Mili Pavlović: Pričice iz sarajevske kafane “San” (1)
LEGIONARI LJUBIČASTOG SNA
Minuli sarajevski ambasador boema, pjesnik i humorista Dijak Vlado, što rakiju pijaše vrlo rado, uprkos svih njegovih mnogobrojnih nestašluka, djela i nedjela, uživao je kod koševske raje izuzetan ugled i poštovanje zbog njegove titule doživotnog kuma poznatoj Kafani “San”, lociranoj tačno na ćošku Dubrovačke i Ulice Danijela Ozme, u neposrednoj blizini Jugobanke i Radiotelevizije Sarajevo.
Početkom šezdesetih, u podrumu već tada podobro oronule austrougarske podugačke zgrade, gazda Muhamed Vrago imao je bravarski obrt koji je finansijski tavorio na nivou tadašnje propale petoljetke. Ostajalo je gazdi od pazara za pokoju sa komšijama, pa se tu rado navadio tada uposlenik Radija, nezaobilazni šeret Vlado Dijak.
Nakon nebrojenih svakodnevnih čokanja rakije, pjesnik Vlado počeo bi obavezno sanjati njegove specijalne ljubičaste sne, pa je tako nastala balada “Kafana San” koju su uspješno uglazbili i izvodili Oktet “Prijatelji”. No, nije ni važno, za ovu pričicu, da li je starija koka ili jaje, odnosno Vladina pjesma ili stvarna Kafana “San”, važno je da su Muhamed i Vlado nadošli na istorijsku ideju da bi se tu moglo, uz dnevne ture i obavezno akšamlučenje i koja para namaknuti. I, tako, krenulo se na ugostiteljski obrt, gdje se, tokom decenija u slijedu, tu toliko obrtalo da se mnogima opasno zamantalo!
Daco Džamonja , jedan od počestih gostiju Kafane “San”, prije nego što će se i sam na poslijetku priključiti ekipi minulih, opisao je na svoj crnohumoran način taj kataklizmični vertigo ;
“Bila su to luda vremena “Istre”, “Bagrema”, “Korzoa”, “Kasine”, “Kvarnera”, “Parkuše”, “Evergreena” i “Sana”, možda najluđe i najtragičnije kafane koja je ikad postojala u ovome gradu – ako su rimski centurioni “desetkovali” svoje trupe – što znači da su pogubljivali jednog od deset vojnika – “San” je svoje “trupe” ubio u omjeru 9:1. Zijanili su tu Zoka Bambulić, Mito, Bucko, Kiki, Džano, Duga, Vlado Dijak…”
Dacu sam, posljednji put, sada vec poodavno, vidio upravo pred Kafanom “San”. Sjedili smo za stolom Majo Dizdar, Dario, Peter Loney i ja, kada nam se pridružio Affan Ramić, poznati slikar starije generacije. Prijateljski se pozdravismo, pa Affan brižno priupita Džamonju za zdravlje, te od čega sada živi.
“Od pisanja!”- na gotovs ispali pošteni gradski pripovjedač.
Slikar ga tužno pogleda, pa ga očinski upozori:
“E , moj Daco, od pisanja se ne živi nego umire!”
Kao da je znao, Dario je u svojim “Pričama” , pišući o Kafani “San”, iza Dijakovog imena upisao tri tačkice, pa su se između ambasadora boema i njega samoga, iz legionara “Sna” prerano ispisali Ljubo Bajović, Ekrem i Edo Sidran, Miro Mašić, Kiko Hastor, Mladen Zovko-Zof, Srle Ðurović i mnogi drugi.
Negdje polovinom sedamdesetih, kada nas je pravo legionarski krenulo, nekom novopriključenom neveselom pjani palo je napamet da bi mi trebali imati uvijek spremnog pisca nekrologa, kako se na Barama, među svijetom, ne bi nemušto brukali prilikom posljednjeg ispraćaja naših dragih drugara.
