Evo sat vremena nakon sto si objavio Tvoj filmu, Tvoju i nasu Nostalgiju, vidio sam ga i nije me stid sto su mi suze potekle niz lice.
Odjednom sam zaboravio da sam vec 16,5 godina u ovom Parizu (najljepsem gradu na svijetu, ali nikada toliko lijepom da bi zamijenio onaj moj ili nas grad). Ucinilo mi se da su svi oni koje sam ponovo ugledao jos uvijek tu negdje (uz njih sam se sjetio jos mnogih koji nisu na filmu, a koji su pripadali toj sredini i koji su je jednako voljeli i cijenili), ali na zalost mnogi vise nisu medju zivima…
Hej Vlado, prijatelju, da li Ti znas koliko je bilo fenomenalnih ljudi medju njima?
Mnogi od njih su bili genijalci, apsolutno fantasticni, najbolji, izuzetni po mnogo cemu… Gledajuci ih jos jednom sam se sjetio svakog pojedinacno i bio sam jos jednom srecan sto sam ih poznavao. Nigdje nikada nije bilo takvih ljudi, takvih dusa, takvih velicina, nigdje nikada nije bilo tako puno razlicitih ljudi s istom dusom – svako od njih je bio pjesnik u svom zivotu, svako od njih je bio glavni junak svoje price, svako od njih je bio radnik, sluzbenik, predsjednik ili direktor na svom radnom mjestu, a onda su odjednom svi bili BOSNASI. Koliko su svi oni i mnogi drugi voljeli taj Klub, to Drustrvo…
Neke sam ponovo vidio na filmu, a neke vidjam ili citam javljajuci se od koje-kuda, svako iz nekog svog novog svijeta. Kako bi bilo dobro da su mnogi jos zivi pa makar i oni bili “rasuti poput bisera svuda po svijetu”…
Jedan od njih (mozda jedan od onih najvoljenijih) je ovih dana pokazao jos jednom svu svoju velicinu!!! Vaskrsnuo je, pobijedio najzescu bolest i osvojio titulu prvaka Turske sa svojim Ulkerom…

Vlado hvala ti za ovaj prilog.Predivno je bilo vidjeti i prisjetiti se jos jedanput svih prijatelja i drugara sa kojim smo proveli toliko zajednickog vremena.Toliko je vremena proslo a kao da se sve jucer desavalo.Samo mogu biti srecan i ponosan sto sam i ja imao cast i priliku da se druzim sa svim ti ljudima.Pozdrav

POZDRAV DRUGOVIMA,
GDJE STE MOJI DRUGOVI,KAD ĆEMO SE SKUPITI?
KADA ĆEMO ZAJEDNO PO PIĆE POPITI?
I RANIJE SMO SE PONEKAD RASTAJALI
ALI SE BRZO VRAĆALI I SASTAJALI.

NE,NEĆEMO SE SVI NIKADA SRESTI
BOŽE,DA NAM JE ZAJEDNO SJESTI
KAO NEKADA UZ JUTARNJU KAFICU
UZ PRIČU,ŠALU I RAKIJE ČAŠICU.

DALI JE IKO MOGAO PREDPOSTAVITI
DAĆEMO SE OVAKO PO SVIJETU RASTURITI?
I DA SE NIKADA NEĆEMO VIDJETI
A JEDAN PO JEDAN,BEZ DRUGOG UMRIJETI!

TO NAM JE “NAGRADA”ŠTO NE HTJEDOSMO RATOVATI,
PLJAČKATI,PALITI,SILOVATI I UBIJATI.
ZLU SE NISMO MOGLI ODUPRIJETI
ČASNO SMO ŽIVJELI,ČASNO ĆEMO UMRIJETI.

DOVLA,
HVALA TI ŠTO SI ME PODSJETIO NA SRETNA VREMENA I ŠTO SAM VIDIO NAŠU RAJU IZ “BOSNE”.NAŽALOST,MNOGI NISU MEĐU ŽIVIMA.NIJE LAKO VIDJETI VOLJENE OSOBE KOJIH VIŠE NEMA MEĐU ŽIVIMA.SVAKA TI ČAST DOVLA I JOŠ JEDNOM NEIZMJERNO HVALA.
MOJ PRILOG JE OVA MALA SKROMNA PJESMICA.
VOZDRA !

