Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net

Šerbedžijin oproštaj od Fehmijua

“Kažu da nema najve?ih glumaca i glumica. Kažu da je pravedno re?i da ima velikih i posebnih i jednakih u svojim veli?inama. Pa ?u i ja, ovoga puta, u namjeri da podržim to bratstvo naših velikana koji su nas prerano napustili, napisati: Otišao je jedan od najve?ih umjetnika kojeg smo imali… Bekim Fehmiu. Legenda. Mit. Uzor…”

Bekim

“Ni pola nije u?inio što je mogao u?initi. Ne zato što nije dospio, ve? zato što nije htio. A u?inio je najviše od svih na ovim prostorima. Smireno. Odmjereno. Dostojanstveno. Postoje ljudi – mudraci, koji svoje lice još u mladosti zasluže. Jedan od njih je sigurno bio Bekim Fehmiu,” piše Rade Šerbedžija, na po?etku oproštaja od tragi?no preminulog Bekima Fehmiua.

“Na tome lijepom antičkom licu, isklesanom najvještijom rukom nekog svemoćnog kipara, oštre bore su otkrivale neku gotovo ahilejevsku odvažnost, a pogled je uvijek uzvišeno blistao „u liniji što siječe“.
Ratnik… Pjesnik… Mudrac… Samuraj…
Takvog smo ga znali, takvom smo mu se divili.
Iza glumaca, ostaju samo njihove velike uloge. One, u kazalištu, ostaju zabilježene samo u sjećanjima onih koji su s njima živjeli. Srećom, filmska traka bilježi živote i djela za vječnost… Tako će Bekimovi nezaboravni filmski likovi zauvijek živjeti u bogatoj kulturnoj riznici ovih naroda.
Sjećanja na neke filmske velikane u našoj svijesti, pod utjecajem i posredstvom internetske tehnologije, svodimo na znakove, na kratki bljesak filmskog kadra, trenutak koji se ne zaboravlja: Brandov vragolasti pogled koji ledi žile, Bogartov umorni osmijeh ispod oboda crnoga šešira, Belmondov „posljednji dah“ dok prelazi palcem preko sasušenih usana i Bekimove okrvavljene ruke, nakon razbijene čaše, podignute u visinu očiju…
Trenuci za vječnost… Takav će u našoj svijesti svjetliti Bekim Fehmiu. Rame uz rame s najvećim velikanima svjetskoga filma…
No, ljudi nas ne zadužuju samo svojim djelima nego i svojim životima. Nikola Tesla nije postao vječan i jedinstven samo svojim pronalascima i djelima kojima je unaprijedio i obogatio svijet gotovo više od svih živih ljudi; Tesla je svojom mudrošću, dobrotom i plemenitošću upotpunio svoj lik, te ga podjednako slave svi narodi i narodnosti na ovim našim prostorima…
Tako je nekako i s Bekimom.
U ovim teškim vremenima koja su prohujala kroz naš život i dvaput nas osiromašila i u kojima još uvijek živimo uz povremene urlike topova i mitraljeza, Bekim je, poput antičkog heroja, stajao nijem i zarobljen, ukopan u mjestu, između zaraćenih naroda.
Svoju pjesničku liru je odložio i zauvijek zašutio… Zgrožen i uvrijeđen, prestao se baviti umjetnošću, jer je ta „izdajnička profesija“ izgubila svaki smisao na ovim prostorima gdje su ljudi podivljali i u zvijeri se pretvorili.
Mogao je otići u Pariz ili Rim ili negdje dovoljno daleko, ali suviše ponosan, kakav je bio, manirom antičkog heroja, svoj je put sam sebi odredio… Zatvorio se u četiri zida svoje kuće iz koje je svih ovih godina rijetko izlazio… Tamo je, u svojoj osami, kako su nam svjedočili njegovi najbliži, uglavnom knjige čitao, šutio i ponekad nešto pisao… I tako je živio svoje dobrovoljno izgnanstvo od oba naroda čiji je nekada proslavljeni umjetnik bio.
Tragedija ima svoj tok i svoj poseban ritam. Kad se pokrene, nitko je ne može zaustaviti…
Samo najhrabriji od nas imaju snage da se ne poviju pred stihijskim zlom i zlim vremenima i da uspravna čela odlaze…
Bekim se, kažu, oprostio od onih koje je na svijetu najviše volio i za koje je sve ove godine živio… Od svoje lijepe žene Branke, od svoja dva sina Uliksa i Hedona, od svoje unučadi i rodbine…
Zatim je svoju lijepu glavu bijelom plahtom prekrio, i u desnu sljepoočnicu pucao…
Da li se taj pucanj dovoljno jasno čuo? Da li je bar načas nešto promijenio? Da li se itko nakon toga zamislio?”
U utorak od 12h u JDP-u održaće se komemorativni skup povodom smrti Bekim Fehmiua, koji zajednički organizuju Jugoslovenska kinoteka i Jugoslovensko dramsko pozorište.