Kako smo se često, iz čiste zezancije, pozdravljali Felinijevskim pozdravima , kao ono: ”Šta ima doktore?”, “Kako je advokat?”, ili “Gdje si inžinjeru?”, tu se dosjetiše da sam i ja nekakav novinar, pa mi nametnuše tu nimalo zahvalnu ulogu. Nakon nekoliko uzastopnih tužnih “legionarskih” ispraćaja, vidjevši iskrene suze u očima ženskog dijela ožalošćenih, Nihad Vrago, sin-nasljednik gazde Mušana, diplomatski mi priđe i zamoli da mu napišem švalersko pismo Lepoj Breni!
Čuvši to, Rusmir Miro Mašić, jedan od naših najduhovitijih “reprezentativaca”, odmah se pretvori u mog menadžera, pa stade ugovarati koliko mjeseci “simpatičnom društvancetu u ćošku” , zauzvrat, mladjahni gazda Niho treba na veresiju slati piće i mezu! Uglavnom, znam da to , vjerovatno naparfimisano pismo, nikad nisam napisao samo zbog prevelike investicije koja je tu postavljena kao obavezan uslov, pa je tako i Lepa Brena ostala uskraćena za neke moje inspirativne ljubicčaste sne. A, možda bi tih godina postala i sarajevska snajka, samo da je Miro bio bar malo popustljiviji, pa spustio cijenu za koji mjesec!
Prije nego što sam naglavačke ufurao u ratnu stihiju i potom napustio svoje zasluženo mjesto u prvoj ekipi Kafane “San”, jednog pospanog i zloslutećeg dana , sjedio sam totalno sam u pustoj , dragoj mi “Rupi”, ili “Septičkoj Jami”, kako su omiljenoj boemskoj birtiji kumovale neke kafanske ptice rugalice, onako ofrlje, više od milja, nego u zbilji.
Dobro upucan, skrhan situacijom koja je samo na rat slutila, ufurah se u onaj isti Dijakov ljubičasti san. Iz zidova drage mi birtije, kao u Markesovim novelama, počeše izlaziti duhovi, sve minuli legionari jednostavne sarajevske duše, koje sam tu godinama viđao. Kafana “San” opet je bila prepuna , a iz prastarog Juke Boxa zaškripila je omiljena gazda Mušanova sevdalinka “Dva Morića” i vrtila se na “bis” sve dok nisam shvatio da sam, ustvari, beznadno i najtužnije sam…
otvoreno: 3225 puta
!
petak, 7. maj 2010 u 21:18
Jeste li možda znali da je V. Dijak napisao pjesmu:
Stanica Podlugovi
Stihovi: Vlado Divjak
Zima je bila sa puno snijega,
čekao sam za Travnik vezu.
Stresla je snijeg sa plave kose,
čekajući voz za Brezu.
Zima je bila sa puno snijega…
Vozovi mnogo novih lica nose,
ali nje nema da kao onda
strese snijeg sa svoje kose.
I ja ne mogu, sve i da hoću,
zaboravit stare snove,
a vozovi idu, danju, noću,
kroz Podlugove, kroz Podlugove…
Zima je bila sa puno snijega,
čekao sam za Travnik vezu.
Stresla je snijeg sa plave kose,
čekajuci voz za Brezu.
http://www.youtube.com/watch?v=gRY3VFTmOGA
petak, 7. maj 2010 u 22:29
Nisi, brate Emilijano, sam , dok je nas na hiljade usamljenih, razbacanih sirom ovog vjetrovitog i prohladnog Svijeta.Rado bi se zavukli ponekad u topli polumrak Musanovog podruma al’ to ovdje nema… Nema vise ni Vlade, Tice, Dzane, Dace, no ostade san… Nedosanjan,zauvijek… I neka…
P.S. Ovaj moj drug Mili je PISAC… Pisac sa dusom, a bez knjige , za sada… Kako bi bilo, raja sa Dovle, da ga malo poguramo, pa da mu izadje zbirka prica u izdanju Dovla.neta?
subota, 8. maj 2010 u 22:54
Ljudi moji sta mi radite? Toliko tuge i srece na jednom mestu . Tuge sto neki ljudi nisu sa nama a srece sto smo ih poznavali i bili delom zivota Sarajeva.Nisam verovala da ce mi to sve tako nedostajati. Ali zato ste vi tu i ja sa vama i cini mi se da sam… recimo nostalgicno sretna?
nedelja, 9. maj 2010 u 20:25
Jan, kao i uvijek, konkretan. Ovdje stamparija u Fojnici naj jeftinije stampa. Za informaciju (koliko bi kostalo) moze se organizator obratiti direktno direktoru ŠEHVIJA mob.tel. 061/154-573. Jan, ja do tebe.
nedelja, 9. maj 2010 u 21:42
Kafana San- Vlado Dijak
Prođe ljeto. Opet je novembar.