Rodjen sam u Sarajevu 1956 godine. Od svih ovih ljudi na filmu prepoznajem Hadzijahica, Mirzu, Davora, cini mi se Berbera , Uzelca i onog malog marginalca kafedzijinog brata sto dijeli burek. Bilo bi interesantno saznati ko su svi ovi ostali ljudi sa filma. Posebno me zanima ko su dva gosta koji se medjusobno hrane..Moram priznati da za mojih 35 godina provedenih u Sarajevu do 1992 godine nisam nikada bio u ovakom drustvu, niti ovakvoj slozi i jednistvu, osim sto sam slicne scene vidio u birtijama na autoputu Zagreb – Beograd. Da li sam nesto propustio , jer nisam shvatio da nam je bilo ovako fino?.

Najprije da pojasnim povod za ovu feštu iako je “malih fešti” bilo skoro svakodnevno. Svakog 31.Decembra sastajali smo se u prostorijama Sportskog društva “Bosna” u podne da “proslavimo mušku Novu godinu”. Nekada se to znalo odužiti do uveče pa smo onda pojeli poparu od naših supruga jer smo već bili mamurni i prije odlaska na doček.

Starija sarajevska raja će prepoznati većinu prisutnih, a pomoć u prepoznavanju može biti kroz njihovo nabrajanje pa onda treba posložiti kockice i otkriti ko je ko. Za velikim stolom su bili Vule Vukalović, Uglješa Uzelac, Zoran Vuković, Rešo Viteškić, Alija Ramić, Ranko Planinić, Veljko Novaković, Mirza Kulenović (”hrani” Veljka), Dr Braco Kulenović, Nećko Rustambegović, Nizo Samardžić, Bekavac, Hakija Hadžiahmetović, Savo Vlaški, kasnije su dolazili Enver Germović, Mirko Pejanović, Miro Jančić, Dine Đulić, Nadir, Mišo Milanović…burek je od kuće donio Veselin Makso Kapetanović, za manjim stolom su bili Svetislav Kari Pešić, Davor Popović Pimpek, Ivica Pekić, Džemat Esad Šeki, Nedžad Šukalo, Kemo Trgovački, Dragan Doknić, kasnije Bruno Soče, Ibro Krehić, bio je i Pešićev sin Marko, sada poznati košarkaš u Njemačkoj, pjevač je čuveni Straja Vidović, zatim Sejo Hadžijahić. Mogli ste vidjeti legende “Bosne” Ilinku Okuka (u bijelom mantilu), pa Obrena Ristića Cimera, provirivao je i Vlado Verunica, pa se vidio i Ramo Ramić u gro planu.

Za drugim stolovima su bili Prof Memo Hrasnica, Ajvaz, Anto Dafinić Dafko, Miro snimatelj sa TV, Mirza Delibašić (u to doba direktor Košarkaškog kluba), pa Zdravko Čečur, Dervo, rvači (medju njima i Kukić), pa Srećko Kafedžić, Kaca, sekretarica Vesna… Ne znam da li sam koga poznatog ispustio, a vi se potrudite da pogodite ko je ko.

Na uvodnim slikama se može vidjeti u kakvoj divnoj atmosferi smo se družili. Ja sam imao zadovoljstvo i čast da budem dio USD “Bosna” skoro punih 40 godina. Kad nisam bio van Sarajeva, dolazio sam u prostorije skoro svaki dan, moji brojni najbolji prijatelji su iz tog sportskog miljea, mnogi nisu medju živima i, ako postoji Pakao, nadam se da ćemo se tamo ponovo vidjeti jer smo znali popiti, kartati se, psovati, što nas ne preporučuje za Raj.

Druženje sa svim tim divnim ljudima obilježilo je cijeli moj život i te uspomene nosim kao nešto najdragocjenije što se ne može i ne da opisati.

