i akta za uspostavu turske vlasti.
Ostavio je i oslobađajuće pismo za manastir u Fojnici, za fratre franjevačkog reda, sa Angelusom Zvizdovićem na čelu.
Turci su u Bosni prikupili veliki plijen. Odveli su u zarobljeništvo preko 100.000 Bošnjaka koje su razmjestili u Istanbulu i drugim turskim provincijama.
Preko 30.000 mladih Bošnjaka je, odmah, regrutovano u tursku vojsku.
Kraljica Katarina je primljena kod svetog oca Pape i živjela je pod njegovom zaštitom još neko vrijeme.
U mnogim razgovorima sa svetim ocem, molila je za svoj izmučeni narod, narod Bosne-dobre Bošnjane, koji je stoljećima doživljavao golgotu, poniženja i stradanja, a koji su, u stvari, istinski sljedbenici Isusova učenja i svete, Božije knjige, Jevanđelja. Molila je, svetog oca, da se zauzme za one pripadnike Crkve bosanske koji ne žele mijenjati svoju vjeru i starobosanske običaje. Molila je za sve one koji su zarobljeni, za one koji su u zbjegovima, po šumama i kriju se u divljini po visokim planinama i zabitim mjestima, da im se ne čini nikakvo zlo i ne vrši nasilje nad njima.
Molila je za svoju maloljetnu djecu i molila svetoga oca da se maloljetni Sigismund povrati u okrilje Bosne i preuzme titulu kralja Bosne koja mu po naslijeđu i pripada.
Sveti otac je potpuno razumio i potpuno uvažavao kraljičine molbe. Obećao joj je da će Sigismund biti kralj Bosne, ali samo pod uslovom, da se povrati u vjeru hrišćansku i onda može da preuzme titulu kralja i naslijeđe svojih predhodnika iz obitelji Kotromanića. A, ukoliko se ne povrati hrišćanstvu i izumre dinastija bosanskih kraljeva, sveti otac Papa se obavezuje da će Bosnu i njen narod, uzeti pod svoju, trajnu, zaštitu! Ovim odgovorom svetoga oca, Pape, najmoćnije ličnosti zapadnorimske carevine, ličnosti koja je svojim ukazima krunisala glave, ovlašćivala i davala privilegije namoćnijim dinastičkim kućama zapada, Katarina, posljednja kraljica Bosne, je bila zadovoljna.
Za drugo od dvoje maloljetne Katarinine djece se ne zna mnogo, osim podataka da je bilo žensko dijete i da se sa majkom sastala i živjela sa njom sve do njene smrti, a poslije se udala za negog grofa na sjeveru Italije. Godina, 1463. je bila konačni kraj kraljevine Bosne i njenog višestoljetnog srednjovjekovnog postojanja.
Sigismund, sin kraljice Katarine i kralja Bosne, Tomaša, nikada se nije vratio vjeri dobrih Bošnjana i običajima svojih predaka. On je kao dijete, od posebnog porijekla i kraljevske krvi, pripao Sultanu Mehmedu i postao princ carevine, kao što su postajali svi oni koje je Sultan, pod posebnim uslovima, usvajao! Preveden je u islam i kasnije je kao Isak-beg, po volji Sultana, bio postavljen sa Sandžak-bega u Maloj Aziji.
Kraljica Katarina, posljednja kraljica Bosne, živjela još neko vrijeme, a nakon smrti sahranjena je u poznatoj crkvi “Santa Maria” u Arakoliju, gdje se i danas nalazi njen grob. Bila je to žena nevjerovatne ljepote i naobrazbe. Sa danom smrti posljednje kraljice Bosne, završena je jedna, preko sedam stoljeća, duga vremnska epoha trajanja naroda Bosne, hrabrih i nada sve, dobrih Bošnjana, koji su se odupirali naletima podijeljenih političkih i vjerskih pravaca, na samoj granici njihova sudaranja. Od tog vremena, ni zemlja Bosna ni njen narod Bošnjani, više nisu isti. Nastaje novi vremenski period koji nimalo nije dobar za Bosnu i koji briše i poništava prošlost jedne slavne zemlje i njenog naroda i tako čestitih osoba kakva je bila Katarina Kosača, supruga kralja Bosne Tomaša i posljednja kraljica Bosne.
I danas, bosanski katolici-Hrvati, narod Bosne i Hercegovine, posjećuju grob svoje kraljice i odaju dužno poštovanje jednoj od najznamenitijih žena tadašnje Evrope! Nažalost, to rade samo bosanski Hrvati!? Drugi, današnji narodi Bosne i Hercegovine, kao da ne poznaju, ili ne žele znati za svoju slavnu srednjovjekovnu prošlost.
Ono što se poslije dešavalo, u Bosni, za osobu kakva je Katarina, posljednaj kraljica Bosne, za ovu priču, nije ni važno! Ona je već počivala u miru, u tuđoj zemlji, daleko od svoje Bosne i svoga najdražeg prebivališta, mjesta “Kopilo” u župi Bored, kod današnje Zenice. A dešavalo se je slijedeće: U Evropi se javlja inicijativa za oslobođenje Bosne od Turaka. Te 1463 godine, papa Pio II. objavljuje križarski rat protiv Turaka. Odazvao se Matijaš Korvin, koji je sam stao na čelo vojske koje je upala u Bosnu. Tom prilikom oslobođeno je Jajce i zapadna Bosna, a na istoku Srebrenica. Formirane su dvije banovine: Jajačka i Srebrenička. Sultan Mehmed II je, kasnije, krenuo u opsjedanje Jajca, ali nije imao uspjeha. Tada je, 1464 godine, izbio je novi razdor u familiji Kosača. Turci su već počeli osvajanja hercegovih zemalja, ne gledajući više kome, od zemlje i koji posjedi pripadaju. Stjepan je, nešto prije smrti, sastavio testament iz kojega je izostavio sina Vladislava a, nakon smrti naslijedio ga je mlađi sin Vlatko.. On se pomirio s Turcima i plaćao im danak. Turci, 1471 godine, počinju nova osvajanja. Počinju i nove političke igre i zakulisane radnje. Matijaš Korvin “obnavlja” bosansko kraljevstvo i za kralj postavlja Nikolu Iločkog, a sultan pak za kralja postavlja svog namjesnika Matiju Vojsalića. Zemlje hercega Vlatka bile su uskoro dokrajčene. Njegov brat Stjepan prelazi na islam i uzima ime Ahmed Hercegović. Novi sultan Bajazit odlučio je potpuno dokrajčiti postojanje Hercegovine, te je još u toku1481. opsjedao Novi gdje su bile dvije kule. Jednu su držali Ugri, a jednu Vlatko koji se predao i odustao od borbe. Ugarska vojska se kratko održala, ali je i ona kapitulirala. Padom Novog konačno je pala Hercegovina. Jedino su još ostale zemlje na sjeveru koje su držali Berislavići sve do Mohačke bitke kada su nestali i posljednji samostalni krajevi bosanskog kraljevstva.
Zavjet koji je Sveti otac Papa Pio II. dao Katarini poštivale su sve Pape do današnjih dana. Sa Bosnom se, tokom proteklih stoljeća nakon Katarinine smrti, svašta dešavalo, ali je ona opstajala, sa svojom državnošću, kao ucrtana geografska cjelina, bez obzira na raspoloženje njenih sadašnjih naroda.