Kiša pada, pada noć i dan,
Sve je sivo, samo u daljini,
Gore svjetla u “Kafani San”
Njene bašte sad su puste, prazne
Njene klupe usamljene sve,
Samo hladan vjetar preko krova,
Nosi naše ljubičaste sne.
Sjećaš li se kad smo onda došli,
I kafani dali ime “San”?
Imala si, kao da ga vidim,
Ljubičasti mali kišobran.
Prođe ljeto. Opet je novembar,
Kiša pada. Pada noć i dan.
Od ljubavi ostala je samo,
Mjesečina nad “Kafanom San”.
nedelja, 9. maj 2010 u 22:39
Jan,
ako mozes,razradi ovu ideju.
Tu sam i uskacem.
Mili i Vlado imaju moju adresu
Pozdrav
ponedeljak, 10. maj 2010 u 17:17
Naslovna strana je vec odavno gotova, zakopana u memoriji jednog od mojih kompjutera…Za vinjete u knjizi, predlazem fotose iz sarajevskih i inih dana o kojima Mili pise. Rijetke slicice nasih davno proslih snova ,u svim bojama. Daklem, hajde da skontamo koliko bi kostalo izdavanje knjige, pa da pokrenemo akciju prikupljanja sredstava i ilustracija …
srijeda, 12. maj 2010 u 18:29
Kultura narodu, nekultura izdajnicima naroda!
Hvala ti na guranju, stari druže Jane, ali motor još neće da krehne. Hvala i Narci, Vladi i Dubi, koji ti priskočiše uzbrdo, pa smo, eto, došli navrh druma, valjda će upaliti nizbrdo?
Ima tome preko nekoliko godina, kako sam po preporuci mog komšije u Torontu, Vaska Metikoša , stupio u kontakt sa Vladom Kalužom, pa smo se dogovorili da sarađujem na blogu koji sam i prije toga posjećivao i cijenio kao veoma pristupačan , zanimljiv i informativan medij za sve dobronamjerne gradske i svjetske Sarajlije. U početku sam krenuo sa , kako ti kažeš, kanadskim ciklusom. I tada sam imao nekih ponuda da se od tog materijala štampa knjiga. Nas zajednički, stari drugar , Majo Dizdar, potrudio se i povezao me sa nekim od sarajevskih izdavača. Od svega je ostao osjećaj šuplje ublehaške priče, kao sve je u pripremi, sutra je sve gotovo i tome slično. Mislio sam i na samizdat. Moj bratanac, Bojan Pavlović, izdao je knjigu, ovdje u Torontu, na engleskom, u tiražu od 1000 primjeraka. To ga je koštalo $1.500. Štamparija i lanac biblioteka su vlasništvo njegovog prijatelja, pa tako on nije imao nikakvih problema sa daljom distribucijom ili drugim poslovima i troškovima vezanim za to. Dok sam se ja zabavljao sa našim izdavačima, njihovim ublehama, astronomskim cijenama, nikakvim autorskim pravima i eventualno zaradom ( od pisanja se ne živi, nego umire), Bojan mi jednog lijepog dana tutnu svoju frišku knjigu u ruke, iz “pekare”, a nisam ni znao da radi na tome.
Drugo je moj lični , možda čak i problem nepotrebne sujete; kažu da danas svako i svašta piše. Kažu, ako ne lažu, da su knjižare u Sarajevu prepune knjiga bivših ponovaca osnovnih i srednjih škola, te nesvršenih, vječnih studenata, naročito onog fakulteta za ONO i DSZ. Gdje da se tu uklopim, majko moja mila?
