Mirisi koji vraćaju u mladost

Nebojša Šerić – Šoba, sin našeg drugara Šerkana, povremeno se javlja na stranicama “Avaza” iz New Yorka. Prenosimo nostalgičan zapis o mirisima koji bude sjećanja:

Postoje različiti mirisi koji vraćaju daleko u mladost, u momente kada su zapisani u sjećanje. Nekoga u mladost vraća miris svježeg kruha ili novog automobila, miris papirnih novčanica ili baby pudera.

Prije neki dan sam u jednoj bolnici osjetio miris identičan trpezariji u svom starom obdaništu, gdje sam zajedno s ostalom djecom doručkovao jetrenu paštetu namazanu na kruh uz čaj od kamilice.

Stajao sam neko vrijeme kao skamenjen i neprestano mirisao zrak nekoliko minuta, njušio kao pas, uživao u mirisu koji nisam osjetio 35 godina, bio totalno opčinjen i zanesen. A bio je svjež kao da sam se u tom momentu nalazio u obdaništu okružen ostalom djecom i gledao kroz prozor trpezarije na obližnji dječiji dispanzer.

Sapun za djecu

Mnoge mirise lako je osjetiti ponovo. Sapun za djecu „Nevene“ iz Leskovca može se kupiti i dandanas, i on vraća u toplinu male plastične kade u kojoj su nas roditelji kupali. Miris automobilske gume vraća u prodavnicu „Sava“ Kranj koja se nalazila pokraj slastičarnice „Oloman“, u koju sam išao s tatom da kupim novu gumu za bicikl.

Miris mora i plaže nosi me na Lopud sedamdesetih, a miris luke u Dubrovnik, gdje se čekao trajekt. Miris lanenog ulja oživljava asocijacije na atelje mog pokojnog ujaka, velikog slikara Marija Mikulića, a miris pokretnih stepenica na Robnu kuću „Sarajka“.

Miris tigrove masti rezervisan je za sobu moje bake. Cigaretama zadimljena prostorija podsjeća na posjete velikog broja žena koje su svakodnevno dolazile u kuću na kafu i razgovor, miris gas-maske i naftalina podsjeća na odlaske oca u rezervu. Miris borove šume vraća na izlete žičarom na Trebević, a miris znoja, baruta i drva koja gore baca nazad u tranšeje nesretnog rata.

Smrad dizela pripada autobusu „Ikarus“ broj 14, a isparenja benzina s dvotaktolom Ahmetovoj „Janji“ na kojoj me znao provozati oko Džidžikovca. Smrad raspadajuće kože i mesa na posao koji sam dobio preko omladinskog servisa, gdje sam istovarao građevinske skele pokraj tvornice za preradu mesa i mesnih proizvoda „Simes“, a pasjeg dreka na izlete sa školom na Vrelo Bosne.

Nova igračka

Moj omiljeni miris mogao se osjetiti u prodavnici parfema i dječijih igračaka „Bazar“ na raskršću  nekadašnjih ulica Mladena Stojanovića i Kralja Tomislava, gdje sam sa svojom mamom ulazio da gledam igračke. Miris je bio nebeski, stvarao je u meni ispunjenje svih snova, značio je novu igračku koja bi me trebala još više usrećiti od one prethodne. Kao pravi mali „junkie“ ulazio sam unutra samo da pomirišem zrak na sekund dok sam se sam vraćao iz podruma „Frano Supilo“, gdje me otac redovno slao po pivo, koje i danas prosuto po podu mirisom podsjeća na davno zatvoreni podrum pića.