Prošlost Bosne

Znaju li Bošnjaci, potomci dobrih Bošnjana, srednjovjekovni istorijski period i svoju prošlost? Ili bolje pitanje, da li Bošnjaci, uopšte, žele da upoznaju svoje po?etke i svoju prošlost”?

Ta pitanja bi se mogla postaviti javnosti, obi?nom narodu Bosne, koji se upravo radi tih nepoznavanja omalovažava i na kraju stradava.

Reklo bi se da Bošnjaci imaju problem druge vrste! Samo u Bosni i to samo kod Bošnjaka, važi nepisano pravilo da ne treba govoriti istinu o porijeklu i prošlosti svoga naroda u ime drugog, ili drugih naroda, da im se, nedaj Bože, ne bi zamjerili, pa makar mu ti isti narodi, svojim lažima o prošlosti Bosne i Bošnjaka, radili o glavi!? Problem kod Bošnjaka je da ne slušaju šta je ko rekao, nego, ko je rekao! Oni vjeruju “u?enim”, nacifranim i namirisanim pojavama, a ne provjeravaju šta iza toga stoji i kakve im neistine serviraju. Bošnjaci su narod Bosne i Hercegovine koji ima sjajnu istorijsku, srednjovjekovnu prošlost, posebno period od 1102-1463 godine. U tom periodu Bosna ima svoje najsjajnije razdoblje. Ona je u cijelom tom vremenu, do iskorijenjivanja posljednjih bosanskih vladara, bila napadana i satirana od katoli?kog zapada i pravoslavnog istoka, da bi tako oslabljena pala pod tursku vlast. Ovo je pri?a o posljednjoj kraljici Bosne, ali i o nemarnosti Bošnjaka da ubilježe i obilježe postojanje svojih predaka iz sjajne srednjovjekovne prošlosti. Dokle god kosti jedne legalne kraljice, jedne države koja se zove Bosna, leže tamo daleko preko mora izvan njezine zemlje, koja je tako hrabro izbjegla zarobljavanje najmo?nijeg osvaja?a toga vremena, te svojim ponašanjem i djelovanjem svojoj zemlji spasila ?ast i obraz, a njeni potomci to ni ne znaju i ne prepoznaju, taj narod ?e uvijek dobivati packe iz svoje srednjovjekovne prošlosti.

Ko je Katarina, posljednja bosanska kraljica?

Gdje je boravila prije nego je izbjegla pred turskom vojskom?

Koje je bila vjere, naobrazbe i politi?kog usmjerenja, jer su se žene toga vremena bavile poltikom a, posebno kraljice?

Katarina Kosa?a, udovica kralja Bosne, Tomaša, posljednja kraljica Bosne.

Kraljica Katarina je udovica pokojnog kralja Tomaša, a k?erka je herceg-Stjepana Hrvoja. Ona je druga žena kralja Tomaša i rodila mu je dvoje djece. Ona je Bošnjakinja, vjere izvornog hriš?anstva kakvu je vjerovalo i u njezino vrijeme, devedesetpostotni dio naroda kraljevine Bosne. Ne katolkinja ili, još manje, pravoslavka, nego pripadnica Crkve bosanske. Ona je bila i dobrotvorka i ?esto je pored kraljevih imanja, primala sirotinju i narod na posjedima Crkve bosanske u mjestu Dubnica u sjevernoj Bosni i u sjedištu Crkve bosanske u mjestu Janji?i kod Zenice. Odnos prema katoli?anstvu i manje poznatom pravoslavlju u kraljevini Bosni, koji su agresivno i pod pritiscima šireni kraljevinom Bosnom od misionara mo?ne zapadne i isto?ne crkve, bio je tolerantan. Njezin otac je, u osnovi, prihvatio i ova dva nova hriš?anska pravca i kao u?en ?ovjek im se nije protivio. Me?utim, ubrzo se pokazalo da je Bosna pretijesna za tri hriš?anska pravca što je njen muž Tomaš platio glavom.

Posljednji kralj Stjepan Tomaševi? nije bio njezino dijete. Kad se on oženio sa k?erkom srpskog despota Lazara Brankovi?a, po?ele su razne spletke upravo na vjerskoj osnovi. ?ak ?e Stjepan biti optužen da je u?estvovao u Tomaševoj likvidaciji. Brak sa despotovom k?erkom je raskinuti radi optužbi o Stjepanovoj krivnji za pad Smedereva.