Problem je i to da sam sve ovo , što napisah pred vama kao moji svjedocima,, napisao objeručke ) najbolje knjige napisase jednom rukom na kompjuteru koji nema BHS verziju, tu je masa tehničkih, sintaksičko-gramatičkih, pa i nelogičnih ispada koje jedan emotivni skladatelj kratkih priča, kao što je moja malenkost , može učiniti u nastupu svojih nezadrživih ljubičastih inspiracija. Ne usuđujem se ni pitati imperatora BHS pisane riječi, gospodina Batu Jeftića, da rediguje ovaj moj dovla.net opus, koji će , u dogledno vrijeme, biti dovršen Pričicama iz sarajevske Kafane “San”. Za grafičko umivanje, e , to znam, na tebe mogu da računam! Iako naslov ide na kraju balade, predložio bih ovaj posljednji kao zajednički imenitelj ; “Legionari ljubičastog sna”.
Ne znam da li je potrebna neka efikasnija promocija od dovla.neta i zaista nesebičnog i požrtvovanog angažmana Vlade Kaluže, koji nas u nasim ljubičastim snovima održava, mazi i svakodnevno pazi niz godina. Ako ima pravde, Vlado bi trebao na neki način biti i formalno nagrađen za svoj trud, za građenje duhovnih mostova među nama.
Što se tiče Narce i Dube, tih aktivista drugarstva, pažnje i ljubavi među svom sarajevskom rajom, bez obzira ko su, šta su i gdje su, od njih sam i očekivao moralnu podršku. Narco bi mogao knjigu promovirati i prodavati ( da se barem pokriju troškovi i ostane za koju) u svojoj “Bazi”, pa i šire u “bezalkoholnom” Gradu. Duba takodjer, on pokriva hemisferu gdje je loza ,njemu zahvaljujući, legalizovana kao lijek za dušu! Mislim da bi i “legionari” mogli tu proći.
Ako sve ne ostane u snovima, poslije finalizacije, mislim da bi bilo dobro sve snimiti na disk u PDF-u, poslati Narci da to štampa kod svog štampara, a tako i Dubi koji bi to mogao štampati u Australiji. Ti bi to mogao završiti kod sebe u Californiji, a ja ovdje u Torontu. Tako bi se smanjili troškovi transporta i postanske distribucije. Ako ima još nekih prijedloga, izvolite!
P.S. Moram priznati, stari drugari, dirnula me vaša pažnja, opasni ste!
četvrtak, 13. maj 2010 u 08:53
Nemili kolega Pavlovicu ,osjecam se duboko potisten , povrijedjen i ozlojedjen zbog tvog preskakanja , mene kao Tvog prvog komsije ,kanadskog sumskog Siouxa (Sijuksa) — a izborom za saradnika i savjetodavca juznog indijanca iz mocvarnih americkih krajeva , gdje sada zive politicki nazadniji Sijuksi , porijeklom iz divljih predjela TVSA ,odakle je i poglavica Beran , zvani Dugacka filmska traka frka.
Ti si morao znati da je meni , skoro osamdesetogodisnjaku , vazan napredak u karijeri.
Jedna je karijera u zivotu i ja sam , kada mi neko zasmeta u napredovanju i novim postignucima i usponima , kad me neko zaobilazi ,kao sto cinite Ti i juznjacki Frka traka poglavica , veoma osjetljiv.
Elem, ovog puta Ti oprastam.Samo bi trebao da imas u vidu da covjekov izgled i njegova slika nekada varaju . Ja nisam ,bas toliko glup kao sto izgledam na slici ( e hajd Ti sada reci
da sam i gluplji ; imas pravo).
Nego , nekada me zna i sahvatati i lucida intervalla , pa nesto umijem i korisno reci o tekstovima. Ako Ti se previse ne gadi , trzni me telefonom ili imejlom. Vlado ce Ti pomoci da me detektiras.
P.S. Sta , ba , vidio kafanu San , popio sam je nadusak.Redovno citam Tvoje tekstove. Valjace mi u karijeri. Primi jedan sumsko- kanadski- indijansko- komsijski , HAUG. Bato J.
četvrtak, 13. maj 2010 u 14:17
Sa srećom.