U vremenu kad, raštrkani po cijelom svijetu, živimo neke nove živote, idemo nekom novom stazom, koju ispisuju neki novi momenti, u svima nama su snažno prisutne uspomene na naše prekinute živote i staze i vrlo često nam se odmotaju stari filmovi, ožive sjećanja na život i na ljude s kojima smo ga dijelili, izazovu tugu, nostalgiju i zadovoljstvo na sve što smo imali. Sve to je pohranjeno u neki siguran kutak naše memorije do narednog momenta prisjećanja i podsjećanja. Često smo pomišljali kad bi se sve te naše slike mogle pretvoriti u pravi film, da ih oživi slika i zvuk, ne znajući da Vlado ima i čuva blago žive slike i zvuka davnog decembra 1988 godine. Hvala Vlado što si ovaj film podijelio sa nama i što si nam pružio da i uživamo i da budemo tužni gledajući toliko poznatih ljudi s kojima smo dijelili život, koji smo svi zajedno gradili i izgradili i napravili Sarajevo gradom, koji je bio nešto posebno, jer je imao posebne ljude. Neko je rekao grad čine ljudi i to je zaista tačno. Ovaj film, star 22 godine, nam je pružio da vidimo dio ljudi, koji je činio naš grad. Mnoge poznajemo, neke ne poznajemo, ali znamo iz vidjenja, po čuvenju, po nekim zaslugama, dio na žalost nije više medju živima i to je najtužnije. A svaki lik je kao neka priča. Hvala Vlado na ovoj šetnji kroz sjećanja, na sarajevskom vremeplovu, na ovom istorijskom prilogu, koji nas je dojmio i koji ćemo čuvati.

Nisam sigurna da ću reci puno od onoga što osjecam. Naravno da sam proplakala , jer vidjeti ponovo sve te drage ljude i prepoznati svakog od njih me ponovo uvjerilo da sam pripadala najboljoj i najdražoj porodici na svijetu.

VOZDRA DOVLA !

FILM JE ZA OSKARA U KATEGORIJI “DUŠA”,AKO JE NEMA TREBA JE IZMISLITI.
U GRADU KAKV GOD JE I VOLIO GA KO I NE VOLIKO POSTOJI NUKLEUS KOJI VAS MOŽE OKUPITI.ISTINA TO JE NUKLEUS OD MALE RAJE BEZ FUNKCIJA I PARA ALI VAS MOŽE OKUPITI SVE JE DO VAS AKO TO ŽELITE.BILO BI DOBRO I ZA VAS I ZA BOSNU.PITANJE JESTE LI VOLJNI DA SE ŽIVI SRETNU A POSJETIT MEZARJA I GROBLJA.
MAKSO ĆORO,NIZO UHOLEDŽA,PEKIĆ ,BRACO SEJFO I JOŠ NJIH DOVOLJNO SA SNIMKA SU TU ALI PONAVLJAM SVE JE DO VAS.
LETIRI MALI OTIŠLI STE IZ GRADA PA SAD BUJRUM NADJITE SNAGE I VOLJE DA DODJETE PA NEKA VAM NOVEMBRA SA SNJIJEGOM ILI BEZ SNIJEGA NA GODIŠNJICU MIRZINE SMRTI BUDE ORIJENTIR.
KAKO BI BILO VELIČANSTVENO SVE VAS VIDJETI NA MIRZINOM MEZARU PA AKO TREBA I ZAPJEVATI BOSNA ,BOSNA………………………………………………

Ne valja presutat i ne reci nista, a vidjeti ovo. Ne valja. Osvrnut se na cas na put iza sebe, vidjet drage ljude i staze predjene, blago je nebesko. Jer ovo nije film, ni snimak, ovo nije niko namjestio, niko pisao, ni reziro. Ovo je zapis o proslom zivotu. Nasem.
A, nas prosli zivot su obiljezili i bogatim cinili i ovi divni ljudi iz SD Bosna. Ova raja za sva nasa prosla i buduca vremena. Svako od njih je posebna ljudska i sportska prica ispricana. Prica o nama samima.
Mozemo mi biti na sve cetiri strane ovoga svijeta. Mozemo potisnuti, pokusati zaboraviti i nove zivote poceti. Mozemo ne znati, ne zeljeti, ne voljeti. Mozemo prerasti, preskociti, preboljeti. Mozemo odrasti, ostariti i prestariti. Sve mozemo, ali ne mozemo, a da se nikada, barem na trenutak ne osvrnemo. Jer tragovi ostajui za nama htjeli mi to ili ne. Duboki tragovi. Sarajevski.
Dragi Vlado,
kako je lijepo podjeliti uspomene i vidjeti ih opet sve skupa.
Hvala ti.