Rekli smo da je Katarina pripadala onom vjeroispovjedanju ranog hriš?anstva kojeg je stolje?ima ispovjedao narod njenog kraljevstva-dobri Bošnjani. To je izvorno hriš?anstvo, onako, kako je Isus, tj. Isa a.s., kao Božiji poslanik prenosio svojim u?enicima. Ali, ona je, kao i njen otac, uvažavala i pravce nastale raskolom u hriš?anstvu. Kraljica Katarina je bila tiha i blaga osoba. Izu?avala je i ostale religije na tlu bosanske Kraljevine koja je bila stjecište progonjenih pripadnika sekti iz ortodoxno-pravoslavnog istoka i pravno-katoli?kog zapada. Ona, kao i narod njezinog kraljevstva tolerisao je ispovjedanje i drugih religija. Bošnjanima je taj manir tolerancije, druga?ijeg mišljenja i druga?ijeg ispovjedanja vjere, ostao i danas. Me?utim, poznato nam je kako su završavali pripadnici Crkve bosanske i kako su završavali Bošnjaci radi takvog svog tolerantnog stava! Oni su stradavali u cjelokupnoj svojoj prošlosti jer se nisu uklapali i nisu prihvatali nove pravce u hriš?anstvu. U ovoj pri?i ne treba ni napominjati da pojmovi “Srbin” i “Hrvat”, za narod kraljevine Bosne nije bio uopšte poznat, osim kao naziv za stanovnike, danas susjednih država, a u to vrijeme despotovine Srbije koja je bila u sastavu Turske carevine i Hrvatske koja je bila ve? stolje?ima u sastavu Ugarske kraljevine. Oni ?e se javiti stotinama godina kasnije kao ime onog djela naroda Bosne koji su u me?uvremenu prihvatili pravoslavlje i katolicizim. Za bosanske Srbe i bosanske Hrvate domovina je Bosna i Hercegovina, ona je njihov korijen i njihova matica, a što ta dva naroda Bosne prizivaju susjedne zemlje, Srbiju i Hrvatsku, za svoje matice i vežu se sa njima, to je nihovo pravo ali, prošlost Bosne se ne smije iskrivljivati ili ?ak, brisati i zaboravljati zarad tih prava. No, vratimo se vremenu vladanja posljednje kraljice Bosne, kraljice Katarine.

Kraljica Bosne je živjela i vladala Bosnom u doba burnih i sudbonosnih doga?aja za njen narod. To su bile spletke i razmirice me?u velikašima Bosne koji su se trvili i razilazili pod uticajem stranih politi?kih i crkvenih misionara, koji su velikim novcem, obe?anjima i izdatim poveljama, pridobijali feudalnu gospodu koja je otkazivala poslušnost kraljevskoj ku?i kralja Tomaša. Kraljica je posebno je bila nesretna zbog stalnih sva?a njenog oca hercega Hrvoja i njenog muža, kralja Tomaša. Vanjska opasnost nije bila samo Turska carevina koja je ve? bila zauzela mnoge gradove kraljevine Bosne! Tu su bili i osamostaljeni bosanski velikaši, te Ugarska kraljevina i despotovina Srbija. U me?usobnim sukobima svi velikaši Bosne, pa i njen ro?eni otac i njen muž su, s vremena na vrijeme, pozivali neprijatelje Bosne u pomo?, kao bi ostvarili i osnažili svoju unutrašnju poziciju.

Kraljica je bila obrazovana žena. Na dvoru svoga oca nau?ila je mnogo o prošlosti Bosne i naroda Bošnjaka i nau?ila je mnogo baš od njega, svoga oca, koji je bio obrazovan i ugledan ?ovjek. On ju je nau?io, a ona je to shvatila, da je Bosna zemlja koja se nalazi na crti dodira podijeljenog rimskog carstva i na crti dodira, sada, dviju religija, katoli?anstva i pravoslavlja, nastalih raskolom u hriš?anstvu. Tu je i Turska carevina i nadiru?i islam, ali i njihova Crkva bosanska koja je na udaru svih novonastalih religija i za ?iju su opstojnost izginule generacije i generacije njenog naroda, njene domovine Bosne, tako dobrog i vrijednog naroda, dobrih Bošnjana. Zato je imala podršku i mnoge prijatelje na dvorovima cijelog Ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Posebno me?u onom hrvatskom gospodom koja je prijateljski gledala na Bosnu kao na posljednji bastion slobodne zemlje nekadašnjeg hrvatskog kraljevstva koji su zadivljeno gledali Bosnu i Bošnjake koji su jedini o?uvali jezik i tradiciju nekadašnje zajedni?ke države i nisu se dali pot?initi Ugrima i mo?noj ku?i Arpadovi?a. Prelijepa i predobra kakva je bila povla?ila bi se na svoje imanje sa svojim sluškinjama i primala sirotinju i obi?ni narod od kojeg se nikada nije odvajala. Mjesecima se nalazila na imanju “Kopilo”, u prelijepom mjestu župe Bored, u blizini današnjeg grada Zenice. Bili su to trenuci radosti i sre?e jer je bila sa svojim narodom, ali i prikrivene zebnje u iš?ekivanju mira za Bosnu koji nije nikada uspostavljen. Dodatni problemi za nju su nastali kada je došlo do razmirica izme?u njenog muža, kralja Tomaša i njenog pastorka Stjepana koji je potpuno prihvatio ugarsku politiku i ocu se silno zamjerio.

Bila je posebno zabrinuta za svoje dvoje maloljetne djece, a posebno za Sigismunda, kojem se Tomaš tako radovao a, koji je izazivao Stjepanovu podozrivost. Ono što je optere?ivalo sve vladare Bosne, pa i sadašnju kraljevu kancelariju, je ona nesretna 1408 godina koja se ne?e nikada izbrisati iz glava mnogih bošnja?kih porodica koje su ostale bez svojih prvaka. To je bilo onda kada ih je Sigismund-ugarski posjekao, 162 bošnja?ka prvaka u Dobor gradu, poslije križarskog napada na Bosnu i vo?enja trogodišnjeg rata. To je znala i kraljica Katarina i znala je da je taj zlo?in osakatio njenu Bosnu i da se ona vrlo teško oporavlja, posebno sada kada Tomaš pokušava napraviti jedinstvo u kraljevini kojoj prijeti opasnost od Turaka, ali i susjeda koji joj nikada nisu željeli dobro. Me?utim, stalno podsje?anje na taj daleki doga?aj, kada kraljica nije bila ni ro?ena niti ga je zapamtila, produbljivao je brazde me?u zava?enim velikašima Bosne koje Tomaš, njen muž, nikako nije mogao pomiriti.

