Pego: O tempora, o mores

Kada me poslije sjajnog ručka, uz obilnu proljetnu kišu, san prevari i zavede u pravi splet nestvarnih dogadjaja, punih avantura , tada se moje tijelo opusti i odmori, pa se iznenada probudim u već poodmakloj večeri i nadjem se, ni tamo ni vamo … na rubu sna i jave. Tada mi jedino preostaje da pohvatam svoje misli i da napišem jednu čistu, snom i kišom ispranu, priču. Treba mi samo malo vremena da kliznem iz mašte još neizblijedjelog sna, kroz nejasnu stvarnost i da se ponovo nadjem u slatkoj uspomeni iz umilne prošlosti.

Tada vidim sa našeg balkona u Radićevoj 2, mog oca koji se polako, sporim ali svečanim korakom, vraća kući iz pravca Barutane. Dolazi iz Ministarstva rudarstva, sa svog redovnog posla i svojom pojavom unosi neku vedrinu i sigurnost u moj dječački život koji je jasan i bez mnogo zapleta i problema.

Ulice su obasjane pomalo čudnim i nestvarnim, popodnevnim, kosim suncem, a malo prolaznika i po koji automobil samo okrznu taj mir i tišinu koja i priliči tom davnom vremenu. Sve je kao u nekom Bunjuelovom filmu, svečano i van vremena.

Sto je u kući već postavljen i spreman za ručak. Jela provjerena, domaća, čekaju lijepo rasporedjena u porculanskim, cvjetnim zdjelama iz kojih dopiru mirisi djetinjstva, a majka, tek odahnula od prijepodnevnih kućnih poslova i svakodnevnih obaveza, dotjerana, vedra i čista, otvara svom mužu ulazna vrata od stana i porodica se ritualno okuplja oko stola u trpezariji kao što čini svaki dan u tom izgubljenom i zaboravljenom sretnom vremenu, udiše vazduh punim plućima sreće i blagostanja. Sjedamo svi odjednom, kao na neki znak, oko stola i uživamo u sreći i miru koji nam se pruža u nedogled, kao nepregledno cvjetno mirišljavo polje mladosti, neprocjenjivog porodičnog sklada i sigurnosti.

O tempora o mores!

Ah, kako je to nekad bilo!

A, kako to izgleda sada?….Ljudi su sada naprosto raspolučeni, isitnjeni na komade i vjetar ih raznosi kao listove zgužvanih novina, po ulicama i ćorsokacima života, a porodica nikako da se, bar jednom u toku sedmice, nadje na okupu i podjeli svoj zasluženi komad zajedničkog života i vremena. Svi su u nekoj trci i pokretu. Sami su ili su sa nekim isto tako otudjenim ljudima. Hvataju predah, i u podne odlaze u restorane, tamo gdje se poslom zateknu, da stojeći uz prenatrpan švedski sto, sami napune svoje tanjure i uzmu svoju čašu vina, pa potraže malo mjesta za sebe, da u sumnjivom metežu i rastrzanom miru, ručaju, pa da na kraju tog neurasteničnog ručka, onako u letu, popiju svoju kratku i jaku kafu koja će im ponovo omogućiti da skupe ostatke snage i da se predaju svom jednoličnom ali zahtjevnom poslu. To čine danima, isto, otudjeni i prazni! I tako im prolazi život. Taj jedan jedini koji imaju…

Njihove supruge, u nekom drugom kraju grada, kradu od svojih dnevnih obaveza i zavlače se na kratko sa lakim sendvičima u rukama, izbjegavajući pravi ručak, pa jedu same ili u nekom neobaveznom društvu istih takvih otudjenih osoba, u parkovima, zamišljene na klupama, pored fontana, ili na terasama malih restorana, pored bučnih ulica punih automobila i naroda koji je pušten kao stado na svoja pojila. Svi se oni, bez volje i užitka, predaju podnevnoj pauzi i nervoznom predahu za ručak. Sami su i bezvoljni, a život teče i sreća ih obilazi u velikom luku.

A gdje su sada i ta njihova djeca? Da li to možda neko zna i može da nam kaže? Da li su stvarno u nekom zagušljivom, memljivom, školskom restoranu sa „junk hranom”, sa plastičnim ukusom i sladunjavim nezdravim pićima, ili su na ulic,i na meti dilera koji prate njihova kretanja i love ih kao mladu, nejaku divljač na safariju života. Vremena se mjenjaju, a uspomene ostaju uvijek iste, ….onakve kakve ih još samo u snovima nalazimo i pamtimo.

Sa Peginog bloga preneseno uz saglasnost autora