Dragan Macanovic Maca

DOVLA !

SAMO JOŠ DA NAVEDM I DA JE I ŠEKI TU PA DAFKO,PA NADIR VRANIĆ,PA ČEČUR,PA SAVO VLAŠKI.IMA ,IMA DOBRO JEZGRO.

PJEVAČ JE NA POČETKU SNIMKA REKAO ŠIFRA JE “SA ŠTO MANJE TROŠKA” E TO JE KLJUČNI FAKTOR.
MA ZNAM JE DA ĆE MAKSO ČORO OPET DONIJETI BUREKA IAKO JE ZLATA BOLESNA ALI IMA NEKA KONA KOJA ĆE TO ISPEĆI ZA MAKSU.

Svaka cast kreatorima ovog predivnog priloga.

Bilo bi lijepo kada bi nam neko nabrojao uspjehe “Bosne” kao kluba u cjelini te nam preporucio gdje da nadjemo najvaznije tekme u istoriji kosarkaskog kluba “Bosna”,sto bi svakako doprinjelo ovom blogu kao jednom predivnom mjestu gdje se moze sve naci o nasem omilljenom klubu.

Na ovo me je ponukao razgovor izmedju mene i moga sina te se nisam mogao sjetiti godina i najznacajnih trenutaka onako kako sam se trebao sjetiti.Velika bi mi zelja bila da ponovo pogledam utakmicu u kojoj je Bosna osvojila sampionat Evrope.Te davne godine sam bio medju gledaocima u Skenderiji ali se nesjecam ko je bio protivnik.Nemojte me ruziti kada sam ovako posteno priznao.Upravo zbog toga bi volio imati jedan podsjetnik da se sljedecim generacijam ovo isto nedesi, te da zaborave sa kim je Bosna igrala u finalu.

Jucer cujem da su cileanci dali ime ulice u Montevideu po nasem fudbalskom golmanu! Zna li neko dali je to istina?

RADOVAN PIKE PEJCINOVIC

KAD SAM CUO HIMNU I POGLEDAO PRILOG, BIO SAM U ISTO VRIJEME I TUZAN I SRETAN ,TUZAN STO NEMA VISE TAKVE ‘BOSNE’ A SRETAN STO SAM PRIPADAO TOJ GENERACIJI.

VOLIO SAM ‘BOSNU’, SKORO NIKADA NISAM PROPUSTIO NITI JEDNU UTAKMICU.BIO SAM STRASTVENI NJIHOV NAVIJAC.

NAJLJEPSE UTAKMICE BOSNA JE PRUZALA U PERIODU OD 1968 DO 1976, 1974, OSVOJILA JE NASLOV PRVAKA EVROPE U GRENOBLU I TO JE JEDAN OD NAJSRETNIJIH SPORTSKIH DOGADJAJA KOJE SAM JA DOZIVIO U SVOM ZIVOTU.

OVDJE U AMERICI, GDJE ZIVIM VEC 13 GODINA, POKUSAVAM DA NAVIJAM ZA SACRAMENTO
‘KINGS’ KOJI IGRA U NBA LIGI, ALI NIJE TO ONO KAO SARAJEVU , NEMA KLUBSKE HIMNE
DA SE NAJEZIS I ZAPLACES, NEMA DRAZI U TAKMICENJU, JER NIKO NE ISPADA IZ LIGE, PA JE SVEJEDNO B ILI PRVI ILI ZADNJI ISTO SU PLACENI.

DRAGO MI JE STO SAM U PRILOGU VIDIO DRAGA LICA KOJA SAM NEKE OSOBNO POZNAVAO, A DRUGE SA SPORTSKIH TERENA.

ZAHVALJUJEM SE GPSPODINU VLADI KALUZI I ZLATKU BADOVINCU NA DIRLJIVOM PRILOGU KOJI ME JE VRATIO ZA TRENUTAK U NAJLJEPSE GODINE MOGA ZIVOTA PROVEDENOG UZ MOJ VOLJENI KLUB “BOSNA’.