A nešto razmišljam – kako bi bilo da se pokrene edicija: ODABRANE STRANICE DOVLA NETA
Zeko
petak, 14. maj 2010 u 01:17
Eto, dobih i ja po labrnji, ni kriv ni duzan… I to od Sijuks djuturumage sa sjevera.Tako to biva kad god se upetljam sa Milijem, zvanim Magic…Ovaj puta mi nije zao jer cast je biti i pomenut od Jeftage sjevernokanadskog (makar i pod kojekakvim pseudonimima. Bato,obecavam- vidimo se prvom prilikom u Vancouveru… Gosin Zeko, ideja veoma dopadajuca… Mili, u podnaslovu knjige treba da stoji : Skole u narod, narod u kafane…Vlado se nebi ljutio…
ponedeljak, 20. februar 2012 u 06:20
dragi braco.
u vojsci sam citao tvoja pisma sa drugom rajom iz sarajeva koji su sluzili pjesadiju i artiljeriju po kazni. citao sam tvoje price prije i sad ih citam kad nadjem nacin da dodjem do njih – nemam vremena da istrazujem wbsites…ti si bog.
nas tata lezi na groblju u vlakovu – zadnja vaca gradska sahrana u sarajevu februara 1992 godine. tata je partizan od njegove 14 ste godine, covjek koji se protivio uvodnju partijske funkcije kao profesije – kostalo ga je kerijere koju svakako nije htjeo – ali i velikog razocaranja u ideju koju je kupio kao 14 godisnjak…ti se sjecas kada je istupio iz partije u koju je vjerovao…
nasa mama lezi na groblju u etobibicoke (toronto, canada), na njenoj pogrebnoj ploci stoji ” cvijeta pavlovic voljena supruga preminulog zorna pavlovica” … da ne lezi sama…
nas tata je bio profesor matematike, nasa mama uciteljica, zajedno sa njima smo prosli kresevo, rudanku, doboj, da bi se vratili u sarajevo direktno u svrakino selo – skolu koju ti opisujes u nekim od tvojih prica. razlog zasto mi kao porodica ( tata, mama, ti, tvoja supruga, ja, moja supriga, moj sin, moja cerka, tvoj sin,… i njihova djeca) mozemo da se uklopimo i postanemo vazna poziativna komonenta bilo koje drustvene zajednice ( moja djeca i tvoja porodica ste u kanadi, ja sam u americi) lezi u intelektualnoj porordicnoj istoriji. sposobnost komunikacije kada su pocetne pozicije extremno razlicite bazirana je na kulturi koju mi kao drustvo (globalno) necemo dostici u naredinih milion godina…
da dodam neke informacije o svrakinu i slobodi. nas tata je kao odborninik za naselje pavle goranin (pravo ime za svrakino selo) kompletno renovirao drustveni dom i prihvatio funkciju predsednika kluba sloboda. to je bio razlog mog prelaska is sarajevskog partizana u slobodu i prelaske drugih priznatih igraca is svrakinog sela u slobodu is njihovih klubova sto je rezultiralo u vrlo kvalitenoj ekipi i fudabalski i sportski i postalo baza za dugorocnost ovog fudbalskog kluba.
nas tata je bio profesor matematike i zamjenik direktora u skoli mica sokolovic koja je bila na mnogo nacina spas od kriminalne karijere koju su vecina ucenika pocela jos u osnovnoj skoli.
svoju odanost prema principima svoje struke (ljudskost) dokazao je podrskom brojnim djecacima iz svrakinog sela ali i iz drugih djelova grada koja je vodila osposoljavanju u kvalifikaciji zanatskog majstora.
evo nas u kanadi i americi (od 1992). ja sam vp u top američkoj kompaniji, moj sin je vp u top kanadskoj komaniji, ti imas privatnu legalnu firmu, moja cerka je profesor matematike (nastavak porodicne tradicije),…
da odemo na Mjesec mi bi se uklopili – zato se ne bojim ako nas otjeraju odavde…
u pravu si sto se tice izdavanja materijala koje pises preko 30 godina. oni imaju izuzetno vaznu kulturnu vrednost za nasu porodicu (i sigurno za odredjeno limitirano drustvo izvan nase porodice) i mi cemo je sacuvati bez obzira na komercijalne efekte.
tvoj brat
utorak, 21. februar 2012 u 18:36
Svaka cast, cober! Idemo dalje..! Poljubi suprugu i pomiluj Waltera koji je, umjesto Sarajeva, odbranio svoju gumenu kost!
utorak, 21. februar 2012 u 21:39
Cestiti Pavlovici.