A, onda, kada je izgledalo da su prošla loša i nesretna vremena, ostala je bez muža, kralja koji joj je bio naklonjen i pazio je manirima kakvi su vladali na velikim evropskim dvorovima. Još gore je bilo, što se pri?alo, da ga je ubio njegov sin, njen pastorak, Stjepan uz pomo? ugarskih spletkaroša. Ona to nikada nije saznala. Ono što je slijedilo je, da je Stjepan ubrzo preuzeo kraljevsku titulu kralja Bosne, dobio potvrdu od svetog oca Pape i pokazivao je prema njoj, svojoj ma?ehi, nevjerovatno poštivanje i pažnju i nastojao je da joj pribavi sve pogodnosti koje ona, kao kraljica, treba da uživa. Dugo je kraljica žalila za svojim kraljem ali, ?inilo se, da za njim ne žale mnogo i ostali iz vrha vlastele koja je okruživala kraljevu ku?u. Posebno je mislila na svoga oca i svoju bra?u koji su za kraljeva života osje?ali prema njemu odbojnost i neprihvatanje mnogo ?ega što je dolazilo od kraljeve dvorske kancelarije. Posebno kada je Tomaš, u jednom periodu, pošao da progoni pripadnike bosanske crkve i zabranjuje na?in starog ispovijedanja koji su onda bježali i nalazili uto?ište u zemlji Kosa?a, kod njenog oca koji je imao jednak odnos prema sva tri hriš?anska pravca, samo, što je uvijek davao prednost u?enju Crkve bosanske. U tim momentima Tomaš je bio strašno ljut, jer mu se pun?eva politika i odnos prema Crkvi bosanskoj nije nikako uklapala u njegovo povezivanje sa Jankom Hunjadijem i Ugarskom. Kraljica Katarina je bila o?ajna u tim trenucima i molila je supruga da to što radi sa svojim narodom je grijeh bez obzira što je dobivao pohvale od svetog oca. Upozoravala je Tomaša na to, da je “sveti Otac”, pored svoje svetosti i politi?ka figura i sa politi?kim interesima.

Pa i onda kada je pastorak Stjepan krunisan i supruga mu bila k?erka srpskog despota Lazara Brankovi?a stanje se nije promjenilo. Ona je i dalje bila kraljica i dužnost kraljice obavljala kao što je to obavljala i za vrijeme Tomaša.

Ona je, još u ku?i svoga oca, nau?ila mnogo toga i završila kompletnu naobrazbu koju su imale samo princeze u evropskim dinasti?kim ku?ama. ?ak i više od toga. Ona je u?ila prošlost evropskih naroda i nastanak religija i pravilno uo?avala uspostavljene razlike u vjerovanju koje su ljude toliko dijelile i unesre?ivale.

?esto je vodila duge razgovore sa svojim ocem o tome kako se ljudi ubijaju radi razli?itog prilaza vjrovanju u jednog Boga. Njen otac je bio izvanredno obrazovana osoba. U njegovoj ku?i, u ku?i Kosa?a, bile su zastupljene sve vjere i isto?no i zapadno ispovjedanje i Crkva bosanska. On nije pridavao zna?aja površnim razlikama i kod njega su se ljudi molili sasvim normalno i otvoreno Bogu jedinome i svi su uživali zaštitu mo?ne porodice i autoritet Kosa?a.

A onda se sve završilo za nepune dvije godine dana. Stjepan, koji je u?vrstio svoj položaj, nakon o?eve smrti, poslao je poslanstvo Papi Piu II. i zamolio ga da mu se prenese kruna bosanskog kraljevstva i da mu se pošalju dva tri biskupa sa latinskim ritualom u Bosnu. Sveti otac je udovoljio Stjepanu i krunisao ga kraljem Bosne, ali je tim ?inom jako povrijedio Matiasa Korvinsa ugarskog kralja koji je smatrao da su njegova prava povre?ena i on je kod Pape žestoko protestovao.

U tom je izgubljeno Smederevo i Stjepana Tomaševi?a, kralja Bosne, optužiše da je tazbinu prepustio Turcima bez borbe. Mlada žena, Stjepanova supruga, bila je o?ajna. Došlo je do nesuglasica među njima.

U tom vremenu i turski Sultan, Mehmed II Fatih, pokre?e vojsku na Bosnu. Preko stopedeset hiljada ljudi, konjanika, lahke pješadije, topništva i drugih specijalnih jedinica za osvajanje utvr?enih gradova. Sultan Mehmed II Fatih je vodio vojsku a zapovjedništvo je prepustio velikom veziru Mahmud- paši.

Kralj Stjepan je obavjestio papu i molio ga da se i uvrije?eni Matias Korvins uklju?i u odbranu Bosne. Napomenuo je da je odbrana Bosne otežana jer Turci ve? drže nekoliko bosanskih tvr?ava, “a ako padne Bosna”- žalio se kralj Bosne, Stjepan Tomaševi?, papi, “slijede?e zemlje su Ugarska i Venecija, a i drugi narodi Evrope ne?e izbje?i zlu sudbinu!”

I tako, nakon zauze?a kraljevskog grada Bobovca, turska vojska se okrenula prema Jajcu gdje je kralj Bosne pokušavao da smisli kakvu takvu odbranu. Me?utim, on za to nije imao vremena nego je pokušao da prebjegne u Hrvatsku, u tadašnju venecijansku Dalmaciju. Mahmud paša je saznao za kraljeve namjere, preduhitrio ga je, opkolio i zarobio u zapadnobosanskoj tvr?avi Klju?. Kralj Bosne Stjepan Tomaševi? je svirepo pogubljen i pogubljena je cijela kraljevska porodica.

Kada su loše vijesti stigle do kraljice Katarine ona se još nalazila u Župi Bored sa svojom dvorskom pratnjom i služavkama. Ona se, iz prometnog kraja u župi Bored, uputila skrivenim i teško prohodnim putevima prema Kozogradu, prema kraljevim farmama. Pošto ni tu nije bila najsigurnija od sultanovih uhoda, sklonila se u Janji?e na posjede Crkve bosanske. Ubrzo joj je i tu zaprijetila opasnost pa je krenula prema jugu, prema zemlji svoga oca, mada je znala da su Turci u svim važnijim gradovima i kontrolišu sve javne prolaze i komunikacije.

Putovanje je trajalo danima. Iz sjedišta bosanskoga dida u Janji?ima, uputila se prema Deževi?ima u župi Lepenica i tu je ?ekala dalja uputstva o putovanju. Bila je o?ajna kada je saznala da su, kralj Bosne, Stjepan Tomaševi? i cijela porodica Tomaševi?a pogubljeni, svi, osim njezinih dvoje maloljetne djece. Sina Sigismunda je zarobila sultanova vojska i sultan, Mehmed II. Fatih, ga je usvojio i poklonio mu život.