Zeko reče, ovaj BLOG može postati Institucija (kad je bio u krizi), a ovaj Prilog me uvjeri da se to već događa i tolika želja i trud Vlade sa povelikim brojem što starih, što novih učesnika vodi tome.
I poslije nas ostat će trag, ne kao istorija „elite“, vođa, lidera i njihovih vizija, već događaji i život koji svjedoči o kvalitetu baš na ovim prostorima u klimi, kakvu ima samo Bosna.
Gledajući snimak, dva dobra čovjeka su me baš uzdrmala, valjda sam ih skoro zaboravio. To su Rešo Viteškić, koji se nije direktno takmičio, ali njegova smirenost i dobrodušnost su mi uvjek činili zadovoljstvo.
Drugi je Mišo Milano s kojim sam lomio koplja u malom fudbalu onog vremena. Tada se nije trenirala kondicija, već se igralo samo glavom. Milano je u mojim očima imao inteligenciju Osima, a dobrotu i karakter Aseta.
Obojica su preminula prerano, ogroman gubitak za njihove najbliže, a i za nas na ovom BLOG-u.
Neka je laka zemlja i svim preminulim dobrim ljudima, sa ovog snimka.
Nadam se da ću imati prilike i da uživam u priči s nekim od prisutnih sa snimka, jer ih hvala Bogu u Sarajevu ima više od deset.
Hvala svima (i dijaspora i Bosna) koji vole ovakav BLOG.

Sa ovim prilogom si me “zaledio”. Gledam ga već, bog zna po koji put.
Šta reći?
Da sam pored naše drage Sabire, rasplakao bih se i ja.
Da sam uz Maksu, smijali bi se bez veze.
Da sam uz Čeču, lokao bih.
Da sam uz Pjevača i Nadira, pjevao bih.
Da sam ja netko, pa da vratim one kojih nema.
Hvala vam Vlado i Zlatko, što ste sačuvali i pokazali nam, SRCE, nekadašnjeg Sarajeva.
Ponosan sam što sam dijete Šehera.
Pozdrav svima.

Ovo ti je Dovla biser nad biserima. Milina je gledati drage ljude u onom našem elementu u vrijeme kad se družilo bez zadrške. Kad se pravo jelo, pilo i pušilo, a bez osjećaja krivice. Sarajevsku raju je uvijek pratila zajebantska priča, meze, piće i pjesma. To se sve vidi na ovom istorijskom snimku. Kad ovdje poželim toga, a ja piće pred sebe pa na dovla.net, u “Bosnu”, medju raju. I meni je drago da se blog vratio svojim izvornim vrijednostima i da postaje institucija.
Hvala jos jednom,
Rešo

Iz istorije sporta u BiH i “Bosne”. U kojem se sportu “Bosna” PRVI PUT okitila prvakom drzave?
Zeko

Gospodine Zeko

Bosna je bila prvak u velikom rukometu.

Hvala Šeki, tačno.

Koliko se sjećam u timu su bili: Boro Spasojević, Pero Pilić, Duško Džapa, Eugen Smital, Vasko Metikoš, Baja Jankelić (igrač i trener), Ivica Pauković (?), ali me pamćenje izdaje.
Zeko

G-dine Zeko,
nisam siguran ali mislim da su to bili šahisti “Bosne”.
Kažite nam. Nemojte nas mučiti.
Pozdravljam Vas.

Ne Duba! To su rukometaši “Bosne”.
U medjuvremenu su objavljene dvije fotografije rukometaša “Bosne” sa potpunijim imenima, na koje sam reagirao po mome sjećanju. Naveo sam ime Rajmond bez prezimena, a radi se Vilku Rajmanu, dok se prezimena Brune još nisam sjetio (Vlado je već dodao Palestra).
Veliki rukomet su igrali i Džodžo Radoslav – Čela i Anto Sučić, ali nisam siguran za koje ekipe.
Zeko

Zeko,hvala Vam.
Bas smo sretni sto imamo Vas i Batu a naravno i sve ostale dobronamjerne blogovce.
Srdacno Vas pozdravljam.