“Na tome lijepom anti?kom licu, isklesanom najvještijom rukom nekog svemo?nog kipara, oštre bore su otkrivale neku gotovo ahilejevsku odvažnost, a pogled je uvijek uzvišeno blistao „u liniji što sije?e“.

Ratnik… Pjesnik… Mudrac… Samuraj…

Takvog smo ga znali, takvom smo mu se divili.

Iza glumaca, ostaju samo njihove velike uloge. One, u kazalištu, ostaju zabilježene samo u sje?anjima onih koji su s njima živjeli. Sre?om, filmska traka bilježi živote i djela za vje?nost… Tako ?e Bekimovi nezaboravni filmski likovi zauvijek živjeti u bogatoj kulturnoj riznici ovih naroda.

Sje?anja na neke filmske velikane u našoj svijesti, pod utjecajem i posredstvom internetske tehnologije, svodimo na znakove, na kratki bljesak filmskog kadra, trenutak koji se ne zaboravlja: Brandov vragolasti pogled koji ledi žile, Bogartov umorni osmijeh ispod oboda crnoga šešira, Belmondov „posljednji dah“ dok prelazi palcem preko sasušenih usana i Bekimove okrvavljene ruke, nakon razbijene ?aše, podignute u visinu o?iju…

Trenuci za vje?nost… Takav ?e u našoj svijesti svjetliti Bekim Fehmiu. Rame uz rame s najve?im velikanima svjetskoga filma…

No, ljudi nas ne zadužuju samo svojim djelima nego i svojim životima. Nikola Tesla nije postao vje?an i jedinstven samo svojim pronalascima i djelima kojima je unaprijedio i obogatio svijet gotovo više od svih živih ljudi; Tesla je svojom mudroš?u, dobrotom i plemenitoš?u upotpunio svoj lik, te ga podjednako slave svi narodi i narodnosti na ovim našim prostorima…

Tako je nekako i s Bekimom.

U ovim teškim vremenima koja su prohujala kroz naš život i dvaput nas osiromašila i u kojima još uvijek živimo uz povremene urlike topova i mitraljeza, Bekim je, poput anti?kog heroja, stajao nijem i zarobljen, ukopan u mjestu, izme?u zara?enih naroda.

Svoju pjesni?ku liru je odložio i zauvijek zašutio… Zgrožen i uvrije?en, prestao se baviti umjetnoš?u, jer je ta „izdajni?ka profesija“ izgubila svaki smisao na ovim prostorima gdje su ljudi podivljali i u zvijeri se pretvorili.

Mogao je oti?i u Pariz ili Rim ili negdje dovoljno daleko, ali suviše ponosan, kakav je bio, manirom anti?kog heroja, svoj je put sam sebi odredio… Zatvorio se u ?etiri zida svoje ku?e iz koje je svih ovih godina rijetko izlazio… Tamo je, u svojoj osami, kako su nam svjedo?ili njegovi najbliži, uglavnom knjige ?itao, šutio i ponekad nešto pisao… I tako je živio svoje dobrovoljno izgnanstvo od oba naroda ?iji je nekada proslavljeni umjetnik bio.

