Abas Mušeta: Trg Bana Jelačića – “Baščaršija muhadžera” krajem 20-og stoljeća

Dragi Vlado,

svaki dan Miki Pavić i ja međusobno komuniciramo, pa i ovih dana, kada doznah da ti je rođendan. Naknadno, želim ti sve najbolje uz puno lijepih pozdrava Suadi i djeci.

Pred nekoliko dana, kada je igrala Amerika, rekoh Mikiju ja navijam za Ameriku i to samo zbog Vlade. A u Njemačkoj navijam samo za one klubove koji imaju naše igrače odn. koji se mogu raspoznati po prezimenu na -ić ili sl.

Upravo ovih dana sam sjedio na doradi i dopuni moje dokumentarne knjige “Tragedija Kulen Vakufa 1941. godine”, gdje su pri kraju dodirnuti i događaji 90-tih godina agresije na Bosnu. Da bi se i ti “kolateralni događaji” oteli zaboravu, pri kraju sam dodao jedno poglavlje o “Domovinsko-Otadžbinskom ratu” ili, kako ja to nazivam, našoj zajedničkoj sramoti i sranju. Tu je jedan mali segment o Jelačićplacu u Zagrebu i stara romansa o Banja Luci. U nadi i želji da će se to dopasti i Tebi kao i Suadi još jednom puno pozdrava.

Abas Mušeta.

Dopuna urednika: Abas je izuzetno zanimljiva ličnost. Sa punih 80 godina, Abas je pun života, fenomenalne memorije, zabavan i uvijek dobro raspoložen. Snimak je od prošle godine, iz Minhena gdje sada živi i druži se sa Mikicom Pavićem. Početkom sedamdesetih, prilikom naših boravaka u hotelu “Jahorina”, njegov rodjak Prof Dr Džemo Rezaković sazvao bi malo društvo u svojoj hotelskoj sobi, uz suhu jaretinu, livanjski sir, pogaču od Cvijana i vino, Abas bi donio harmoniku i tada bismo ostajali do kasno u noć.

Trg Bana Jelačića – “Baščaršija muhadžera”

Od početka agresije na Bosnu i još podugo poslije njenoga završetka, Jelačićplac u Zagrebu postao je centar muhadžera (izbjeglica), počev od Vukovarskih odn. Slavonskih do Ličkih, Bosansko-Hercegovačkih i dr. Na Placu su se međusobno izmjenjivale razne informacije, ašićare (očevidno) mijenjala se je, do nedavno zabranjeno, strana valuta kod letećih Hercegovaca. Pravili se svakakovi poslovi, svirali slavonski tamburaški orkestri itd. Na rubovima trotoara sjedile bi, mirno na svojim uzlovima, razne iznurene izbjeglice, nijemo i mirno gledajući oko sebe, kao da nešto čekaju.  Suosjećao sam sa njima, jer su me podsjećali na moju jako sličnu situaciju, kada sam u septembru  1941. godine iz četničkoga robstva stigao u Bihać, osamljen, izmučen, izgubljen, sjedeći u travi na oborenom, starom nišanu (nadgrobnom spomeniku), na rubu zapuštenoga muslimanskoga groblja ispred Paviljona pored Une.

Između toga šarenila vrzmali bi se naoružani, poneki polugoli bojovnici pokazujući svoje nabrekle mišice gornjega dijela tijela. Bluzu bi omatali da visi oko pasa preko guzice, ili bi ju nosili u jednoj ruci, a u drugoj „Kalašnjikov“.

Posebno odvratna sorta ovoga sramotnoga produkta tzv. domovinsko-otadžbinskoga rata bili su špijuni. Svaka zaraćena strana imala je svoje doušnike. Kad sam se prvi puta našao na Trgu sa mojim starim prijateljima iz Banja Luke i Bišća, Brko (Fikret Adilagić, Cazinjanin) išaretom (mimikom) dade mi znak da ćutim. Brko me uze na stranu: „pazi ovaj govnar je Tuđmanov doušnik, posebno za nas Krajišnike“, opomenu me moj stari, pošteni prijatelj. Kratko iza toga napusti naše društvo taj, očito svima ostalima nesimpatičan, onizak, žgoljav čovječuljak.

Počeo sam i ja svakodnevno odilaziti na Trg, jer sam nakon dugo godina, neočekivano počeo susretati moje stare prijatelje iz Banjalučke gimnazije, Dječijega doma i Srednjoškolskog internata, Petrovčane, Muharema (Haru) Kulinovića, Midhata (Midhu) Kerenovića, te iz Bihaćke gimnazije Fikreta (Brku) Adilagića, Bišćanina Šefika (Ševu) Čavkića, Muharema Nadarevića (Nadara) iz Pećigrada, moga Kulenvakufčanina, veterinara Derviša (Dedu) Kurtagića i mnoge druge. Za mene su ti susreti predstavljali male radosne događaje, jer sam ponovo susretao mnoge ljude iz mojih mladih dana, koji su mi jako puno značili, jer su mi u neku ruku predstavljali nadomjestak za moju nakrnjenu i razbijenu porodicu.