Za kraljicu Katarinu život više nije imao smisla. Plakala je danima, o?ajna, jer je za nekoliko dana izgubila cijelu porodicu, a i kraljevinu Bosnu koja je sada definitivno okupirana zemlja. U južnoj Bosni, u zemlji Kosa?a, kojom je tako suvereno vladao njen otac i koja ?e se poslije njegove smrti nazvati Hercegovinom, osje?ala se kao divlja? koju svi žele da ulove. Sa ocem ili bilo kim iz svoje porodice nije mogla da uspostavi kontakt. Pratioci su je uvjeravali da se mora kriti jer, Turci je žele zarobiti.

Nigdje nikoga da joj pomogne, nigdje mjesta za prebivalište i malo odmora i stalno insistiranje njenih pratilaca da se ide dalje i dalje, prema spasonosnoj Raguzi, današnjem Dubrovniku.

Ljudi i žene, obi?ni bosanski narod, izlazili su na puteve kojim se kraljica kretala, donosili hranu i provodili pratnju zaba?enim i nepristupa?nim putevima. A pri susretu su joj padali pred noge, bili o?ajni, žalili i plakali su za svojom kraljicom.

Da su kralji?ini pratioci bili u pravu, pokazalo se kao ta?no, jer sultan je naredio Mahmud-paši da se kraljica Bosne, Katarina, ro?ena Kosa?a, koja je sa svojih 35-40 godina bila neobi?no lijepa žena, po svaku cijenu uhvati i da se li?no njemu dovede. Kralji?ina pratnja se kretala pre?icama i skrivenim stazama, ali se držala pravca: Bradina, Neretva, Konac-polje, Blagaj, Trijebanj, Vidoši i dalje prema Dubrovniku. Kraljica je, gotovo za dlaku, umakla za zidine kamenog Dubrovnika gdje su joj priredili veliki do?ek. Me?utim, još se kraljica nije ni smjestila u prelijepim kneževim dvorima starog Dubrovnika, a izaslanstvo Mehmeda II. Fatiha, najve?eg osvaja?a toga doba, je ve? stajalo pred gradskim vratima i tražilo prijem. Diplomacija dubrova?ka i snalažljivost, ve? su obezbijedili jedrenjak za kraljicu Katarinu, posljednju kraljicu Bosne, za prekomorsko putovanje prema Rimu pod zaštitu svetoga oca Pape. U u?tivom tonu i pribranom odgovoru objasnili su Sultanovim izaslanicima da je kraljica Bosne otputovala i da je njima žao, “jer bi je sigurno izru?ili Sultanu”, radi njihovih, me?usobnih, dobrih odnosa!

Ljut i razo?aran, radi neuspješnog hvatanja kralji?ine pratnje i zarobljavanja kraljice Bosne, Katarine, Mehmed II. Fatih se okrenuo aktivnostima na uspostavljanju stanja i uprave u osvojenoj zemlji. Sudbina Bosne bila je zape?a?ena padom Bobovca, Jajca i Klju?a. Pošto su se bez borbe predali Vrhbosna, Donji kraji i Usora, Herceg Stjepan Vuk?i?, Katarinin otac, koji je u me?uvremenu prikupio vojsku, odlu?i se na otpor i borbu protiv Turaka.

Turska vojska, iako je bila premo?nija, nije se lahko nosila sa napadima malih Kosa?inih grupa koji su napadali Turke na tijesnim i uskim mjestima kamenite Hercegovine. Mehmed naredi opsjedanje Blagaja, utvrde u srcu Hercegovine. Branioci su pružali otpor i izdržali su jer je Mehmed II. na kraju, prekinuo opsadu.

Sultan je u povratku zaposjeo preostali dio Bosne, posjede i ku?e Pavlovi?a na Drini i krenuo sa svojom pratnjom prema Skoplju. Usput je ostavio povjerenike i akta za uspostavu turske vlasti.

Ostavio je i osloba?aju?e pismo za manastir u Fojnici, za fratre franjeva?kog reda, sa Angelusom Zvizdovi?em na ?elu.

Turci su u Bosni prikupili veliki plijen. Odveli su u zarobljeništvo preko 100.000 Bošnjaka koje su razmjestili u Istanbulu i drugim turskim provincijama.

Preko 30.000 mladih Bošnjaka je, odmah, regrutovano u tursku vojsku.

Kraljica Katarina je primljena kod svetog oca Pape i živjela je pod njegovom zaštitom još neko vrijeme.

U mnogim razgovorima sa svetim ocem, molila je za svoj izmu?eni narod, narod Bosne-dobre Bošnjane, koji je stolje?ima doživljavao golgotu, poniženja i stradanja, a koji su, u stvari, istinski sljedbenici Isusova u?enja i svete, Božije knjige, Jevan?elja. Molila je, svetog oca, da se zauzme za one pripadnike Crkve bosanske koji ne žele mijenjati svoju vjeru i starobosanske obi?aje. Molila je za sve one koji su zarobljeni, za one koji su u zbjegovima, po šumama i kriju se u divljini po visokim planinama i zabitim mjestima, da im se ne ?ini nikakvo zlo i ne vrši nasilje nad njima.

Molila je za svoju maloljetnu djecu i molila svetoga oca da se maloljetni Sigismund povrati u okrilje Bosne i preuzme titulu kralja Bosne koja mu po naslije?u i pripada.

Sveti otac je potpuno razumio i potpuno uvažavao kralji?ine molbe. Obe?ao joj je da ?e Sigismund biti kralj Bosne, ali samo pod uslovom, da se povrati u vjeru hriš?ansku i onda može da preuzme titulu kralja i naslije?e svojih predhodnika iz obitelji Kotromani?a. A, ukoliko se ne povrati hriš?anstvu i izumre dinastija bosanskih kraljeva, sveti otac Papa se obavezuje da ?e Bosnu i njen narod, uzeti pod svoju, trajnu, zaštitu! Ovim odgovorom svetoga oca Pape, najmo?nije li?nosti zapadnorimske carevine, li?nosti koja je svojim ukazima krunisala glave, ovlaš?ivala i davala privilegije namo?nijim dinasti?kim ku?ama zapada, Katarina, posljednja kraljica Bosne, je bila zadovoljna.