Nekoliko prijatelja me je upozorilo da sam izostavio da navedem ime lijepe ženske osobe na snimku koja mi je “išaretila” dok sam snimao pitajući da li ima tona. Zgodna plavuša je Lida Vuković rođena Kemura, supruga pokojnog Zorana Vukovića koja je sa sinovima Peđom i Igorom često dolazila u prostorije Sportskog društva. Ne znam da li je saznala da je ovaj snimak stavljen na blog i da li ga je pogledala. Nemam kontakata sa Lidom, pa bih zamolio da je obavjeste oni koji su u kontaktu s njom. Lijepo bi bilo i da mi se javi na blog.

Dragi Vlado,
poslao sam ti na faceboku da obnovis kontakt sa Lidom,Igorom i Fedjom-bajaba.tako se mozete cuti i van bloga.Jos jedanput srecan jubilarni rodjendan i da ostanes aktivan i dusevno mlad kao i do sada

Oslobođenje 10.02.2011.
SJEĆANJE

Zeko, vazda sam Ti ,za ovih ssezdesetak godina ,koliko se poznajemo , bio privrzzen u
poslovima oko sporta — eto dossao je vakat da Ti se pridruzzim i u zaboravljanju ,i tesskom pamcenju. Sve mi se ccini da su veliki rukomet igrali i Omer Alic (Prof. univrz.pred rat) i Milan Vranic (dobro se sjecam da je Vranic igrao i vaterpolo i da je relativno mlad umro).Jedan rukometass iz starije generacije (Midhat (?) Aganovic ili Ajanovic (?) poginuo je u saobracajnoj nesreci kod Nissica).I Vilko Rajman bio je Prof. univerz.
Pavle Lukacc se trudio da igra vaterpolo. CCini mi se i da se i taj sport igrao loptom i imao mrezze na golovima.Sve je ovo nepouzdano dok Slobodan Mitrovic ne turi svoju mazbatu i ne muhurlejisse ccinjeniccno stanje.
Nesiguran svjedok .KV Laponac Bato J.

Dragi Bato,
Kada je lani umro Borko Dzulepa, na ispracaju se nasla skoro sva prezivjela generacija bh rukometasa iz tog doba. Napravio sam seriju snimaka, ali su fotosi i CD ostali kod Sime, radi umnozavanja. Mozda bi Vlado mogao da ih posudi i emituje. Tacno je za Midhata i Omera, kao i za Milana Vranica da je igrao rukomet i vaterpolo. Vilko Rajman je ziv. Na blogu je objavljeno podosta o tome.

Vaterpolo je jedno vrijeme bio podobro razvijen u Sarajevu, ali je bilo i saljivih situacija. Ne smijem da ih objavljujem jer sam jednom vec bio pred zabranom kao “lakrdijas”. Alija Resulovic je podosta objavio o vaterpolu na blogu, a i ja sam ponesto dodao.

Da su sale imanentne sportu, je nediskutabilna cinjenica. Nebi bilo lose da se skupe pod rubriko SPORT I SALE

Zeko

Ovo je lijep primjer kako i daljine mogu da spajaju ljude – konkretno i putem bloga koji se može nazvati: RAJA IZ NAŠIH SOKAKA!

Ali, ljudi se mogu razići, to se i u naše vrijeme dešavalo, ali je ljubav ostajala. Ona ljude spaja! U ovom slučaju, ljubav ne spaja samo aktere “BOSNE”, nego i one koji su daleko od
podijuma. I sportskih borilišta!

Ja sam, naprimjer, volio”BOSNU”, a nikada nisam bio u njihovim prostorijama, niti sam prisustvovao njihovim utakmicama! Nikada!… A da ste me pitali o sportskom drustvu BOSNA – znao bi vam ispričati mnogoštošta. Društvo je ostavilo traga i na takvim kao što sam ja.
To su prave vrijednosti BOSNE. A priče aktera su samo potvrda tih vrijednosti, mada spadaju u svijet koji je kod svih isti: OD KOLIJEVKE PA DO GROBA – NAJLJEPŠE JE DJAČKO DOBA!…
Te se priče nikada ne mogu do kraja ispričati!
Ali ih baš zato nikada ne treba – prestajati pričati!…