Jednoga prijepodneva nađe se uz nas jedna manja grupa Banjalučana i među njima dr. psihijatar *Medžid …………., sa suprugom Ljerkom. Došao je u Zagreb u muhadžerluk i smjestio se kod punice. Obostrano smo se obradovali ovomu neočekivanom susretu.

(* Medžida sa suprugom upoznao sam kada sam sa mojom Džidžom bio u posjeti Andaluziji. Imao sam sreću dopasti slučajno u jednu malu grupu Banjalučkih liječnika (dr. Mumo Sefić sa jako dragom suprugom, koja se je plašila vožnje avionom. Ohrabrili smo ju sa finim Španskim Carlos –primerom. Mumina  sestra i zet, dr. Rakić sa vragoljastom, simpatičnom, ekstrovertiranom suprugom Nidžarom …). Rijetko sam upoznao tako lijepo društvo i divno se zabavio. Pred povratak, kupio sam u Madridu originalnu špansku „Ramirez“ gitaru. Prvu svirku na toj gitari napravio sam u čekaonici Madridskoga aerodroma. Kada sam udario u flamenco ritmove, Nidžara  nije mogla izdržati da ne skoči i počne solo plesati. Imao sam za nju čak i originalne kastanjete iz Granade.)

Medžid je bio izvan sebe od očaja. Od svega što se je tih dana u Banja Luci događalo, najviše ga je razočaralo ponašanje mnogih ljudi, koji su se u nastalom nacionalističkom ludilu potpuno izopačili. Imao sam osjećaj da se je u tomu čovjeku nešto teško slomilo u što je on čvrsto vjerovao i da je to više nepopravljivo. Ja sam ga potpuno razumio, jer sam tih dana, pa i puno kasnije, to isto doživljavo u mojemu tako voljenomu Zagrebu.

Usprkos tome teškom bremenu rata, sastajao sam se svakodnevno kako sa mojim starim prijateljima Bosančerosima, isto tako sa zagrebačkim pajdašima, naročito iz krugova muzičara. Pri tomu smo znali naravno zajednički muzicirati i pozapjevati. Jednu takovu večer pita me jedan od Bosančerosa: ” Abase, je li se ti sjećaš pjesme “Pokraj Vrbasa mala kućica”? Naravno, odgovorio sam, ali, na žalost, ostala mi je u pameti samo prva kitica a ostali tekst samo djelimično. Odsvirao sam i odpjevao samo prvu kiticu, svima prisutnima se je dopala i tekst i melodija. Obećao sam da ću do slijedećega susreta pokušati pronaći tekst u mojoj muzičkoj arhivi. Međutim, tekst nisam našao.

Pod dojmom tih tragičnih dana i uspomena na moje mlade dane u Banja Luci, dopunio sam tekst i napisao arrangement nota za klasičnu gitaru. Kod slijedećega susreta, odsvirao sam i otpjevao tu lijepu staru Banjalučku pjesmu. Svima su nam se pojavile suze u očima, a ja sam sa drhtavim i poluplačnim glasom nekako uspio do kraja otpjevati taj moj dopjevani tekst, čija melodija i tekst glasi:

Pokraj Vrbasa mala kućica

a njih dvoje u kućici toj,

oko kućice mala baščica

bijele ruže su cvale u njoj.

Akšam veo svoj polahko prostire

na sokake Male Čaršije

dok sa Kaštela tiho dopire

sjetna pjesma od sevdalije.

Tiho šumi val mutnog Vrbasa

na rastanku mlada srca dva

vratiš li se živ s´ mosta baci mi

stručak cvijeta u studeni val.

On se ne vrati na most Vrbasa

* n e s t a d e  i Male Čaršije

pusta ostade mala kućica

s` bijelim ružama kraj Vrbasa

(* Na moju veliku  tugu i  žalost, doživjeh dva  puta u svom životu, da nam je u našoj dragoj Bosni  s v i m a  n e s t a l o  puno  toga i otišlo u nepovrat. Najteži gubitak su nam nestali voljeni ljudi.)

Za tu tešku zajedničku tragediju (sramotu), k r i v i  s m o  m i  s v i  i  n i k o  d r u g i   i nemamo  moralno  pravo, d a  z a  t o  o k r i v l j u j e m o   j e d n i  d r u g e !!!