Za drugo od dvoje maloljetne Katarinine djece se ne zna mnogo, osim podataka da je bilo žensko dijete i da se sa majkom sastala i živjela sa njom sve do njene smrti, a poslije se udala za nekog grofa na sjeveru Italije. Godina, 1463. je bila kona?ni kraj kraljevine Bosne i njenog višestoljetnog srednjovjekovnog postojanja.

Sigismund, sin kraljice Katarine i kralja Bosne, Tomaša, nikada se nije vratio vjeri dobrih Bošnjana i obi?ajima svojih predaka. On je kao dijete, od posebnog porijekla i kraljevske krvi, pripao Sultanu Mehmedu i postao princ carevine, kao što su postajali svi oni koje je Sultan, pod posebnim uslovima, usvajao! Preveden je u islam i kasnije je kao Isak-beg, po volji Sultana, bio postavljen sa Sandžak-bega u Maloj Aziji.

Kraljica Katarina, posljednja kraljica Bosne, živjela je još neko vrijeme, a nakon smrti sahranjena je u poznatoj crkvi “Santa Maria” u Arakoliju, gdje se i danas nalazi njen grob. Bila je to žena nevjerovatne ljepote i naobrazbe. Sa danom smrti posljednje kraljice Bosne, završena je jedna, preko sedam stolje?a duga, vremenska epoha trajanja naroda Bosne, hrabrih i nada sve, dobrih Bošnjana, koji su se odupirali naletima podijeljenih politi?kih i vjerskih pravaca, na samoj granici njihova sudaranja. Od tog vremena, ni zemlja Bosna ni njen narod Bošnjani, više nisu isti. Nastaje novi vremenski period koji nimalo nije dobar za Bosnu i koji briše i poništava prošlost jedne slavne zemlje i njenog naroda i tako ?estitih osoba kakva je bila Katarina Kosa?a, supruga kralja Bosne Tomaša i posljednja kraljica Bosne.

I danas, bosanski katolici-Hrvati, narod Bosne i Hercegovine, posje?uju grob svoje kraljice i odaju dužno poštovanje jednoj od najznamenitijih žena tadašnje Evrope! Nažalost, to rade samo bosanski Hrvati!? Drugi, današnji narodi Bosne i Hercegovine, kao da ne poznaju, ili ne žele znati za svoju slavnu srednjovjekovnu prošlost.

Ono što se poslije dešavalo, u Bosni, za osobu kakva je Katarina, posljednja kraljica Bosne, za ovu pri?u, nije ni važno! Ona je ve? po?ivala u miru, u tu?oj zemlji, daleko od svoje Bosne i svoga najdražeg prebivališta, mjesta “Kopilo” u župi Bored, kod današnje Zenice. A dešavalo se je slijede?e: U Evropi se javlja inicijativa za oslobo?enje Bosne od Turaka. Te 1463 godine, papa Pio II. objavljuje križarski rat protiv Turaka. Odazvao se Matijaš Korvin, koji je sam stao na ?elo vojske koje je upala u Bosnu. Tom prilikom oslobo?eno je Jajce i zapadna Bosna, a na istoku Srebrenica. Formirane su dvije banovine: Jaja?ka i Srebreni?ka. Sultan Mehmed II je, kasnije, krenuo u opsjedanje Jajca, ali nije imao uspjeha. Tada je, 1464 godine, izbio novi razdor u familiji Kosa?a. Turci su ve? po?eli osvajanja hercegovih zemalja, ne gledaju?i više kome, od zemlje i koji posjedi pripadaju. Stjepan je, nešto prije smrti, sastavio testament iz kojega je izostavio sina Vladislava a, nakon smrti naslijedio ga je mla?i sin Vlatko.. On se pomirio s Turcima i pla?ao im danak. Turci, 1471 godine, po?inju nova osvajanja. Po?inju i nove politi?ke igre i zakulisne radnje. Matijaš Korvin “obnavlja” bosansko kraljevstvo i za kralja postavlja Nikolu Ilo?kog, a sultan pak za kralja postavlja svog namjesnika Matiju Vojsali?a. Zemlje hercega Vlatka bile su uskoro dokraj?ene. Njegov brat Stjepan prelazi na islam i uzima ime Ahmed Hercegovi?. Novi sultan Bajazit odlu?io je potpuno dokraj?iti postojanje Hercegovine, te je još u toku1481. opsjedao Novi gdje su bile dvije kule. Jednu su držali Ugri, a jednu Vlatko koji se predao i odustao od borbe. Ugarska vojska se kratko održala, ali je i ona kapitulirala. Padom Novog kona?no je pala Hercegovina. Jedino su još ostale zemlje na sjeveru koje su držali Berislavi?i sve do Moha?ke bitke kada su nestali i posljednji samostalni krajevi bosanskog kraljevstva.

Zavjet koji je Sveti otac Papa Pio II. dao Katarini poštivale su sve Pape do današnjih dana. Sa Bosnom se, tokom proteklih stolje?a nakon Katarinine smrti, svašta dešavalo, ali je ona opstajala, sa svojom državnoš?u, kao ucrtana geografska cjelina, bez obzira na raspoloženje njenih sadašnjih naroda.

Komentari (10)

1
tetkainternetka
Saturday, 30. January 2010 u 17:16

I

Prozvana sam i uradila “doma?u zada?u”!
Iz istorije sam uvijek imala “mršavu dvicu” jer me nije zanimalo pam?enje suvih ?injenica.
Ipak sam se donekle “opismenila” jer sam posljedice neznanja osjetila neposrednim u?estvovanjem u istoj (istoriji!) 1992 1993…
?injenice sa interneta se poklapaju sa tekstom od nepoznatog autora. Smatram da bilo ko može napisati sli?an ?lanak i prilagoditi ga svom uvjerenju.
Glavna nit koja se provla?i kroz ovu cijelu temu je: katolicizam vs bošnjaštvo – kokoš ili jaje!?
?oniti prema potrebi kako kome odgovara! 🙂
Meni se najviše dopada teorija B. Dežulovi?a ako imate strpljenja i radoznalosti:

BORIS DEŽULOVI?
Hrvat u emigraciji
Legenda o kravljem zvonu
Nema u našoj DNK-spirali darovnica, bula ni hatišerifa, nema Konstantina Porfirogeneta, ni Baš?anske plo?e, ni Miroslavljevog jevan?elja, nema tu ?istog Hrvata i Srbina ni u prvom koljenu, nema ?istog Južnog Slavena, nema ?istog nikog. Ovdje je, bra?o, spavao tko je s kim stigao, tko god je prošao ovim krajevima – ja se izvinjavam na jeziku – jeb’o nam je majku, svatko svakome, svi svima, Iliri Slavenima, Teutonci Ilirima, Kelti Teutoncima, Feni?ani Keltima, Heleni Feni?anima, Vikinzi Helenima, jedni drugima, drugi prvima, sprijeda, straga, pojedina?no, grupno, u trojke, na redaljke, sa zvonom, bez zvona
http://www.e-novine.com/kolumna/boris_dezulovic/26379-Legenda-kravljem-zvonu.html

3
Nešo
Sunday, 31. January 2010 u 11:54

(Cum grano salis, jer) još nisam otišao Joži u Ku?u cvije?a i ne znam ho?u li. Ali evo me u zemlji gdje mi je sahranjena kraljica “u poznatoj crkvi ‘Santa Maria’ u Arkoliju”(?) koja bi me?utim bila još (lakše pre)poznatija da je navedena kao: Santa Maria in Aracoeli u Rimu. Crkva u kojoj je Fran?esko Petrarka proglašen za magnus poeta et historicus kada mu je dodijeljen privilegium laurae. A, kakav sam, hvala bogu i alahu, grešan, ja mislio samo na Lauru, nedostižnu. Nije mi pala na pamet naša “prelijepa i predobra” Katarina. Vidim, iz teksta, voljela svoj narod, sve bez razlike (?), pa je proglasili i sveticom, a kako i zašto ispri?ao Antonio Borrelli na http://www.santiebeati.it/dettaglio/91311 ovako:
Beata Caterina di Bosnia Regina, terziaria francescana
Erzegovina, 1424 – Roma, 23 ottobre 1478
“Vijesti o njenom životu su oskudne, ali dovoljne da bismo razumjeli veli?inu njene figure, pretežno katoli?ke; živjela je u jednoj balkanskoj državi pod neprestanom prijetnjom muslimanskog ekspanzionizama.
Ro?ena je u Hercegovini 1424, udala se za posljednjeg kralja Bosne Stjepana Tomaša, posvetivši se širenju vjere u svom kraljevstvu; poziva franjevce u Jajce, da bi se suprotstavila bogumilstvu i preobratila mnoge bogumilske heretike i raskolnike, koji su u Bosni stvorili uporište svoje hereze, ….
1463. Turci pod vodstvom sultana Mehmeda II, okupiraju Bosnu i izme?u ostalog zarobljavaju djecu Katarine, prisiljavaju?i ih da postanu muslimani; kraljica je u istoj godini ostala udovica, odlazi u egzil u Rim, gdje je do?ekana sa po?astima od pape Pia II, postaje franjeva?ka tre?erednica i živio pobožno, uživaju?i poštovanje i obzir kasnijih pontefika Pavla II i Siksta IV.
Umrla je u Rimu 23. listopada 1478 i pokopana uz sve?ani sprovod u crkvi dell’Aracoeli; u svojoj oporuci ostavlja svoje kraljevstvo Svetoj Stolici, ma? i ostruge (o?ito simbol – darove), s tim što bi, sin Sigismund, zarobljenik Turaka, ako se jednom oslobo?en vrati na krš?anstvo, trebalo da postane kralj Bosne.
Franjeva?ki red slavi Katarinu kao blagoslovljenu, 23. listopada, na dan njene smrti.”
(Ovaj izvor nam otkriva još jednu karakternu odliku “prelijepe i predobre” Katarine – bila i darežljiva Katarina : ?uture kraljevstvo, Bosnu, Svetoj Stolici.)
Knjižica “Putovima Italije, vodi? – hrvatski tragovi u Italiji” (autora dr Franje Jur?evi?a i grupe suradnika i savjetnika, “Krš?anska sadašnjost”, Zagreb, 1975.) nam kazuje da crkva Santa Maria in Aracoeli “za Hrvate ima posebno zna?enje jer je tu – jednim dijelom ?ak ispod samog velikog oltara – grob zadnje bosanske kraljice Katarine Kosa?e.” A Katarina je “?vrsta karika u lancu neprekidnih veza Hrvata s Rimom i sv. ocem papom, a posebno pak Hrvata iz Bosne,… Pred najezdom jake turske vojske Katarina napušta svoj dvor na Kozogradu na Zec-planini iznad Fojnice, te s posadom bježi preko bosanskih planina do Konjica, a odatle pješice do Zaostroga, gdje se zaustavila u tadanjem augustinskom samostanu. … Posredovanjem njezina brata Vladislava, Dubrova?ka Republika je po?etkom 1464. poslala u Ston tri galije kojima je nastavila put preko Ancone do Rima.
Na tom putu, pod gradom Jajcem, zarobljena su joj djeca i odvedena u Carigrad, gdje su prevedena na islamsku vjeru. Nikada ih više nije uspjela osloboditi.” … “Živjela je u pala?i San Marco, svugdje cijenjena i poštovana kao najuglednija emigratkinja onog doba u Rimu. U Rimu je živjela kao skromna i pobožna tre?erednica pa se u franjeva?kom redu štuje kao blaženica.” U knjižici se pominje i njena “zna?ajna oporuka” iz koje “je vidljivo da je ostavila obilje uspomena velike umjetni?ke vrijednosti”, ali se ne navodi raspolaganje kraljevstvom, Bosnom, ?uture (- bez umjetni?ke vrijednosti?). “Nadgrobna je plo?a radi o?uvanja reljefnog lika i natpisa, dignuta i postavljena iznad stepenica koje vode na propovijedaonicu na lijevom stupu kod svetišta.” Ali, ne navodi se kako i zašto se nije uspjeo sa?uvati onaj dio teksta na nadgrobnoj plo?i pisan “bosan?icom” (?irili?no pismo). Kao datum smrti navodi se, vjerodostojniji, 25. oktobar (a ne 23. kao u prethodnom izvoru).