Tragedija ima svoj tok i svoj poseban ritam. Kad se pokrene, nitko je ne može zaustaviti…

Samo najhrabriji od nas imaju snage da se ne poviju pred stihijskim zlom i zlim vremenima i da uspravna ?ela odlaze…

Bekim se, kažu, oprostio od onih koje je na svijetu najviše volio i za koje je sve ove godine živio… Od svoje lijepe žene Branke, od svoja dva sina Uliksa i Hedona, od svoje unu?adi i rodbine…

Zatim je svoju lijepu glavu bijelom plahtom prekrio, i u desnu sljepoo?nicu pucao…

Da li se taj pucanj dovoljno jasno ?uo? Da li je bar na?as nešto promijenio? Da li se itko nakon toga zamislio?”

Objavljeno na radiju B-92

Komentari (4)

1
Aksa
Sunday, 27. June 2010 u 17:23

Na stranici Oslobodjenje.com procitah da je umro Edo Mulahalilovi?, zatim, umro je
Prof.Dr. Arif Tanovic i da je bio napad u Bugojnu gdje je poginuo policajac.

kiliknuh Dovla.net i procitah ovo gore. Bio sam u ratu i vidjeo svasta, ali ovo mi je nekako previse. Ne gledam TV i ne slusam radio, bice da je najbolje da ukinem i Net.

2
Jasna
Monday, 28. June 2010 u 01:35

Dirljiv oprostaj od velikana. Citajuci ga, nekako sam ocekivala da je Bekima pokosio rak ili neka druga opaka bolest, ali nikako vlastiti metak u sljepoocnicu. Sta li je tek morao prezivljavati i ovakvu odluku donijeti?
Gospodine Aksa, najbolje da ukinete sve informativne medije, jer ste na dobrom putu. Mozda ipak niste shvatili da se na ovom sajtu provlaci nostalgicna zica ljepote i cistoce, a ne politicke aktuelnosti.
Kakva je politicko stanje u Bih, najbolje svjedoci podatak da su moji poznanici (univrzitetski ljudi) pozvani na sud, jer su navodno opsovali mater obezbjedjenju (tj ormarima), sto naravno nije tacno. Zapitala sam mog poznanika samo, pa zar policija i sudstvo nemaju bolja posla, kao npr. da hvataju prave kriminalce (a tih je u izobilju)?

Hvala Radetu (i dovla) na finim i bolnim sjecanjima.

3
Ane Dalmatinka
Thursday, 15. July 2010 u 02:56

Dragi Rade Serbedzija
Hvala na lijepim rijecima o Bekimu.
Pucanj se cuo i jos uvijek se cuje njegova jeka. Mene , kao i mnoge druge metak je pogodio ravno u srce.
Oni koji su culi pucanj vec su dugo zamisljeni i vec dugo cekaju promjenu, ali nazalost ima i onih koji su gluhi, coravi i nesposobni da misle pa slijede one koji ih vabe sa obecanjima i lazima , sa zlom dogmom.
S postovanjem

4
Hana Beran -Poluga
Sunday, 19. September 2010 u 15:07

Ne mjesec ono nije.To se uznemiri more no?ne tmice i njegov talas ispljusnu ribu zlatne krljušti.Svemir je preko narandžastog i zlatom izvezenog ogrta?a prebacio plašt cvatu?ih amber- boja i dijamantskih dugmadi.
Ne, zvijezde ono nisu.To se u visokoj nebeskoj kupoli oko sjaja mjese?eve svjetiljke u krugovima roje leptirovi.
Ne,ve?ernji purpur ono nije.To je skut natopljen krvlju rodilje:trudna no? na svijet mladi mjesec netom donese.
Poslušni je svemir ispred harema u kome po?iva sun?anica
Navukao kadifene zavjese obrubljene bojom rubina.
Ta no? je nemirna i razdragana ljepotica,crnih vlasi i obrva.
Ta no? je ljepotica koja u crnoj svili ?ara pokretima tijela.
Ta svjetlosna no? je derviš koji je na putu prema istini
Stigao do tame…..

Hvala ti,Bekime!

UpiĹĄite komentar

VaĹĄ komentar