U “Enciklopediji Jugoslavije”, Leksikografski zavod, Zagreb, 1956., Katarina se pominje kao k?erka hercega Stjepana Vuk?i?a Kosa?e ?ijom udajom za kralja Stjepana Tomaša je utvr?eno me?usobno izmirenje(a koje nije potrajalo dugo). “Papa je Tomaša priznao za kralja tek pošto je napustio bogumilsku vjeru i prešao na katolicizam. No to nije bilo dovoljno. Na tužbe franjevaca da je kralj i dalje ostao u dobrim odnosima sa starješinama crkve bosanske, papa mu je stavio do znanja da ‘mrsku manihejsku jeres’ treba da iskorijeni ‘ma?em, ognjem i smr?u’ ako ne?e da bude smatran sau?esnikom njihova ‘nevjerstva’…. U pregovorima sa Jankom Hunjadiem u prisustvu papinog legata kralj je, me?u ostalim, primio i obavezu da ?e povesti odlu?nu akciju protiv heretika koju je otpo?eo ve? idu?e 1450. godine. Usred opasnosti sa svih strana po?eli su najteži progoni sa ciljem potpunog iskorjenjenja heretika. Tada su mase heretika sa svojim starješinama bježale iz Bosne pod zaštitu hercega Stjepana ili Turcima”. Za Tomaša Katarininog se još navodi da je “ za slu?aj da bude napadnut od turskog sultana, ugarskog kralja, srpskog despota ili bilo koga drugoga, pa se ne mogne održati vlastitom snagom i bude primoran napustiti Bosnu, molio je da nju preuzme Venecija, a njega s pratnjom primi na svoju teritoriju.”
?uvajte mi Bosnu ili kako ono bi …? Natrijebih i još bi se moglo ohoho, a ne znam ni šta mi bi tj. zašto.
Laura, nedostižna ostaje mi u jednako nedostižnoj prednosti pred Katarinom.

4
Andjelka Milanovic
Monday, 1. February 2010 u 15:03

Nije da su rijetka lupetanja samozvanih, potpisanih/nepotpisanih/lažno potpisanih “poznavalaca” istorije, religija, jeresi/sekti, svega i sva?ega, ali -?ovjek se nekada naljuti shvativšiu da ga,kao mogu?eg konzumenta/?itaoca, beskona?nim, tendencioznim širenjem dezinformacija svih dimenzija i vrsta, smatraju IMBECILNIM!
Odavno su, o?igledno, na pomolu (opet)nove teorije identiteta, kako ve? politici zatreba..
Ne vjerujem/znam da Švicarci(bez obzira na njihove navodne najnovije DNA nalaze), Holan?ani, Belgijanci, prakti?no ve?ina (vremenom nastajalih, uz sva Dežulovi?eva ukrštanja) evropskih(a kamo li “šire”) naroda i država, ima konstantne neuralgi?ne potrebe za samodokazivanjem!?
Naravno da je u Turskoj carevini, pored ratno osvaja?kih propratnih posljedica(regrutacija Jani?ara, na pr)-postojalo i “Ius primae noctis”, sa ko zna koliko ro?ene djece..Vjerovatno se nisu puno razlikovale ni tadašnje evropske manire..
Me?utim -šta se ZAPRAVO želi re?i, sumnjam da ?e “drugi” dobrovoljno pristati?..
Zapravo, nema više ni hljeba, samo igara…TO nikako da shvati dovoljna koli?ina kvalitetne mase…
An?elka

5
Mufa Tanovic
Monday, 1. February 2010 u 17:17

Ivo Andric je jednom rekao “tamo, kuda vojska prolazi – rastu samo dijeca”
A nama, fala bogu,vojske bar nije nedostajalo. U zemlji hrvatskoj ce se “udna tuljica”
pojaviti tek u 21.stoljecu.Pozdrav svim cistokrvnim Blogovcima, Mufa

6
tetkainternetka
Tuesday, 2. February 2010 u 13:54

Jedan od mojih gornjih komentara je UPISAN OD STRANE UREDNIŠTVA.
Lako ga je prepoznati na DVA NA?INA: moj komentar nosi “nick” tetkainternetka sa MALIM PO?ETNIM SLOVOM i kada se na njega klikne stigne se na TRLA BABA LAN.
Ovaj “falsifikovani” ima VELIKO PO?ETNO SLOVO i kada se klikne na njega stiže se OPET NA DOVLA.NET!
Urednik smatra da je to u redu, ja JOK!

KAŽE DA SAM MUHANATA!
ŠTA VI MISLITE?

7
Zecevic Ljubisa - Zeko
Tuesday, 2. February 2010 u 23:38

CAESER NON SUPRA GRAMMATICOS.

Iostoriju, ipak, treba prepustiti istoricarima.

POSLEDNJA bosanska kraljica je bila JELENA (MARA) – supruga POSLEDNJEG bosanskog kralja Stjepana TOMASEVICA.

KATARINA je bila supruga PREDPOSLEDNJEG kralja Stjepana TOMASA, koji je trebao biti krunisan bosanskom i papskom krunom, ali, izgleda da to krunisanje nije obavljeno.

Pozdrav

Zeko

8
Mufa Tanovic
Wednesday, 3. February 2010 u 09:46

Zeko, bolan ne bio ! Zar ne vidiš da je taj prilog i par ostalih komentara ,naru?ena roba
sa kiSELJA?KE pijace, glede podrške onom Conte Molinario-u
Pozdrav Mufa

9
Andjelka Milanovic
Wednesday, 3. February 2010 u 11:51

Pa, Zdenka, mislim da si u pravu! Svako neka stoji iza svoga teksta, bez obzira šta sadrži..!
An?elka
P.S. Ili da se nazna?i navod, citat, itd..Mislim da je bila šala, ili omaška, nešto tako..?

10
Istrijan
Monday, 21. January 2013 u 11:22

Romansirana historija, da se prepusti holivudskoj filmografiji.
Ima nekih jezi?nih smutnji.
Slažem se da se pod BOSANCI podrazumijevaju stanovnici i ondašnje Bosne i sadašnje B i H) Smutnju pravi autor upotrebljavanjem rije?i “bošnjak” “bošnjacki/a! Bošnjak je sada uzurpirani naziv od bivših Muslimana (još bivših Muhamedanaca), tim više što na nekim stranim jezicima ista im je “stvar” pa prevadjaju “bosnian” “bosniaco” itd. Koja bi to religija bosanska bila do koje je držala Katarina Kosa?a ako ne ona hriš?anska-krš?anska (do raskola 1054. godine)!
Ne bih baš rekao da se Katarina hrabro držala, pa uspjela je pobje?i iz Dubrovnika!

UpiĹĄite komentar

VaĹĄ komentar